Nakladnik: Mozaik knjiga, 2020.
Naslovnica romana Posljednje što mi je rekla: ©Mozaik knjiga
A kada ljudi kažu da bi stvari zakopane u prošlosti tamo trebale i ostati, zapravo žele reći da se ne žele suočiti s njima. Užasava ih razorna snaga kojom tajne često znaju uništiti živote. Međutim, i skrivanje tajni jednako vas lako može uništiti iznutra. (prolog)
Posljednje što mi je rekla
Nicola bdije uz svoju voljenu baku Betty jer je baka na samrti.
Zadnjim dahom, Betty povjeri unuci kako se u kutu dvorišta nalaze dječica.
Isprva, Nicola misli da da su to besmislice umiruće žene, no nešto u njoj kopka je i ne da joj zaboraviti te jezive bakine riječi.
Je li doista moguće da se u vrtu nalaze zakopana djeca?
… jer mi se, s prvim tupim zvukom udarca zemlje o drvo koji sam začula, u glavi rodila pomisao koja je nastavila odjekivati prazninom mojeg uma; pomisao da ne ukapaju samo bakino tijelo nego da s njom odlaze i sve tajne njezina života. (str. 51.)
Na njezinu nesreću, Nicolina kćerkica, igrajući se baš u dijelu dvorišta koje je spomenula baka, pronalazi koščicu. I premda se Nicola uvjerava da je kost životinjska, protivno majčinim željama ipak alarmira policiju koja je, nakon analize, obavještava da je kost ljudska. Kost dojenčeta stara između pedeset i sedamdeset godina.
Što se to dogodilo u bakinoj kući prije toliko godina?
Čija su djeca?
I kako su se našla zakopana u vrtu, pod kipovima razigranih vila?
-Počinjem uviđati – odgovorila sam – da je problem kod prekapanja nečijeg života upravo to što nikad ne znaš što ćeš iskopati. (str. 104.)
Nicola je uporna u otkrivanju obiteljske tajne, iako joj to ne donosi ništa dobra.
Majka ju odbacuje, starija kći odbija razgovarati s njom, a počinje dobivati i prijeteće poruke.
Netko me pokušavao prisiliti da prestanem kopati, a ipak, jedini ljudi na koje je ovo imalo ikakvog utjecaja bili su članovi moje obitelji. Osim ako se ne varam, osim ako ne postoji još netko, netko tko nije dio obitelji, netko s tajnom za koju ne želi da izađe na vidjelo. (str. 143.)
Kakve tajne krije Nicolina obitelj?
Je li možda bolje da neke tajne nikada ne izađu na vidjelo?
Posljednje što mi je rekla – obiteljska drama koja se čita bez daha
Nakon određenog perioda, evo napokon romana koji mi se stvarno svidio!
Uvijek volim čitati o obiteljskim tajnama, o brižljivo skrivanoj prošlosti i ljudima koji su više od onoga što se čini na prvi pogled.
Posljednje što mi je rekla obiteljska je psihološka drama s elementima kriminalističkog romana i priča je to u kojoj ćete uživati.
… prstima druge ruke i dalje dodirujući poruku u svojem džepu te osluškujući divlje udaranje svojeg srca dok su mi pred očima još uvijek igrale riječi s papira, ispisane crnim markerom: „Tajne će ti uništiti obitelj. Prestani. Smjesta.“ (str. 142.)
Klupko se počinje razmotavati kad baka na samrti unuci šapne strašne riječi: Dječica su u vrtu…
I iako joj svi govore da ne istražuje obiteljsku prošlost jer će joj donijeti samo zlo, unuka Nicola uporna je u otkrivanju tajne jer vjeruje da je to zapravo bila bakina posljednja želja.
Ono najbolje u ovom romanu jest to što, čitajući, otkrivamo da je bakina tajna nešto sasvim sporedno. Puno važnija otkrića vrebaju sa stranica ovog romana i to je razlog zbog kojeg je ne možemo ispustiti iz ruku!
Priču nam pripovijeda više pripovjedača što joj daje na misteriji (jer ne shvaćamo tko nam zapravo govori) i dinamici. Isprepliću se sadašnjost, prošlost i stara ljubavna pisma upućena baki Betty.
U sadašnjosti govori Nicola, tužna zbog bakine smrt, iznenađena snagom i utjecajem tajni koje odjednom počinju isplivavati oko njezine obitelji, prestrašena prijetećim porukama koje joj upućuje netko anoniman, ali opasan.
Prošlost nam priča neimenovana djevojka za koju slutimo tko je, ali ne znamo to sa sigurnošću do samoga kraja.
Ljubavna pisma baki Betty potpisana su, no muškarci su manje važni likovi romana Posljednje što mi je rekla. U neku ruku, oni su pokretači radnje, ali vrlo brzo odlaze s pozornice i ostaju samo žene.
Četiri generacije žena jedne obitelji
Počevši s bakom Betty, preko otuđene majke Irene i kćeri Nicole do unučice Ruby, gotovo svaka od njih ima tajnu koju pažljivo, uporno skriva i problem koji iz te tajne proizlazi.
Ne želim otkrivati puno toga kako biste mogli potpuno uživati u radnji, ali reći ću vam da ništa nije onako kako vam se čini. I baš kad pomislite da ste shvatili zaplet, spisateljica vas vodi u sasvim drugom smjeru.
Osim što je napet, roman Posljednje što mi je rekla jako je dirljiv. Nećemo se povezati s likovima, a razumjet ćemo ih. Njihovi će nam postupci postati jasni tek kada zatvorimo korice i kada nam malo sjedne potresna situacija u kojoj su se likovi našli.
Svaki ženski lik nosi neki križ – neku tajnu koja grize i peče iznutra.
Tajnu žele sačuvati pod svaku cijenu, no moramo se zapitati, isplati li se?
Može li se dobro živjeti čuvajući tajnu?
Može li se mirno spavati?
I kada tajna napokon pronađe svoj put u svijet, hoće li nas ona doista upropastiti?
Ili možda spasiti?
Pouka je to koju će ove žene, a i mi skupa s njima, itekako naučiti.
Tajne su teške.
Lome.
Uništavaju.
A kada prestanu biti tajne, gube svoju snagu.
I mi naposljetku mi, čuvarice tajni, postajemo slobodne.
Ostali naslovi ove autorice:
- Igra skrivača
- Posljednje što mi je rekla
Prije koju godinu čitala sam roman Igra skrivača i ostao mi je u dobrom sjećanju. I on je, kao i Posljednje što mi je rekla, mješavina kriminalističkog romana i obiteljske, psihološke drame. Govori o majci koja je zatvorila oči u igri skrivača i dok je izbrojila do sto, njezina četverogodišnja kćerkica je nestala.