Nakladnik: Stilus, 2020.
Naslovnica romana Svibanjske ruže: ©Stilus
Kako je istraga odmicala, a oni otkrivali detalje o tome što se dogodilo tim djevojkama, u Eddisonu je rasla užasna spoznaja da se taj slučaj neće nikada riješiti. Pravno gledano, sve će biti riješeno. Potrajat će, ali bit će riješeno. No to ne znači da će ga moći zaboraviti i krenuti na idući. Znao je da taj slučaj nikad neće postati tek anegdota, čak ni kad bude pred krajem karijere.
Taj slučaj će ih sve mentalno upropastiti, progoniti do kraja života. Nikad se neće riješiti pitanja kako itko može napraviti takvo što?
str. 29.
Svibanjske ruže
Četiri mjeseca nakon uništenja Vrta u kojem su bile zatočene, mučene i ubijane mlade djevojke koje je njihov mučitelj nazivao Leptiricama, FBI agenti Hanoverian, Eddison i Ramirez pokušavaju pomoći preživjelim djevojkama i oporaviti se od strave samog slučaja.
Dolazi proljeće, no ono agentima ne donosi sreću. Jer svakog proljeća, već 17 godina, napada serijski ubojica. Ubija naoko nepovezane mlade djevojke i zatim ih ukrašava cvijećem.
Priya je tako ostala bez sestre Chavi. Baš ona ju je pronašla u krvi, ukrašenu žutim krizantemama. Boreći se sa svojim demonima, Priya i njena majka sele se iz grada u grad.
Tuga i bol nisu isto. Zato se i ne zovu jednako. Razlika između njih možda je mala, ali riječi su precizne i svaka od njih označava samo jedno, svaka ima svoju svrhu. Sinonimi nikad nisu savršeno točni.
str. 62.
No, netko ih slijedi.
Koliko god ih agenti pokušavaju zaštititi i pomoći im, čini se da se ne mogu sakriti.
I čini se da je Priya sljedeća – djevojka koja će biti ukrašena bijelim ružama. Svibanjska ruža.
Priya i agenti
Slučaj Priyine sestre Chavi već pet godina muči agente. Proljetna ubojstva muče ih već sedamnaest godina. Budući da je baš Priya pronašla svoju sestru, agenti Hanoverian i Ramirez, a Eddison posebno, vezani su za nju, čuvaju je i tu su za nju u svakom trenutku.
Priya je oštra, kao i njezina majka, preživjele su strašne stvari i uvijek su tu jedna za drugu. No, demoni prošlosti proganjaju ih i Priya svako-toliko poklekne. Neću vam otkriti kako, ali jako je lijepo opisano i može pomoći djevojkama koje se s time bore i u stvarnom životu.
-Ti si isto u ratu, čini mi se?
Ne odgovorim odmah, razmišljajući što me zapravo pita i što mu želim otkriti. …
-Da – kažem nakon nekog vremena. – Samo ne znam protiv koga se borim – dometnem. – Za rat treba neprijatelj, a ja nisam sigurna je li mi itko gori neprijatelj od mene same.
str. 19.
Agent Eddison najvažniji je dio trojke u ovom romanu. Njegova posebna veza s Priyom temelji se na traumi iz njegove prošlosti. Ona je spomenuta u Vrtu leptira, kao i u romanu Svibanjske ruže.
Čudan je to osjećaj: nada. Prevrtljiv. Mušičav.
str. 9.
Ta ga trauma oblikuje, uvjetuje svaki njegov pokret i misao i jedan je od razloga zašto se toliko zbližava s mladom Priyom. Sviđa mi se njihov odnos koji se bazira na međusobnom bockanju i vrijeđanju, ali i ogromnoj ljubavi i privrženosti.
Ratne ozljede
Uz Priyu su i ratni veterani – šahisti koji je primaju pod svoje i pomažu joj da se bolje nosi sa strahom i tjeskobom. Upoznala ih je sasvim slučajno, dok su igrali šah u lokalnom perivoju. Prihvatili su ju kao jednu od svojih jer su i na njoj prepoznali ratne ožiljke. Svatko se od njih bori sa svojim traumama, najčešće sa samim sobom.
Veterani se ne okupljaju samo da bi razmjenjivali priče iz bitke, nego i zato što je pred drugima koji se bore s istim demonima kao i ti lakše podnijeti rane. Pred njima je lakše priznati da nisi dobro. Braća po oružju (i sestre) paze na tebe kad očito ne možeš paziti sam na sebe i nikad ne očekuju da budeš nešto što nisi, pa čak ni kad si sramotna isprika za ljudsko biće.
str. 195./196.
Svibanjske ruže – dojam
Iako sam pročitala određen broj slabijih kritika na Svibanjske ruže, ne bih se složila s njima. Slučaj je zanimljiv, likovi su životni i priča mi se općenito veoma svidjela. No, moram priznati da mi se Vrt leptira više svidio. Ne zato što je priča bila bolja, nego je jednostavno bila razrađenija. U ovom romanu premalo saznajemo o samom slučaju, u previše toga o Priyi i njezinim psihičkim stanjima. Naravno, nije to nužno loše, ali smanjuje napetost i želju čitatelja da se taj ubojica privede pravdi (na ovaj ili onaj način).
Željno sam čekala novi roman autorice Dot Hutchison i ne mogu reći da sam razočarana, ali imam osjećaj da u romanu Svibanjske ruže ipak nešto nedostaje.
Ostali naslovi ove autorice:
- Vrt leptira
- Svibanjske ruže
Klikom na prvi naslov možete pročitati našu recenziju i o tom izvrsnom trileru.
Budući da se romani vezuju jedan na drugi, savjetujem čitanje po redu. Svibanjske ruže bit će vam mnogo zanimljivije i razumljivije ako se prije upoznate sa strašnim slučajem iz Vrta leptira.
