Oznaka: egzistencijalni roman

Objavljeno

Anja Kampmann: Duboke se vode dižu

Nakladnik: Hena com, Zagreb 2022.

Naslovnica knjige Duboke se vode dižu: ©Hena com

Anja Kampmann Duboke se vode dižu

Vidiš onu liniju? Ona ne odlazi. Ostaje kao prokleta crna crta. To je more. Crta koja te odvaja. Str. 72.

Za nekoga tko je rano otišao od kuće i nema više živućih roditelja ni rodbine, imati prijatelja, pa makar samo jednog, sve je na svijetu. A kad izgubite i tog jednog, onda vam se učini da ste stabljika rijetkog cvijeta koju je netko otkinuo, a zatim nemarno bacio na tlo. A korijena više nemate. Nigdje više ne pripadate. Nigdje se više ne snalazite i shvatite da nitko više nije ostao. Samo vi. A s tom se spoznajom teško nositi…

Prekrasno napisana, lirična i poetična, Duboke se vode dižu podučit će nas o vrijednosti prijateljstva koje se rodilo u surovim uvjetima i raslo tijekom godina. A zatim će nas svojom tragičnošću baciti na koljena i učiti nas proživjeti tugu. Bez obzira jeste li muškarac ili žena. Tuga je za sve ista emocija.

Na bušotini

U olujnoj noći daleko na moru bušaču Waclawu nestaje jedini prijatelj Mátyás, a u divljim ga valovima podno naftne platforme nitko nikada neće pronaći. Događaj je proglašen  nesretnim slučajem. Surov posao, duge i iscrpljujuće smjene te rad  u groznim uvjetima svakodnevnica su bušača na platformama. Samo mali nedostatak koncentracije završava tragično po bušača. Jedna od tih tragičnih priča dogodila se Mátyásu. Nakon nestanka prijatelja Waclaw je očajan. Nestao je čovjek, ali nitko za to ne mari. Događa se, kažu, težak je posao. Waclaw ne može više izdržati na bušotini. Sedam godina Mátyás i on dijelili su kabinu na mnogim nalazištima. Dok ga sustižu uspomene, Waclaw se iskrcava na kopno i kreće na put Mátyásovim stopama. Odlazi u  Mátyásovo rodno mjesto tražeći njegove korijene. Ali to je način da otkriva i svoje.

U svemu tome Mátyás, je bio jedan od rijetkih koji su izgledali kao da samostalno plivaju, bio je igla, unutarnji kompas. str. 188.

Put

Tražeći mir koji pronaći ne može, Waclaw putuje Mađarskom, preko Italije i Malte, pa sve do Alpa i rudarskog naselja u Njemačkoj gdje je odrastao. Ali, mira ne nalazi. U Mađarskoj upoznaje Patriciu, Mátyásovu polusestru, u Italiji i Malti obnavlja veze sa ženama s kojima se družio, ljubovao, ali nikad nije mogao ostati jer on je čovjek koji mora ići. Nemir je u njemu, on nije čovjek koji ostaje. U Njemačkoj posjećuje rodno mjesto i očevog starog prijatelja-jedinog koji je preostao. A sve to Waclaw čini kako bi se oprostio. Jer to su mjesta na koje se on više ne misli vratiti sad kada više nema Mátyása. Napukline prošlosti napokon izbijaju na površinu.

Ići tamo kamo nitko neće poći za tobom. str. 23.

Anja Kampmann Duboke se vode dižu

Dojam o djelu

Duboke se vode dižu puno je više od romana. To je duboko traganje za smislom koje svakog čitatelja odvodi na neka daleka, skrovita, uglavnom mračna mjesta. Premda je riječ o svojevrsnom romanu ceste, teškim uvjetima rada na moru i o preispitivanju životnih odluka usred egzistencijalne nesigurnosti, onaj poetski, liričan dio koji je autorica, po naravi pjesnikinja, pretočila u egzistencijalni roman i samim tim napravila neobičan kompromis, toliko osvaja čitatelja da još dugo nakon čitanja ovog romana ostajete zamišljeni, kontemplirajući o tome što je smisao života i što očekujete od prijateljstva.

Vrhuncem vještine smatram doseg autorice koja je ovakvu tešku temu, surovost rada na naftnoj platformi i gubitak prijatelja, umotala u tako bezvremenski lijepe, prekrasne rečenice pune guste, lirične, senzualne punine, bez obzira radi li se o opisima krajolika ili razmišljanjima glavnog junaka.

Svakako preporučujem pročitati ovaj roman.

O autoru

Anja Kampmann rođena je u Hamburgu 1983. godine. Njemačka je pjesnikinja i prozaistica. Na književnom polju predstavila se poezijom objavljivanom u različitim njemačkim publikacijama. Do sada su joj izašle dvije pjesničke knjige. Duboke se vode dižu prvi joj je i dosad jedini roman, a donio joj je ugledne nagrade. Autorica živi i radi u Leipzigu.

Gdje kupiti:

Hena com

Objavljeno

Dinko Mihovilović: Doručak

Nakladnik: Hena com, 2021.

Naslovnica romana Doručak: ©Hena com

Dinko Mihovilović: Doručak

Doručak

Mia Elez uspješna je liječnica, supruga liječnika i majka troje djece. Čini se da ima savršen život, baš onakav kakav je planirala od trenutka kada je napustila SOS Dječje selo u kojem je odrasla. Naime, Mia je u ranom djetinjstvu ostala bez roditelja, a zatim i bez bake.

Onoga dana kad sam napustila SOS Dječje selo, rekla sam si da ću imati najnormalniji mogući život, klasičan, običan, može biti dosadan koliko god želi, ali moja će djeca u svakom trenutku znati da su mama i tata tu, da su stabilni, prisutni, da ih vole i da će umrijeti u dubokoj starosti. (str. 100.)

Preko niza seansi s misterioznom Tisom Kolar, saznajemo kako je Mia upoznala supruga, kako je postala majka, kako je stvorila naoko idealan život kojem je težila. No, isto tako, kako seanse idu svome kraju, ispod završnog premaza boje na savršenoj slici otkrivamo pukotine, mrlje koje Mia više ne može sakriti.

… već dugo kupujem vrijeme, uvijek smislim nešto novo da uhvatim nit nadolazeće godine da me povuče za sobom, koliko god labavo i nesigurno, samo da se krećem prema naprijed i za sobom vučem obitelj kakvu sam odlučila imati. (str. 153.)

Njezin najstariji sin Damjan zatvoreno  je i usamljeno dijete, lošeg odnosa s ostalim ukućanima. Kada je njegova razrednica upozori na dublji problem, Mia okreće glavu i odbija se suočiti s mogućnošću da sve nije toliko krasno kakvim ona zamišlja.

Riječi njegove razrednice vraćaju mi se u svijest. Oštre su. Ne pokazuju obzir prema majci koja svoje dijete voli bez obzira na sve. Ali to ne znači da nisu istinite. (str. 106.)

Gomilaju se problemi s Damjanom, izlaze kosturi iz romana i Mia shvaća da, koliko god čvrsto drži uzde prividnog divnog života, one će prije ili kasnije puknuti.

Zajednički doručak

Čitajući Doručak, nikad ne biste rekli da je autor muškarac. Poniranje u žensku psihu toliko je autentično, iskreno i stvarno, da Mia ispred vas izranja kao žena od krvi i mesa. Žena odrasla bez sigurnosti roditeljske ljubavi. Žena odlučna svojoj djeci pružiti ono što ona nije imala. Odavna je osmislila svoj život i kroz njega ide ravno, ne dajući si mogućnost odstupanja od pravca koji si je sama zadala. No život je takav kakav je, događaju se nepredviđene stvari i Mia će, ma koliko god se trudila, morati otvoriti oči i suočiti se s problemima koji se poput škripa stišću oko nje.

Uskoro smo svi budni, ne doručkujemo za stolom kao obitelj iz stranih filmova, nego svatko na svojoj strani, ali nije to iz manjka bliskosti, već iz inercije i navike. (str. 13.)

Dinko Mihovilović: Doručak

Obitelj je puno udaljenija nego si ona želi priznati i muči je krivnja – u čemu je pogriješila? Pokušala je dati sve ono što ona nije imala.

Davno sam se prestala pitati čini li me to lošom majkom, ali krivnja ostaje prisutna u pozadini: ona je zrno graška ispod mog madraca. (str. 17.)

Za tajanstvenu Tisu Kolar saznaje preko prijateljice i obraća joj se u želji za nekom vrstom iscjeljenja. No, ni te seanse ne teku onako kako je Mia zamislila. Prisiljena suočiti se s prošlošću i boriti se s vlastitim demonima, Mia nam otkriva da ona još uvijek nije u svijet uklopljena onoliko koliko bi htjela biti. I dalje na neki način strši. Bolna čežnja za normalnim životom nagnat će ju na neke radikalne poteze…

Doručak koji nas drži cijeli dan

Doručak je roman koji uzimate u ruke očekujući razbibrigu i dovršavanje u jedno popodne jer broji svega 160 stranica. Možda vas malčice pokoleba sažetak, možda naslutite da se između korica krije nešto kompleksnija priča, no ni ne slutite silinu emocija koje će se na vas sručiti kad pročitate posljednju rečenicu.

Radnja ove relativno jednostavne, a toliko slojevite priče meni je bila preteška i morala sam je podijeliti na dva dana čitanja. Nakon nekih rečenica nisam mogla dalje. A onda, kad je priča pročitana, kad mi se uvukla u mozak i srce, vraćala sam se natrag. Opet sam pročitala kraj. I opet. Onda sam se vraćala prema sredini, tražeći tragove koje sam trebala uočiti, a koji su mi promakli. Vraćala sam se unatrag, od kraja k početku, slijedeći put mrvica koje nam pisac mudro ostavlja.

I tek tada sve sjeda na mjesto.

Ne mogu dočekati da odem u sobu i ugasim svjetlo jer kad nestane svjetla i ostanem uronjena u mrak, osjetim stanovito olakšanje. … Trenutak kad ugasim svjetlo i nađem se u tami poništava moje postojanje, vraća me u ništa i bez toga bih odavno izgubila razum, bez tog osjećaja da je moguće ne postojati. (str. 124.)

Kratke, pročišćene rečenice kojima je roman pisan samo pogoduju dojmu anksioznosti i uznemirenosti. Puno toga rečeno je jednostavnim jezikom. Puno je težine u toj prividnoj lakoći. Doručak je roman koji bih uvijek svakome preporučila, a posebno onim zahtjevnijim čitateljima, koji žele ne samo da ih književnost zabavi, već da ih prodrma i dotakne, da ih emocionalno uključi i usiše u sebe. Doručak je ukusan obrok koji ostavlja gorak okus ustima. Roman je to koji ne odgovara na pitanja, nego ih postavlja. I da nastavim s metaforom, nakon što pojedete Doručak, držat će vas sitima jako, jako dugo. Nećete ga moći izbaciti iz glave.

Dinko Mihovilović: Doručak

Ostali naslovi ovog autora:

Doručak je drugi roman autora Dinka Mihovilovića. Prvi, Krletka od mora, objavljen je 2018., iste godine u kojoj počinje pisati Doručak.

Više o piscu otkrijte u intervjuu za Jutarnji list.

Gdje kupiti roman Doručak:

Hena com

Objavljeno

Birgit Birnbacher: Ja na svojoj strani

Nakladnik: Hena com, Zagreb, 2021.

Naslovnica knjige Ja na svojoj strani: ©Hena com

Birgit Birnbacher Ja na svojoj strani

Arthur

Ja na svojoj strani roman je koji prati Arthura, mladića koji je upravo pušten iz zatvora i poslan na rehabilitaciju. Boravak u zatvoru za Arthura je bio jako traumatičan, ali on je odlučio izdržati. Samozatajan, ali inteligentan, nakon odležanih 26 mjeseci u zatvoru teško se privikava  na svakodnevni život. Bez stana, bez  posla, bez životopisa koji bi mogao poslati zainteresiranim poslodavcima, Arthur je praktički na ulici. Preživljava od milosti majke koja je voditeljica ustanove palijativne skrbi u Španjolskoj. Ali Arthura to ne zadovoljava. On želi raditi.

Postaje svjestan činjenice da ga nikad nisu istukli. Da je ovo potpuno pogrešno mjesto za njega jer u sebi ne može pronaći ni toliko bijesa da uzvrati udarac.
str. 94.

Program rehabilitacije

Odmah po izlasku iz zatvora, Arthur se uključuje u program rehabilitacije koji bi mu pomogao da počne sa samostalnim životom nakon boravka u ustanovi. Rehabilitaciju vodi dvoje terapeuta u probacijskom centru: poslijedoktorantica Betty i sredovječni terapeut Konstantin Vogl poznat kao  Börd. Ovo je specifičan dvojac,  a pogotovo Börd koji je kao terapeut potpuno osoban, originalan i nekonvencionalan. Börd traži od Arthura da mu šalje svoja  razmišljanja kao sesije snimki koje Arthur govori na vrpci, a mi postajemo svjedoci ponekad naporne, ponekad bizarne terapeutske svakodnevice.  Arthur i Börd potom razgovaraju o tome nadugo i naširoko.

Nema druge prilike

Nakon više uzastopnih negativnih odgovora pri traženju posla, Arthur shvaća da bez pravih dokumenata i potvrda o nekažnjavanju neće dobiti posao. A on ih nema. Od Börda ne nalazi mnogo pomoći. Terapeut, naime ne može pomoći ni samome sebi. Börd se povremeno alkoholizira, pati od depresije i samosažaljenja te na kraju zbog svog nemara i incidentnog ponašanja dobiva otkaz. S druge strane, Arthur stalno preispituje svoju prošlost koja ga je i dovela do počinjenja krivičnog djela. Odnos s prijateljem koji je na granici homoseksualnog i utapanje bliske prijateljice, stalno bude osjećaj grizodušja kod Arthura.

Nerealiziran odnos s vlastitim ocem koji je napustio Arthura i majku također je dio Arthurovih nemira. Osjeća da mu je puno toga u životu ostalo nedovršeno.

Najbolji kontakt  Arthur ima sa starom glumicom Grazettom koju posjećuje kao volonter u domu starih i s kojom se zbližava. U jednom dijelu traženja posla Grazetta mu čak i pomaže.

Bez tebe, oče, ja sam nesumnjivo postao netko. Primjerice muškarac. I dok ovdje danas stojim, s pravim prijateljem na svojoj strani, nisam čak ni sam. str. 120.

Dojam o djelu

Najbliže bi bilo reći da je ovo egzistencijalan roman. Uklopiti se u društvo i postati uzoran  građanin nije jednostavno povratnicima iz zatvorskog sustava. Ova knjiga dala nam je uvid u to da probacija u suvremenom svijetu slabo funkcionira bez obzira o kojoj se državi radi. Društvo ne daje mogućnost rehabilitacije nakon odslužene zatvorske kazne na način da se ljudi zaposle ili uklope u nekakve interesne skupine koje će se podržavati. Sve što sustav može pružiti jest povremena pomoć terapeuta i psihologa.

Uz Arthura, koji je mladić nedefiniranog spolnog opredjeljenja, sklonog samoanalizi i stalnom preispitivanju, nesumnjiva je zvijezda romana terapeut Börd.

Börd, koji je zbog svog načina života i ponašanja na stalnom odstrelu kod svojih nadređenih (na kraju je dobio i otkaz), postavljen je kao glavni Arthurov terapeut. Sesije koje radi s Arthurom trebaju mu pružiti uvid u biografsku pozadinu i motive Arthurovih zastranjivanja. Ali zbog bizarnosti samog Bördovog lika, od tih razgovora nije bilo velike koristi pa mi je zbog toga Bördov lik zapravo vrlo autentičan. Börd  je terapeut koji uopće nije neki jaki lik nego je zapravo gubitnik na svoj način – isto kao i Arthur. Na božićni ručak Börd zapravo nema koga zvati pa – zove Arthura.

Knjiga je drugačija, zanimljiva, potiče da malo kontemplirate o tome kakav je život i kako svi nemaju iste prilike ili ih ne znaju iskoristiti. Autorica ima suosjećanja i za Arthura i za Börda. Vidimo to po toplom načinu pisanja uz povremene ironične upadice.

Pročitajte, razmišljat ćete malo o onima marginaliziranima, koji se ne mogu uklopiti. Ima ih puno u ovoj knjizi, kao uostalom i u životu. Dobra mi je stvar što se glavni lik ne sažalijeva i ne gubi nadu bez obzira na loš start u životu. A terapeut, taj lik je zapravo izvrstan. Onaj tko bi nam trebao pomoći ne može ni sebi. Tako je često i u životu.

Birgit Birnbacher Ja sam na svojoj strani

O autorici

Birgit Birnbacher (1985.) austrijska je sociologinja i književnica. Radila je kao socijalna radnica i sudjelovala je u humanitarnim akcijama u Etiopiji i Indiji. Njezin debitantski roman “Wir ohne Wal” (2016.) priskrbio joj je književnu nagradu Fondacije Jürgen Ponto, nagradu Rauriser Förderungspreis i nagradu Theodor Körner Förderpreis. U godini 2019., zbog svoje je proze nagrađena prestižnim priznanjem Ingeborg Bachmann Prize.

S romanom Ja na svojoj strani, izvorno objavljenim u ožujku 2020., nominirana je za nagradu German Book Prize 2020 i ne silazi s ljestvica čitanosti u Austriji. Živi i radi u Salzburgu.

Gdje kupiti

Hena com