Nakladnik: Fraktura, 2024.
Naslovnica romana Majmunovo oko: ©Fraktura
Prevela Xenia Detoni
Majmunovo oko
Roman Majmunovo oko mozaik je sastavljen od djelića koji na kraju čine gadnu, ali veličanstvenu sliku! Toliko me oduševio da sam ga nakon čitanja i sanjala, a atmosfera koja se prelijeva sa stranice u stranicu toliko je teška, gusta i konačna da će vam se zavrtjeti u glavi.
Eto, sad kad sam to rekla, mogu vam ukratko reći nešto o sadržaju, ali što god napišem, vjerujte mi, nije to to.
Krisztina Tóth ima talent za pisanje, za slikanje riječima i evo, reći ću to već na početku – od mene imate najiskrenije i najveće preporuke! Ovo nije jedan od mnogih, ovo je poseban roman koji ćete pamtiti!
Samo sam sjedila tamo kao da sam se skamenila, a mislim da i jesam. Bila sam kao kamen… Nešto se u meni… ni sama ne znam… smrznulo kao kamen, tu unutra, da, mislim da se tada sa mnom nešto dogodilo. (str. 131.)
Giselle i dr. Kreutzer
U sumornom gradu bez imena tumaraju siromašni, drogirani i još siromašniji. Svi koji nešto znače žive u čuvanim dijelovima grada, bave se poslom vezanim uz državu i imaju iskaznice koje im omogućuju kupnju skupih, kvalitetnih i raznolikih stvari – od hrane do obuće.
I ondje se uz ceste ložilo u bačvama od nafte. Pucao je pogled na otrovne stupove koji su se izvijali iz obližnje sirotinjske četvrti. Oko vatri skupljale su se odrpane mase, bučale i bavile se trampom onoga što su imale. (str. 176.)
U takvom gradu, u vrlo bliskoj budućnosti, upoznajemo Giselle, profesoricu povijesti koja svom psihijatru povjerava da je prati čudni mladić koji tvrdi da mu je majka.
Gradom, doduše, bauljaju mnogi nesretni i drogirani parije koji razgovaraju sami sa sobom ili urliču, no ovaj dečko nasuprot meni očito nije narkoman i nije, ma koliko se to činilo očekivanim objašnjenjem, ni lud. Pa kog onda vraga hoće od mene? (str. 7.)
Budući da Giselle niti želi djecu niti je ikada rodila, sasvim je sigurna da mladić ipak nije njezin sin. Što onda želi od nje?
Zar ovdje, u ovom gradu, zar u ovoj zemlji? … Na ovom kontinentu, na ovome planetu? Zar bih ja ovdje i sada trebala roditi neko dijete? (str. 15.)
Njen psihijatar, cijenjeni i uvaženi doktor Kreutzer, ima i svojih problema. Svakog tjedna ide u posjet mrskoj mu majci i kupuje… A ako ne poštovanje, onda barem njezinu pažnju.
Njezin sin s tim je prepunim papirnatim vrećicama ponajprije želio umiriti vlastitu savjest, uvjeriti sebe da on čini baš sve za svoju mamu. Sve što je u njegovoj moći. Čak joj nabavlja klopu s najelitnijih mjesta.
Nije volio svoju mamu. (str. 18.)
Jednog je četvrtka pronalazi mrtvu i, prebirući po majčinim stvarima, prebire i po prošlosti, sadašnjosti i mogućoj budućnosti koje ga čine onim što jest.
Distopija u bliskoj budućnosti
Majmunovo oko roman je koji se ne može prepričati. Toliko je kompleksan, svaka sitnica nešto znači i na kraju pola toga uopće nije ono što mislite.
Na primjer, negdje ajmo reći do zadnje trećine romana, imala sam jedno mišljenje o likovima, a onda kad se sve počelo rasplitati i sjedati na svoje mjesto, shvatila sam da ništa nije onakvo kakvim se čini.
Da opet ne znam ništa, da još jednom posljednji put ne znam ništa, i da samo još jednom u životu mogu ležati tamo gola, da to bude prekjučer, da budemo u vremenu negdje drugdje, samo ne ovdje… (str. 192.)
Roman je smješten u neku neimenovanu zemlju, neimenovani velegrad, ali imajući na umu da je spisateljica iz Mađarske, možemo zaključiti da je riječ o Budimpešti.
Sve se događa u bliskoj budućnosti, toliko bliskoj da na trenutke osjećamo da je već tu. Ljudi su otuđeni, razlike između bogatih i siromašnih ogromne su, priroda je uništena, zrak je zagađen… Siromasi se griju paleći gume, stare krpe i ostalo smeće u kantama. Bogati su ograđeni u svojim bogatim četvrtima, no smrad, zagađenje i zlo prodiru i u najelitnije četvrti.
Živi su nam dokaz za to profesorica Giselle i doktor Kreutzer. Oboje imućni, rade za državu, za savršeni JNS koji sve čuje, sve vidi i sve zna. Sve se nadzire, kamere su bezbrojne, nema privatnosti, nema ljubavi, nema morala…
Svijest da smo nadzirani ugradila sam se u reflekse i kretnje. Kamera nam je postala dio života, kao što je to bio i igrokaz kojim bismo zorno demonstrirali kako se ne osvrćemo na nju. (str. 67.)
Majmunovo oko i svijet koji zrcali
Svijet koji se zrcali u očima majmuna kojemu je presađena glava (eksperiment iz 1970. kojim je znanstvenik pokušao istražiti je li duša u mozgu) svijet je koji bi mogao biti odmah iza ugla. To je svijet tjeskobe, nadzora i diktature. Svijet u kojem nema sreće, ljubavi niti ikakve ljudske povezanosti. Svijet ogrezao u zlo. A zlo, kao što pokazuje ovaj savršeni roman, krije se u svakoj sličici mozaika koji ga čini. U etici koje nema. U braku koji to nije.
A kad dođete do kraja… Bože…
Evo, ne znam što bih vam rekla o kraju. Toliko je efektan da sam čitala, u nevjerici vrtjela glavom, vraćala se unatrag, čitala opet, otvarala usta poput ribe na suhom… Nakon ovog romana treba vam odmor, ali nema wellnessa koji bi vam izbacio iz glave sliku iz majmunovog oka!
Ne mogu dovoljno ishvaliti ovakvu vrstu književnosti!
Majmunovo oko nije za svakoga, ali jest za one koji žele da ih književnost šokira, da ih mijenja i da utječe na njih. Roman je težak za čitanje jer je pisan isključivo pripovijedanjem. Rečenice su bogate, duboke, pune. I jednom kad utonete u mulj ovog nesretnog svijeta, s mukom hvatat ćete zrak, ali nećete htjeti van. Nećete htjeti zatvoriti knjigu, jamčim vam!
Obožavam ovaj roman od prve do posljednje stranice!
Živjela je baš kao što u pravilu žive i drugi. Kao svi. Nesretno. (str. 281.)
Ostali naslovi ove autorice:
Krisztina Tóth rođena je u Budimpešti 1967. godine. Jedna je od najcjenjenijih mađarskih pjesnikinja, prozaistica i prevoditeljica. Na hrvatskom su jeziku objavljenje njezine zbirke priča Pixel i Panterin sjaj.
Gdje kupiti roman Majmunovo oko:
Dosad smo (kolegica i ja) čitale sljedeće distopije:
- M.R. Carey – Dječak na mostu
- Sierra Greer – Annie Bot
- Ray Bradbury – Fahrenheit 451
- Davor Špišić – Vuk na snijegu
- N.K. Jemisin – Peto doba
- Stephen King – Posljednje uporište
- Margaret Atwood – Svjedočanstva
- Celeste Ng – Naša nestala srca