Jeste li ikada razmišljali: što ako je danas dan kada ćete umrijeti? Biste li radili isto što ste planirali? Ako je odgovor ne više dana za redom – vrijeme je da promijenite stvari. Nemojte dopustiti da saznanje o skoroj smrti bude okidač tome… (str. 13.)
Komadić raja
Davina Sawyer mlada je djevojka koja nikad u životu nije bila ništa do li – uzorna.
Cijeli svoj život tražila sam svrhu svog postojanja. Živjela sam po pravilima. Ne poznajem riječ spontanost, iznenađenje i buntovnost. Iza svake moje radnje krije se prethodno planiranje do najsitnijih detalja… Vrijeme je za promjenu. Ali to je jedino što nemam – vrijeme. (str. 10.)
No, vrijeme joj istječe – naime – Davina treba novo srce, a na samom je dnu liste kandidata. Polako se miri s liječničkom prognozom da će živjeti još samo godinu dana.
Tada joj umire voljeni djed Adam i ona je neutješna.
Žalost. Oplakivanje nekoga nakon smrti. Ovog trena znam da je to ustvari, samo ljubav. To je sva ta emocija koju želite dati, ali ne možete. Sva ta nepotrošena ljubav skuplja se u kutovima očiju, u središtu vašeg grla i u praznom kutku srca. Žalost je samo ljubav koja nema kamo ići. (str. 7.)
Međutim, djed joj ostavlja posljednje iznenađenje.
„Što ti je djed Adam napisao u pismu?“ … „…Pa… da odem u Oregon u njegovu kuću, obnovim je, uredim i ako Bog da, da je pretvorim u slastičarnicu.“ … Čini se da sam dobro postupila kad sam prešutjela dio da se moram udati kako bih naslijedila kuću. (str. 9.)
Ostavlja joj pismo u kojem je obavještava da joj ostavlja svoju kuću. Uz nekoliko uvjeta. Djed želi da Davina živi i iskusi sve ono o čemu do sada možda nije ni sanjala.
Cannon Beach
Kuća će biti Davinina ako ona ofarba kosu, stavi peircing, nauči plivati… No, to su samo lakši uvjeti – djed želi da se njegova voljena unuka i zaljubi. I uda. Tek će tada kuća biti njezina i moći će ostvariti svoj dugogodišnji san – otvoriti slastičarnicu.
Davina je više nego sumnjičava prema djedovim željama, pogotovo ovima koje uključuju ljubav i udaju.
No, kada stiže u Cannon Beach, mjesto na kojem se nalazi djedova kuća, stvari počinju ići točno u smjeru koji je djed imao na umu. Davina upoznaje lokalnog zločestog dečka i odmah zaključuje da joj se ne sviđa jer je miljama daleko od njezine vizije savršenog muškarca.
Dok sam šetala mislila sam o Lorenzu, opet, po ne znam koji put ovaj tjedan. Gospodin zvan Nevolja. Službeno je – mrzim ga. Divlji je. Zločest. Bahat. Arogantan. S tim bezobraznim osmijehom i đavoljim očima. On je sve što ne tražim u muškarcu. (str. 41.)
Lorenzo Basso je sve što Davina ne želi – pije, puši, krade, ima tetovaže… No u njegovom se društvu po prvi put osjeća stvarno živa.
Hoće li Lorenzo zvan Nevolja osvojiti srce dobrice Davine?
Hoće li mu ona priznati svoju tajnu? Vremena je svakim danom sve manje.
Komadić raja u rukama čitatelja
Komadić raja domaći je ljubavni roman koji se ne srami svojih stranih pandana. Mada, da budem iskrena, nikad nisam čitala domaći ljubavni roman, ali ako su svi ovakvi, čak ću im dati priliku. Dakle, Komadić raja prava je romansa na koju čitatelj ne može ostati hladnokrvan. Čitala sam da su nekima bile potrebne maramice – meni nisu. Ipak, kraj me se duboko dojmio jer ga nisam očekivala. I više sam bila ljuta nego uplakana, što je opet dokaz da Davina i Lorenzo doista znaju kako ući u srce čitatelja.
Ono što mi se svidjelo već nakon čitanja sadržaja jest to što je glavna junakinja neizlječivo bolesna. Znam da zvuči ludo, ali volim romane koji nisu pisani šablonski. Druga stvar koja me oduševila je kemija između dvoje glavnih likova. Davina i Lorenzo divan su par, a njihova je ljubav od samog početka tako divno opisana da ste, htjeli-ne htjeli, odmah uvučeni u priču i navijate za njih svim srcem – svjesni da ipak neće biti klasičnog happy enda. Dakle, njihova je kemija opipljiva, i kako se oni smijulje dok jedno drugo istodobno privlače i odbijaju, tako se smijuljimo i mi. Njihov odnos je doista poseban, najjača karika romana Komadić raja. Svjesni toga da nisu jedno za drugo, čitavo vrijeme igraju na toplo-hladno i na kraju, padaju jedno drugome u naručje.
Ne znam kakvi ste s čitanjem ljubavnih romana, ali za Komadić raja od mene imate preporuku. Priča je strastvena, ali ne vulgarna. Nježna, romantična, bolna. Realna i nerealna. Baš kao i sama ljubav.
P.S. Zar naslovnica nije kao bombončić? Vuče na čitanje!
Ostali naslovi ove autorice:
Reina Reed pseudonim je mlade hrvatske autorice (1996.) koja živi i radi u Varaždinu. Najviše uživa u ljubavnim romansama koje isključivo i piše. Njezine tekstove možete pročitati na Wattpadu, a Komadić raja je njezin prvi tiskani roman.
Gdje kupiti roman Komadić raja:
Komadić raja možete kupiti kontaktirajući autoricu na njezinoj Facebook stranici, ili u webshopu Znanje.
Ako volite čitati domaće autore, bacite oko na naš popis 10 suvremenih autora i autorica koje morati pročitati!
Republika Hrvatska se krajem 2032. obrela među najbjednijim zemljama Trećeg svijeta. Cijelo prethodno desetljeće, poharano pandemijama i ograničenim svjetskim ratovima, njezine je ionako mršave postavke demokracije bacilo u kaos improvizacije. Hiljade beznadnih svakodnevno su ostajale bez posla. I završavale na ulicama. Provalija koja je razdvajala bestidno bogatu manjinu od uboge i prezrene većine, razjapila se zemljom kao otvorena rana. (str. 56.)
Tri godine kasnije, 2035., ulazimo u priču naših junaka, oca i sina, Danka i Vuka Ercega.
Danko je sredovječni muškarac, udovac, zaposlen u Baš Čeliku, najvećem trgovačkom centru na Balkanu – toliko velikom da ima svoje batinaše-zaštitare koji su tako dobro uvježbani da ponekad rade na osiguranju političara. I Danko je jedan od njih. Ne političara, dakako, jer Danko i njegov sin jedva preživljavaju. Danko Erceg je batinaš-zaštitar. I ovca.
Vuk je srednjoškolac koji od oca krije brojne tajne.
Ipak, njihova međusobna ljubav je nemjerljiva, beskonačna, beskrajna i nesebična.
Vuk na snijegu
U zemlji je, naime, vladala glad. Većina izmrcvarenog stanovništva jedva je preživljavala. Zato je manjina bjesnila od obilja. (str. 12.)
U Republici Hrvatskoj više nije demokracija, mada je upitno koliko je ikad bila. Sada je na čelu zemlje Vojska narodnog spasa na čelu sa Spasiteljem, premijerom Tomanićem koji se valja u bogatstvu dok običan puk nema za kruh.
U visini oronulih deseterokatnica, koje su dominirale naseljem obraslim u korov i hrpe odbačene krame, vani se propinjao golemi hologramski lik predsjednika Vlade narodnog spasa. Svjetlucao je čudnom polarnom svjetlošću, bacajući sjenke na ljušteće memljive fasade. (str. 16./17.)
Otac Danko i sin Vuk životare, obojica radeći ponižavajuće poslove u trgovačkom centru, krijući jedan od drugoga koliko su jadni i bijedni. Majka Milena odavno je pokojna, no to je ne sprječava da sudjeluje u radnji.
Susjeda Sanja još je jedan lik na pozornici uništene zemlje. Radi u novinama koje preživljavaju jer se odmah svrstavaju uz vladajuće, ma tko oni bili.
Božićno je vrijeme, hladnoća je na vrhuncu. Glad i siromaštvo također. Poniženje, tuga i duboko sakrivene želje prelijevaju se na čitatelja sa svake stranice romana.
Uskoro u priču ulazi još jedan prezreni – mladi sirijski izbjeglica.
Distopija koja to nije
Ne čitam često distopijske romane, no u principu ih volim, mada su mi najdraži kad su smješteni negdje daleko od Hrvatske. Vuk na snijegu događa se upravo u Hrvatskoj, i to u bliskoj budućnosti jer 2035. je praktički iza ugla. Sve ono o čemu roman govori može se dogoditi i iskreno, imajući na umu događaje iz proteklih mjeseci, čini mi se da je i izgledno. Upravo me zato ovaj roman prestrašio… Toliko je vjerodostojan da mi je na trenutke bio pretežak za čitanje.
Zamislite zemlju u kojoj nema Ministarstva obrazovanja, ali zato ima Ministarstvo vjere i ufanja. Zamislite zemlju u kojoj učenici i njihovi roditelji mogu biti strijeljani zbog sastavka. Zamislite majku koja nema dovoljno sredstava da dostojanstveno pokopa svoje dijete, nego se raspituje za mogućnost zajedničke grobnice. Zamislite zemlju u kojoj ste toliko gladni da ste prisiljeni pljačkati, a organi reda imaju dozvolu da u vas, zbog vašeg preteškog zločina, pucaju.
Govna su najviše prodrla u sektor prehrane, brifirao ih je šef, prezrivo iskrivivši lice… Rekao je da uplašene blagajnice javljaju kako neki od te fukare čak zubima kidaju vrećice i na licu mjesta žderu prijesnu hranu. Upozorio ih je šef da nikako ne smetnu s uma da pred njima nisu ljudi, nego životinje. … Jebite im majku svim sredstvima, naredio je šef, a ako treba, slobodno neka pucaju u živo meso. (str. 78./79.)
Sve se to događa u romanu Vuk na snijegu, koji trenutno jest distopija, ali veliko je pitanje hoće li to biti, kad dođe ta 2035.
Strah me da neće, jer već smo krenuli krivim smjerom.
Vuk na snijegu – mali ljudi, velika sila
Premda ovaj roman na prvi pogled govori o VELIKIMA koji ugnjetavaju male, upravo oni nose čitavu radnju na svojim pognutim leđima. Uz Danka i Vuka, tu su i već spomenuta susjeda Sanja i Dankov kolega, razbijač Boško čiji će nam dvostruki život dugo bubnjati u glavi te mnoštvo sporednih, prolaznih likova koji nam mame suze na oči i stvaraju knedlu u grlu.
Ti su nam likovi simboli ljubavi, brige, povezanosti i nježnosti nasuprot zlom vanjskom svijetu punom licemjerja, kukavičluka i okrutnosti.
Sanja i Zdenka stoje sljubljene jedna uz drugu i drhte. Leleču bezglasno, negdje duboko pod srcima. Boško plače ispod vizira. Erceg poželi ispucati rafal u vrhovnog gada. I jednom zauvijek raskrstiti s ovim svijetom. (str. 97.)
Na roman Vuk na snijegu imam samo jednu zamjerku, ali ona se zapravo ne tiče radnje. Nikako mi se nije svidjelo to što većina rečenica završava glagolom. Znam da cjepidlačim, ali joj… To mi se uopće nije uklapalo u sam stil pisanja i baš mi je bolo oči.
Osim toga, od mene za Vuka na snijegu imate sve preporuke. Budući da se radnja odvija oko Božića, za vrijeme ciče zime, voljela bih da ga ostavite za tada. Doživjet ćete ga bolje, emotivnije. Više će vam slomiti srce. Kraj je toliko efektan da sam ga čitala više puta.
Danko i Vuk definitivno nisu likovi koji se zaboravljaju. A Vuk na snijegu postat će roman koji će vas, svaki put kad ga pogledate na svojim policama, potresti do srži.
Ostali naslovi ovog autora:
Davor Špišić, dramatičar, scenarist i prozaik, rođen je 1961. godine u Osijeku. Za svoje je drame dosad dobio pet nagrada „Marin Držić“. Kao scenarist surađivao je na scenariju treće sezone poznate TV-serije Počivali u miru. Njegova dosad objavljena beletristička prozna djela su zbirka horor priča Kuke za šunke te romani Koljivo, Ples s mladom, Samovar i Košer.
Budući da smo na isteku mjeseca hrvatske knjige, odlučile smo vam pripremiti popis odnosno preporuku hrvatskih autora koje ne smijete zaobići. Ovaj smo se put odlučile da to budu AUTORICE – 10 hrvatskih spisateljica koje se moraju naći na vašem popisu za čitanje. Hrvatska književnost ima toliko spisateljica koje stvaraju prava remek-djela i željele smo to istaknuti ovom objavom. Hrvatske autore – muškarce – svi znamo i kad god spomenemo hrvatsku književnost, sigurno će nam prvi na pamet pasti autori. Zato, odlučile smo malo promovirati žene u književnosti.
Odabrale smo osam autorica koje smo tek ove godine prvi put čitale i ostale iznenađene kvalitetom njihovih djela. Naravno, tu su i dvije klasičarke, autorice bez kojih domaća književnost ne bi bila ista.
Odlučile smo spomenuti samo suvremene autorice, tako da Marija Jurić Zagorka i Ivana Brlić Mažuranić nisu na popisu. Njih i ne treba posebno predstavljati, kladimo se da među nama nema onih koji nisu pročitali makar jedno njihovo djelo.
Na našem popisu 10 hrvatskih spisateljica koje ne smijete zaobići, svoje su mjesto našle ove dame.
Marina Vujčić
Marina Vujčić rođena je 1966. u Trogiru. Objavila je romane Tuđi život 2010., A onda je Božo krenuo ispočetka 2014., Mogla sam to biti ja 2015., Susjed 2015. i Pitanje anatomije 2017. godine. U suautorstvu s Ivicom Ivaniševićem objavila je roman Otpusno pismo 2016. Piše i drame od kojih su neke i nagrađene. Autorica živi i radi u Zagrebu.
Pedeset cigareta za Elenuknjiga je koju čitate u jednom dahu. Nakon čitanja protrnete i postavljate sami sebi masu pitanja. Da smo nekad nešto drugačije odlučili, u kojem bi smjeru išao naš život? Da smo presjekli i ne činili kompromise, bismo li sada bili sretniji? Nakon čitanja, prepoznajete se u mnogim situacijama. Knjiga je nostalgična, melankolična i krajnje dirljiva.
U knjizi pratimo četiri osobnosti, dva muškarca i dvije žene, svatko sa svojim životnim dilemama. Oliver, Viktor, Magdalena i Greta, četvero ljudi koji se uopće ne poznaju u jednom trenutku povezati će se slučajnim sitnicama. To će proizvesti efekt leptira. Majstorski napisan, s atmosferom neizvjesnosti, očekivanja i traženja smisla, roman je to koji priča o ožiljcima vlastite duše.
Iva Kolega zadarska je spisateljica koju je javnost upoznala romanima Ljubavna glad i Sjeme tame. Nedavno je, na području Srbije, izdan i njezin treći roman, Zver u nama, za koji mi se, makar prema kratkom sadržaju, čini da će biti jednako dobar i strašan kao i Sjeme tame.
Budući da sam čitala samo ovaj potonji, ukratko ću prepričati radnju i naglasiti zašto ga, ako već niste, morate pročitati. Dakle, Sjeme tame prati naizgled prosječnu obitelj. Iris je kućanica i majka troje djece. Njezina obitelj je nesretna kao i mnoge druge obitelji pa Iris svoju nesreću umanjuje svakodnevnim čitanjem crne kronike. Suprug Saša je glava obitelji i obiteljski nasilnik i svi mu se miču s puta, premda povremeno ipak ne mogu umaknuti njegovu bijesu. Ostatak obitelji čine kćeri Diana i Julija te sin Luka. Čitajući tako crnu kroniku, Iris nalazi na vijest kako se u blizini dogodilo silovanje. Šokirana tim događajem, uviđa kako se Saša te noći vrlo kasno vratio doma. A odjeća koju je ujutro skupila s poda bila je krvava. Iris na pamet pada strašna pomisao – da njen Saša nije silovatelj? Istina je, zapravo, gora od svega što Iris može iti zamisliti.
Ovaj mučni psihološki triler pročitala sam u hipu. Znala sam da je težak, ali ovoliko… Dugo nakon zatvaranja zadnje stranice razmišljala sam o likovima i njihovim sudbinama. Još me više šokirala činjenica da je Sjeme tame zapravo pisano prema stvarnom događaju. To je roman koji se čita jednom. Roman koji boli, koji nam izaziva mučninu, strah, gađenje, klaustrofobiju. On je dokaz – čudovišta postoje. I jako su, jako blizu.
Posebno mi je zadovoljstvo predstaviti mladu splitsku spisateljicu Marinu Gudelj s kojom sam imala čast studirati hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Zbirka priča Fantomska bol prva je njena objavljena knjiga nastala od kratkih priča za koje je i nagrađena nagradom Prozak 2018. godine. Prije par dana Hena com je objavila i njezin prvi roman Nedovršena koji jedva čekam pročitati!
Fantomska bol sadrži 16 kratkih priča čiji su glavni likovi uglavnom žene. Smještene su u dalmatinsko zaleđe, obogaćene dijalektom, a govore o snovima, strahovima, boli – nečemu što nemamo, što nedostaje, a što boli. Otuda i taj neobičan naslov – fantomska bol. Priče su pisane uglavnom u prvoj osobi, a u njihovom fokusu nisu ljudi koji su uspjeli. Upravo suprotno, to su oni manje uspješni, pomalo disfunkcionalni, nesretni – životni ljudi kakve viđamo svuda oko sebe. Ovo je zbirka od svega stotinjak stranica koju pročitate u jedno popodne, ali o kojoj mislite puno, puno duže.
Ivana Vranjić autorica je zbirke poezije Anđeli od žice, objavljene 2018. godine. Svoju poeziju, priče i eseje objavljuje uglavnom na društvenim mrežama. RomanOblačna je njezino prvo prozno djelo. i ja vam ga od srca preporučujem. Ako volite slatko-gorku priču o ljubavi, voljet ćete i Oblačnu.
Oblačna (38) i Cmok (35) žive u malom gradiću gdje svi znaju sve o svima i uvjereni su da njih dvoje imaju ono što svi traže – pravu ljubav. No, Oblačna i Cmok nisu, ispod površine, ni blizu savršen par. Nad glavom im kao prokletstvo visi nekoliko neuspjelih pokušaja vjenčanja. Isprva duhovito, a kasnije sve teže, pokušavaju svojoj okolini – malog ograničenog gradića – objasniti kako je njima samo ljubav dovoljna. Ne treba im papir. No „divlji“ brak najmanji je problem… U naizgled idiličnoj vezi Oblačne i Cmoka puno je pukotina koje prijete razbijanjem čitavih dvanaest zajedničkih godina. U kovitlacu nevolja i uzburkanih emocija koje je potresaju, Oblačna pokušava pronaći odgovore na ta važna životna pitanja.
Stil pisanja prvo je što zapinje za oko dok čitamo ovaj roman. Mjestimice podsjeća na Elenu Ferrante, koja je u svojim romanima isto tako sklona poniranju duboko u samu sebe, introspektivnom lamentiranju i samokažnjavanju tugom i tjeskobnim mislima. Oblačna je čisto žensko pismo. Roman žene o ženama. Za žene. Istodobno nas tješi i ranjava. Uvlači se u intimu dvoje ljudi, u njihove najskrivenije tajne. Pokazuje nam da ništa nije onakvo kakvim se na prvi pogled čini.
Roman možete kupiti tako da se javite samoj autorici na Facebook profil ili u VBZ knjižarama.
Ivana Šojat
Ivana Šojat rođena je 1971. u Osijeku. Osam godina živjela je u Belgiji te tamo diplomirala francuski jezik. Autorica je brojnih nagrađenih knjiga za mlade i za odrasle, a piše romane, zbirke priča, novela i poezije: Ezan, Ljudi ne znaju šutjeti, Emet i druge priče, Zmajevi koji ne lete, Jom Kipur, Ničiji sinovi, Sofija plaštevima mete samoću...
Ne mogu sve priče biti sretne, vesele, razdragane, prpošne. Neke moraju biti i strašne. Takve su otprilike priče autorice Ivane Šojat u knjizi Emet.
Emet na hebrejskom znači “život” i tom je riječju oživljen Golem. Ispisana na njegovo čelo, ona ga oživljuje, a brisanjem samo jednoga slova, “E”, nastaje Met – “smrt”. Sve nam je to lijepo objasnila autorica vješto balansirajući između svijeta onostranoga, horora i fantastičnog svijeta u kojem obitavaju junaciEmeta i drugih priča.Sjajno razlažući tezu o zločinu koji “se vraća” ako nije otkriven i kažnjen, Ivana Šojat podiže atmosferu nelagode straha i dolaska neizbježnog. U osnovi svih priča je je povezanost između živih i onih već umrlih.
I upravo simbolika bliske povezanosti između života i smrti, ta tanka granica koja život i smrt spaja i razdvaja, u temelju je svih u ovoj knjizi okupljenih tekstova. Naime, mrtvi u pričama Ivane Šojat nastavljaju obitavati u svijetu živih i nakon svoje smrti, tako da više niste sigurni jesu li glavni protagonisti još uvijek živi ili su i oni zapravo mrtvi, ali su još uvijek prisutni u svijetu živih i kreću se među njima. Emet je zbirka horor priča kojima nije intencija plašiti ljude već ukazati na zlo kao neodvojiv dio ljudske naravi.
Staša Aras (Stanislava Nikolić Aras) profesorica je književnosti. Do sada je objavila tri zbirke poezije: Takve se stvari događaju ljudima, Nedolično i vrijedno spomena te Premještanja. Tu su i dvije zbirke kratkih priča, Meke granice i 12 pred zidom te roman Horror vacuikoji ne smijete propustiti.
Horror vacui je strah od praznine – no u njemu ništa nije isprazno. Svaka rečenica malo je remek-djelo.
Između nje, kojoj tek na samom kraju saznajemo ime, i supruga Petra nije ostalo više ništa. Gotovo da više i ne razgovaraju, jedno su drugom potpuni stranci. Tako mu neće reći ni da je trudna ni da je abortirala, proživjet će sve to sama unutar sebe. Nadalje pratimo njene unutarnje monologe, razgovore sa samom sobom, zapažanja o svijetu koji je okružuje. Godina je 2016., traje Europsko nogometno prvenstvo, okružuju je zastave, navijači, dresovi i urlanje iz kafića. Pada vlada, premijer je svrgnut. Ona je puki promatrač svijeta oko sebe.
I premda, naravno, ovaj roman žanrovski nije horor, no on nas plaši. Plaši nas stanje u kojem se nalazi glavni ženski lik. Plaši nas pomisao da ćemo se naći na njezinom mjestu – udaljeni od supruga, od prijatelja, od života kao takvog. Egzistencijalna kriza u kojoj se ona nalazi prelijeva se i na nas. Ipak, u njoj ona izaziva bezvoljnost, pomirenost. U nama bijes. Roman je ovo koji, na sve 160 stranica, u čitatelja izaziva pregršt emocija.
Lari Mari je zapravo književni dvojac koji čine Larissa Kunić i Marieta Kola. Budući da pišu pod jednim imenom, uvrštavamo ih na svoj popis 10 hrvatskih spisateljica na koje morate obratiti pozornost. Ove dvije talentirane književnice dobitnice su nagrade Kiklop i začetnice književnog pravca nazvanog proza koja liječi.
Autorice su pet romana: Bez ljubavi i mržnje, Zlatni Mjesec, Amarati, Naličje spoznaje i Bremenita šutnja. Odlučile smo reći malo više o ovom posljednjem navedenom romanu, iako vjerujemo da nećete pogriješiti ma koji god uzmete u ruke.
Bremenita šutnja uvlači nas u labirinte glavnih junaka, a govori o bremenu, teretu koji svatko od nas nosi kroz život. Kada se stvara to breme? U djetinjstvu, obilježavajući nas za cijeli život? U romanu Bremenita šutnja tema je baš to – teret koji stvara šutnja, šutnja o proživljenim traumama, o bolnoj prošlosti, o svemu o čemu se ne usuđujemo progovoriti.
Ovaj je roman spoj beletristike, filozofije, psihologije, a o njemu razmišljamo još dugo nakon čitanja.
Jana Krišković Baždarić rođena je u Rijeci. Diplomirala je kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Rijeci te informacijske znanosti na Sveučilištu u Zadru. Njen prvi roman Godina u kojoj je Bela Lang upoznala sreću jedno je od najšarmantnijih i najzabavnijih djela koje sam imala priliku čitati ove godine (a čiju recenziju donosim uskoro). Bela je mlada žena, novinarka u lokalnim, no osjeća se pomalo zarobljeno u svom životu. Sve ono što je prije htjela sada ima, no polako tome u dosadu i učmalost, osjeća da gubi samu sebe. Jedan e-mail promijenit će cijeli njen život kada se odvaži prihvatiti posao u njujorškom časopisu!
Belin život mijenja se iz temelja te ona ponovo otkriva i pronalazi sebe, svoj životni put, sreću i, dakako, ljubav. Bela Lang junakinja je koja će vas naživcirati, nasmijati, naljutiti, rastužiti… Proživjet ćete sve ono što i ona proživljava jer vam se obraća s tolikom lakoćom, neposredno, jezikom koji svi razumijemo, kojim se koristimo i u koji već nakon prve stranice potpuno utonemo. I ono što mi se jako svidjelo – iako Bela na kraju doživi svoj ljubavni happy end – roman uopće nije na to usmjeren. Bela zapravo traži sebe, pokušava ostvariti svoje snove, pobijediti strahove i probiti se u svijetu koji joj ne ide na ruku. Ako volite girl power romane – uživat ćete u Belinoj potrazi za srećom!
Julijana Matanović suvremena je hrvatska književnica i književna znanstvenica. Uz brojne stručne knjige objavila je zbirke priča Zašto sam vam lagala (Nagrada Josip i Ivan Kozarac), Kao da smo otac i kći, Laura nije samo anegdota, Knjiga od žena, muškaraca, gradova i rastanaka (Nagrada Kiklop), Božićna potraga, Samo majka i kći te dva romana: Bilješka o piscu i Tko se boji lika još. S Ankom Dorić napisala je knjigu za mlade One misle da smo male nagrađenu nagradama Anto Gardaš, Mali princ i Kiklop. U zbirci Cic i svila u izboru autorice objavljene su njezine najbolje priče.
…baka je znala da iza svake uspješne žene stoji značajna količina ispijene kave.”
Priča o kavi priča je o životu ili bar jednom njezinom dijelu. Od početka naše svjesnosti, još dok smo bili djeca, mirisi i okusi domaće kave prate nas kroz djetinjstvo, pa zatim mladost, odrastanje, zrelost do ozbiljnijih godina. Čitajući knjigu skoro pa namirišete bakinu kuhinju s biranim ukusnim jelima uz tradicionalna seoska druženja prepuna topline i razdraganosti koja su danas nekako zaboravljena. Kava koja se tu pila nosila je pečat malih porculanskih ili keramičkih šalica koje su domaćice brižno stavljale pred svoje ukućane i goste. Takva je kava kod Julijane Matanović. Utkala je Julijana Matanović u priče o kavi dio svog osobnog života, otkrivši svoje intimne reminiscencije, razmišljanja i svakodnevnice, kroz koje ona baš kao i svi mi prolazi putujući životom. A na tom putovanju vjerni suputnik uvijek je kava…
Sanja Pilić omiljena je hrvatska književnica za djecu, mlade i odrasle. Objavila je 35 knjiga za djecu i odrasle te 30 slikovnica. Godine 2018. objavila je knjigu Sve što sam naučila koja sadrži duhovite, zabavne i mudre zapise s Facebooka, promišljanja o životu, ljubavi, prijateljstvu, gubitcima i rastancima, veselju i radosti.
Zbirka priča Sanje Pilić Zbogom, romantiko! govori iz ženskog kuta o svim našim odnosima, partnerskim, bračnim, roditeljskim, i bez lažne patetike uz dozu humora prolazi zajedno s nama kroz svakodnevnicu. Autorica promišlja o svojim odlukama, ispravnima ili krivima, ali uvijek vrlo ljudskim. Takve su i njezine junakinje. Hrabre, odlučne i beskompromisne. Priče su jednostavne, svakodnevne, prepoznatljive , a poveznica im je najljepša od svih emocija -ljubav. Nisu to ljudi kojima sve ide glatko u životu. To su oni koji se ne snalaze, koji uče komunicirati, koji se dvoje, preispituju. Ali, to su oni koji bez obzira na na teškoće ne odustaju.
Priče su prošlih godina objavljivane u Večernjem listu i na raznim portalima. Priča Delete koja se nalazi u zbirci nagrađena je nagradom Ranko Marinković za 2017. godinu.
Što kažete na naš izbor 10 hrvatskih spisateljica?
Nadamo se da vam se svidio naš izbor 10 hrvatskih spisateljica koje trebamo uvrstiti na svoje popise čitanja. Žao nam je samo što nismo mogle u njega uvrstiti sve one spisateljice koje nam se sviđaju i one koje su se ove godine po prvi put javile na hrvatskoj književnoj sceni. No – drago nam je što je u hrvatskoj književnosti sve više i više autorica koje na neki način probijaju granice i koje, među nama čitateljima, pronalaze svoju vjernu publiku koja će ih pratiti do zadnjeg napisanog slova.
Oblačna (38) i Cmok (35) žive u malom gradu gdje svi znaju sve o svima.
Oblačnu i Cmoka znao je čitav grad. Nisu se oni zalagali za spašavanje svijeta volonterski neumorno…, nisu zaslužili Nobela za svoja postignuća…, njih su dvoje na neki neobjašnjiv način bili – face, a sve zbog toga što su ljudi vjerovali da gledaju dvije srodne duše koje su nekim čudom uspjele pronaći jedna drugu… (str. 8.)
Baš tako! Svi su bili uvjereni da njih dvoje imaju ono što svi traže – pravu ljubav. Da su njih dvoje srodne duše. Da im je suđeno biti zauvijek skupa. No, Oblačna i Cmok nisu, ispod površine, ni blizu savršen par.
Nad glavom im kao prokletstvo visi nekoliko neuspjelih pokušaja vjenčanja. Isprva duhovito, a kasnije sve teže, pokušavaju svojoj okolini – malog ograničenog grada – objasniti kako je njima samo ljubav dovoljna. Ne treba im papir.
No, duboko u srcu, Oblačna ipak osjeća da joj treba. Možda ne sam papir, ali ono nešto, da se napokon uklopi u okolinu i ispuni (tuđa) očekivanja.
Ispunjavanje društvenih normi često se pokaže važnijim od naših osobnih želja jer nitko ne želi biti odbačen od plemena. … Pleme kažnjava one koji se ne drže reda i tko želi preživjeti i biti prihvaćen, mora slijediti društvene zakone. … Crne ovce vole samo u pjesmama. … I u revolucijama. A brak nije ni jedno ni drugo, ni pjesma, a ni revolucija. (str. 16.)
No „divlji“ brak najmanji je problem… U naizgled idiličnoj vezi Oblačne i Cmoka puno je pukotina koje prijete razbijanjem čitavih dvanaest zajedničkih godina.
Što je zapravo prava ljubav?
Koliko za nju treba žrtvovati?
Možemo li biti sretni ako imamo drugu osobu, ali nemamo sebe?
U kovitlacu nevolja i uzburkanih emocija koje je potresaju, Oblačna pokušava pronaći odgovore na ta važna životna pitanja.
Skrivena priča
Budući da sama spisateljica ističe da ovo nije ljubavni roman već roman o ljubavi, i prije čitanja pomalo sam naslućivala priču skrivenu u zajedničkom životu Oblačne i Cmoka.
Ipak, dobila sam puno više nego što sam očekivala. Roman Oblačna potresao me negdje u dubini mog bića. To je suptilna analiza veze koja je potrošila samu sebe. Ljubav preživi samo ako se hrani, a usne Oblačne i Cmoka odavno su presušile, u tolikoj mjeri da su postali bezvoljni, umorni cimeri bez imalo snage za pokret i promjenu. Za sve što kreće loše ne možemo kriviti samo nju ni samo njega, premda Oblačna, u klasično ženskoj maniri, preuzima svu odgovornost. Preispituje isključivo sebe, svoje mogućnosti i ograničenja, sažalijeva se, razmišlja gdje je ONA pogriješila.
Život u malom
Čini mi se da smo se, kad prijeđemo neke godine, sretne i nesretne ljubavi, brak, razvod, preljub, traženje sebe u svijetu, skloniji povezivati s drugima. Onako iskreno, na nekoj primitivnoj razini. Ja razumijem tebe – ti mene. Bez muljanja. Tako sam i ja razumjela i doživjela Oblačnu.
Suosjećala sam s njom. Bila sam bijesna zbog nje. Vjerovala sam joj.
Bila je ugodna i pristojna žena, odana prijateljica, dobra kćer, kolegica na koju se moglo osloniti…, ona koja pristaje na sve da bude voljena; potiskivala je emocije i pretvarala se da joj ne smetaju stvari koje joj smetaju – a sve zbog toga što se užasavala gubitka ljudi do kojih joj je stalo. … Da su ljudi glina, Oblačna bi bila ona najmekša koju si mogao oblikovati po svom kako si htio. (str. 51.)
Spremna je na sve kako bi bila voljena. Kako bi bila prihvaćena.
Tko od nas to nije?
Tko se od nas ne bori s predrasudama društva? Uvijek ima onih koji će nam nešto zamjerati i zbog nečega nas osuđivati, kao što je to Oblačnoj činila vlastita majka, a samo zato što se još nije udala i što još nema obitelj.
… njena malograđanska potreba da se svima opravda za svoj život i živote svoje djece. Živjela je u uvjerenju da svi imaju pravo suditi o osobnim izborima bilo koga jer su se znala pravila i zakoni, a one koji ih krše trebalo je izvesti na pravi put. (str. 28.)
Valjda su zato i imena tako općenita. Mi smo oni. Oni su mi.
O ženama, za žene
Stil pisanja prvo je što zapinje za oko dok čitamo ovaj roman. Mjestimice podsjeća na Elenu Ferrante, koja je u svojim romanima isto tako sklona poniranju duboko u samu sebe, introspektivnom lamentiranju i samokažnjavanju tugom i tjeskobnim mislima. Točno se vidi da je autorica diplomirala kroatistiku i da je upoznata s lijepom književnošću. Rečenice kojima se služi mjestimice su čista poezija:
Kad umre nešto u čovjeku, on izgleda isti: ista kosa, iste oči, isto tijelo… Uostalom, ljudi ne čuju zvuk lomljenja tuđih svjetova. Nema sprovoda kojima se ispraćaju, nema oglasa u novinama, nema oblaka koji naraste iznad glave i kiši po cijele dane… Nema gotovo nikakvih vanjskih naznaka koje bi stajale kao znak upozorenja da je duša u kataklizmi. (str. 103.)
Oblačna je čisto žensko pismo. Roman žene o ženama. Za žene. Istodobno nas tješi i ranjava. Uvlači se u intimu dvoje ljudi, u njihove najskrivenije tajne. Pokazuje nam da ništa nije onakvo kakvim se na prvi pogled čini. I iako su me neki dijelovi pogodili, rasplakali, naljutili, Oblačna postaje rado viđen dio moje kućne biblioteke. Ona se čita kad smo sretni jer nas podsjeća na relativnost sreće. I čita se kad smo tužni jer nam dođe kao melem na ranu.
Zašto Oblačna nije mogla biti Sunčana?
Sviđa mi se konstatacija da se ovaj roman može čitati kao priručnik za preživljavanje. Oblačna je u niti dvjesto stranica bila suočena s puno toga. Nisam očekivala toliko tuge i bola u tako malo stranica. Kao da je stvarno istina da nesreća nikada ne dolazi sama. U nekim sam njezinim promišljanjima prepoznala sebe, u nekima svoje prijatelje, svoju rodbinu. Kao da se sav život, sa svojim dobrim i lošim stranama, slio u ove stranice, ostavljajući nas u nevjerici.
Priča mi se jako svidjela, dugo nisam pročitala nešto toliko ljudski i poetsko u isti mah.
Žao mi je samo što Oblačna nije postala Sunčana.
A još mi je žalije što Cmok nije postao Pljas.
Ostali naslovi ove autorice:
Ivana Vranjić autorica je zbirke poezije Anđeli od žice, objavljene 2018. godine. Svoju poeziju, priče i eseje objavljuje uglavnom na društvenim mrežama. Oblačna je njezino prvo prozno djelo.
Gdje kupiti roman Oblačna:
Roman možete kupiti tako da se javite samoj autorici na Facebook profil ili u VBZ knjižarama.
We use cookies on our website to give you the most relevant experience by remembering your preferences and repeat visits. By clicking “Accept All”, you consent to the use of ALL the cookies. However, you may visit "Cookie Settings" to provide a controlled consent.
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. These cookies ensure basic functionalities and security features of the website, anonymously.
Kolačić
Trajanje
Opis
cookielawinfo-checkbox-analytics
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Analytics".
cookielawinfo-checkbox-functional
11 months
The cookie is set by GDPR cookie consent to record the user consent for the cookies in the category "Functional".
cookielawinfo-checkbox-necessary
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookies is used to store the user consent for the cookies in the category "Necessary".
cookielawinfo-checkbox-others
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Other.
cookielawinfo-checkbox-performance
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Performance".
viewed_cookie_policy
11 months
The cookie is set by the GDPR Cookie Consent plugin and is used to store whether or not user has consented to the use of cookies. It does not store any personal data.
Functional cookies help to perform certain functionalities like sharing the content of the website on social media platforms, collect feedbacks, and other third-party features.
Performance cookies are used to understand and analyze the key performance indexes of the website which helps in delivering a better user experience for the visitors.
Analytical cookies are used to understand how visitors interact with the website. These cookies help provide information on metrics the number of visitors, bounce rate, traffic source, etc.
Advertisement cookies are used to provide visitors with relevant ads and marketing campaigns. These cookies track visitors across websites and collect information to provide customized ads.