Nakladnik: Sonatina, 2022.
Naslovnica romana Zadnja kuća u Nepotrebnoj ulici: ©Sonatina
Čuvanje tajni samotna je stvar. (Ted, str. 83.)
Zadnja kuća u Nepotrebnoj ulici
U zadnjoj kući u Nepotrebnoj ulici, prozora zatvorenih šperpločama, živi Ted, sa svojom mačkom Olivijom i kćeri Lauren. Ted je neobičan čovjek, nedruštven, zbunjen, svoje boli liječi alkoholom i tabletama. Lauren je tinejdžerica problematičnog ponašanja, s napadima agresije. Olivia je, čini se, najmudrija i glas razuma, premda je ostali ukućani ne razumiju jer, naravno, Olivija ne govori.
E sad, zašto još uvijek imam onaj loš osjećaj? Što bi moglo biti krivo? … No, kad vam se u životu ne sviđa ono što vam se događa, najbolje da odete spavati dok to ne prestane. (Olivia, str. 35.)
U blizini Tedove kuće, prije jedanaest godina nestala je djevojčica Lulu. Nikad nije pronađena, a njezina sestra Dee Dee odlučna je u pronalasku – makar njezina tijela. Jer Luluin nestanak vodio je u propast cijele obitelji i Dee Dee je toga dana izgubila sve.
Danas je godišnjica Djevojčice sa sladoledom. Dogodilo se to pored jezera, prije jedanaest godina – prvo je bila tamo, a zatim nije. Tako da je dan već bio loš kad sam otkrio da je među nama Ubojica. (Ted, str. 7.)
U kuću pokraj Tedove useljava se nova susjeda.
Čini se da je Tedova kuća strašno zanima jer stalno njuška uokolo. Nešto bi vrlo lako mogla i otkriti.
…stoga moraš biti oprezan. Nikad, nikad im ne smiješ dopustiti da vide tko si zaista. (Ted, str. 186.)
No kao što stoji na stražnjoj korici knjige, to svakako nije ono što očekujete.
Zadnja kuća u Nepotrebnoj ulici krije brojne tajne. Strašne. Bolne. Okrutne.
Međusobno čvrsto isprepletene.
Likovi koje je nemoguće definirati
Ted, Lauren i Olivija neraskidivo su povezani likovi. Gotovo nikad ne izlaze iz kuće, svaki ima svoje opsesije, svoje bolne točke, svoje, mogli bismo reći, psihoze.
Ted obožava „svoje dvije cure“ i želi ih zaštititi od svega lošega što se nalazi vani. Zato i jesu šperploče na prozorima.
Da, ubijati je teško, ali održavati nešto sigurnim i živim još je teže. Ajme, bar ja to dobro znam. (Ted, str. 20.)
Veoma je teško sagledati situaciju onakvom kakva ona jest jer nam većinu priče pripovijeda sam Ted – potpuno nepouzdan pripovjedač čiju svaku riječ moramo sagledati iz više kutova i dvaput je okrenuti. Neke su njegove izjave prostodušne i naivne pa se moramo upitati kako taj trideset-i-nešto-godišnjak uopće samostalno funkcionira, a kamoli kako odgaja zahtjevno dijete poput Lauren.
Ljude procjenjujem na dva načina – kakvi su prema životinjama i što vole jesti. Ako im je omiljeno jelo nekakva salata, sasvim su sigurno loše osobe. Bilo što sa sirom, vjerojatno su okej. (Ted, str. 18.)
Iz njegovih ulomaka vidimo da se panično trudi sačuvati tajne, da ga je majka od djetinjstva poticala na skrivanje istine i pitamo se – koliko toga on taji od nas – i od sebe?
Olivijini su dijelovi najrazumniji, no ona je mačka pa se čitavo vrijeme moramo pitati – koliko je realno to što ona govori?
Dakle, tri pripovjedača. Tri verzije istine.
A tu je i susjeda, koja ima svoje viđenje događaja.
Koja je istina ona prava?
Horor?
Zadnja kuća u Nepotrebnoj ulici, počevši od samog naslova, toliko je neobičan roman, drugačiji od svega ostaloga što ste dosad čitali. Sve ono što u njemu jest – nije. A ono što jest – potpuno je različito od većine naših očekivanja. Neću reći da neki među vama neće pogoditi što je na stvari, no priča je toliko kompleksna i isprepletena da ćete, čak i ako štogod pogodite, ipak ostati silno iznenađeni raspletom.
I ja sam naslutila neke dijelove fabule, no pogrešno sam ih uklopila u čitavu sliku i ostala sam paf svime onim što se na kraju dogodilo.
Unatoč najavama, ovo nije horor. Ne u onom klasičnom, žanrovskom smislu. Neću reći da nema i nekih stvarno užasavajućih dijelova, no najgora je zapravo atmosfera poremećenosti. Vi osjećate da nešto dubinski nije u redu, da se nešto ne uklapa. Neka nam sitnica bode oči, no u nju ne možemo uprijeti prstom, jednostavno, osjećamo.
Zadnja kuća u Nepotrebnoj ulici je, naprosto, horor života koji nećete moći prestati čitati!
Zadnja kuća u Nepotrebnoj ulici – ljubav na prvo čitanje
Ovo je jedna prekrasna, strašna i izuzetno dirljiva priča. Na nekim ćete se dijelovima naježiti. Na nekima ćete stati u nedoumici. Nešto će vas šokirati, nešto rastužiti.
Uglavnom ćete se htjeti vratiti unatrag i nakon što zaklopite zadnju stranicu, htjet ćete još i opet.
Ne znam je li vam to faktor kod izbora knjige, ali ovaj se roman može podičiti i prekrasnim stilom pisanja. Vidi se da se autorica doista potrudila istražiti temu o kojoj piše, da se u to unijela srcem. A neke su rečenice jednostavno toliko lijepe i efektne da ih je šteta ne zabilježiti.
Koliko se puta netko može saviti prije nego se slomi zauvijek? Morate biti pažljivi s polomljenim stvarima; katkad popuste i polome sve oko sebe. (Olivia, str. 254.)
Jednom kada se susretnete s ovim romanom, nadam se da ga nećete zaobići već da ćete s guštom, i strahom, i otvorenog srca, uroniti u Nepotrebnu ulicu. Vjerujte mi, isplati se!
Ostali naslovi ove autorice
Catriona Ward autorica je nekoliko romana, no kod nas je preveden samo njezina najpopularniji, Zadnja kuća u Nepotrebnoj ulici, prema kojem će se snimati i film.