Nakladnik: Mozaik knjiga, 2020.
Naslovnica romana Djevojka iz pisma: ©Mozaik knjiga
Djevojka iz pisma
Mlada novinarka Sam Harper u popriličnim je problemima – čini se da se njen brak približava kraju, šef ju ne poštuje i otkako je rodila, daje joj najgore zadatke. Nakon još jedne svađe s mužem, preselila se k baki kod koje, sasvim slučajno, nalazi pisma koja će je šokirati.
Iz njih progovara glas djevojke Ivy koju obitelj, jer je trudna i neudana, smješta u samostan Svete Margarete – dom za majke i novorođenčad.
Izdaleka je izgledala kao kućica od medenjaka koji su zagorjeli. Bila je visoka i razvučena i imala šiljate kupole za zaštitu od leda, zavrnute šećerne štapiće umjesto stupova i velike vitrajne prozore. Teški križevi na svima dijelovima kuće dominirali su nebom, dok se bršljan uspinjao prema krovu od šindre, preuzimajući ga poput nepozvana gosta. (str. 44.)
Sve se to događa krajem pedesetih godina dvadesetog stoljeća, a ono što Ivy piše Sam će potresti do kosti.
Nije nam dopušteno razgovarati tijekom večere; nije nam uopće dopušteno govoriti.
Časne sestre su i više nego okrutne. Tuku nas štapovima i svime što im se nađe pri ruci ako samo pisnemo. … Smijemo se samo moliti ili reći: „Da, sestro“. Molimo se prije doručka, na misi nakon ručka i prije spavanja. Zatim slijedi crno ništavilo prije nego nas zvono na zidu spavaonice opet probudi u 6:00.
ulomak iz Ivynog pisma, str. 102.
Sigurna da bi priča o Svetoj Margareti, koju ispisuje djevojka iz pisma, mogla biti priča kojom će se probiti u novinarskom poslu, Sam kopa sve dublje i dublje po prošlosti.
A primorana je kopati brzo, jer se Sveta Margareta ruši za par dana. Hoće li tajne tog užasnog mjesta ostati zakopane u ruševinama, ili će Sam ipak uspjeti saznati istinu?
Istinu toliko strašnu, okrutnu i tužnu.
Istinu za koju vrijedi umrijeti.
Istinu za koju vrijedi ubiti.
Biti žena
Djevojka iz pisma potresan je roman, mahom potresniji jer je bit fabule preuzeta iz stvarnog života. Neću reći da sam bogzna kako uživala u čitanju, no ovo i nije takva vrsta romana. Djevojka iz pisma napisana je kako bi vas prodrmala i ostavila dojam, natjerala vas da se zamislite, zgrozite, rastužite, razbjesnite – sve odjednom!
Radnju nose žene – novinarka Sam, njezina baka, televizijska zvijezda Kitty u sadašnjosti te Ivy, Elvira i časne sestre u prošlosti.
Sam je veoma mlada, ima tek dvadeset pet godina, no razvod joj visi nad glavom kao oštrica giljotine. Ni sama više ne zna želi li tog svog muža ili ne.
Upravo je to razlog zašto ljudi prekidaju… Radi se o tome da odustanu i odu. Ostati s nekime tko je vidio najgore od tebe i da ti to onda sve predbacuje bilo je užasno. (str. 163.)
Nakon što pronađe Ivyna pisma i nanjuši priču, dat će sve od sebe kako bi proniknula u njezinu srž. Vremena je sve manje jer je dom pred rušenjem. Sam će morati kopati duboko da spoji tragove koje joj Ivy ostavlja unatrag šezdeset godina. Kako je povezan dom Sveta Margareta s kostima starog svećenika pronađenima u tunelu ispod doma? Kakve veze ima stara prometna nesreća s utapanjem? Dok joj se privatni život raspada, Sam ne odustaje od priče karijere.
Priče koja bi je mogla skupo koštati…
Tema je teška – mlade su djevojke – trudne, a neudane, zatvarane u domove kako bi tamo rodile, daleko od očiju javnosti. Daleko od roditelja koje su osramotile. Daleko od muškaraca kojima je sve to bilo baš jako nezgodno i u krivo vrijeme.
Bilo je toliko mnogo smrti. Porodi su bili česti i znali su poći po zlu. Bilo je nemoguće organizirati pokop za svako mrtvorođeno dijete; jednostavno nisu imali ni novca, a ni vremena. (str. 181.)
Djevojka iz pisma – činjenice
Na kraju romana autorica nam daje uvid u činjenice koje su je potakle na pisanje. Malo je reći da sam ostala osupnuta saznanjem kako su u Irskoj i Velikoj Britaniji doista postojali ovakvi domovi. Zatečena sam postojanjem ustanova u kojima su žene bile držane kao roblje (autorica ih zove magdalenskim praonicama) te zatvorene, izrabljivane i zlostavljane od strane časnih sestara. Najgore od svega, istinit je i onaj dio u kojem su im djeca bila oduzimana. Te su se žene bile prisiljene odreći svoje djece, potpisati papire o posvajanju i dokumente u kojima stoji da nikad neće tražiti tu djecu. I to sve prije šezdesetak godina!
Ono što ostavlja gorak okus u ustima nije samo postojanje takvih ustanova, već ono što ističu i autorica u svojoj bilješci, i Ivy u svom pismu. Za te zločine nisu zapravo krive časne, iako su one izvanjsko lice zla. Krivi su oni koji su djevojke tamo slali – ljubavnici, roditelji – oni koji su ih trebali voljeti.
Ponekad promatram lica časnih sestara, prepuna su mržnje dok tuku mršave, slomljene djevojke i razmišljam o tome koliko su samo one očajnički nesretne kad se ovako ponašaju. Ali, zbilja mi ih je žao. One su jednako žrtve kao što sam i ja; kakav tek one jad moraju tolerirati. Časne su sestre lica institucije, ali one ne predstavljaju ljude koji su nas ovdje poslali. Ovdje su nas poslali naši ljubavnici, roditelji, liječnici, vikari, svi kojima bi trebalo biti stalo do nas, svi koji su nas napustili. Da nam nisu okrenuli leđa, kreveti u Svetoj Margareti bili bi prazni.
ulomak iz Ivynog pisma, str. 237.
Ostali naslovi ove autorice:
Djevojka iz pisma roman je prvijenac autorice Emily Gunnis. Nakon njega, objavila je i roman Izgubljeno dijete, no on kod nas, još uvijek, nije preveden.
Radujem se i nadam se skorom prijevodu!
Gdje kupiti:
Ako vas zanimaju romani koji se bave sličnom tematikom, pogledajte i našu recenziju za roman S našim blagoslovom, autorice Jo Spain. I taj se roman, poput romana Djevojka iz pisma, bavi magdalenskim praonicama i djevojkama koje su tamo (prisilno) radile, rađale i umirale.