Objave

Objavljeno

Drago Hedl: trilogija Šutnja

               Izborna šutnja

               Ispovjedna tajna

               Kijevska piletina

Nakladnik: Ljevak, 2023.

Naslovnica trilogije Šutnja: ©Naklada Ljevak

Drago Hedl: trilogija Šutnja

Šutnja I. – Izborna šutnja

Kad na obale Drave rijeka izbaci tijelo tinejdžerke, inspektoru Vladimiru Kovaču i policijskoj tehničarki Vesni Horak vrlo je brzo jasno da to nije samoubojstvo. Iako obdukcija pokazuje da je djevojčica bila trudna i iako šef policije inzistira na zatvaranju slučaja, ovaj policijski duo nastavlja s kopanjem.

Cijenim vašu promućurnost, inspektore, i razumijem želju da se proslavite. Ipak ste vi iskusan policajac, no za karijeru o kakvoj sanjate fali vam kompliciran slučaj. Gajite nadu da je netko ucmekao obje cure, nekakav serijski ubojica kakav se u Osijeku još nije pojavo. Opak je, ubija maloljetnice, cure iz doma. Radi to bez tragova, sve sliči na samoubojstvo ili nesretan slučaj. (Izborna šutnja, str. 103.)

U kopanje se uključuje i novinar Stribor Kralj koji igrom slučaja pronalazi veoma važan dokaz koji istragu pogura u pravcu ubojstva, a ne samoubojstva.

Dok Stribor istražuje s novinarske, a Vladimir i Vesna s policijske strane, otkrivaju se strašne, užasne stvari. Uskoro je mrtva još jedna djevojka, najbolja prijateljica ove prve. Obje su iz Doma za nezbrinutu djecu, obje su se bavile nekom vrstom prostitucije. Kad postane očito da je u sve uključen i Horvatić, trenutno najsjajnija zvijezda hrvatskog političkog neba, stvari postaju gadne. Vrlo gadne.

Već dvije godine Horvatić se vješto penjao kliskom političkom uzbrdicom. Iako Stribor nije volio desničare, morao mu je priznati rijedak politički instinkt. Znao je reagirati u pravom trenutku, govorio je jasno i jednostavno, ono što ljudi vole čuti. (Izborna šutnja, str. 22.)

Šutnja II. – Ispovjedna tajna

Horvatić i dalje nije iza rešetaka i ne samo to, smiješi mu se ministarska fotelja. Vladimir, Vesna i Stribor trude se spriječiti to pod svaku cijenu, no čovjek je neuhvatljiv. Za svaki dokaz ima objašnjenje, a slučaj mrtvih maloljetnica polako se hladi.

Uskoro je mrtva još jedna djevojka. Ovaj put ne iz Doma, već kći cijenjenog suca. Na policiju se vrši velik pritisak kako bi se ubojica što prije uhvatio.

Ako imate sreće pa se tijekom istrage osumnjičenik ubije i imate kakav-takav dokaz da je počinio ubojstva za koja ga se tereti … ne gubite vrijeme tražeći pravog. Mrtav osumnjičenik najbolji je osumnjičenik. (Kijevska piletina, str. 549.)

Istodobno, Stribor piše priču o hrvatskoj i srpskoj mafiji, njihovoj povezanosti te umiješanosti u sve državne sfere, čak i (ponajviše i) politiku.

Opet ispliva poznato ime – Ivan Horvatić.

Uvek se sazna ko je koga roknuo, pa onda roknu i njega, nikad kraja, brate… Ovako, lepo čovek dođe iz inostranstva, obavi posao i srećan se vrati porodici, nema osvete, nema sranja. Tako smo smi osnovali Preduzeće. (Ispovjedna tajna, str. 400.)

Drago Hedl: trilogija Šutnja

Šutnja III. – Kijevska piletina

I u završnici trilogije, kada bi sve trebalo sjesti na svoje mjesto, događaju se užasi. Neki čak grabe Vladimira osobno, slamajući mu srce, ali ne i volju za rješavanjem zločina. Inspektor je suspendiran jer je šef policije postao Horvatićev poslušnik, ulizica koji čini sve što mu veliki šef, budući ministar unutarnjih poslova naredi.

A Vladimir Kovač ne miri se s tim da će ubojice, pedofili, silovatelji i mafijaši ostati na slobodi.

Znate … sve ovo pomalo sliči na film. Korumpirani šef policije zaključuje istragu o ubojstvu, suspendira inspektora koji ne vjeruje da je otkriven stvarni ubojica, a ovaj samostalno nastavlja istragu… (Kijevska piletina, str. 584.)

Neki odlaze u Beograd, neki u Kijev. Zagreb i Osijek ispreplići se s ta dva grada u silovitoj završnici koja će pokazati da, unatoč uvriježenom mišljenju, nitko nije iznad zakona. Ili ipak?

Neki su ljudi naprosto iznad zakona. U svakoj državi zakoni postoje, ali njihovu primjenu oblikuju novac, politika i društvena moć. … Kroz glavu su mu prolazile stotine slučajeva…: postojali su čvrsti dokazi…, ali zahvaljujući odvjetnicima sa skupim kožnim torbama i korumpiranim sucima pravda bi se izgubila u dugim hodnicima sudova… (Kijevska piletina, str. 792.)

Izvanredno štivo koje se čita bez predaha

Nakon što sam se bezglavo zaljubila u prvu sezonu serije Šutnja, saznala sam da je ona zapravo nastala prema romanima novinara Drage Hedla koji su nedugo zatim objavljeni u obliku istoimene trilogije. Šokiralo me saznanje da su romani inspirirani stvarnim događajima pa sam se bacila na istraživanje i ostala užasnuta stvarima koje su se događale u Osijeku prije svega petnaestak godina!

Sjaj zvijezda najbolje vidiš kad je posvuda oko tebe mrkli mrak. Jedna je od osobina mraka, nažalost, da zna progutati ljude. (Ispovjedna tajna, str. 315.)

I tako, nakon gledanja serije, nije bilo druge – romane samo morala pročitati!

Preko osamsto stranica trilogije Šutnja progutala sam u svega par dana! Ljudi moji, ne mogu vjerovati da se o ovakvoj romančini tako malo piše! Ovo je the kriminalistički roman koji može parirati bilo kojem puno slavnijem stranom krimiću.

Sve, apsolutno sve mi se svidjelo! Izborna šutnja najjači mi je dio ovog književnog trija. Jednostavno, slučaj mi je najuzbudljiviji. Mrtve maloljetnice, prostitucija, političari, uhljebi, ulizice… Korupcija, silovanje, PTSP… Bože, kako je sve to savršeno povezano u napetu priču koja se čita bez predaha!

U sljedećim nastavcima, Ispovjedna tajna i Kijevska piletina, odmičemo od ubojstava cura i istražujemo nove zločine. Naravno, lajtmotiv cijele trilogije je Ivan Horvatić, političar do grla u govnima. Ali kako vješto svaki put ispliva… Ići će vam na živce pa ćete ga mrziti pa ćete jedva jedvice čekati da ga netko nogom napokon šutne tamo gdje mu je i mjesto – u samicu nekog udaljenog zatvora. No, hoće li tome doista biti tako? Ne zaboravite, Horvatić je političar, premazan svim mastima. On je, u zadnjem nastavku, ni manje ni više nego ministar unutarnjih poslova.

Je li pravda jednako slijepa za sve ili radi nekih jedno oko drži otvorenim?

Drago Hedl: trilogija Šutnja

Otuđeni policajac i znatiželjni novinar – nepobjedivi super junaci

Tri su glavna lika u Šutnji.

Inspektor Vladimir Kovač, nedavno razveden, od svih pomalo otuđen, nepokolebljiv u borbi za pravdu.

Policijska tehničarka Vesna Horak, radišna, marljiva, lijepa, slaba na mrzovoljnog Kovača.

Stribor Kralj, smotan, simpatičan, u vječnom strahu od trudne supruge Lane, nezaustavjiv jednom kad nanjuši priču.

Vladimir je pogledao Vesnu, zatim Stribora, i ponovno se nasmiješio.
-Ne pada snijeg da pokrije brijeg, nego da zvijeri ostave tragove.
Napravi stanku pa nastavi:
-To je poslovica. Moj dodatak glasi: sutra, kad padne snijeg, tragove valja samo slijediti. (Ispovjedna tajna, str. 533.)

Njihovi karakteri razrađeni su do savršenstva. I premda tu i tamo upadaju u situacije za koje nam je jasno da su nemoguće i nerealne, sve je izvedeno tako logično. A tamo gdje logika zakaže, nastupa humor koji izgladi sve nejasnoće i priča opet klizi. Jasna, privlačna, divlja.

Od početka nam je očito tko je kriv, ta nismo budale, ali ono u čemu je ljepota Šutnje jest to da potraga za ubojicom i nije primarna. Ono u čemu je bit jesu ovi prostori. Prostor na kojem je normalna korupcija, nesposobnost, zataškavanje. Bit je u mentalnom sklopu naših ljudi, ne svih, ali ipak. Onih koji misle da su bolji, da su iznad. I onih koji im neće dati da se tako lako izvuku.

Za ovu zanimljivu, tešku, izvrsno osmišljenu i na trenutke šokantnu priču – od mene sve preporuke!

Ostali naslovi ovog autora:

Drago Hedl, novinar i književnik, rođen je u Osijeku 1950. godine. Osim romana udruženih u trilogiju Šutnja, napisao je još i romane Donjodravska obala te Vrijeme seksa u doba nevinosti.

Vjerujem da ovo znate, ali ponavljam, Hedl je inspiraciju za kriminalističku trilogiju Šutnja crpio iz strašnih STVARNIH događaja koji su se zbili 2010. godine u Osijeku, vezanih uz dječju prostituciju i trgovinu ljudima.

Prema Hedlovoj izvrsnoj trilogiji snimljena je i jednako dobra serija Šutnja, koju sam obožavala i pobožno pratila obje sezone. Prva se sezona te serije dosta naslanja na prvi dio trilogije, Izborna šutnja, i te su epizode savršene. Druga se sezona samo blago vezuje na radnju preostalih romana, Ispovjedna tajna i Kijevska piletina, i primjetan je pad kvalitete sadržaja.

Ipak, ako niste, svakako, osim čitanja, pogledajte i seriju Šutnja, nećete se pokajati.

Evo i trailer:

Gdje kupiti trilogiju Šutnja:

Naklada Ljevak, webshop Znanje

Roman koji me također šokirao i emotivno veoma, veoma dotaknuo, a bavi se korumpiranošću policije, jest Slučaj vlastite pogibelji Kristijana Novaka. Zanimljivo, i u Šutnji inspektor Kovač citira riječi policijske prisege u kojoj stoji da će policija štititi građane, čak i u slučaju vlastite pogibelji.

Objavljeno

Joyce Carol Oates: Babysitter

Nakladnik: Petrine knjige, 2024.

Naslovnica knjige Babysitter: ©Petrine knjige

Prevoditelj: Mirna Čubranić

Joyce Carol Oates Babysitter

Babysitter – posveta ženi

Joyce Carol Oates autorica je koja je napisala hvaljenu Plavušu. I ova je knjiga posvećena ženi, običnoj, usamljenoj, neželjenoj, neprimijećenoj. Babysitter je knjiga koja me toliko oduševila da ću sigurno potražiti i ostale romane ove autorice.

Nemojte da vas zavara neugledna naslovnica niti da vas zaplaši impresivnih 535 stranica. Babysitter je briljantna knjiga, a prijevod naše poznate Mirne Čubranić nadahnut je i vrlo uvjerljiv te na momente toliko vjerodostojno jeziv, s obzirom na neke vrlo teške scene u romanu.

U pozadini knjige je priča o babysitteru koji je poharao predgrađa Detroita tijekom 1970-ih, otimajući i ubijajući djecu. Radnja knjige temelji se na istinitoj priči. Ovu povijesnu istinu Oates je iskoristila kako bi napisala nevjerojatan roman o jednoj običnoj ženi, jednom zlom čovjeku, jednom ubojici i jednom traumatiziranom, problematičnom mladiću. Njihove sudbine ukrstile su se u fantastičnu fikciju čiji priču ne možete uopće zamisliti.

Zato što je to bilo vrijeme i mjesto kad je biti žena-(barem žena koja izgleda kao ona) značilo biti nečija supruga. str. 11.

Hannah

Hannah Jarrett, u tridesetim godinama, supruga istaknutog investicijskog bankara Wesa Jarretta, vodi dosadan život. Osim obveza s djecom (a i to vrijeme joj oduzima dadilja), aktivna je u nekoliko ženskih humanitarnih udruga, ali osjeća se beskorisno i usamljeno.

Na jednom primanju upoznaje misterioznog stranca koji je privuče kao ulična svjetiljka noćnog leptira. Hannah, toliko željna pripadanja, upada u mrežu tajnovitog muškaraca koji vješto skriva svoj identitet. Ono što je trebalo biti avantura za jednu noć, za Hannu postaje vrijedno življenja. Pa čak i vrijedno umiranja.

Dao joj je razlog za postojanje. str. 483.

Pakao

Hannah nastavlja zabranjenu vezu silno nastojeći biti željena. Ali ono što dobiva ni u snu nije očekivala. Tajnoviti muškarac pokazuje se kao vrlo mračan lik, s nekoliko opskurnih prijatelja koji mu rade čudne usluge. Hannah prolazi put od ushita i žudnje preko razočaranja i poniženja do pakla. Može li iz toga nešto naučiti? Nažalost ne može, jer nije dobivala više ni u obiteljskom domu.

Dok se Hannah psihički i fizički raspada, brak joj je na rubu pucanja, a djeca u okolici počinju nestajati. Otima ih i ubija Babysitter – ubojica pedofil koji sije strah na ulicama Detroita. A mjesta otmice djece sve su bliža Hanninom domu.

Nikad nije znala kojim se poslom bavi njezin otac, a sigurna je da ni njezina majka nije znala pojedinosti.

Ne Hannin otac koji je bio tata joker, nego drugačija vrsta oca-otac koji ne osuđuje, otac koji oprašta. str. 259.

Dojam o knjizi Babysitter

Babysitter je sigurno jedan od najboljih kriminalističkih romana koje sam pročitala u posljednje vrijeme.

Jedna zanemarena žena, zatvorena u braku bez ljubavi, kojoj nije dano vrijeme ni da bude domaćica i majka svojoj djeci, beskrajno je nesretna. Njezin je život sveden na filantropski rad i druženja s bogatim, dokonim suprugama financijera i moćnika. Sav posao u kući obavlja domaćica i dadilja Imelda. Hannah se osjeća potpuno suvišna.

Kad joj tajnoviti muškarac koji vješto skriva identitet pruži fizičko zadovoljenje, ona se smjesta zaljubljuje, ustreptala i željna pažnje, što joj je prijeka potreba, baš kao mrvice kruha izgladnjeloj ptici.

Ipak, Hannah nije žena koja se olako baca u muške zagrljaje. Dapače, čini to s tolikom nelagodom i cjelodnevnim preispitivanjima da pomislite kako će odustati prije nego li se popne na šezdeset prvi kat u sobu znakovitog broja 6183. Cijelim putem, u predvorju hotela, u liftu i ispred sobe, Hannah se premišlja jer jednim dijelom zna da iza tih vrata vreba opasnost. Onim malim dijelom opreznog uma Hannah je svjesna da ne bi trebala ući u tu sobu, ali njezino tijelo toliko je željno zagrljaja, pažnje, poželjnosti, samopoštovanja, da ona u tu sobu mora ući pa makar ta soba bila predvorje pakla. Što u stvari i jest.

Babysitter – knjiga koju nije lako čitati

Roman ima nekoliko jako mučnih scena. Scena silovanja toliko je jeziva da vam se želudac stisne dok to čitate. Najveće pohvale vrsnoj prevoditeljici Mirni Čubranić koja je taj traumatičan događaj ublažila gurajući Hannin racio u polusvjesno, lebdeće stanje dok joj je tijelo gnjusno oskvrnjavano.

O samom muškarcu za kojeg je jasno da je oličenje zla ne saznajemo puno. Do sredine knjige knjige ne saznajemo kakva je njegova poveznica s Babysitterom i je li on možda i sam Babysitter. Kasnije nam je sve jasno, ali saznanja kod čitatelja, kao i kod Hanne, dolaze dosta kasno, kada se više ne može ništa promijeniti.

Hannin strah raste zbog bojazni da će njezin suprug saznati za njezinu izvanbračnu aferu, ali konačno otrježnjenje dolazi naglo, kada ubojstva djece dođu preblizu njezinoj kući, nakon što pomisli da bi njezina djeca mogla postati žrtve Babysittera.

Lik Hanne, žene koja ne voli samu sebe, naprosto mi je fantastičan.

Dodatak

Autorica u romanu implicira još i rasne nejednakosti te premoć bjelačkog stanovništva na svim poljima, što je karakteristično za vrijeme kada se radnja događa (Detroit, 1977.). To je vrijeme u kojem je najznačajnije biti bijel i moćan. Žene su u kategoriji niže, otprilike kao i crnačko stanovništvo.

Sve u svemu, knjiga mi je izvrsna. Velika preporuka.

Žena koja nije željena ne postoji. Pomozi mi da postojim. str. 36.

O autorici:

Joyce Carol Oates (1938.) dobitnica je nagrade za životno djelo Udruge američkih urednika i književnih kritičara, Nacionalne nagrade za književnost, nagrade PEN/Malamud, nagrade za književnost L.A. Timesa (2018.) i nagrade Jerusalem Prize (2019.). Neobično plodna spisateljica okušala se u gotovo svim žanrovima, a najčešća je njezina tema mračna i nasilna strana američkoga društva.

Značajniji romani: Jezoviti pad (1964.),Oni (1969.), Ubojice, (1975.), Za što sam živio (1994.), Plavuša (2000.), Slapovi (2005.) i Nebeska ptičica (2009.).

Profesorica je humanističkih znanosti na Sveučilištu Princeton.

Gdje kupiti:

Petrine knjige

Objavljeno

Loreth Anne White: Sluškinjin dnevnik

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2024.

Naslovnica knjige Sluškinjin dnevnik: ©Mozaik

Prevoditelj: Andrej Bukarica

Loreth Anne White Sluškinjin dnevnik

 Sluškinjin dnevnik novi je triler Loreth Anne White, autorice hitova Ispod đavoljeg mosta, Nemirne kosti, Plivačica. Autorica je i ovaj put napravila odličan posao. Roman je napet, prepun obrata i iznenađenja i dala bih mu vrlo dobru ocjenu da nije kraja koji mi je malo neuvjerljiv i nekako “zbrzan”. Knjiga ima dobru strukturu. Poglavlja pričaju glavni likovi čije se radnje postepeno približavaju i spajaju u jednu priču. I tu mi se čini da je autorica požurila završivši roman naprasno, bez stvarne povezanosti s radnjom.

Početak

Roman počinje izuzetno zanimljivo. Dvoje skrivenih ljubavnika slučajni su svjedoci sumnjivog zbivanja u mrkloj noći. Nepoznata vozila zaustavljaju se u predgrađu gdje se ljubavnici skrivaju i bacaju u kanal nešto što izgleda kao leš, a zatim potapaju i auto. Nakon toga bježe petama vjetra. Ulaz u roman kakav samo možete zamisliti.

Znam da je to lažno. Ničiji život nije tako savršen. To je pažljivo osmišljena iluzija. str. 107.

Kit

Kit Darling mlada je djevojka koja radi kao sluškinja u bogataškim kućama. Vrijedna je i temeljita. Možda i previše. Njezina su specijalnost tajne. One najskrivenije koje nitko ne želi  iznijeti na svjetlo dana. To su tajne njezinih bogatih poslodavaca. Ali kad otkrije mračnu tajnu svojih poslodavaca, Kit postaje najveća prijetnja njihovu životu. Ali, kako svaka vaga ima dvije strane, Kim shvaća da je i njezin život u opasnosti.

Životi su nestali. Prilike su nestale. Iznevjerila sam ih. Iznevjerila sam sebe. str. 50.

Daisy i Jon

Daisy i Jon Kitini su poslodavci. Kit je kod njih došla na osnovu izvrsnih preporuka Daisyne prijateljice. Daisy, jedinica bogatih investitora, udana je za bivšeg skijaškog asa Jona Rittenberga. Trenutno je Daisy u sedmom mjesecu trudnoće, osamljena je i prepuna stresa zbog nadolazećeg poroda, a Jon je opterećuje problemima na poslu. Stoga, Daisy treba prijateljicu. I nalazi je u Staklenoj kući u bogataškom predgrađu. Kad Daisy i Jon stižu u Staklenu kuću na dogovorenu večeru kod prijatelja, dočeka ih golemo iznenađenje.

Mallory

Istražiteljica Mallory Van Alst po pozivu stiže u u luksuznu Staklenu kuću. Uznemirena susjeda, umirovljenica, prijavila je čudne događaje u susjednoj kući. Ali u kući nema nikoga i ništa, osim krvavih tragova. Nema vlasnika, a nestala je i sluškinja. Toliko je krvi na mjestu događaja da nema šanse da je žrtva još živa. Jedini problem je što nema tijela, a nema ni vlasnika kuće. Na poprištu događaja nema nikoga. Jedini svjedok je starica koja živi preko puta za koju ne znate je li dementna ili samo znatiželjna.

Dojam o djelu Sluškinjin dnevnik

Sluškinjin dnevnik priča je koju pratimo preko glavnih protagonista romana – Daisy i njezina supruga Jona, sluškinje Kit, istražiteljice Mal i samog sluškinjinog dnevnika. Radnja je i vremenski malo izmiješana, ovisno tko priča događaje, tako da se stalno mentalno prebacujete na različite vremenske sljedove. 

Meni to nije ometalo praćenje ovog napetog romana koji je izuzetno atmosferičan. Kuća u kojoj predmnijevate da se dogodilo ubojstvo kao da priča priču za koju ne znate gdje počinje, a gdje završava. Roman nas cijelo vrijeme drži u napetosti čekajući da otkrijete identitet žrtve. Kraj je, po mom mišljenju, malo “tanak”. Autorica je mogla ponuditi i malo bolje obrazloženje, ali nećemo joj gledati “u dlaku”.

Meni se osobno svidjela znatiželjna bakica Beullah Brown koja krati posljednje umirovljeničke dane promatrajući događaje u susjedstvu dvogledom. Podsjetila me malo na Mrs. Marple. Nisam joj zamjerila radoznalost. Šteta što je autorica nije uvela malo dublje i priču.

Što se tiče same Kit, ono što sam smatrala simpatičnim kod starice Beullah, iz nekog mi je razloga smetalo kod Kit. Inače ne volim ljude koji zabadaju nos tamo gdje im nije mjesto, a tek „njuškanje“ po tuđim stanovima i životima za mene je dno dna. Čak  ni nakon otkrića čitave pozadinske priče, nisam si mogla pomoći. Kit mi nikako nije bila simpatična. Možda mi ju je bilo žao, ali kao lik me nije nikako „kupila“. Bez obzira na njezine motive, naslikavanje u domovima ljudi za koje radi, u njihovoj odjeći, da ne kažem i druge gadosti, uistinu mi je bilo gadljivo.

Dobar mi je bio lik detektivke Mal koja je malo po malo slagala djeliće slagalice do konačnog rješenja.

Sve u svemu, Sluškinjin dnevnik zanimljiv je i napet roman, ali nije nadmašio roman Ispod đavoljeg mosta koji je po mom sudu kompleksniji i bolje napisan.

loreth Anne White Suškinjin dnevnik

O autoru

Loreth Anne White za svoj je dosadašnji rad dobila brojna priznanja, a njezini su kriminalistički prodani u više od tri milijuna primjeraka diljem svijeta. Među nagradama koje je osvojila su RITA, Daphne du Maurier i Arthur Ellis. Kad ne piše ili ne smišlja nove slučajeve, može je se pronaći na jezerima ili na šumskim puteljcima Pacifičkog sjeverozapada.

Gdje kupiti roman Sluškinjin dnevnik:

Mozaik knjiga

Objavljeno

Robert Bloch: Psiho

Nakladnik: Vorto Palabra, 2023.

Naslovnica romana Psiho: ©Vorto Palabra

Prevela Martina Pranić

Svima se ponekad može desiti da malo poludimo. (str. 42.)

Robert Bloch: Psiho

Psiho

Mary Crane počinila je zločin. Bježeći, skrene na krivu cestu i završi u Motelu Bates. Motel vodi neobičan, ali naoko simpatičan debeljko Norman.

Da je bila religiozna, u tom bi se trenutku pomolila. No budući da nije, osjetila je tek čudan osjećaj – kako se to ono zove – predodređenosti. Kao da joj je sve što se dogodilo bilo u neku ruku suđeno. Skrenuti na krivu cestu, doći ovamo, upoznati onoga jadnog čovjeka… (str. 44.-45.)

Kada je pozove na večeru, povjeri joj da mu je psihički bolesna majka na katu. U govoru koji malo-pomalo postaje sumanut, Norman istodobno i napada i brani majčino ponašanje. Mary shvaća da je itekako pogriješila došavši na večeru u Normanovu usamljenu kućicu i odahne kad se vrati u unajmljenu sobicu u motelu.

Ovdje je sve bilo uredno i podređeno pravilima; stvari su se mijenjale samo ondje, vani. A većina tih promjena predstavljala je potencijalnu prijetnju. (str. 7.-8.)

Ono što Mary ne zna jest da se Norman, nakon što ju kavalirski otprati do sobe, zadržava u motelu. Mary odlazi pod tuš i ostalo je, što se kaže, povijest.

Robert Bloch: Psiho

Norman i njegova majka

Već na prvu jasno je da Norman i njegova majka imaju poremećen odnos. On i dalje živi u kući koja je ista kao i onog dana kad ju je majka prvi put uredila. Ništa nikad nije promijenjeno, ništa nije renovirano. Majka mu oduvijek brani bilo kakav odnos sa ženama pa Norman niti ne zna kako se ponašati u njihovoj blizini.

Uvijek mu je zadavala pravila, ali to nije značilo da ih je on uvijek morao poštivati. Majke su ponekad pretjerano posesivne, ali ne dopuštaju sva djeca da ih netko posjeduje. (str. 11.)

Ponekad svjestan toksične okoline u kojoj se nalazi, Norman svako toliko odlučuje biti hrabriji i suprotstaviti se majčinim ludim prohtjevima.

Sva ta panika, sav taj strah, sav užas, mučnina i odbojnost, ustupili su mjesto ovoj odlučnosti koja je sve to nadišla. Ono što se dogodilo bilo je tragično, neopisivo jezivo, ali to se više nikad neće ponoviti. Osjećao se kao nov čovjek – kao svoj vlastiti čovjek. (str. 57.)

No preslab je on da bi se za sebe izborio pa slijedi i prikriva majčine tragove do uzbudljivog raspleta koji će nam pomutiti razum, čak i ako već otprije znamo najvažniji plot-twist romana Psiho.  

Robert Bloch: Psiho

Psiho – klasik s punim pravom

Psiho je kultni roman američke književnosti čiju fabulu poznaju gotovo svi, zahvaljujući ponajprije filmskoj hitčini Psiho, koju je režirao ni manje ni više nego majstor od zanata – Alfred Hitchcock. Scena Maryina tuširana urezala se u mozak i onih najhrabrijih te postala sinonim za pravi horor-element. Izvorno objavljen davne 1959., kod nas je objavljen tek sad, gotovo 65 godina kasnije i ne mogu se ne zapitati – što se čekalo? Ovaj će roman sasvim sigurno imati vojsku obožavatelja, a to smo svi mi koji volimo jezive priče u svom primarnom obliku. Bez puno krvi, ali s pričom dovoljno bolesnom da nam se od nje okrene želudac.

Meni je ovo prvi susret sa Psihom, film nisam gledala. I zbog tog mi je jako drago, jer Norman i njegova majka udaraju drito u glavu! Budući da nisam znala što točno očekivati, oborili su me s nogu!

Psiho je pisan jednostavnim jezikom, stilom na granici duhovitosti i morbidnosti te time upotpunjuje sasvim neobičan, pomaknut dojam ovog romana. Mrvicu me čak podsjeća na Shirley Jackson i njezine horore (Oduvijek živimo u dvorcu, Prokletstvo kuće Hill), jer i ona piše s tolikom lakoćom, kao da opisuje jutarnji doručak, a ne duhove, otrove i ostale jezive komponente koje klasik tog žanra treba imati.

Takav je i Bloch ili prije bih rekla Norman, jer većinu romana gledamo njegovim očima.

Ubojstvo je jeziva stvar. Čak i ako vam nisu baš sve na broju, to vam je barem jasno. (str. 110.)

Vidimo da s njim nešto ozbiljno ne štima, pogotovo iz monologa koje vodi sam sa sobom. Jasno nam je da ga je posesivna, manijakalna majka oštetila, ali nismo ni svjesni u kolikoj mjeri.

A onda kraj! Kakav kraj!

Svakako pročitajte, čak i ako ste gledali film! Ni on vas ne može pripremiti na Normana i Majku.

Nismo svi onoliko zdravi kao što se predstavljamo. (str. 208.)

Ostali naslovi ovog autora:

Robert Bloch (1917.-1994.) američki je pisac najpoznatiji po romanu Psiho, koji je u film pretočio čuveni Alfred Hitchcock. Blochova su djela puna misterije, trilera i horora što ga čini omiljenim autorom ljubitelja tih žanrova.

Osim romana Psiho, autor je i brojnih drugih romana i priča, kao što su The House od Psycho, The Scarf, The Night of Reaper itd.

Gdje kupiti roman Psiho:

Vorto Palabra, webshop Znanje

Objavljeno

Jurica Pavičić: Žigice

Nakladnik: Stilus, 2024.

Naslovnica knjige Žigice: ©Stilus

Jurica Pavičić Žigice

Novi roman Žigice

Svakim novim romanom Jurica Pavičić dokazuje nam da može više i bolje. Nakon romana Mater Dolorosa, novi roman Žigice željno sam očekivala. Ni ovaj put Pavičić nije razočarao, dapače. Žigice su, kao što je nakladnik istaknuo, istodobno mediteranski noir, obiteljska drama i kronika društva, ali za mene još nešto više.

Za mene (kao i sve one koji su se rodili u drugoj polovini prošlog stoljeća), roman je reminiscencija na dane kada su moji roditelji i apsolutno svi u mojoj okolini živjeli su na isti način.

Srednja radnička klasa ili, što bi rekli, običan narod; poneki zanatlija, majstor i puno uredskih službenika i činovnika (zanimanja u koja su spadali i moji roditelji) živjeli su u takozvanim neboderima. Nekad su te zgrade bile i ležeće, obične peterokatnice, ali mi smo ih besmisleno zvali neboderi.
Oni najslabijeg imovinskog stanja, puki proleteri, živjeli su u barakama ili potleušicama izrađenima uz tvornice, kako bi odmah nakon napornog osmosatnog radnog dana iskoračili iz tvornice i ušli u svoje barake.

Upravo o jednom takvom naselju baraka i potleušica, isprela se priča koju Jurica Pavičić tako realistično ocrtava.

Nije se to moralo dogoditi. Ali se dogodilo tog četvrtka u noći. str. 9.

Požar

Trebala je to biti tek mala paljevina na strogo izoliranom području, ali vjetar je naglo promijenio smjer. Iz južnog kišovitog lebića koji je donosio vlažni zrak, naglo je prešlo u jednu od marčanih bura na koju nas svake godine vrijedno upozoravaju pučki meteorolozi. Pospani, noćni, Split probudio se ujutro s pogledom na purpurni, vatrom osvijetljeni Mosor. Požar koji je nosila bura došao je jako blizu kućama u predgrađu.

Tko je jednom potpalio požar, vrlo će vjerovatno to učiniti i drugi put. str. 52.

Na zgarištu

Sve službe, vatrogasci, policija i volonteri izašli su na teren kako bi savladali vatrenu stihiju. I uspjeli su na kraju. Ali osim što je buktinja požderala uzobalnu padinu Mosora, uzela je  i jedan ljudski život zbog čega se istraga o požaru pretvara u istragu o ubojstvu.  Vatrogasni inspektor Stanko nema dvojbi. Požar je podmetnut. Na zgarištu su pronađene odbačene žigice.

Petar

Mladi je inspektor na zgarištu, nedaleko kuće davno osuđenog piromana. Pobješnjela svjetina zaziva linč, ali Petar je oprezan. Zašto bi netko palio tako blizu svog doma, još k tome mjesto na kojem je desetak napuštenih, beskorisnih baraka, relikt davno propale tvornice, otišle u stečaj.

Petar je znao da u istrazi koji put čovjek mora imati i sreće. A snimka koju je gledao bila je njegov bljesak slučajne, nezaslužene sreće. str. 80.

Mladen

Mladen Božiković zaljubljenik je u planinu. Svaki kamen, travka ili korov na obližnjim brdima poznat mu je kao i vrludave staze kojima se služe planinari. Mnoge od njih je kao aktivni planinar i sam markirao. Planina je njegov bijeg od problema, mjesto gdje odmara dušu i um i meditira. Međutim, danas Mladen nije miran.  Na požarištu je stradala i njegova djedovina.

I to taman kada je umrla stara Bosa, posljednja stanovnica ubogih baraka. Ta je zemlja konačno trebala pripasti Mladenu. Tako je zapisano još od djedova. To je njegova, Nikotova zemlja. Zemlja njegovih predaka. A sad je izgorjela i zemlja i barake i slučajna namjernica koja se tu nesretno zatekla.

I to sve zato što je vjetar neplanirano promijenio smjer.

Ništa im-ni posao, ni karijera, ni novci-nije toliko važno kao ono zbog čega su ovdje. Planina. Planina koju je on spalio. str. 244.

Dojam o djelu Žigice

Jurica Pavičić i ovaj put radnju smješta u mediteranski milje Splita i njegove okolice.

Jadranski požari nepoznatih piromana koji se događaju sporadično u ljetnim mjesecima, a posebno onaj katastrofalani iz ljeta 2017. u okolici Splita, začetak je ideje je koja je tinjala u Pavičićevu umu pri pisanju Žigica.

U prvom dijelu romana radi se o klasičnom krimiću, a zatim se u drugom dijelu Pavičić odmiče od klasične policijske istrage i bazira se na istinskoj ljudskoj drami čovjeka koji se spletom okolnosti našao u bezizlaznoj imovinsko-pravnoj situaciji. Imovinski interes stavlja tog čovjeka u ulogu osumnjičenika za golemi požar.

Pavičić, i sam zaljubljenik u prirodu, hodač, šetač, čovjek koji promatra krš, makiju i planinsku golet s divljenjem i obožavanjem, unio je emociju u svaki opožareni djelić Mosora u romanu.

Ta iskonska, duboka ljubav prema prirodi u svakom obliku posebna je vrijednost romana.

Druga vrijednost je sama priča. Naizgled jednostavna. Običan čovjek, neprimjetan, iz funkcionalne obitelji, brižan otac i suprug, donosi dvojbenu moralnu odluku kako bi financijski pomogao svoje bližnje. Rješenje koje izabire neizostavno ga vodi u zločin, ali taj je zločin potpomognut dubokim političkim i uhljebskim strukturama koji u svemu nalaze svoj interes.

I ti ljudi iz sjene, korumpirani i moćni, često se izvuku bez posljedica.

Svjestan je toga i mladi policajac Petar (lik koji ponovno vraća povjerenje u našu policiju). Svjesna je toga i osumnjičenikova supruga koja razumije i uzrok i posljedicu tog suludog čina. Svjestan je toga donekle i osumnjičenikov sin. Ali to su mali ljudi. Oni veliki nevidljivi su. Ali i njih ponekad sustigne ruka pravde.

Roman Žigice respektabilni je hrvatski krimić koji svakako vrijedi pročitati. Potresan i emotivan, sadržajno dojmljiv i vjerodostojan, držat će vašu pažnju cijelo vrijeme čitanja, a još dugo nakon njega razmišljat ćete o institucijama i ljudima koji se nalaze u vrhuški društvene moći u ovoj zemlji.

Jurica Pavičić Žigice

O autoru

Jurica Pavičić je hrvatski romanopisac, scenarist, pisac kratkih priča i novinar. Literarni ugled stekao je svojim kratkim pričama te trilerima i kriminalističkim romanima u kojima miješa socijalnu analizu s mračnom vizijom ljudske prirode i kompleksnim moralnim situacijama. Dobitnik je više književnih nagrada. Njegov roman Crvena voda (objavljen 2017.) dobio je nakon prijevoda na francuski 2021., nagradu Grand Prix za najbolji europski kriminalistički roman. Žigice su njegov posljednji objavljeni roman.

Gdje kupiti:

Stilus

Objavljeno

Želimir Periš: Mladenka kostonoga

Nakladnik: OceanMore, 2020.

Naslovnica romana Mladenka kostonoga: ©OceanMore

Želimir Periš: Mladenka kostonoga

Mladenka kostonoga

Mladenka kostonoga knjiga je kao nijedna druga…

… u kojoj se kroz lik priprostog guslara predstavlja suštinski karakter ove knjige, koja je ep o vještici Gili, ispripovijedan bez plana i reda, uz sablju i pušku kao instrumente pripovjedne tehnike. (str. 7.)

Sve u njoj je drugačije i varljivo. Ono što nije – jest, a ono što jest – nije. Osim u onim drugim slučajevima kad baš ono što jest – jest, a ono što nije… Shvaćate me.

Ovo je roman koji vas začara, baš kao da je na njegove stranice čari bacila sama Gila kostonoga.

Za načelnika je ona bila ljekarica, za druge travarka, najčešće vilenica – žena kojoj su same vile dale moć liječenja. I ne samo liječenja: kad baca čari, ona je vračara i čarobnica, kad čita sudbinu – gatalica, bahorica i proročica, a tko joj te moći spočitava i naziva ih bezbožnim, zvat će je irudicom, štrigom i na kraju, kao najteža od svih titula – višticom. Vištica Gila. Koliko je imala naziva, toliko je odrađivala i uloga. (str. 88.)

Vrijeme i mjesto radnje

Vrijeme radnje je 19. stoljeće, od Gilina rođenja pa do starosti, no varate se ako mislite da ono ide kronološki. Mladenka kostonoga počinje na kraju, uhićenjem guslara Želimira Periša koji bečkoj obavještajnoj službi, uz porciju batina i gusle, pjeva „pjesmu o vještici Gili // zbog koje su mnogi jadni bili“. Guslar Periš počinje svoje pjevanje pričom o Gili kao odrasloj ženi. Poglavlja se zatim izmjenjuju bjesomučnim ritmom, izlazeći iz Beča i vraćajući se na Velebit, u Liku, gdje je Gila djevojčica. Stranicu za stranicom, Gilin život pretače se iz prošlosti u sadašnjost i obrnuto. Putujemo Zagorom, dolazimo u Zadar, svraćamo na Silbu, otok Gilinih želja i čežnji. Užasnuti smo u Pazinu, ponovo prestrašeni u Beču…

Poglavlja promiču pred našim očima. Gila je čas žena, čas novorođenče i starica. Ljubavnica, majka, vještica. Ljekarica i trovačica.

Svaki susret s otočanima otvara nam dva čitanja Gile, jedno koje prikazuje Gilu kakva jest: Gila-majka, a drugo kojim se skicira ono što Gila na Silbi nije: Gila-vještica. Giline dvije uloge ovdje su suprotstavljene kao nepreklapajuće. Da bi postala majka, Gila mora odbaciti identitet vještice. (str. 209.)

Želimir Periš: Mladenka kostonoga

Gila – mladenka kostonoga

Gila je lik savršeno oblikovan, istkan jednako od mašte i zbilje. Ona ima sivu, srebrnu kosu. Ime joj je dovoljno neobično da nas opsjeda pitanje o tome kako ga je dobila. Njezin Carević neobičan je koliko i ona. Kako je Gila postala majka? Koga je voljela? Ili je postala majka onako kako to vještice postaju?

Kupeći mrvice i tragove o Gili iz poglavlja u poglavlje, u našim se glavama stvara fascinantna priča o ženi koja je silom prilika postala vještica i prigrlila to kako bi preživjela.

Gila je duhovita, zanimljiva, izvanredna. Mudra, lukava, vješta.

U našem kraju Gila je poznata bar kolko i Gospa. Samo su njezina čuda, za razliku od Gospinih, bila na raspolaganju svima. (str. 291.)

Ipak, najvažnije od svega, Gila je dobra. Gila je čista srca i predodređena za spašavanje, a ne uništavanje. Kako znam? Pročitajte, nećete se pokajati. Svaka od gotovo petsto stranica romana Mladenka kostonoga malo je remek-djelo, mali dragulj hrvatske književnosti i melem za oči nas čitatelja. Vjerujte mi, jednom ste, ili možda čak nikad, pročitali ovakav roman. Nešto ovako pametno, uzbudljivo, dirljivo i privlačno nije često ni na policama najbolje opremljenih knjižara.

Jednako je i s ljudima. Kad ih se stavi pred sablast, oni reagiraju. Postaju strašljivi ili hrabri, postaju neodlučni ili nepokolebljivi, čvrsti ili se raspadnu, a kako god reagirali, uvijek sebe razotkrivaju pred tim ogledalom. Čudovište je slika istine. Pred čudovištem se teško laže. (str. 37.)

Fascinantan stil pisanja

Opisati osjećaje koji su me prožimali dok sam čitala nezahvalan je posao pa neću ni pokušati. Reći ću samo da sam se poželjela vratiti na fakultet i uzeti ovu knjigu kao temu diplomskog rada. U njoj je toliko slojeva, toliko likova, toliko različitih stilova pisanja… Ti stilovi pisanja fascinirali su me i na čitateljskoj i na stručnoj razini. Ima tu pastoralnih dijelova Zoranićevih Planina, različitih dijalekata koji nam pomažu uživjeti se u različite epizode Gilina života i povezati se s likovima. Neke su glave pisane poput bajki, neke poput najoštrijih stranica realizma. Neke su stranice kao ravna crta na onom uređaju koji mjeri otkucaje srca – okrutne su i bole – ali tempo je ravan, likovi rade ono što moraju kako bi preživjeli.

Najviše su mi se svidjele dvije tehnike pisanja.
Prva je glava 22., „…u kojoj je ritam riječi takav da se čitateljima ne dopušta udahnuti pa da i sami osjete kako teško diše grkljan kojem prijeti sablja.“ To su skoro tri stranice bez točke. Čitamo, i stvarno, samo zbog riječi, teško dišemo.

…bilo kojeg boga muške sile, koji puca, koji zastrašuje, koji prijeti snagom, jer muško se uvijek oslanja na silu, jer je to esencija muške moći: siliti, dokazivati silu, trajno je isticati, stalno je nametati, njome prijetiti, biti glasan, nadimati se nad malima i nemoćnima, posebno nad ženama, posebno nad djecom… (str. 193.)

Druga je glava 48., napisana gotovo poput dječje knjige u kojoj sami birate jedan od mogućih završetaka. Ako dosad čitatelj nije bio u knjizi, nakon glave 48. bezglavo upada u nju i baš poput Gile, neprestano se osvrće preko ramena.

Ne može, dobra volja ne može biti prevaga između života i smrti jer to nije pitanje volje. Čovjek ne smije okrenuti leđa drugom čovjeku. Čovjek ne smije imati opravdanje da postane zvijer. (str. 189.)

Želimir Periš: Mladenka kostonoga

Čudesna priča o čudesnoj ženi

Bog ne voli vještice, toliko je znala o Bogu. Samo nije znala zašto. (str. 20.)

Kao što znate, ono što je savršeno teško je opisati običnim riječima. Meni je Mladenka kostonoga baš takva. Uz Črnu mati zemlu Kristijana Novaka, ona je najbolje, najjače i najzanimljivije djelo suvremene hrvatske književnosti.

Ovaj je roman poput slagalice čiji su dijelovi skriveni po stanu. Tražite, slažete. Nekad nađete kut, nekad sredinu. Priča nije cjelovita dok ne upijete i zadnju stranicu, ne pronađete tu zadnju puzzlu koja nedostaje.

O Mladenki je teško pričati bez otkrivanja nekih važnijih segmenata Giline sudbine, ali ne želim vam kvariti uživanje u čitanju ovakva djela. Periš je majstor navođenja na pogrešne tragove pa vraćanja na pravi put. Ovaj je roman nepredvidiv, začudan, brz i spor. On uvlači u sebe i nemoguće ga je prestati čitati. Meni ni jedno jedino slovce nije bilo previše. Pročitala bih bila i još petsto strana da ih je bilo!

Ovo je feministički roman o vješticama, koliko god to kontradiktorno zvučalo. Gila je tako hrabra, otvorena, požrtvovna. Ni jedan se jedini muški lik ne može mjeriti s njom. Ona je prigrlila svoje „vještičje“ kako bi preživjela, kako bi spasila onog kojeg voli više  od svega. Može li žena uopće više od toga?

Postoje li vještice?
Čemu ima imena, ima i simena. (str. 371.)

Ako nakon svega trebate preporuku, evo je. Nemojte više ni trenutka odgađati, ovo je ono što ste čekali, što vam treba. Nakon čitanja, otkrit ćete malo Gile u sebi. Nemojte je više nikada skrivati.  

Ostali naslovi ovog autora:

Želimir Periš rođen je u Zadru, 1975. godine. Osim romana Mladenka kostonoga objavio je i zbirku priča Mučenice, romane Mima i kvadratura duga, Mima i vaše kćeri te Gracija od čempresa, zbirku pjesama x, društvenu igru Strašne žene i slikovnice Straška postavlja teška pitanja te Straška izvrće neistine.

Mladenka kostonoga nagrađena je nagradama Kočićevo pero i Književnom nagradom tportala za najbolji hrvatski roman 2020. godine.

Želimir Periš: Mladenka kostonoga

Gdje kupiti roman Mladenka kostonoga:

OceanMore

Još jedan dobar roman o vješticama je i Vještičji sat autora Chrisa Bohjaliana. Njegova vještica nije ni blizu našoj Gili, ali roman nije loš i vrijedi ga pročitati.
Od srca vam zatim preporučujem i Weywardice Emilie Clark, Milosti Kiran Milwood Hargrave i Rogus Ivane Šojat.

Objavljeno

Harlan Coben: Velika iluzija

Nakladnik: Znanje, 2024.

Naslovnica knjige Velika iluzija: ©Znanje

Prevoditelj: Vojko Plovanić

Harlan Coben Velika iluzija

Knjiga je prevedena kao Velika iluzija, dok je izvorni naziv “Fool me Once” (Namagarči me samo jednom). Mislim da je u ovom slučaju prevedeni naslov bolji od originala jer je sve što pročitate i sve što mislite da se događa u ovoj knjizi velika iluzija. U novom izdanju, knjiga je naslovljena atraktivnom naslovnicom iz istoimene serije.

Coben se još jednom pokazao kao majstor kaosa koji se iz totalne zapetljanije postepeno otpetljava i čuva zadnji trik za sam kraj romana, baš kao mađioničar svoju najbolju točku u velikom finalu.

Maya postaje udovica

Na samom početku knjige upoznajemo Mayu, bivšu vojnu pilotkinju, na sahrani supruga Joea, nedavno ubijenog u Central Parku. Dvojica maskiranih napadača zaskočila su Mayu i Joea i ustrijelila ga pred Mayinim očima. Maya se spasila bijegom, još uvijek iscrpljena od vojne službe i stresnih odluka koje je morala donijeti. Pod kontrolom psihijatra i s dijagnosticiranim PTSP-em, Maya se nastavlja brinuti o dvogodišnjoj kćeri Lily. Ali Joeva  bogata i moćna obitelj Burkett ne želi da Maya sama odgaja Lily.

Željela je Joeu reći nešto duboko, nešto što bi i jednom i drugom zaokružilo priču, ali riječi nisu dolazile. str. 9.

Maya postavlja kameru

Prijateljica Mayi poklanja skrivenu kameru kako bi nadgledala dadilju koja brine o njezinoj dvogodišnjoj kćeri Lily. Pregledavajući snimke, užasnuta Maya ugleda ubijenog supruga kako se igra s Lily. U želji da sazna što se događa i gubi li pamet, Maya shvaća da svi putevi vode do obitelji Burkett. A tamo su Joeva majka Judith, pokojnikov brat Neil i sestra Caroline. Počinje istraživati cijelu obitelj, pogotovo jer je i Joeov brat Andrew prije više godina preminuo u sumnjivim okolnostima.

Prva misao bila joj je vrlo jednostavna, instinktivna i primitivna: ubij neprijatelja. str. 139.

Policija ne vjeruje Mayi

Dok Maya istražuje Burkettove, i nju istražuje policija. Roger Kierce, detektiv za ubojstva NYPD-a koji vodi istragu Joeova ubojstva, uvjeren je da Maya zna više nego što govori. Previše je smrti oko Maye. Prije četiri mjeseca ubijena je i Mayina sestra koja je radila kod Burkettovih i njezina smrt nije do kraja razjašnjenja. Dok Maya prati Burkettove, a detektiv Mayu, još se nekoliko igrača uključuje u samu igru i smrtonosno klupko tek se počinje zapetljavati…

Dojam o knjizi Velika iluzija

Kao i uvijek kad je riječ o Cobenu, ne možete pogoditi u kojem će se smjeru rasplesti radnja romana. Po mom mišljenju, to je  najveći Cobenov adut. 

Roman Velika iluzija, po kojem je snimljena i vrlo popularna serija, vrlo je napet, a radnja  zagonetna i puna obrata. Joeva  bogata obitelj prepuna je tajni i zataškavanja, kao i sve bogate obitelji koje su se održale na vlasti spregom novca i moći,  te razgranale paukovu mrežu u političkim i menadžerskom krugovima. Već od početka jasno je da je obitelj Burkett zbila redove i njihov je oklop teško probiti. Nasuprot zatvorenih i nedodirljivih Burkettovih, autor stavlja otpuštenu vojnikinju.

Kao glavni lik, Coben u radnju uvodi emocionalno ranjivu i oštećenu vojnikinju koja dobiva nečasni otpust zbog krivo donesene odluke i koja boluje od PTSP-a. Na taj način, Coben sugerira da Maya nema dovoljno kapaciteta da istraži što se stvarno događa.

Ali Maya s velikom tvrdoglavošću nastavlja istraživanje iz jednostavnog razloga – nema što izgubiti. Sama završnica romana šokantna je i neočekivana, ali na svoj način genijalna i razumljiva.

Ako ste u napasti prvo pogledati seriju, a zatim pročitati knjigu – sugeriram – NEMOJTE! Knjiga pruža puno više od serije. Moja mala zamjerka knjizi je nedovoljno opisan lik detektiva Rogera Kiercea kojem je u seriji dana puno veća osobnost i značaj nego u knjizi.

S obzirom da volim Harlana Cobena, meni je knjiga odlična. Možda je nećete predugo pamtiti, ali zabavit će vas, zaintrigirati i šokirati na samom kraju. Za mene, dovoljno.

Ako se želite još malo bolje upoznati s ovim piscem, pročitajte recenziju romana Utočište.

Harlan Coben Velika iluzija

O autoru

Harlan Coben (1962.) izdavački je fenomen. Njegovi romani prodani su u više od 60 milijuna primjeraka i zauzeli su vrhove ljestvica bestselera diljem svijeta. U svojim psihološkim trilerima tematizira problematiku američkog suvremenog društva, uz mnoštvo akcije i napetosti koji često završavaju s dvostrukim ili trostrukim obratima.

Gdje kupiti knjigu Velika iluzija:

Znanje

Objavljeno

Jenn Granneman: Tajni životi introverta

Nakladnik: Poetika j.d.o.o.

Naslovnica knjige Tajni životi introverta: ©Poetika

Prevoditelj: Marija Perišić

enn Granneman Tajni život introverta

Tajni životi introverta

Cijeli se život ponašam kao ekstrovert i onda mi je pod ruku došla ova knjiga koja mi je otvorila oči.

Zbog javnog posla i spletom životnih okolnosti, naučila sam funkcionirati kao ekstrovert, ali to nije odlika mog stvarnog temperamenta. Shvatila sam da sam izvježbani ekstrovert koji je u biti introvert. Kako sam to shvatila? Čitajući knjigu Tajni životi introverta, autorice Jenn Granneman.

Kao da sam cijeli život čitala pogrešan scenarij, igrajući ulogu osobe za kakvu sam mislila da trebam biti-a ne osobe kakva doista jesam. str. 9.

Ekstroverti i introverti – koja je razlika

Dijeleći vlastita iskustva, autorica pokazuje prirodu introverta u svim područjima života, od posla, preko društvenog života, do ljubavnih i obiteljskih odnosa.

Objašnjava nam razliku između ekstroverta i introverta na prihvatljiv i vrlo zanimljiv način. Kao introvert koji je to osvijestio na vlastitom iskustvu, Jenn Granneman daje osobne primjere, kao i ispovijesti sebi sličnih ljudi o tome kako su spoznali tko su i kako su naučili prihvatiti ono što jesu. U tom smislu, autorica nam već u uvodu nudi čak dvadeset i dva znaka za prepoznavanje introvertnosti kod ljudi. Ako se pronalazite u većini tih znakova (a ja sam kod sebe prepoznala čak dvadeset od dvadeset i dva), nesumnjivo pripadate u introvertnu skupinu ljudi.

Jenn Granneman sama je provela, kao i koristila, već provedena istraživanja kako bi razumjela podjednako i introverte i ekstroverte. Rezultati istraživanja uistinu su zanimljivi.

Ekstroverti imaju aktivniji dopaminski sustav nagrađivanja nego introverti. Jednostavnije rečeno, društvena pozornost, društveni status, novac, hrana i seksualne prilike uzbudljivije su ekstrovertima nego introvertima. Introverte, s druge strane, potencijalne nagrade u njihovoj okoline ne ispunjavaju toliko. Njima su stimulacije koje ekstroverte ispunjavaju zadovoljstvom (npr. glasan rock koncert, prepun bar navečer ili svadba s tristo ljudi na kojoj se rukujete i upoznajete s mnoštvom neznanaca) zamorne ili dosadne.

Nije da to introverti ne mogu podnijeti. Možda se neko vrijeme i zabave, ali ubrzo se iscrpe i samo žele otrčati kući, u svoju oazu mira i tišine.

Temperament i osobnost

Nadalje, autorica objašnjava distinkciju između temperamenta i osobnosti.

Introvertnost je temperament, a ne osobnost. Temperament su urođene osobine koje oblikuju naš pristup svijetu, a osobnost se definira kao obrazac ponašanja, misli i emocija koji vas čine pojedincem. str. 11.

Autorica je provela niz istraživanja s introvertima želeći utvrditi koje ih aktivnosti opskrbljuju energijom i nagrađuju. Svi su odreda rekli da vole biti sami sa sobom u miru, ili u manjem društvu prijatelja u kojem doista uživaju.

Volim se družiti s jednom ili dvjema osobama koje mi se sviđaju u okružju bez mnogo pritisaka. Marissa, str. 29.

Volim ići na trčanje, slušati omiljenu glazbu i promatrati okolinu. Shanna, str. 29.

Uvijek se osjećam nagrađeno kad pročitam dobru knjigu. Doista je čudesno kad možeš zaviriti u nečiji um. Austin, str. 29.

Vaša osobnost i temperament zajedno stvaraju ono što jeste. Ili recimo to ovako: oblikuju vas i priroda i odgoj. str. 33.

Poglavlja

Autorica nam je predočila razliku između introverta i ekstroverta brojnim zanimljivim poglavljima. Neka od njih su: Molim vas samo me pustite na miru, Šutimo zajedno, Introverti i karijera, U introvertovom unutarnjem svijetu, Rješavanje problema na poslu…

Razlika koja se najviše uočava između introverta i ekstroverta je različitost u komunikaciji, odnosno načinima komunikacije.

Ekstroverti uživaju u banalnom čavrljanju: Bok, kako si? Što radiš?, dok ih pravi odgovor ne zanima. More svakodnevnih, banalnih i nevažnih čavrljanja (kod nas bi rekli tračanja) o različitim temama – vremenu, susjedima, politici ili poskupljenjima, ekstroverti odrade svaki dan i zbog toga se osjećaju ispunjeno i energično. Introverti postavljaju manje pitanja, ali su ta pitanja “dublja”. Obično su fokusirani na jednu ili dvije teme koje ih uistinu zanimaju.

Introverti su često introspektivni, zamišljeni i samorefleksivni. Skloni sanjarenju i prepuštanju unutrašnjem svijetu mašte. Ponekad su malo usporeniji i treba im vremena da se pokrenu, ali kad krenu, u pravilu završe posao do kraja.

Jako dobro pišu i to nije problem, ali im je teško uobličiti misli u riječi. I dok ekstroverti govore kao navijeni, introverti duboko obrađuju informacije, analiziraju ih iz svih kutova, ne razmišljaju naglas kao ekstroverti.

To je stoga što introverti daju prednost dugoročnom pamćenju pred radnim pamćenjem. Izvlačenju informacija iz dugoročnog pamćenja teže je pristupiti jer vam obično treba ključ. On dolazi u obliku misli, asocijacija, osjeta mirisa, slike, zvuka ili osjećaja. Čini se da pisane vijuge kod introverta rade bolje.

Istina je da i introverti mogu naučiti vještinu vođenja razgovora ako rade javni posao jer ljudi u pravilu vole govoriti o sebi, pogotovo ekstroverti.

Tako, ako želite biti bolji u sklapanju prijateljstva ili održavanju razgovora, vježbajte vještine potrebne da to ostvarite. Ali birajte i dalje društvene događanja na kojima se pojavljujete.

Jenn Granneman Tajni život introverta

Zaključak autorice

Briljantni fizičar Stephen Hawking jednom je rekao: Tihe osobe imaju najglasnije umove. str. 47.

Autorica zaključuje: Budite ono što jeste. Ako volite petak navečer ostati kod kuće čitati knjigu ili gledati Netflix, učinite to. Ne opirite se svojoj introvertnoj prirodi nego surađujte s njom.

O autoru

Jenn Granneman novinarka je, autorica i osnivačica Introvert, Dear, najveće zajednice introverta na svijetu te suosnivačica platforme Higly Sensitive Refuge, posvećene visokoj osjetljivosti. Autorica je knjige Tajni životi introverta i suradnica brojnih online i tiskanih publikacija poput Psychology Today, Forbes i The Huffington Post.

Gdje kupiti:

Poetika

Volite li čitati priručnike, svakako virnite u naše osvrte priručnika Toksična pozitivnost, Grupa, Osjećajte se lakše.

Objavljeno

Emilia Hart: Weywardice

Nakladnik: Stilus knjiga, 2024.

Naslovnica romana Weywardice: ©Stilus knjiga

Preveo Dražen Čulić

Emilia Hart: Weywardice

Vještica. Riječ klizi niz usne kao zmija, silazi s jezika gusta i crna kao katran. … tu su riječ izmislili muškarci, riječ koja daje moć onima koji je izgovaraju, ne onima koje opisuje. Riječ koja podiže vješala i lomače, žive žene pretvara u trupla.
(Altha, str. 149.)

Weywardice, 1619. – Altha

Altha je u zatvoru, optužena za ubojstvo muškarca kojeg je pregazilo krdo vlastitih krava. Sa svih strana optužuju je da je vještica. Uglavnom muškarci.
Jer Altha je, baš poput svoje majke, neobična žena. Danas bi se reklo – liječnica. No ona je puno više od toga. Kao i mnoge Weywardice prije nje, Altha ima poseban odnos s prirodom. Ona je može čuti i osjetiti. Zauzvrat, i priroda sluša nju. Posebno vrane.

Nije da tvrdim kako ja znam mnogo o dušama. Nisam učena žena, znam samo ono čemu me naučila majka, kao što je nju naučila njezina. Ali znam razlikovati dobro od zla, svjetlo od tame.
I poznajem vraga.
Vidjela sam ga. (Altha, str. 127.)

Weywardice, 1942. – Violet

Violet raste u domu punom hladnoće i otuđenosti, čvrsto stegnuta uzdama doličnosti koje drži njezin bešćutni otac. Željna znanja, učenja, slobode, Violet čezne za tim da ode što dalje od grandioznog dvorca u kojem živi. Proganjaju je šaputanja sluga o tome kako joj je majka bila čudakinja koja je prije smrti poludjela toliko da ju se moralo držati zaključanom. Peku je pogledi svih koje susretne jer je i ona, čini se, na majku. Bliža s prirodom nego će ijedan muškarac njezine krvi ikada biti.

Za oca je kljova – i sve drugo u Hallu njoj slično – bila samo trofej. Plemenite životinje ne treba proučavati ili štovati, nego ih samo pobijediti.
Njih dvoje nikada neće razumjeti jedno drugo. (Violet, str. 72.)

Weywardice, 2019. – Kate

Kate od pratetke koju je jedva poznavala nasljeđuje seljačku kolibicu u zabačenom mjestašcu Crows Beck.

… i ugledala je selo, Crows Beck, s druge strane padine. Krasan pogled. Ali nešto u njemu ju je rastužilo. Kao da gleda u zatvor. Divan, zeleni zatvor, ptice pjevaju i vretenca svjetlucaju, teče jantarni potočić, ali ipak je to zatvor. (Kate, str. 20.)

Kad nema druge nego usred noći pobjeći od nasilnog partnera, Kate se skrije upravo u tu kolibicu. Dugo potiskivan dio njezina bića procvjeta okružen prirodom i neobičnom aurom pokojne pratetke, no nevolje za Kate nisu gotove. Ljubomorni joj je muškarac na tragu jer sa sobom je, bježeći, ponijela nešto njegovo.

Emilia Hart: Weywardice

Jesu li sve žene vještice?

Roman Weywardice toliko je dobar da vam, iskreno, ni ne treba moja preporuka. Dovoljno je pogledati naslovnicu i pročitati sažetak i već znate da vas čeka poslastica! Ipak, možda ćete pomisliti da ste pročitali već dovoljno romana o snažnim ženama i vješticama (i upitati se kako je moguće da se ta dva motiva uvijek isprepliću, čak toliko da su gotovo postali sinonimi – makar u književnosti). Možda ćete zaključiti da se na tu temu ništa novo nema za reći, ali vjerujte mi, Weywardice su nešto posebno.

Čitala sam određen broj romana na ovu temu. Tu su Vještičji sat Chrisa Bohjaliana, Milosti Kiran Milwood Hargrave i Rogus Ivane Šojat. I svi su fantastični, no Weywardice se odlikuju posebnim stilom pisanja koji i ono najružnije lako prikazuje na poetičan način.

Radnjom dominiraju mračni motivi – vještice, napitci, vrane, dvorac i nasilje. A opet, priča je toliko lijepa i teško je povjerovati da je ovo roman prvijenac autorice Emilije Hart. Čak i kad se događaju gadne stvari, autorica ih oslikava riječima iz kojih, iza užasa, i dalje osjetimo sunce kako sja, čujemo pjesmu ptica i osjetimo miris zemlje koja nas okružuje.

Poglavlja su kratka, no vrlo efektna i teško ćete prestati čitati, jednom kad vas priča uvuče u sebe i kad se zalaufate. A tek pa sve počne sjedati na svoje mjesto… Jamčim vam roman koji ćete stvarno pamtiti!

Vau, kakva priča!

Istog trenutka kad sam raspakirala paket koji nam je poslala ekipica iz Stilusa, znala sam, ma znala sam da su Weywardice priča koja će rasturiti! Odmah sam je uzela na čitanje jer tako lijepe korice moraju u sebi skrivati još ljepšu i bogatiju priču! I doista je bilo tako. Weywardice su sve ono obećano na naslovnici! I „Trijumfalno!“ i „Bestseler“.

Već od uvodnog citata koji tumači naslov romana, jasno vam je da u ruke uzimate nešto dirljivo, sudbonosno i strašno i  predivno.
A onda počinje…

Priča triju žena koje dijele istu krv, istu magiju i sudbinu očarava od prvog retka. I ne zna se čija je bolja, Althina, Violetina ili Kateina. Isprva su sve nejasne. Pitamo se što se događa i kako su njih tri povezane. Ali onda, poput rijeke koja na svom putu prema moru nema ni jednu jedinu prepreku (osim jedne jedine pogreške u prijevodu koja me ekstra naživcirala), predivna storija o Weywardicama nastavlja teći, otkrivajući sve njihove tajne, moći, spletke, želje i strahove.

Mnogo toga izdaleka izgleda drukčije. Istina je kao ružnoća: mora joj se prići blizu da bi je se vidjelo. (Altha, str. 175.)

Oduševljena sam, a i to je malo reći!
Ne postoje riječi kojima bih vam dovoljno nahvalila i preporučila ovaj roman. Mogu vam samo reći da ga MORATE pročitati! Mogu vam reći još i da stranice kriju puno boli i straha, ali i povezanosti i rasta. Weywardice su posveta ženama, ali i ne samo njima. Ovo je priča za sve one koji vjeruju u poštovanje, ljubav, hrabrost, snagu i prirodu.

Emilia Hart: Weywardice

Ostali naslovi ove autorice:

Weywardice su prvi roman talentirane autorice Emilie Hart.

Suvišno je i reći da uzbuđeno čekamo njezine buduće romane! A oni su tu – Sirene su njezin drugi roman.

Gdje kupiti roman Weywardice:

Stilus knjiga

Objavljeno

Lionel Shriver: Moramo razgovarati o Kevinu

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2024.

Naslovnica knjige Moramo razgovarati o Kevinu: ©Mozaik

Prevoditelj: Vesna Valenčić

Lionel Shriver Moramo razgovarati o Kevinu

Uvod

Nakon pokolja u školi Columbine 1999. godine, kada je ubijeno više mladih, oči javnosti posebno su bile usmjerene na psihički portret počinitelja. Stvarnu je situaciju iskoristila autorica Lionel Shriver napisavši ovu turobnu i vrlo uznemirujuću priču, roman Moramo razgovarati o Kevinu. Priča nije odmah naišla na pozitivan odjek čitatelja i kritike. Tema romana je teška, a uz to, glavna junakinja naizgled dosta hladno i pomalo distancirano pripovijeda događaje. Ali nakon što je prema ovoj knjizi snimljen i film, autorica je dobila zasluženo priznanje.

Roman Moramo razgovarati o Kevinu donosi potresnu priču o Evi, majci tinejdžera ubojice. Eva se pokušava pomiriti s neopisivim užasom što ga je izazvao njezin sin ubivši hladnokrvno svoje školske kolege.

Ma kakav bio okidač, nikad nije ušao u moj sustav i zato sam se osjećala prevarenom. str. 45.

Evina priča

Eva Khatchadourian piše pisma naslovljena na supruga Franklina u kojima ga obavještava o stanju njihova sina Kevina. On se nalazi u maloljetničkom zatvoru nakon što je nekoliko dana prije svog šesnaestog rođendana pucao i hladnokrvno ubio desetero svojih školskih kolega. To nisu jedine Kevinove žrtve. U nizu tih pisama, Eva secira crtice svojeg života od Kevinovog rođenja do tragičnog događaja. Suočena s ruševinama svog života, obilježena na svakom koraku kao majka višestrukog ubojice, Evi ne preostaje ništa drugo nego razmišljati gdje su kao obitelj pogriješili. Bavi se uzrocima, odlukama koje su kao roditelji donosili i posljedicama koje su nastale nakon Kevinovog suludog čina. Osamljena, između krivnje, mržnje i olakšanja, Eva pisanjem pisama pokušava sačuvati vlastiti um.

Nije istina da sam bila podvojena u vezi s majčinstvom. Ti si želio dijete. Kad se sve uzme u obzir, ja nisam. str. 81.

On je ubojica. To je predivno nedvosmisleno. I najbolje od svega- duboko sam udahnula- pobjegao je od mene. str. 220.

Franklin

Franklin je blag, dobrodušan tip koji ne primjećuje ništa loše u Kevinovim provalama bijesa, zlostavljanju druge djece, neposluhu i drskosti. Sve to smatra dijelom odrastanja. On brani Kevina od svih optužbi.  Čak i kad im se rodi kćerka Celia, a suprotnost između dvoje djece zapanjujuća je, Franklin ne vidi ništa čudno. Celia je tankoćutna, pasivna i pomalo turobna, a Eva je zadivljena kako su se ona i djevojčica prirodno povezale, za razliku od nje i Kevina. Franklinov odnos prema Celiji nije ništa bolji nego prema Kevinu. On jednostavno ne primjećuje stvari ni osobe oko sebe. Na jednoj površnoj razini svoju obitelj smatra normalnom dobrostojećom američkom obitelji. U međuvremenu, Kevin izrasta u jezivo opakog adolescenta čiji je jedini hobi streličarstvo. Nadolazeća katastrofa možda je iznenađenje za Franklina, ali nikako nije za Evu.

Izvještavanje je imalo željeni učinak: ti si se više bojao za njega, a ja sam se više bojala njega. str .416.

Kevin

Što uopće reći o Kevinu?
S nepunih 16 godina, Kevin Khatchadourian krenuo je u ubilački pohod. Sada živi u ustanovi za maloljetnike, gdje ga majka Eva redovito posjećuje, malo po dužnosti, malo po krivnji.

Kevin je od rođenja izrazito problematično dijete, željno pažnje koju ne dobiva ni s jedne strane i sa  stalnom potrebom za potvrđivanjem. Urođena zloća, pakost koju čitatelj s gnušanjem prepoznaje u Kevinovom sociopatskom liku mogla se pojaviti iz različitih razloga. Je li u pitanju genetika, okruženje, neadekvatan odgoj, hladna majka i permisivni, blagi otac nemoguće je odrediti.

Eva Khatchadourian imala je posao koji ju je ispunjavao i financijsku neovisnost. Kao turistički vodič i autorica uspješnih putopisa već je bila afirmirana u svom poslu kada je srela Franklina. Njihov brak doimao se zadovoljavajući sve do rođenja djeteta.

Činjenica je da Eva od početka nije željela Kevina. Taj nedostatak trenutačne majčinske ljubavi pogoršan je Kevinovim odbijanjem njezine dojke. A zatim, kako raste, Kevin odbija i sve drugo. Odbija razgovarati dok ne navrši tri godine ili odlaziti samostalno na WC dok ne navrši šest godina, namećući vlastitu volju ispred svih. Franklin, blag, sveamerički tip o kojem Eva govori s ljubavlju, ali snishodljivo, ne primjećuje ništa loše.

U takvoj promašenoj viziji braka, obitelji i života, događaji neumitno klize između krivnje i empatije, odmazde i oprosta, sve dok ne dođu do očekivanog kraja.

Kako se moje teorije o njegovoj suštinskoj naravi ne bi doimale previše bombastičnima, sažmimo ih sve u samo jednu riječ:  pakost. str. 342.

Veći dio proteklih šesnaest godina pokušala sam kazniti Kevina. Što god bih mu oduzela, uopće mu nije bilo važno. str. 190.

Lionel Shriver Moramo razgovarati o Kevinu

Američka kultura i smisao života

Roman je prava slika suvremenog (ne samo američkog) načina života gdje se sve može nabaviti, sve vam je dostupno i pristupačno, sve je na dohvat ruke, sve je dozvoljeno bez inhibicija ili zadrške. Zemlja je to u kojoj je sve na prodaju i sve se može kupiti skroz legalno (pogotovo oružje), samo ne smisao života. Kao prilog američkoj kulturi koja stvara djecu ubojice, netko bi rekao da je ovaj roman o odgoju ili nedostatku istog, roman o majčinstvu koje to nije, dok bi ga drugi, možda, okarakterizirali kao roman o osveti. I svi bi bili u pravu.

Majka koja nikad nije htjela biti majka i otac koji je želio sina kao ispunjenje američkog sna, odgojili su teško odgojivog dječaka nižući roditeljske propuste. Čitatelj pomalo uviđa komplicirane odnose u obitelji i postepeno mijenja percepciju tko je zlostavljač, a tko žrtva. Situacija u kojoj zapravo svi u obitelji manipuliraju jedni drugima rađa ozračje guranja stvari pod tepih kod oca i stvaranja patološkog bijesa i mržnje majke prema sinu. Slabost oca, tolerancija, da ne kažem sljepoća oca na Kevinova ponašanja i mržnja i otuđenje majke koja u završnoj introspekciji priznaje da je bila zlostavljačica, predstavljaju toliku ekspanziju odnosa i poremećaja koje je nemoguće shvatiti zdravim razumom.

Dojam o djelu

Na samom početku čitanja romana radnja ide sporo, pitate s o čemu se tu radi. Zašto tolika analiza jednog života, jednog odgoja, jednog odrastanja i onda shvaćate da nijedan akter u romanu nije “zdrav”, odnosno svi su na svoj način poremećeni, a njihovi životi toliko su duboko u emotivnom kaosu da sve vodi upravo ovakvom kraju.

Autorica nam vještom dinamikom pripovijedanja, kroz Evine oči, otkriva sloj po sloj života američke obitelji, majke, oca i sina, balansirajući između prošlosti i sadašnjosti, skokovito, a onda opet linearno, secirajući mjesta i učestalosti događaja. 

Roman Moramo razgovarati o Kevinu mračan je, ali briljantan uvid u ljudski um i devijacije koje samo mozak može proizvesti. Kevin, sin koji je cijelog svog odrastanja posebno okrutan prema majci, podgrijavajući njezinu krivnju i napadajući njezinu tjeskobu, odlučuje da joj neće fizički nauditi jer treba publiku za svoj nasilan čin. Time osuđuje Evu na zatvoreni krug patnje cijeloga života.

Knjiga je izvrsna i užasna istovremeno. Duboko uznemirujuća i jeziva da mislite da je takvo što nemoguće. Ali događa se. Ne samo u Americi već i u našem susjedstvu. Možda sutra i kod nas. I dok se pitamo koliki je u svemu tome utjecaj genetike, a koliki utjecaj odgoja, možda je važnije pitanje: Što mi kao društvo možemo učiniti da spriječimo ovako nešto? I činimo li uopće dovoljno? Pravi je odgovor da smo već zakasnili.

O autoru

Lionel Shriver američka je autorica i novinarka koja živi u Ujedinjenom Kraljevstvu. U bogatoj karijeri objavila je 20 romana koji su prevedeni na gotovo 30 jezika. Moramo razgovarati o Kevinu moćan je i iskren roman o neizbježnom zlu i snazi čovječnosti, a donosi potresnu priču o Evi, majci tinejdžera ubojice koja se pokušava pomiriti s neopisivim užasom što ga je izazvao njezin sin. Da je riječ o izuzetnom romanu, dokazuje to što se prodao u milijunskoj nakladi, kao i brojne adaptacije. Najveću slavu postigla je filmska ekranizacija s Tildom Swinton i Ezrom Millerom u glavnim ulogama.

Roman Moramo razgovarati o Kevinu, koji nam donosi Mozaik knjiga u prijevodu Vesne Valenčić, osvojio je brojna priznanja poput nagrade Orange za fikciju i nagradu pisaca Commonwealtha te je odabran za Dvoranu slavnih Nagrade Orange. 

Gdje kupiti:

Mozaik knjiga