Nakladnik: V.B.Z., 2020.
Naslovnica romana Otok duša: ©V.B.Z.
Otok duša
Na malom otočiću, na kojem su nekada boravili gubavci, sada je bolnica duševnih bolesnica. Ili možda bolje reći umiralište, jer rijetko koja pacijentica ikad ode s otoka.
Otok je tiho mjesto. Galebovi kriče iznad zaljeva. Sunce blista na valovima u daljini. …
Međutim. Ta bolnica. Plijeni pozornost. … Čitava ograđena. Debeli kameni zidovi koji hladno zrače. Odvajaju. Zatvaraju ono što se nalazi unutra. Ono što ne smije vidjeti svjetlost dana. Ono što je bolje ne puštati van. (str. 48.)
I da, pacijentica – jer stanari te bolnice samo su i jedino žene.
Žene koje nisu imale sreće u životu.
Žene koje su bile previše za svoje obitelji.
Previše za svoje muževe.
Previše za društvo.
Ponekad mislim da je nesreća roditi se kao žensko. Slaba, a istodobno privlačna muškima. Tako privlačna da im to pomuti pamet, ali tjelesna snaga je tu kad krenu uzeti što žele. I nema veze koliko je žena jaka jer muško je uvijek jače… Uvijek ju je moguće srušiti na zemlju i iskoristiti. A onda ona samo ostane puzati u prljavštini, tko god da je. (str. 42.)
Pacijentice, među kojima su Kristina, koja je učinila nešto neoprostivo, i Elli, koja samo želi da je majka doživi, i Karin, osuđena jedino zbog onoga što jest, zbližavaju se s medicinskim sestrama poput Sigrid, ženama koje ih hrane, peru, oblače, hrabre i grle kada to neće nitko drugi.
Priča je to koja počinje 1891., a završava više od sto godina kasnije.
Priča o ženama, za žene.
Stvarni otok duša
Radnja ovog romana je, vjerovali ili ne, nadahnuta slučajevima pravih žena i bolnicom koja je doista postojala, o kojima je podatke spisateljica pronašla u arhivu grada Abo.
No, ono što na čitatelja djeluje poput udarca maljem o glavu jest povlačenje paralele između te bolnice za duševno oboljele žene i nekog, ha… Nazovimo eksperimentalnog liječenja „ženske histeričnosti“ iz 18. stoljeća. Žena je tada, živa, ostavljena u kadi, u (hladnoj) kupki, dok se nije raspala iznutra. Liječnik je to, dakako, promatrao iz dana u dan i vodio bilješke. U posljednjem je zapisu zaključio:
… da je kupka izliječila pacijenticu od histerije, ali je, nažalost, umrla tijekom tretmana. (str. 8.)
Imajte tu metodu liječenja (koju su nad ženama provodili muškarci) u glavi dok čitate tristotinjak stranica ovog romana. Jamčim vam da ćete ga doživjeti na osobnoj razini.
Kako to da su uvijek samo žene histerične?
Iskreno ću reći, ovaj je roman dobio toliko dobre kritike da sam očekivala malo više nego sam dobila. No, nemojte da vas moje riječi odvrate od čitanja.
Otok duša svakako je roman koji morate pročitati.
Možda vam se ne svidi sama priča, ali nakon čitanja, svakako ćete ostati duboko dirnuti sudbinom žena iz bolnice. U vašoj će se glavi rojiti mnoštvo pitanja, a ako ste žena, još i više.
Kako to da su uvijek samo žene histerične?
Kako to da se svaka naša emocija tumači time da smo u PMS-u, da smo pod utjecajem hormona, da trebamo dobiti, da smo dobile, da smo tek imale…?
Nije ju uzimao za ozbiljno kad je bila uznemirena. I zato se ona pokušavala smiriti. … No, on je svejedno nikad nije slušao. Ako to nije bilo zbog trudnoće ili izbezumljenosti zbog straha od poroda, onda je to bilo zbog ženskih mjesečnih problema. Uvijek nešto. (str. 117.)
Imamo li mi pravo biti ljute, povrijeđene, bijesne, bez toga da nam netko kaže da nam sigurno manjka znamo-već-čega i predloži nam da češće upražnjavamo znamo-već-što?
Jeste li ikada svjedočile obrnutoj situaciji?
Je li se ikad bijesnom muškarcu s podsmijehom objasnilo da si „pronađe ženu i opusti se“, a ne mu se sklanjalo s puta i duboko poštovalo njegovo emotivno stanje? Za koje je okrivljena žena?
Uvijek se pričalo samo o životinjama. Pazi se vukova. Pazi se medvjeda. … Ali nikada, nikada, pazi se uspaljenog muškarca. (str. 42.)
Otok duša nesretnih žena
Četiri su žene glasovi ovog dirljivog romana.
Jedna od njih je Kristina, pacijentica koju je tako lako osuditi, a tako teško razumjeti. Na prvu. No kako teče njezina priča, tako se sve više zbližavamo s njom. Ne opravdavamo je, ali ni ne osuđujemo. Držimo srce otvorenim. Jer, Kristinin život nije bilo lak.
Jedna je stvar kad te netko napadne u šumi, ali sasvim je druga kad ostaneš trudna. … Sam bog zna je li se Kristina zabavljala po selu otkako je doživjela tu nesreću. Jer tako je to, kad ti se takve stvari jednom omile, onda je to kao vatra u tijelu i radiš što god hoćeš samo da je ugasiš. (str. 34.)
A ona je prihvatila svoju kaznu, čini se, doživotnu.
Ne. Ne postoji nikakav način da se iskupim. Dobila sam kaznu, a kazna je to što moram nastaviti živjeti. (str. 63.)
Druga je Elli. Oduvijek je željela samo majčinu ljubav, ali je nikad nije dobila. Čitavo se vrijeme nada da će je majka izvući iz bolnice, da će je spasiti. No zdravi rijetko kad misle na bolesne onoliko koliko bi trebali.
Uz Elli je Karen, koja se više ni ne nada izlasku. Nije se uklapala u svijet prije, sigurna je da neće ni kasnije.
Sigrid je četvrti glas. Ona je medicinska sestra koja se s ljubavlju brine za svoje pacijentice.
U pozadini ovih ženskih glasova tutnji rat.
Muškarci i njihove borbe.
Zašto pročitati Otok duša?
Spomenula sam već da me Otok duša nije oduševio, no to je naprosto zato što nije moj tip romana. Doista ne znam što bih vam istaknula kao njegovu lošu stranu… Voljela bih da je priča malo snažnije ispričana, eto to. Na trenutke mi zvuči previše poetski, previše eterično s obzirom na tešku temu o kojoj govori.
No, s druge strane, stil pisanja naprosto me oduševio! Eliptične rečenice koje ne govore ništa previše, već točno onoliko koliko treba. Opisi koji dodiruju naše emocije, ljepota jezika kao takvog… Divno nešto. Svaka čast prevoditelju!
Jer snijeg koji briše sve tragove i prekriva stijene i odrezano korijenje, samo je presušena voda. Bijelo utapanje, delirij elemenata. Tišina je odsutnost ptica i životinja. Prividna smrt. (str. 196.)
Osim prelijepog načina pisanja, svidjelo mi se i što sam nešto naučila.
Valjda mi je promaklo poglavlje o eugenici kad smo u školi učili Povijest. Nisam imala pojma koliko su i Švedska i Finska bile bliske Hitleru po nekim svojim načelima o nadmoći rase. Doista nisam znala da se nekada odgovor na psihička stanja pokušao pronaći u tijelu – u razmaku među obrvama, debljini stidnih usana ili visini čela.
Uvijek to skidanje. Uvijek detaljno proučavanje tijela u različitim stadijima raspada. Uvijek bilješke o obliku, boji i stanju tijela. Lov na tjelesne deformacije, mane, ožiljke, sve što bi trebalo dati fiziološko objašnjenje zašto je ovaj život ispao takav kakav je ispao. (str. 136.)
Johanna Holström uzela je jednu tešku, zahtjevnu temu i oblikovala je u dojmljiv roman koji svakako nećemo zaboraviti tako brzo.
I ne smijemo! Ovaj nam roman treba biti pouka i upozorenje. Pouka – da nas nauči kako je i zašto nešto bilo. I upozorenje – da nam pokaže što više ne smije biti.
Ostali naslovi ove autorice:
Johanna Holström autorica je triju zbirki priča, među kojima je najzapaženija Camera obscura.
Osim romana Otok duša, napisala je i roman Anđeli s asfalta, a možete ga također pronaći u izdanju V.B.Z.-a.