Nakladnik: Mozaik knjiga, 2024.
Naslovnica romana Uspon: ©Mozaik knjiga
Prevela Vida Milek
U divljini nema svjedoka. (str. 169.)
Uspon
Četiri dugogodišnje najbolje prijateljice, Liz, Maggie, Helena i Joni svake godine odlaze na putovanje. Inače to budu wellnessi, bazeni i slično, ali ovaj put Liz odabire nešto puno opasnije i zahtjevnije. Ove godine Liz želi četiri dana planinarenja po Blafjellu, hladnoj norveškoj planini koja skriva pregršt tajni.
Planine ne otkrivaju ni jednu svoju tajnu. Ipak ondje, skriven među kamenim procjepima, netko točno zna kako je ta žena poginula. I zašto. (Uvod, str. 7.)
I tako njih četiri dolaze u Norvešku, zaustavljajući se najprije u planinarskom domu gdje upoznaju mnoštvo zanimljivih, no mutnih likova. Saznaju da je baš na Blafjellu prije točno godinu dana nestala jedna žena te da se baš uz to mjesto vežu brojna mjesna vjerovanja i legende.
Kaže se da je Blafjell… tanko mjesto. Znate li što to znači? …
To su mjesta na kojima je granica između ovoga i onoga svijeta mala, tanja.
(str. 47.)
Njih se četiri, gonjene svaka svojim razlozima, ipak odlučuju popeti.
No priroda je okrutnija nego su to mogle zamisliti. Kad u bizarnoj nesreći ostaju bez šatora i zaliha, kad nabasaju na nešto što je trebalo ostati skriveno, četiri najbolje prijateljice shvatit će da je prijateljstvo fleksibilna riječ. I da ni jedna od njih nije onakva kakvom se prikazuje.
Planina je surova. Nepredvidiva. Svejedno joj je tko leži polomljen i krvav. Svejedno joj je plače li netko ili se raduje.
To je razlog zašto se ljudi ovdje gube. Nema tu osude. U divljini možeš biti bilo tko. (str. 181.)
Uspon i četiri prijateljice
Liz je liječnica, naoko živi najstabilnijim, mirnim životom. Zašto onda odabire toliko tešku rutu za putovanje koje bi trebalo biti odmor?
Na brzinu je zatreptala spustivši pogled na uredno svezane planinarske cipele. Duboko je udahnula, potom se okrenula i izašla iz svog života. (Liz, str. 14.)
Joni je rock-zvijezda kojoj svi zavide. Ali ona samu sebe prezire.
Osjećala je gađenje, sram i uzavrelu mržnju prema samoj sebi, dovoljno jaku da joj se činilo da će se raspasti. S druge strane, u njoj više nije bilo ničega što bi se moglo izliti iz nje i ta praznina bila je zastrašujuća. (Joni, str. 27.)
Maggie je samohrana majka. Nesigurna je, uvjerena da su sve njene prijateljice bolje od nje.
I Helena, još uvijek slobodna, naoko bezbrižna. Ipak, i ona svoju tajnu nosi sa sobom, na vrhove nemilosrdne planine.
Četiri prijateljice kreću na put, zanemarivši upozorenja o divljoj oluji koja se približava. Njihovo prijateljstvo bit će stavljeno na kušnju. Njihove tajne izaći će na površinu. Njihovi životi bit će dovedeni u pitanje.
Takva je bila.
Netko tko učini tako nešto svojoj prijateljici.
Netko tko bi učinio i nešto gore. (str. 265.)
Jer, nemojmo zaboraviti, planina Blafjell već je uzimala žrtve.
Uspon…
Prije nego samo i sama počela čitati Uspon, pročitala sam dosta i pozitivnih i negativnih recenzija pa sam baš bila uzbuđena oko toga kako će se meni svidjeti. Da skratim priču, moji su dojmovi negdje između. Nisam nešto bogzna kako oduševljena, ali nije mi bila ni toliko loša. Bila mi je ok i nije mi žao vremena koje sam u nju utrošila.
Uspon je još jedna klasična priča o nekoliko najboljih prijateljica koje se, kako čitanje odmiče, pokazuju sve manje i manje najboljima. Ono što mi je, recimo, bilo izvrsno jest atmosferičnost romana. Ne zaboravimo da se velika većina odvija na maglovitim stijenama planine za koju se priča da je granica između ovoga i onoga svijeta. Sve to zloslutno šuškanje, nesreće koje to nisu, uske, oštre stijene zbog kojih i mi čitatelji malo teže dišemo… Sve mi je to jako dobro oslikavalo klaustrofobiju u kojoj se nalaze četiri prijateljice.
Dalje od sjaja vatre i svojih prijateljica, neugodan osjećaj golicao joj je osjetila. Imala je osjećaj da joj leđa nisu zaštićena, da joj je kralješnica na udaru, da je s leđa vreba neka neimenovana prijetnja. (Liz, str. 127.)
…i pad
Ono što mi se nije toliko svidjelo jest duljina romana, koji je definitivno mogao (trebao) biti kraći. Iako radnja nije bila dosadna, čak ni toliko spora, mrvicu manji broj stranica učinio bi čuda za napetost i dinamiku fabule. Doduše, sve su te rečenice napisane pitko, razumljivo i lako pa se nećete ni osvrnuti, a već ćete biti na trećini.
Ipak, količina teksta zanemariva je mana. Puno više problema imam s raspletom. Imam osjećaj da je zamišljen puno bolje nego je ostvaren. Apsolutno je nerealan i graniči s apsurdom. Nakon toliko zavrzlama, riješen je vrlo jednostavno i nabrzaka.
Moram priznati, više mi se svidjela Kuća na hridi, prvi kod nas objavljen roman Lucy Clarke. Uspon mi je bio ok, i kao razbibriga je super, no imam dojam da nije nešto što će se dugo pamtiti. Unatoč tome, ako tražite nešto lagano za lijeno listopadsko popodne, mislim da nećete pogriješiti ako odaberete baš ovaj roman.
Ako lagano zažmirite na mane i odlučite ne propitkivati kraj, mogli biste se čak i zabaviti.
Ostali naslovi ove autorice:
Spisateljicu Lucy Clarke na pisanje romana Uspon nadahnulo je pješačenje divljim, surovim dijelovima Norveške. Autorica je još devet romana čija se radnja zbiva na određenim geografskim područjima, no oni kod nas zasad nisu prevedeni.
Prema njenom romanu The blue/No escape snimljena je TV serija, a trenutno se pišu scenariji prema još dvama njenim romanima.
Čitatelji s našeg područja Lucy Clarke upoznali su romanom Kuća na hridi.
