Nakladnik: Hena com
Naslovnica knjige Slani mrak ©Hena com
Jedini način da se umakne nevolji je da se ostari.str.147.
Ta marčana bura sedmog, sedamnaestog i dvadeset sedmog. Točna je kao sat svake godine. str 22.
Homage otoku
Dogo nisam pročitala bolji homage nekom otoku nego što je to knjiga Slani mrak Lore Tomaš. Toliko sam se prepoznala u ovoj knjizi da sam u njezinom životopisu pomno tražila o kojem je otoku riječ jer je toliko sličan, da ne kažem isti, „mom“ otoku u kojem sam provela najljepše dane djetinjstva i kojemu se uvijek s radošću vraćam. Ali naravno da to nije isti otok, ali zapravo na neki način i jest. Slani mrak je prekrasan literarni mozaik svih naših otoka na kojima žive, u rijetko naseljenim kamenim kućama, uglavnom udovice i poneki udovac, a zanimanja su svedena na jedan. Jedan poštar, jedan prodavač, jedan dućan, jedan doktor (ako imate sreće) i jedan pop (svećenik).
Bili jednom čovjek i žena koji se nikad nisu makli s otoka. On jednom u bolnicu, na dva mjeseca, ona njemu u posjetu, na dva dana.str.47.
Oni koji su ostali
Otočke priče ispričane iz pera Lore Tomaš u knjizi Slani mrak toliko su autentične i žive, da u njima prepoznajete ćakule naših djedova i baka, tetki, rođaka i rodbine, onih što su ostali i onih što su otišli u bijeli svijet. Uglavnom je to Australija ili Južna Amerika. Šaroliki je to koloplet originalnih likova za koje ne znate jesu li takvi sami po sebi ili ih je oblikovala otočka izoliranost i osamljenost.
Tako autorica priča o staroj Mari, njezinom djetinjstvu, mladosti, pa sve do starosti bremenite sljepoćom. Ali ne da se Mare, žilava je Mare kao i sve otočke žene. Tu je i Šime, prvak na balote-šampion su ga zvali. Šimun, jedini u povijesti otoka koji je imao gliser. Dida koji je igrao nogomet s Nijemcima i Englezima, a sada prati povijest otoka pišući knjigu, pa zna da se nitko već pedeset godina nije rodio na otoku, a zadnji se rodio 1936. Zatim, Ane koja je s mužem pomorcem putovala po cijelom svijetu i nauživala se morskih bolesti, ali tamo i djecu napravila, pa oni koji su se rodili na trajektu ili u polju, a sve ih je krstio i one umrle otpratio Don Srida i tako dalje i tako dalje…bogata je otočka povijest.
Vlasnik i blagajnik dućana nekad je bio predsjednik mjesnog odbora dok ovaj nije raspušten zbog neučinkovitosti. str 24.
Boćanje
Boćanje ili balote je tradicionalni sport popularan naročito na Mediteranu, a kod nas naročito na otocima i manjim primorskim mjestima. Misli se da potječe iz Italije, ali to nije sa sigurnošću potvrđeno.
U našem jeziku, ovu igru zovu i bućanje, odnosno igrati na buće ili na balote. Izraz bućanje i buće prevladava u Zagori i zapadnoj Hercegovini, dok izraz balote u Hrvata prevladava na hrvatskim otocima.
Boćanje je sport koji je ujedino razbibriga, druženje uz malo sportskog nadmetanja koji ide uz neizostavnu viku i „beštimje“ svakog odraslog muškog stanovnika na otoku.
Dojam o djelu
„Nijedan čovjek nije otok sam za sebe“-poznati je Donneov stih, početak Hemingwayeva romana, ali isto tako nijedan otok nije samo mrva kopna nasred plavetnila. Otok su ljudi. Pripovjedačica je zapravo zapisivačica otočkog bila, života, rađanja i smrti, na svim našim malenim otocima koji su svaki za sebe drugačiji, ali zvuče zapravo isto. Fragmenti sjećanja važnih događaja na otoku isprepliću se sa svakodnevnim ćakulama ispred kafića, dućana s druženjima na igri balota. Roman je epopeja o prolaznosti koja na neki način simbolički slijedi naš životni put od rođenja do smrti. Samo je na otocima taj osjećaj puno puno jači jer je izoliranost veća. Ova dokumentarno literarna fikcija posveta je svim našim otocima.
Lora Tomaš je svojim dokumentarnim, a opet tako humornim stilom na tragu prvih bilješki Ante Tomića i mogla bi mu biti solidan nasljednik.
Jako mi se svidio ovaj roman. Uzmite ovu knjigu kad ste negdje sami na brodu ili trajektu , kad negdje putujete ili odmarate. Zabaviti će vas, nasmijati i razgaliti. Obavezno je pročitajte.
O autorici:
Lora Tomaš diplomirala je indologiju i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a na Centralnom europskom sveučilištu u Budimpešti magistrirala je rodne studije. Suuredila je i suprevela dvije antologije suvremene indijske kratke proze i poezije. Rana verzija njezina prvog romana, Slani mrak, ušla je u finale V.B.Z.-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman 2019., a kasnije mu je pridodana i kratka priča Prozor s pogledom, odabrana za finale natječaja Festivala europske kratke priče 2018. Za roman prvijenac Slani mrak dobila je nagradu “Slavić” Društva hrvatskih književnika 2020.