nakladnik: EDICIJE BOŽIČEVIĆ, 2001.
naslovnica romana Grimizne rijeke: ©Edicije Božičević
Saberi se. Uroni u košmar. Daj sve od sebe. Tako ćemo razotkriti lice zla.
str. 25.
Grimizne rijeke
Iskusni policajac Pierre Niemans pozvan je u izolirani gradić Guernon kako bi pomogao riješiti stravično ubojstvo. Mladi poručnik Karim Abdouf istražuje oskvrnjenje dječje grobnice 300 kilometara dalje, u seocetu Sarzac.
Mogu li ti slučajevi biti povezani?
Kakvu užasnu tajnu krije zatvorena sveučilišna zajednica u Guernonu?
Je li rasplet zapravo strašniji nego što pretpostavljamo?
Knjiga ili film Grimizne rijeke?
Uzimajući u ruke ovu knjigu, znala sam da mi slijedi nimalo lak posao – čitanje knjige nakon odgledanog filma. Ako vam smijem dati mali savjet, ne činite to. Da je bar film bio loš, bilo bi mi lakše, ali film je fantastičan i naprosto nisam znala mogu li isto očekivati od knjige. Plus, stalno sam pred očima imala Jeana Renoa i Vincenta Cassela, što uopće nije loše (ako me razumijete), ali zna vas omesti u čitanju.
Dakle, ako još niste pogledali film, ni nemojte. Najprije pročitajte knjigu. Stvorite mišljenje o knjizi, a potom, ako imate volje, pogledajte film. Neće vam biti žao ni zbog jednog ni zbog drugog.
E, sad…
Nakon što sam Renoa i Cassela izbacila iz glave, bacila sam se na čitanje. Radnja je stvarno dinamična i uživala sam. Sve se događa u vrlo kratkom vremenu i događa se puno toga, a scene su mjestimice stvarno jezive i ostat ćete paf.
Palcem i kažiprstom Niemans lagano rastvori vjeđe žrtve. Tada se dogodi nemoguće: polagana i svijetla suza poteče iz desnog oka. Komesar ustukne: lice je plakalo.
str. 19.
Čitajući, pratimo dva različita inspektora i dva različita slučaja i super mi je kako svako poglavlje govori o svojoj istrazi dok se ne sretnu pretkraj knjige. Ako želimo pratiti Niemansov slučaj, moramo čitati Abdoufov i obrnuto. Tako nas pisac tjera da tražimo povezanosti između ta dva naizgled nepovezana zločina i na kraju, kada se dvije istrage spajaju u jednu i dva policajca počinju raditi zajedno, uočavamo kako su zapravo neraskidivo povezane i dio su jednog velikog, strašnog zločina.
U planine!
Radnja romana smještena je u francuske Alpe, u dva izolirana gradića od kojih nam je važniji Guernon, centar kojega je zatvoreno sveučilište koje se ponosi svojom intelektualnom elitom. Visočja Alpi prekrivena su snijegom i okovana ledom, što je veoma važno za radnju, a ja ne mogu da se ne zapitam zašto je ovo već treći roman o hladnoći i zimi, a kod mene ljeto i 40 stupnjeva?
Šalu na stranu, još jedna od kvaliteta ovog romana su baš ti opisi krajolika. Oni nisu tu kako bi nam dosađivali, što je česta predrasuda vezana uz opise krajolika. Ovdje krajolik dočarava atmosferu, utječe na radnju, ponekad je ubrzava, ponekad usporava. U ozračju nemilog slučaja i psihotičnog ubojice, funkcionira savršeno.
Dobar, loš, zao
Iako sam u jednoj recenziji negdje na bespućima interneta (link na dnu objave) pročitala kako je komesar Niemans nepravedan te čak i malo zao, ne bih se s tim složila. Komesar, naravno, ima svoje mane, ali tko ih nema? Baš te mane daju mu dubinu i čine ga čovjekom, zbog njih razumijevamo njegovu motivaciju i ponašanje. Meni se Niemans baš svidio, simpatičan mi je i ne mogu reći da ne razumijem njegove postupke.
Razmišljao je o tim napadima nekontrolirana bijesa što mu pomrače svijest, ponište vrijeme i prostor, tako da je u stanju uraditi najgore.
str. 13.
Volim knjige koje nas tjeraju ne samo da se bavimo događajima unutar knjige, nego i da promišljamo o događajima u stvarnom svijetu – tako nas privatni život komesara Niemansa tjera da se zapitamo što mi zapravo očekujemo od policije, što očekujemo od snaga reda, kakvi bi oni trebali biti, bi li nas trebali štititi u svakom trenutku pod svaku cijenu, ili samo do jedne određene mjere. Pitamo se: gdje zapravo završava autoritet policije?
Ono što je sigurno jest da naša dva policajca nikako nisu klasični junaci. Nisu bezgrešni, pravedni i besprijekorni. Oni su samo ljudi. Ali, znaju svoj posao.
Problem prijevoda romana Grimizne rijeke
Opet ću ja – najveći problem u čitanju stvarao mi je prijevod. Oprostit ću poneko pogrešno napisano ije i je, ali zarezi? Razbacani su bez ikakve funkcije i to mi je, vjerovali ili ne, otežavalo čitanje i razumijevanje pročitanog.
Isto tako, riječ otkvačen rabi se u pogreškom kontekstu, odnosno, ne znam kako glasi riječ na francuskom, ali zasigurno je bilo boljih alternativa od riječi otkvačen. Ona nam sugerira nešto neobično, ali simpatično. Međutim, ovdje se na ubojstva referira kao na OTKVAČENA. Mislim, kako? Bolesna, zapanjujuća, začuđujuća, neobična, čak i čudna, ali nikako, za ime Boga, otkvačena.
Ostali naslovi ovog autora:
Grimizne rijeke
Kameno vijeće
Carstvo vukova
KLIKNI TEK NAKON ČITANJA KNJIGE:
Ponovo, pogriješila sam što sam istraživala knjigu prije čitanja pa sam tako naletjela na ovo. Mislim, tko u recenziji knjige navodi spoilere? Gdje će vam duša?
Gdje kupiti:
Knjiga je dosta stara i uglavnom je nema na web stranicama, ali stavljam link na stranicu izdavača: