Nakladnik: Znanje, 2020.
Naslovnica romana Glasovi u tami: ©Znanje
Maskira se.
Zašto?
Osim toga, čuje zvukove.
Kakve?
Uhvati ga. Uhvati ga… (str. 88.)
Glasovi u tami
Bolognom hara serijski ubojica. Dok većina policajaca uopće ne vjeruje u postojanje serijskog ubojice kao takvog, jer se to događa samo u Americi, viši inspektor i psihijatar Vittorio Poletto šalje svoju policajku inspektoricu Graziu Negro u pomoć bolognskim kolegama.
Slijepi mladić Simone ne izlazi iz svoje sobice u potkrovlju. Tamo ima skener pomoću kojeg upada u računala, mobitele, policijska i taksi radija i tako osluškuje svoj grad.
Sasvim slučajno, čuje glas od kojeg ga podilaze srsi:
Mladić. Ali nešto nije u redu s njegovim glasom. Ne sviđa mi se. … Ne sviđa mi se. Ima srebrn glas. Klizi nad krivim kontrabasom koji se čuje tek u pozadini i nabire ga poput kože koja se ježi. Glas mu je srebrn, hladan, lažan. … To je srebrni glas koji hini. (str. 35.-36.)
Čini se da tako postaje jedini koji može prepoznati mahnitog serijskog ubojicu. Policija ga naziva Iguana, jer nakon svakog ubojstva preuzima identitet svoje žrtve.
Žrtve se redaju, Iguana postaje sve psihotičniji u traženju svog identiteta, u traženju svoje kože, u potrazi za likom koji će napokon utišati paklena zvona.
Čujem paklena zvona. Čujem ih kako mi odzvanjaju u glavi, po cijele dane i noći, svaki put zatitraju mi kostima kao da je moj mozak i sâm živo zvono koje titra i lomi se na svaki udarac. … Čujem ih, paklena zvona. Uvijek, svakoga dana i noći, stalno, čujem paklena, posmrtna zvona koja zvone meni. (str. 13.-14.)
Inspektorica Grazia i Simone zajedničkim snagama love Iguanu, no kako uloviti osobu bez lica?
Trokut likova u romanu Glasovi u tami
Ovaj je roman pisan iz tri različita gledišta.
Pratimo Simona, slijepog mladića koji svijet ne doživljava vidom, već ponajprije sluhom. Dijelovi koje čitamo iz njegove perspektive čista su poezija. To je glazba različitih zvukova, boja i oblika. Sinestezija u svom pravom značenju.
Za mene i boje imaju drugačije značenje. Boje, baš kao i sve drugo, imaju svoj glas, zvuk po kojem se razlikuju i po kojem ih mogu raspoznati. I pojmiti. Modra me tako, primjerice, zbog svojih m i r, podsjeća na more… Crnu ne mogu zamisliti, ali znam da je boja ništavila, ničega, praznine.
Ali nije riječ samo o aliteraciji. Neke boje za mene imaju značenje zbog ideje koju u sebi sadrže. Zbog zvuka ideje koju sadrže. Srebrna, primjerice, sa svojim r koje kao da grebe, struže i razdire riječ iznutra, boja je nečega što peče kožu… (str. 6.)
Drugi glas je Iguana. On je psihotičan i divlji. Uvlači nas u svoju glavu unutar koje odjekuju, bez kraja i konca, zvona pakla. Usisava nas u svoju kožu unutar koje divlja ljuskavo čudovište. Jeziv je i potpuno maničan. Neće stati jer ne može. Neće stati jer se mora reinkarnirati, iznova i iznova i iznova.
Ponekad mi nešto gmiže pod kožom, nekakva životinja, i brzo se miče amo-tamo, ali ne znam što je jer se nalazi ispod. … Samo sam jednom uspio zarezati ruku i ugledao nešto kako viri, poput sićušna zelena zareza nalik repu i uhvatio sam ga među prste i počeo vući van, ali uvijek bi mi skliznuo i činilo se kao da ima ljuske… (str. 50.)
Glas inspektorice Grazie jedini je logičan i pozoran. Ona svojim analitičkim mozgom zapaža sve oko sebe i donosi zaključke na osnovu viđenog. Muči je seksizam u policiji, dakako. Jako je mlada, pomalo zbunjena, ali u svom poslu vješta.
Glasovi u tami – noir roman s kojim nisam načisto
Glasovi u tami nije roman koji je lako opisati. Još uvijek nisam sigurna sviđa li mi se ili ne.
Definitivno razumijem zašto je postao veliki hit, ali isto tako mi nije jasno zašto su ljudi baš toliko oduševljeni. Uglavnom, nabrojat ću vam njegove prednosti i mane, a vi ga svakako pročitajte i sami oblikujte mišljenje. Ima tek dvjestotinjak stranica i brzo ćete ga dovršiti.
Najprije, dobre strane. Iako s nekim knjigama definitivno ne kliknem (Clemens J. Setz – Indigo ili Cari Mora Thomasa Harrisa), u svakoj volim pronaći neke dobre stvari i vrijednosti koje ja možda nisam razumjela, ali vi biste mogli. Sviđa mi se što nema praznog hoda. Uvijek se nešto događa, sve je povezano, jurimo čas za inspektoricom, čas za Iguanom, napeto osluškujemo ritam grada sa Simonom. Iguana je lik koji se rijetko nalazi u književnosti i slažem se s usporedbom da zbog njega roman pomalo baca na Harrisov Kad jaganjci utihnu. Iguana roman čini jezivim i jedini je pamtljiv lik.
Kod slijepog Simona sviđa mi se način na koji doživljava svijet. Uživala sam u njegovim tumačenjima boja i značenja riječi i svaka čast prevoditelju Deanu Trdaku koji je uspio i na našem jeziku dočarati sve ono što Simone osjeća, misli i doživljava na talijanskom.
E sad… Nije mi se svidjela sva ta grozničavost koja se prelijeva iz svake stranice. Sve je brzo, psihotično, nadrealno i pomalo kao da je priča žrtvovana kako bi se postigla začudnost i očaranost čitatelja vješto igrom riječi i izraza kojima barata autor.
Glasovi u tami relativno su kratak roman pa su svi likovi, osim ubojice, samo površno opisani. I ponavljam, roman je dobar, ali nije mi toliko dobar… Neću reći da sam razočarana jer treba uživati i u ljepoti riječi, ali ipak sam očekivala malo više.
Ostali naslovi ovog autora:
Carlo Lucarelli autor je mnoštva romana, no kod nas je preveden samo jedan – Glasovi u tami. Kao što sam gore već navela, interesantno je da je to zapravo roman iz 1997. godine. Mi smo ga otkrili tek skoro 25 godina poslije. To, naravno, ne umanjuje njegovu vrijednost, dapače. Jedino je malo čudno kad likovi uvlače antene u mobitele…