Kategorija: Proljeće – ljeto 2020.

U kategoriju proljeće-ljeto 2020. godine uključile smo sve romane koje smo pročitale u tom razdoblju, neovisno o žanru. Iako smo inače ljubiteljice trilera i krimića, vrijeme korone nije vrijeme za biranje. Tako smo čitale sve što nam je došlo pod ruku. Kriminalističke romane, psihološke trilere, ljubavne romane… 

Zašto ova kategorija obuhvaća i proljeće i ljeto? Već se dugo bavimo mišlju da napravimo blog pa smo pisale bilješke i prije nego smo ga otvorile. Da ne razdvajamo napisano, svrstale smo sve pod jedan, zajednički naslov.  

Osim što smo pisale preporuke, potrudile smo se fotografirati i elemente koji nas asociraju na ta dva prekrasna godišnja doba. Tako, kad zazimi, uvijek možemo, i mi i vi, pogledati fotografije i prisjetiti se sunca, mora, cvijeća, zelenila…

Nadamo se da ćemo vam dati ideju za čitanje i da ćete uživati u našim proljetno-ljetnim preporukama!

Objavljeno

Nele Neuhaus: Tko sije vjetar

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2015.

Naslovnica romana Tko sije vjetar: ©Mozaik knjiga

Jer tko sije vjetar … taj će žeti oluju! str. 275.

Nele Neuhaus: Tko sije vjetar

Peti slučaj – tko sije vjetar

Tko sije vjetar peti je slučaj istražitelja Pie Kirchhoff i Olivera von Bodensteina.

Sve počinje prilično bezazleno – u tvrtki koja se bavi proizvodnjom vjetrenjača pronađeno je tijelo noćnog čuvara. Naizgled nesretan slučaj. Međutim, istražiteljici Piji nešto smrdi – a to nije samo mrtvi hrčak ostavljen na stolu vlasnika te tvrtke. Broj mrtvih polako se povećava, a istražiteljica ne zna otkud početi.

Odjednom se uzrujala kao i svaki put kad bi dobili slučaj čije razmjere nisu mogli ni predvidjeti. Jedno je bilo očito: ovo nije istraživanje nesretnog slučaja. Lovili su ubojicu. str. 47.

Kako je tvornica vjetrenjača povezana s livadom u blizini Bodensteinova imanja? Jesu li klimatske promjene stvarni problem ili samo zavjera svjetskih razmjera?

Rasplet ovog romana mogao bi vas iznenaditi…

Borba s vjetrenjačama

Roman je već na prvih par stranica kompleksniji od svog prethodnika Snjeguljica mora umrijeti (recenzija na linku dolje), ali sam mi je slučaj bio manje zanimljiv. Nisam fan romana koji govore o ekološkim temama, smatram da je teško napisati takav roman da bude napet, no ova je spisateljica tu napravila dobar posao. Roman isprva ide polagano, ali kako se klupko otpetljava, radnja postaje sve napetija. Nele Neuhaus ima talent da svako poglavlje završi tako da nas tjera na nastavak čitanja. Svako poglavlje završava nekom bombastičnom rečenicom i naša nas znatiželja tjera naprijed, bez obzira na to koliko je sati i imamo li nekog drugog posla.

Isprva mi je slučaj s vjetrenjačama bio malo nejasan, nisam shvaćala zašto se vjetrenjače grade ako ne donose profit ni zašto se građanska inicijativa buni protiv njih, a one su ekološki prihvatljiv, obnovljiv izvore energije, ali sredinom knjige to se objasni pa radnja napokon „sjedne“.

U ovom slučaju, don kihotovska borba protiv vjetrenjača i doslovna je i figurativna. Ipak, vidimo da i jedan mali čovjek, pojedinac, može napraviti razliku i može utjecati na moćne i velike tvrtke, ako je dovoljno uporan i siguran u ispravnost stajališta koje zastupa.

Pia & Oliver u romanu Tko sije vjetar

Zanimljivo je čitati kako se odnos dvaju glavnih istražitelja mijenja iz knjige u knjigu i taj odnos zapravo zrcali njihove karakterne osobine. Super mi je što njihov odnos ne ide u smjeru ljubavne priče, nego oni su kolege, prijatelji i imaju svoje privatne živote, razdvojene i različite. Iako je Pijin ljubavni život interesantan i pomalo nas navodi na neke zaključke koji bi se mogli pojaviti u sljedećem nastavku Zao vuk, u ovom smo romanu ipak fokusiraniji na Olivera. U prethodnom je nastavku doživio razna osobna previranja i sada se traži u situacijama koje su mu na neki način nepoznate. Ta njegova ponašanja ponekad nam malo idu na živce, ali u biti ga razumijemo jer vidimo da je jadničak zbunjen i da pokušava početi iznova.

Nele Neuhaus: Tko sije vjetar

Koliko košta obraz?

Kao i u prethodnim romanima, krivac nikad nije samo jedan i do samoga kraja ne znamo kome vjerovati. To je zapravo jedna od jačih strana romana – nekoliko manjih slučajeva, nekoliko manjih pričica koje se međusobno isprepliću. Svaka ima svoju žrtvu, krivca, rasplet, kraj.

Shvaćamo kako je lako manipulirati ljudima pod krinkom dobročinstva, kako je lako zaljubiti se u osobu koju niti ne znamo. Pomalo šokirani, vidimo što nedostatak roditeljske ljubavi može učiniti djetetu i kako je lako prodati integritet za milijune.

Postavlja se pitanje, što smo sve spremni napraviti za novac? Koliko košta obraz?

Ostali naslovi ove autorice:

Nevoljena žena

Prijatelji do groba

Duboke rane

Snjeguljica mora umrijeti

Tko sije vjetar

Zao vuk

Klikom na naslov Snjeguljica mora umrijeti otkrijte jesu li knjige povezane i treba li ih čitati redom.

Gdje kupiti roman Tko sije vjetar:

Mozaik knjiga

Objavljeno

Nick Spalding: On voli, ona voli

Nakladnik: Znanje, 2017.

Naslovnica romana On voli, ona voli: ©Znanje

Nick Spalding: On voli, ona voli

-Trebao bi napisati knjigu o spojevima – , rekla mi je zaručnica…

-Ne mogu… –

-Spaldingu, nisi ti jedini koji je doživio katastrofalne izlaske i spojeve -, naglasila je. – Imam i ja neke o kojima bi mogao pisati. A sigurna sam da i tvoji prijatelji imaju slične priče. –

Pokazalo se da je imala pravo. Nakon nekoliko vinom natopljenih razgovora s raznim pokvarenjacima koje zovem prijateljima, imao sam dovoljno materijala za novu knjigu.

(autorova bilješka, str. 1.)

On voli, ona voli

Jamie vodi blog u kojem opisuje svoju potragu za onom pravom.

Uvijek sam mislio da je izraz „brzinski spojevi“ donekle oksimoron. … Ideja da se to može obaviti u nekoliko minuta zvuči mi suprotno zdravom razumu. Osim toga, ako želite pronaći ljubav svog života, onda sigurno morate za to odvojiti nešto vremena, zar ne? Govorimo o prilično ozbiljnoj životnoj odluci…

str. 45.

Laura piše dnevnik posvećen majci u kojima opisuje isto to.

… napokon sam došla do dna, iscrpila sve mogućnosti i otišla sam na brzinske spojeve.

To je ono što sam si obećala da nikada neću učiniti, ali potraga za čestitim muškarcem pokazala se dužom od one na koju se uputio Frodo sa svojim prijateljima, nadajući se da će se otarasiti onog glupog prstena. Oni su barem imali neke dobre upute koje su mogli slijediti.

str. 55.

Isprobali su i spojeve naslijepo (nije dobro prošlo) i brzinske spojeve (iz zla u gore), spojeve s ljudima koje vam namjeste roditelji i prijatelji… Svaki je takav spoj bio katastrofa!

Nakon svih tih stravičnih spojeva s drugim ljudima, Jamie i Laura napokon će naletjeti jedno na drugo i, vođeni uzajamnom privlačnošću i osjećajem da bi „tu nešto moglo biti“, otići na spoj.

Naravno, potraga za drugom polovicom nikad ne ide glatko pa će Jamie i Laura upasti u hrpu komičnih situacija koje će im pokazati – je li ovaj put stvarno to TO.

Nick Spalding: On voli, ona voli

Potraga za ljubavlju

Ovaj humoristični ljubavni roman pisan je u dvije perspektive – njegovoj i njezinoj, muškoj i ženskoj. Iz oba pogleda pratimo istu stvar – potragu za ljubavlju. Nismo ni svjesni koliko to ponekad može biti teško dok se i sami ne nađemo u koži naših junaka – u društvu seksualne agresivke kojoj stravično smrdi iz usta ili s tipom koji misli da je Travolta u Groznici subotnje večeri – a nije!

U trenutku kada se čini da i Jamie i Laura odustaju od potrage, da će ostati zauvijek sami, nesretni i jedini samci za stolom punim parova, sudaraju se (i to doslovno) na ulici i odluče otići na spoj.

Netko je jednom rekao da ti se žena pojavi u životu tek kad je prestaneš tražiti. Ako provodiš sve vrijeme u lovu na moguću partnericu, miris očaja toliko je snažan da odbija svaku. tek kad se opustiš, zaboraviš na cijelu stvar i kreneš dalje sa svojim životom, tada neizbježno upoznaš onu pravu.

str. 87.

Prvi spoj prolazi relativno glatko (naravno da ne), ali drugi spoj postaje majka svih katastrofalnih spojeva na svijetu! Čitajući njihove (ne)zgode, možemo zapravo puno toga naučiti – kako se ponašati kada te ukoče leđa ili ti krvari noga, zašto kuhanje falafela nije dobra ideja i za što sve može poslužiti kuhinjska kanta za smeće (stvarno se nadam da nam ovaj trik s kantom nikad neće trebati!).

On voli, ona voli – jedno drugo

Jamie i Laura simpatični su ljudi. Njihove će vas ljubavne zavrzlame nasmijati i razveseliti, a ako ste i vi jedan od samaca koji (zasad) neuspješno traga za drugom polovicom, ulit će vam nadu i dati novu energiju za nastavak potrage. Roman pršti pozitivnom energijom toliko da je i mene odobrovoljio u vremenu u kojem sam bila baš baš nikakva.

On voli, ona voli zabavan je ljubavni roman koji će opustiti svog čitatelja. Daje nam uvid u psihu „onog drugog“. Pokazuje nam kako o istim stvarima razmišljaju muškarci, a kako žene.

Ono što mi se veoma svidjelo kod ovog romana je to što nije primarno ljubavni roman i svjetlosnim je godinama udaljen od klasičnih ljubavnih romana (makar onih koje ja čitam) koje su napisale žene. On voli, ona voli puno je prizemljeniji roman – glavni akteri nisu ništa posebno ni privlačni ni lijepi, oni su sasvim obični ljudi. Dio koji je pisao Jamie osobno mi je zanimljiviji i puno smješniji jer Jamie, u maniri tipičnog muškarca, stalno misli na seks, nedostatak seksa i načine na koje može do njega doći.

Naši dragi junaci na kraju, nakon različitih avantura i peripetija, pronalaze ono što traže i mi smo sretni s njima i zbog njih. Vraćaju nam vjeru u ljubav i ostavljaju cerek na usnama.

Neki ljudi kažu da je ljubav kao droga i počinjem im vjerovati. To je psihoaktivna droga koja vas iz dobro uravnotežene osobe pretvara u krajnjeg idiota koji je izgubio sposobnost rasuđivanja. Kad biste je mogli flaširati, bila bi to A klasa i priskrbila bi vam dugotrajnu zatvorsku kaznu ako bi vas uhvatili s njom.

str. 207.
Nick Spalding: On voli, ona voli

Ostali naslovi ovog autora:

Nick Spalding autor je brojnih romana, no u Hrvatskoj su, zasad, prevedena samo ova dva:

  • On voli, ona voli
  • Neprospavane noći

Neprospavane noći svojevrstan su nastavak romana On voli, ona voli. U njemu pratimo što se dogodi nakon onog I živjeli su sretno do kraja života. Uskoro se bacam i na njega jer želim vidjeti kako će se Jamie i Laura snaći sa svojim malim klupkom sreće.

P.S. Napokon sam pročitala i Neprospavane noći! Kako su mi se svidjele, provjerite ovdje! ?

Gdje kupiti:

Znanje

A ako volite ljubavne romane, možda će vas zanimati i naših top 10 ljubavnih romana, popis koji smo napravile u veljači – mjesecu ljubavi!

Objavljeno

John Hart: Kralj obmane

Nakladnik: 24 sata d.o.o., 2018.

Naslovnica romana Kralj obmane: © 24 sata d.o.o.,

John Hart: Kralj obmane

… dovoljno sam star da znam ponešto, a najvažnije je ovo: život je prokleto kratak. Dokuči što ti želiš. Budi svoj čovjek i bit će ti bolje.

str. 46.

Kralj obmane

Jackson Pickens, zvani Work, branitelj je po službenoj dužnosti – veoma nizak položaj za nekoga čiji je otac Ezra Pickens, jedan od najpoznatijih i najbogatijih odvjetnika u Sjevernoj Karolini.

Kada Ezrino tijelo bude pronađeno s dva metka u glavi, čini se da svi dokazi upućuju samo na jednog krivca – Worka, koji je jedini očev nasljednik.

A petnaest milijuna dolara više je nego dobar motiv za ubojstvo.

Ali, je li novac i jedini motiv?

Tko je kralj obmane?

Za početak, rijetko sam kada susrela glavni lik koji mi je bio iritantan onoliko koliko je to bio odvjetnik Work. Odrastao muškarac potpuno pod vlašću (sad već) pokojnog oca i isprazne supruge, mizogin, sebičan i slab… Mislim da sam polovicu knjige navijala protiv njega. E sad, dopuštam mogućnost da je to pisac napravio i namjerno, kako bismo imali uvid u rast i razvoj lika, kako bi nam promjena od slabića do svojevrsnog junaka na kraju bila očigledna i logična. Iskreno, nije me zadivilo. Zadivilo me to što tako antipatičan čovjek ima čak dvije žene u svom životu i obje ga žele – iz ovih ili onih razloga.

Nisu mi se svidjeli ni ostali, ne likovi kao takvi, nego plošnost kojom su prikazani. Detektivka Mills čas je napadno zla, a čas napadno dobra, tako da nam ostaje nedefinirana i ne znamo što bismo o njoj mislili. Supruga Barbara prazna je lutka kojoj je važan samo privid, osim kad nije, a sestrina ljubavnica Alex je psihotična, zla i luda, osim u zadnja dva poglavlja gdje je zapravo skroz normalna.

Svidjeli su mi se skitnica Max koji ima svoje duhove koji ga progone, liječnik Stokes i neimenovana sutkinja; lijepo su oblikovani, životni, ljudi koje svatko od nas susretne tijekom života.

Stil pisanja romana Kralj obmane

Možda vas iznenadi otkriće ubojice, mene i jest i nije. Tek pretkraj knjige taj lik iskače s nekakvim motivom pa mi je to malo nategnuto, ali uklapa se u priču i nije loše zamišljeno.

Ono što mi se jest svidjelo je stil pisanja: rečenice su skladne, kratke i pitke. Opisi su životni i zbilja dočaravaju atmosferu. Osjećamo kao da smo s glavnim likom u mračnom uredu i samo očekujemo da nas netko mlatne po glavi. Povremeno miješanje prošlosti i sadašnjosti tjera nas da čitamo dalje i što više uranjamo u prošlost, manje smo sigurni da nam se glavni lik sviđa, ali istovremeno počinjemo razumijevati zašto je takav kakav je.

John Hart: Kralj obmane

Simbolika obitelji

Sviđa mi se i što roman ima svojevrsnu poruku. Govori o važnosti obitelji te o bratsko-sestrinskoj ljubavi, o tome kako nas obitelj oblikuje i kako smo zbog nje baš to što jesmo, sa svim svojim manama i vrlinama. Sam kraj je zanimljiv, ne onaj klasični happy end, nego caka koju odvjetnik Work pronalazi kako bi se osvetio onima koji su ga povrijedili i njihove klauzule, smišljene da mu naštete, okreće protiv njih. Simbolična je i djevojčica koju slutimo na kraju – zašto, morat ćete pročitati sami jer ne želim previše spoilati radnju romana.

Uvijek sam slušao o posljednjem smijehu… Nikad nisam znao da posljednji smijeh može biti nešto stvarno, nešto čega se možeš sjetiti i što ti može nedostajati.

str. 63.

Kralj obmane više je sudski triler nego klasičan krimić ili (ne daj Bože) psihološki triler. Žao mi je što pisac nije dublje opisao likove jer za to je imao prostora. Ostalo mi je bilo u redu, nije roman koji ću pamtiti do kraja života, ali je odličan kao ljetno štivo na plaži, kada zapravo i želimo razbibrigu i zabavu.

Ostali naslovi ovog autora:

Gdje kupiti:

Stilus knjiga

Objavljeno

Liv Constantine: Posljednji susret

Nakladnik: Vorto Palabra, 2020.

Naslovnica romana Posljednji susret: ©Vorto Palabra

Liv Constantine: Posljednji susret

„U tome i jest problem. Sad više nikome ne vjerujem i mislim da je svatko mogući ubojica“, reče Kate, očito iživcirana i iscrpljena.

Anderson polako kimne. „Tako je, svatko je mogući ubojica.“

str. 111.

Umjesto uvoda

Liv Constantine zapravo su dvije sestre, Lynne i Valerie, koje pišu pod navedenim pseudonimom.
Njihov prvi roman Posljednja gospođa Parrish izuo me iz cipela – bila sam oduševljena! Taj zaplet, ti preokreti! Progutala sam ga za tili časak! Preporučujem vam ga od sveg srca! Rijetki su romani koji uspiju toliko očarati i izbezumiti čitatelja onako kako je to Posljednja gospođa Parrish uspjela.

Naravno, čim sam vidjela da su sestre Constantine objavile novu knjigu, poletjela sam u knjižnicu i hvala Bogu, nisam dugo čekala na čitanje.

Čiji je posljednji susret?

Prijateljice Kate i Blaire posljednji su se put vidjele prije petnaestak godina. Tada su se rastale u velikoj svađi i više se nisu čule.

Ljutnja joj prostruji tijelom poput kiseline, suknuvši iz želuca i paleći je dok se penjala u grlo. Uspomena na ono što se dogodilo pri posljednjem susretu zapljusne je snagom plimnog vala, ali ona joj se odupre. Mora ostati smirena i prisebna.

str. 23.

Danas, prijateljice se ponovno susreću na sprovodu Kateine majke Lilly koju su obje veoma voljele.

Lilly je ubijena udarcem u glavu, a ubojica je pobjegao i moguće je da nikad ne bude uhvaćen.

Blaire se vraća kao velika spisateljska zvijezda, napokon bogata i bok-uz-bok sa svim tim nadmenim ljudima koje je poznavala u djetinjstvu.

Iako je razlog njezina povratka bio tužan, nije mogla zanijekati da joj godi – da joj itekako godi – što je sad svi gledaju drukčije. Više nije bila došljakinja iz zabiti…

str. 38.

Kate i Blaire obnavljaju svoje prijateljstvo.

Kate počinje dobivati prijeteće poruke. Ubojica piše – dani su joj odbrojeni. Sluđena strašnom prijetnjom koja joj visi nad glavom, više nikom ne vjeruje. Ni ocu, ni mužu, čak ni dadilji.

A možda je još ovdje. To bi doista mogao biti bilo tko. Opet se strese od pomisli na to da bi hladnokrvni ubojica mogao biti na samo nekoliko centimetara od nje.

str. 81.

Blaire, uspješna spisateljica kriminalističkih romana, odluči iskoristiti svoje znanje i pronaći ubojicu.

Mora s nekim razgovarati. Mora postojati neka veza ili trag koji je previdjela, nešto joj je zasigurno promaklo.

str. 53.

Sve više i više ulazi u Katein svijet i shvaća da on i nije tako savršen kako izgleda na prvi pogled.

Ali, i Blaire ima svojih tajni za koje želi da ostanu skrivene.

Liv Constantine: Posljednji susret

Ništa nas ne smije iznenaditi. Ili?

Iako slabije kvalitete nego već spomenuti roman Posljednja gospođa Parrish, i Posljednji je susret roman u kojem ćete uživati.

Preokreti su brojni. Neki su iznenađujući, a neki baš i ne. Doduše, možda je stvar u meni jer moje je prokletstvo to što sam već pročitala previše trilera i krimića i malo što me može iznenaditi.

Premda sam predosjećala temeljni preokret na kojem je izgrađen roman, on nije loš, dapače, savršeno funkcionira i daje nam puno toga za razmišljanje.

Najveća mana romana Posljednji susret je, po mom mišljenju, što su svi ti preokreti zbijeni na zadnjih pedesetak stranica. Neki od njih su čak i nepotrebni, ali ‘ajde, tu su kako bi nam dočarali motivaciju „glavnog“ negativca.
Ovo „glavnog“ stavljam u navodne znakove jer, dakako, ništa nije onako kako se čini na prvi pogled. Negativaca ima više, svatko je zlikovac na neki način. Svaki je lik, tijekom svog života, na neki način utjecao na ostale likove i skrivio nešto što im se ne može zaboraviti. Niti oprostiti.

Veseli miks svega

Posljednji susret kombinacija je obiteljske drame, psihološkog trilera i klasičnog who did it krimića. Likovi su odlično razrađeni i vjerovat ćete im.

Svidjelo mi se kako spisateljice imaju dar svakoga učiniti sumnjivcem – svako nam toliko ubaci neku bubu u uho i, odjednom, svi su sumnjivi! I muž, i otac, i prijatelji, pa čak i ona dadilja!

Volim kada triler nije samo triler, već je dodano i malo obiteljske drame. Uvijek je zanimljivo gledati kako se obitelji raspadaju pa ponovno sastavljaju. Neke iz svega izađu jače, a neke… Neke se nikad ne oporave.

I što je zapravo obitelj? Jesu li to ljudi koji su nas odgojili ili oni koji su nas usrećili?

Frienemies

Ovaj roman promišlja i o prijateljstvu – koliko toga prijatelj može napraviti i dobiti oprost? Kada je stvarno dosta? Kada prijatelji postanu neprijatelji, i zašto? Mogu li se ljudi ponovo zbližiti kad između njih stanu zavist, ljubomora i krivnja?

Kate i Blaire prijateljice su koje naizgled imaju sve. Ali nemaju, jer nitko nema sve.

Kraj romana me oduševio i rastužio u isto vrijeme.

Obje su prijateljice dobile svoj sretan kraj – kraj koji su zaslužile.

Ali, jesu li doista?

Liv Constantine: Posljednji susret

Gdje kupiti:

web shop Znanje

Objavljeno

Jean-Christophe Grange: Grimizne rijeke

nakladnik: EDICIJE BOŽIČEVIĆ, 2001.

naslovnica romana Grimizne rijeke: ©Edicije Božičević

J. C. Grange: Grimizne rijeke, GIF

Saberi se. Uroni u košmar. Daj sve od sebe. Tako ćemo razotkriti lice zla.

str. 25.

Grimizne rijeke

Iskusni policajac Pierre Niemans pozvan je u izolirani gradić Guernon kako bi pomogao riješiti stravično ubojstvo. Mladi poručnik Karim Abdouf istražuje oskvrnjenje dječje grobnice 300 kilometara dalje, u seocetu Sarzac.

Mogu li ti slučajevi biti povezani?

Kakvu užasnu tajnu krije zatvorena sveučilišna zajednica u Guernonu?

Je li rasplet zapravo strašniji nego što pretpostavljamo?

Knjiga ili film Grimizne rijeke?

Uzimajući u ruke ovu knjigu, znala sam da mi slijedi nimalo lak posao – čitanje knjige nakon odgledanog filma. Ako vam smijem dati mali savjet, ne činite to. Da je bar film bio loš, bilo bi mi lakše, ali film je fantastičan i naprosto nisam znala mogu li isto očekivati od knjige. Plus, stalno sam pred očima imala Jeana Renoa i Vincenta Cassela, što uopće nije loše (ako me razumijete), ali zna vas omesti u čitanju.

Dakle, ako još niste pogledali film, ni nemojte. Najprije pročitajte knjigu. Stvorite mišljenje o knjizi, a potom, ako imate volje, pogledajte film. Neće vam biti žao ni zbog jednog ni zbog drugog.

E, sad… 

Nakon što sam Renoa i Cassela izbacila iz glave, bacila sam se na čitanje. Radnja je stvarno dinamična i uživala sam. Sve se događa u vrlo kratkom vremenu i događa se puno toga, a scene su mjestimice stvarno jezive i ostat ćete paf.

Palcem i kažiprstom Niemans lagano rastvori vjeđe žrtve. Tada se dogodi nemoguće: polagana i svijetla suza poteče iz desnog oka. Komesar ustukne: lice je plakalo.

str. 19.

Čitajući, pratimo dva različita inspektora i  dva različita slučaja i super mi je kako svako poglavlje govori o svojoj istrazi dok se ne sretnu pretkraj knjige. Ako želimo pratiti Niemansov slučaj, moramo čitati Abdoufov i obrnuto. Tako nas pisac tjera da tražimo povezanosti između ta dva naizgled nepovezana zločina i na kraju, kada se dvije istrage spajaju u jednu i dva policajca počinju raditi zajedno, uočavamo kako su zapravo neraskidivo povezane i dio su jednog velikog, strašnog zločina.

J. C. Grange: Grimizne rijeke, citat, str. 79.
str. 79.

U planine!

Radnja romana smještena je u francuske Alpe, u dva izolirana gradića od kojih nam je važniji Guernon, centar kojega je zatvoreno sveučilište koje se ponosi svojom intelektualnom elitom. Visočja Alpi prekrivena su snijegom i okovana ledom, što je veoma važno za radnju, a ja ne mogu da se ne zapitam zašto je ovo već treći roman o hladnoći i zimi, a kod mene ljeto i 40 stupnjeva?

Šalu na stranu, još jedna od kvaliteta ovog romana su baš ti opisi krajolika. Oni nisu tu kako bi nam dosađivali, što je česta predrasuda vezana uz opise krajolika. Ovdje krajolik dočarava atmosferu, utječe na radnju, ponekad je ubrzava, ponekad usporava. U ozračju nemilog slučaja i psihotičnog ubojice, funkcionira savršeno.

Dobar, loš, zao

Iako sam u jednoj recenziji negdje na bespućima interneta (link na dnu objave) pročitala kako je komesar Niemans nepravedan te čak i malo zao, ne bih se s tim složila. Komesar, naravno, ima svoje mane, ali tko ih nema? Baš te mane daju mu dubinu i čine ga čovjekom, zbog njih razumijevamo njegovu motivaciju i ponašanje. Meni se Niemans baš svidio, simpatičan mi je i ne mogu reći da ne razumijem njegove postupke.

Razmišljao je o tim napadima nekontrolirana bijesa što mu pomrače svijest, ponište vrijeme i prostor, tako da je u stanju uraditi najgore.

str. 13.

Volim knjige koje nas tjeraju ne samo da se bavimo događajima unutar knjige, nego i da promišljamo o događajima u stvarnom svijetu – tako nas privatni život komesara Niemansa tjera da se zapitamo što mi zapravo očekujemo od policije, što očekujemo od snaga reda, kakvi bi oni trebali biti, bi li nas trebali štititi u svakom trenutku pod svaku cijenu, ili samo do jedne određene mjere. Pitamo se: gdje zapravo završava autoritet policije?

Ono što je sigurno jest da naša dva policajca nikako nisu klasični junaci. Nisu bezgrešni, pravedni i besprijekorni. Oni su samo ljudi. Ali, znaju svoj posao.

Problem prijevoda romana Grimizne rijeke

Opet ću ja – najveći problem u čitanju stvarao mi je prijevod. Oprostit ću poneko pogrešno napisano ije i je, ali zarezi? Razbacani su bez ikakve funkcije i to mi je, vjerovali ili ne, otežavalo čitanje i razumijevanje pročitanog.

Isto tako, riječ otkvačen rabi se u pogreškom kontekstu, odnosno, ne znam kako glasi riječ na francuskom, ali zasigurno je bilo boljih alternativa od riječi otkvačen. Ona nam sugerira nešto neobično, ali simpatično. Međutim, ovdje se na ubojstva referira kao na OTKVAČENA. Mislim, kako? Bolesna, zapanjujuća, začuđujuća, neobična, čak i čudna, ali nikako, za ime Boga, otkvačena.

J. C. Grange: Grimizne rijeke

Ostali naslovi ovog autora:

Grimizne rijeke

Kameno vijeće

Carstvo vukova

KLIKNI TEK NAKON ČITANJA KNJIGE:

Ponovo, pogriješila sam što sam istraživala knjigu prije čitanja pa sam tako naletjela na ovo. Mislim, tko u recenziji knjige navodi spoilere? Gdje će vam duša?

Gdje kupiti:

Knjiga je dosta stara i uglavnom je nema na web stranicama, ali stavljam link na stranicu izdavača:

Edicije Božičević

Objavljeno

C. J. Tudor: Skrovište

Nakladnik: Znanje, 2020.

Naslovnica romana Skrovište: ©Znanje

C. J. Tudor: Skrovište

Gdje se krije skrovište?

Nakon dvadeset i pet godina, Joe Thorne vraća se u Arnhill, svoj rodni gradić.

Arnhill nije gostoljubivo selo. Ogorčeno je, tmurno i kiselo. Drži se za sebe i s nepovjerenjem gleda na posjetitelje. Čvrsto je, postojano i umorno u isti mah. Tip sela koje vas prijeko gleda kad stignete i zgađeno pljuje na tlo dok odlazite.

str. 10.

Joe se ne želi vratiti, nikako.

Ne želim se vratiti. Zbilja. … No ponekad nemate drugog izbora osim pogrešnog.

str. 9.

Međutim, privatna ga situacija natjera na taj očajnički potez i on se zapošljava kao nastavnik u školi koju je i sam nekad pohađao.

Prošlost i sadašnjost isprepliću se i saznajemo da je Joeova sestrica Annie, dok su još bili djeca, nestala na duga dva dana. Roditelji i mještani oduševljeni su kada se Annie vraća naizgled neozlijeđena. Čini se da je najgore iza obitelji Thorne, ali – užas počinje nakon Annieinog povratka jer ono što se vrati, nije uvijek ono što je otišlo. (str. 248.)

A sada se to opet događa…

Atmosfera zla

Stephen King za ovaj je roman rekao: Ako volite moje pisanje, obožavat ćete ovu knjigu. I nije lagao. Roman doista podsjeća na neke njegove uspješnice, mene ponajprije na Ono. Uživala sam čitajući Ono, uživala sam čitajući Skrovište.

Ova će vas knjiga usisati već od prologa, krajem kojeg polako počinjete naslućivati smjer u kojem će ići fabula romana. Čak i ako ne volite koketiranje s nadnaravnim, nećete moći prestati čitati. Pitat ćete se, zar postoji nešto strašnije od nestanka djeteta? U ovom romanu itekako postoji, a to je njegov povratak.

Atmosfera prisutnosti zla, iskonskog, drevnog zla, učinit će da se trznete na svaki, pa i najmanji šum. Riječi kojima spisateljica tka radnju utjecat će na sva vaša osjetila: čut ćete to kuckanje u zidovima, osjetit ćete jezivu hladnoću od koje će vam se dizati dlačice na vratu, namirisat ćete sve te ogavne mirise koje osjeća i glavni lik.

Opisi ovog romana nisu poput drugih, oni vas dovlače usred mjesta radnje. 

I nije najgore ono što je opisano, ono što je rečeno.

Najgore je ono što slutite da se dogodilo.

U životu nema pobjednika. Život se naposlijetku svodi na gubitak: mladosti, izgleda. Ali nadasve, onih koje volite. Ponekad mislim da zapravo ne starimo zbog prolaska godina, već zbog odlaska ljudi i onog do čega nam je stalo. Takvo starenje ne da se zagladiti iglama niti popuniti filerima. Bol se odražava u očima. Oči koje su previše vidjele uvijek vas odaju.

str. 119.
C. J. Tudor: Skrovište

Osim čitavim ugođajem, roman će vas držati budnima i svojim preokretima. Stalno se nešto događa, nešto istražujemo, otkrivamo, prisjećamo se. Ipak, dva su prevrata baš iznenađujuća i ostat ćete onako u čudu. Poželjet ćete se vratiti na neke stranice i čitati ih iznova.

Gubitak

Još jedna dobra strana ovog romana su citati. Nikako nisam mogla odlučiti koje rečenice izdvojiti pa sam ih izdvojila poprilično. Netipično za ovaj žanr, roman je pun inspirativnih i nekako snažnih rečenica iz kojih možemo nešto naučiti. Na primjer:

Ljudi kažu da vrijeme liječi sve. Varaju se. Vrijeme samo briše sve. Teče dalje bez obzira na sve, nagrizajući naše uspomene, izjedajući one velike gromade nesreće dok ne preostane ništa osim oštrih komadića, i dalje bolnih, ali dovoljno malenih da ih podnesemo.

str. 47.

Naravno, prvo čega ćemo se sjetiti nakon što zatvorimo stranice Skrovišta jest njegova brutalna priča. Ipak, u pozadini sve te strave jest i priča o obitelji, boli, tuzi i gubitku, o tome što ćemo izabrati kada smo prisiljeni na izbor te što smo sve spremni sakriti kada se bojimo neizrecivog.

Tuga je osobna. Nije nešto što možete podijeliti, poput bombonijere. Vaša je i samo vaša. Bodljikava čelična kugla lancem vezana za vaš gležanj. Kaput od čavala na vašim ramenima. Kruna od trnja. Nitko drugi ne osjeća vašu bol. Ne mogu biti u vašoj koži jer je prepuna krhotina stakla i pri svakom vas pokretu reže do krvi. Tuga je mučenje najgore vrste i nikad ne prestaje. Polažete isključivo pravo na tu tamnicu do kraja života.

str. 216.

Teško je opisati ovaj roman bez spoilanja radnje. Svaka sitnica nešto znači i bolje ćete doživjeti roman kad to budete sami otkrivali. Spomenut ću još i to da je važna sastavnica radnje i vršnjačko nasilje koje se proteže iz generacije u generaciju. I baš kao što i zlostavljači za svoje žrtve odabiru one najslabije, tako i zlo najlakše „dozove“ one najranjivije.

A kraj? E, to ja zovem dobrim krajem. Neće vam biti svejedno, vjerujte…

C. J. Tudor: Skrovište

Ostali naslovi ove autorice:

  • Čovjek od krede
  • Skrovište

Romani nisu povezani i ne moraju se čitati po redu.

Gdje kupiti:

Znanje

Ako volite pomalo nadnaravne romane, škicnite recenziju romana Stephena Chboskog: Imaginarni prijatelj.

Objavljeno

Sally Hepworth: Svekrva

Nakladnik: Fokus, 2020.

Naslovnica romana Svekrva: ©Fokus

Sally Hepworth. Svekrva

Svekrva i snaha

Netko mi je jednom rekao da u životu imaš dvije obitelji – jednu u kojoj si rođena i jednu koju odabereš. Ali to baš i nije istina, zar ne? Da, možda ćeš  birati partnera, ali ne biraš, na primjer, svoju djecu. Ne biraš šogore ili šogorice, ne biraš partnerovu tetku usidjelicu koja previše pije niti bratića kod kojeg je vječita promenada djevojaka…Najvažnije, ne biraš svekrvu. Sve određuju cerekavi plaćenici sudbine.

str. 12.

Čim je Lucy upoznala Dianu, majku svog supruga, znala je da nije žena kakvu bi ova poželjela za svog voljenog sina. Koliko god se Lucy trudila, Diana je uvijek ostajala hladna i nepristupačna. Čak je i prema vlastitoj djeci bila pomalo kruta.

A onda, Diana je umrla. Policija kaže da je samoubojstvo, ali zašto? Dokazi govore da je možda bilo ubojstvo. Ali tko bi htio ubiti Dianu?

Osim možda Lucy…

Obiteljske tajne

Uzimajući u ruke ovaj roman, bila sam sigurna da ću čitati krimić ili psihološki triler. Mislim, imamo ubojstvo. A da ne spominjem sam naslov- svi znamo da će biti krvi čim se uplete svekrva!

Ipak, ovo nije ni krimić ni triler. Ovo je zapravo obiteljska drama, i to sjajna.

Fabulu pratimo preko dviju pripovjedačica, snahe Lucy i svekrve Diane. Svaka od njih govori iz svoje perspektive. Naracija izmjenjuje prošlost i sadašnjost pa tako saznajemo kako su se njih dvije upoznale i što su mislile jedna o drugoj. Saznajemo kako se tijekom godina mijenjao njihov odnos do iznenađujućih okolnosti Dianine smrti. Vidimo da ni jedna uspomena nije jednodimenzionalna, svaka ima dvije strane – svekrvinu i snahinu.

-Zašto se čini da svekrve i snahe uvijek imaju probleme, a zetovi i punci nikada?-…

-Zetovima i puncima nije dovoljno stalo da bi imali probleme.-

-Znači, mi imamo probleme jer nam je stalo?-…

-Imamo probleme jer nam je previše stalo.-

str. 220.
Sally Hepworth. Svekrva

Njih dvije nam, usput, pripovijedaju i neke svoje tajne i priče iz davnije prošlosti, prije nego su im se putovi ukrstili. Tako otkrivamo situacije koje su oblikovale njihove karaktere i uspijevamo razumjeti  zašto su te žene takve kakve jesu. Njihovi likovi nisu plošni ni stereotipni – one su pravi ljudi sa svojim problemima, tajnama i brigama.

Sviđa mi se način na koji spisateljica dočarava dubinu likova. Iako se svekrva i snaha međusobno ne razumiju, čitatelji ih potpuno shvaćaju i cijelo vrijeme navijaju za njih. Pratimo mrvice dobrote koje jedna drugoj ostavljaju i na kraju nismo razočarani otkrićem da su njih dvije zapravo sličnije nego to misle (ili bi, možda, htjele biti).

Komunikacija svekrva – snaha

Radnja romana je napeta, no zanimljivo je da se sva ta napetost gradi na jednom jednostavnom motivu – lošoj komunikaciji. Lucy i Diana uopće se ne razumiju, iako pokušavaju. Što god naprave, ona druga shvati pogrešno. Trebao se dogoditi jedan omanji nasilni incident kako bi njih dvije napokon porazgovarale.

Razmišljam o svim svojim razgovorima s Jan, Liz i Kathy o snahama. Uvijek smo se fokusirale na to koliko su različite od nas, koliko je njihovo majčinstvo drugačije, njihovi stavovi drugačiji. Nikada se nismo fokusirale na sličnosti. Kao žene. Kao supruge. Kao majke. Odjednom mi je jasno da ih ima puno više.

str. 208.

Događa se puno toga što nam je naizgled nejasno, ali kako stvari idu prema kraju, tako nam sve sjeda na svoje mjesto. Kraj je dobar, povezan je s radnjom, donosi nam pouku, ali je nekako antiklimaks, mislim da se mogao i bolje napisati. On nam donosi i trećeg pripovjedača, neku vrstu treće perspektive koja nam ne otkriva ništa revolucionarno, ali uklapa se u priču.

I za kraj…

Svekrva je roman koji mi se veoma svidio i žao mi je što je prošao nekako ispod radara. Bar imam takav osjećaj.

Lijepo je pročitati priču koja je, više-manje, slična našoj životnoj situaciji i dobiti pogled u misli „onog drugog“. Sviđa mi se ta moralna poenta priče – svakoga moramo razumjeti, nikoga osuđivati. Svaka medalja ima dvije strane i obje su jednako vrijedne. I razgovor. Samo razgovor. I neće biti problema.

Sally Hepworth. Svekrva

Ostali naslovi ove autorice:

Sally Hepworth napisala je, dosad, pet romana, ali kod nas je preveden samo roman Svekrva.

Gdje kupiti:

FokusNaHit

Objavljeno

Jenny Colgan: Okus čokolade u Parizu

Nakladnik: Koncept izdavaštvo, 2019.

Naslovnica romana Okus čokolade u Parizu: ©Koncept izdavaštvo

Jenny Colgan: Okus čokolade u Parizu

Okus čokolade u Parizu

Nakon nesreće na poslu, tridesetogodišnja Anna nalazi se na prekretnici života.

U bolnici obnavlja poznanstvo sa svojom bivšom nastavnicom francuskog jezika Claire, koja se bori s rakom.

Claire joj ponudi posao u čokolateriji svoje davne ljubavi, u Francuskoj i to, ni manje ni više, u Parizu!

„Jeste li već bili u Parizu?” Odmahnula sam glavom.

 „Oh”, rekao je, a od osmijeha mu se naboralo cijelo lice. „Oh, obožavat ćete ga. Biti mlad i prvi put u Parizu… Mademoiselle, zavidim vam.”

str. 42.

Anna pristaje jer se i dosad bavila čokoladom, ali ono što će je dočekati u maloj čokolateriji slavnog pariškog čokolatijera Thierryja, nije mogla zamisliti ni u najluđim snovima!

Dodajte malo pariškog šika, romanse, egzotičnih čokoladnih okusa i voila!

Imamo recept za roman uz koji ćete se opustiti i, možda, pojesti koju kockicu čokolade više.

Ovisnici o heroinu često govore o tome da zauvijek sanjaju onaj prvi šut; kad su prvi puta osjetili taj osjećaj kao da su umotani u pamuk, a sve su brige svijeta nestale. Ne mogu reći da je bilo baš toliko dramatično. Ipak, kad je još uvijek topla supstanca dodirnula moj jezik, u trenutku sam pomislila da ću pasti u posudu – ne, još gore, da ću se baciti u posudu i do posljednje kapi popiti tu slatku – ali ne preslatku – kremastu, ali ne previše gnjecavu, gustu, ukusnu, bogatu, glatku čokoladnu perfekciju. Imala sam osjećaj kao da me netko zagrlio. Čim sam progutala, poželjela sam još…

str. 64. / 65.

A kad smo već kod recepata, na kraju romana naći ćete 12 recepata za čokoladne kolače! Kad vas naljuti muž, posao ili što vas već ljuti (promet?) i kad odlučite dignuti ruke od svega – ispecite kolač!

Čokolada, dokazano, čini ljude sretnima!

Jenny Colgan: Okus čokolade u Parizu: recept za čokoladni kolač

Pariz kao lijek

Okus čokolade u Parizu solidan je chick-lit roman.

Ipak, kao da mu nešto nedostaje. Nisam se uspjela povezati s likovima onako kako bih to inače uspijevala u romanima ove vrste. Nekako, nisam osjećala tu dubinu njihovih karaktera, kao da sam cijelo vrijeme znala – ovo su samo likovi u romanu.

Glavni lik, Anna Trent, zanimljiva je mlada dama koja nakon nesreće u tvornici čokolade pati od ozbiljnog nedostatka samopouzdanja i općenito bezvoljnosti. Čak je ni put u Pariz ne može razveseliti! Svemu vidi mane – dugom putu, malom stančiću, sve dok je iziđe na balkon i napokon osvijesti: Pa ja sam u Parizu!

A sa svih strana vrvio je život grada…kamionet s voćem probijao se ulicom; grupa zapanjujuće privlačnih ljudi izašla je iz elegantnog crnog automobila i ušla u šik bar, u drugoj su ulici dva reda školske djece hodala bez guranja držeći se za ruke. A kada sam izvila vrat jako nalijevo, prema istoku, vidjela sam i njega. Tamo je bio on, jedan i jednini, Eiffelov toranj.

Zurila sam i zurila i zurila u nebo koje je polagano postajalo ružičasto od zalaska sunca, kao da je pogled bio voda, a ja sam umirala od žeđi.

str. 48.

Tko me čeka u Parizu?

Radnja isprepliće prošlost i sadašnjost i to su najjači dijelovi priče: u prošlosti pratimo Anninu bivšu nastavnicu francuskog jezika Claire, koja je, kao sasvim mlada djevojka, prvi put došla u Pariz raditi kao au pair. Zatim se, kako to obično ide, strastveno zaljubila u zgodnog, visokog, crnomanjastog Thierryja, čokolatijera na samom početku karijere.

U sadašnjosti, Claire je teško bolesna i prije smrti želi samo jedno – vidjeti Pariz.

U tome joj svesrdno pomaže Anna, koja zna da se iza Clairine posljednje želje krije još nešto – želja da posljednji put vidi svoju prvu i najveću ljubav.

I Annin ljubavni život cvate u Parizu, gradu ljubavi. Gle iznenađenja, i ona upoznaje zgodnog, visokog crnomanjastog čokolatijera Laureanta. (Bilješka za razmišljanje: Hoću li i ja upoznati nekog takvog ako odem u Pariz?)

Kako su povezani Thierry i Laureant?

Zašto koščata wanna-be Francuskinja Alice svima zagorčava život?

Je li moguće voljeti više puta jednakom snagom?

Sputane malograđanštinom, tuđim očekivanjima i učmalošću malog britanskog gradića, i Claire i Anna, svaka u svoje vrijeme, traže bijeg u slobodu, u neovisnost, u pravu, strastvenu ljubav koja pomiče granice vremena, prostora i okusa (zašto ne, ipak je ovo priča o čokoladi).

Bilo je to glupo, bilo mi je trideset godina, nisam imala novca … i stanovala sam u minijaturnom stanu … No odjednom, ne znam ni sama kako, zapljusnuo me snažan osjećaj slobode.

str. 100.
Jenny Colgan: Okus čokolade u Parizu

Ostali naslovi ove autorice:

Okus čokolade u Parizu

Knjižara na obali

Gdje kupiti:

Koncept izdavaštvo

Objavljeno

M.R.Carey: Dječak na mostu

Nakladnik: Znanje, 2020.

Naslovnica knjige Dječak na mostu: ©Znanje, 2020.

M.R.Carey Dječak na mostu

Fikcija ili ?

Zastrašujući, veličanstven distopijski roman Dječak na mostu prethodnica je romana Djevojka sa svim darovima istog autora. Premda fikcija, ovaj je roman svojevrsna opomena ljudskom rodu. Koliko svi mi svoje bivanje i življenje na ovom planetu uzimamo zdravo za gotovo? Koliko nas  radnja ovog romana opominje? Jesu li  posljedice eksperimentiranja s ljudskim genomom bezazlene? I, je li naše nepoštivanje prirode i okoliša u kojem živimo hranidbena podloga za razvoj mnogih virusa, gljivica i bakterija? U najcrnjoj perspektivi, način života ljudi na ovom planetu kakvim živimo sada bit će vrlo neizvjestan. Klonovi, čipiranje životinja, a ubrzo i ljudi, 5G mreža, genetski modificirana hrana, stvari su za koje ne znamo kako će djelovati na naše potomke. Stoga je  ova knjiga proročanska opomena nakon koje ostajemo još dugo u mislima.

Pandemija – kako to poznato zvuči

Pandemija uzrokovana gljivicom Cordyceps razmnožila se diljem svijeta i većinu čovječanstva pretvorila u proždrljivce. To su ljudi samo fizičkim oblikom nalik čovjeku. Sve njihove reakcije usmjerene su na manijakalno traženje hrane i doslovno proždiranje svega živog pred sobom. Gljivica Cordyceps, koja je spržila sve vitalne funkcije u mozgu proždrljivaca koje su ih činile ljudima,  razmnožila im se po cijelom tijelu čineći ih grabežljivcima kojima je jedina funkcija pronaći „neprijatelja“, uloviti ga i doslovno pojesti. Čim ugrizu nekog od zdravih pojedinaca, inficiraju ih i oni automatski postaju zaraženi, odnosno postaju grabežljivci. Mali dio zdrave populacije, predvođen timom biologa, epidemiologa i vojnika, grozničavo traži uzorke tkiva proždrljivaca kako bi spriječili daljnji razvoj pandemije i otkrili kako ih zaustaviti. Oni, u specijalnom  oklopnom vozilu Rosie, koje je ujedino i laboratorij, premazani posebnim gelom kako bi prikrili tjelesne mirise, pretražuju teritorij nedaleko od Londona u potrazi za uzorcima grabežljivaca. Naredbe dobivaju od zapovjednog tijela zvanog Svjetionik u kome se nalaze naredbodavci, kao i ostatak zdravih stanovnika.

Radnja romana Dječak na mostu

Specijalno vozilo Rosie u kojem se nalazi 12 osoba, znanstvenika i vojnika polako napreduje opustošenom zemljom u potrazi za grabežljivcima. Tijekom izlaska iz vozila, kako bi prikupili uzorke, napadaju ih dvije vrste grabežljivaca. Odrasli grabežljivci za koje već znaju kako se ponašaju i potpuno nova vrsta djece grabežljivaca koja im je potpuna nepoznanica. U gerilskoj borbi s grabežljivcima, uz žrtve s obje strane, čini se da znanstvenici polako gube korak. Odnosi u Rosie između znanstvenika i vojnika postepeno postaju sve napetiji, poglavito kad se otkrije da postoje dvostruke naredbe iz samog Svjetionika. Ipak,  trudna doktorica Samrina (Rina) Khan i njezin štićenik Stephen Greaves dolaze do zapanjujućih otkrića…

Ovo je pronalazak koji opravdava cijelu ekspediciju, ali i toliko više od toga. To je…Sveti gral. Eliksir života.

On to može. Zna da može. Može napraviti cjepivo. str. 219.

M.R.Carey Dječak na mostu

Tko je tko u romanu Dječak na mostu?

Samrina (Rina) Khan, renomirani je epidemiolog. Dolazi u Rosie kako bi prikupila uzorke tkiva proždrljivaca i promatrala ih  s ciljem otkrića njihovih načina djelovanja i bivanja. Netom po dolasku u Rosie otkriva da je trudna…

Stephan Greaves, petnaestogodišnji dječak koji je pod Rininom zaštitom, predstavlja smetnju za sve ostale u Rosie, neprilagođen, genijalnog uma i vrhunskih sposobnosti. Dolazi do epohalnog otkrića o funkcioniranju djece proždrljivaca.

Greaves vrlo dobro zna da su Kinezi prije gotovo tri tisuće godina vidjeli gljivicu kako raste iz eksplodiranih tijela gusjenica te mislili da su ugledali magičnu metamorfozu. Cordyceps su uzdizali kao lijek za srčane bolesti i impotenciju. Prevladava teorija da su te rane upotrebe gljivice bile preteča pošasti proždrljivaca-prolaz kroz koji je Cordyceps zarazio ljudsku populaciju. str. 184

Issac Carlisle, vojni zapovjednik, veteran, starog kova, ali poštenih namjera. Ne priznaje nepoštivanje svog autoriteta. U stalnom je sukobu s civilnim zapovjednikom Alanom Fournierom. Znalački vodi ekspediciju u neistražena područja.

Alan Fournier, predvodi znanstveni tim i snosi odgovornost za uspjeh misije. Prima dvostruke naredbe od Vrha iz Svjetionika.

Ostali likovi : Lucien Akimwe -kemičar, John Sealey i Elaine Penny –biolozi, Daniel McQueen i Kat Foss- snajperisti, Brendon Lute- inženjer, Paula Sixsmith- vozačica i Gary Phillips- intendant.

Dojam o romanu Dječak na Mostu

Da sam ovaj roman pročitala prije godinu dana, moje bi razmišljanje bilo : Odličan distopijski roman, maštovita i zanimljiva fikcija koja govori o nadahnutom i kreativnom pripovjedaču. Danas, nakon suočavanja s globalnom pandemijom nama nepoznatog virusa, ne možemo čitati ovu knjigu bez da nas ne prolazi jeza. Mogućnost zaraze koju ni  u najcrnjim snovima nismo očekivali otvara dodatna pitanja : Kamo ide ljudski rod? Osluškujemo li dovoljno upozorenja iz prirode? Jesmo li spremni na sve izazove koje nam donosi civilizacija ? Ovo je uznemirujući, ali prekrasan roman koji nas  svojom humanošću i neprestanom ljudskom borbom za napretkom tjera da razmišljamo o životu i opstanku ljudske civilizacije još dugo nakon pročitane knjige.

O autoru

M.R. Carey ugledni je britanski autor proze i stripova koji je spisateljsku karijeru započeo u stripovima te između ostalog pisao za nagrađivane serijale Lucifer i X-men. Nakon uspjeha njegova romana Djevojka sa svim darovima napisao je triler Iskupljenje u Fellsideu koji je također objavljen u Znanju. Prema romanu Djevojka sa svim darovima snimljen je i film s Gemmom Arterton i Glenn Close u glavnim ulogama. Dječak na mostu prethodnica je njegove uspješnice o djevojčici Melanie.

Gdje kupiti:

Znanje

Recenziju druge Male na ovaj isti roman pronađite na linku.

Ova mi se knjiga toliko svidjela da sam ju uvrstila u 10 knjiga koje ću pamtiti iz 2020. godine. Ako želite saznati koje su knjige dospjele na popis vaše Male, kliknite na link gore ?

Objavljeno

Peter James: Smrtonosna šala

Nakladnik: Opus Gradna, 2018.

Naslovnica romana Smrtonosna šala: ©Opus Gradna

Peter James: smrtonosna šala, gif

Ne uzdižemo se do razine naših mogućnosti, mi padamo do razine naših isprika.

str. 63.

Smrtonosna šala

Michael, dežurni šaljivdžija u svojoj ekipi, ženi se prelijepom Ashley pa mu prijatelji odluče pripremiti momačku za pamćenje – napokon će mu se osvetiti za sve spačke koje im je godinama servirao. Živoga ga zakopaju, planirajući ga ostaviti tako tek koji sat.

Zasad, izuzev nekoliko poteškoća, plan A razvijao se vrlo dobro. Sva sreća da je tako, jer nisu imali pripremljen nikakav plan B.

str. 5.

Međutim, njihov automobil biva skršen u teškoj prometnoj nesreći, a Michael ostaje zakopan, nadajući se da će ga prijatelji svaki čas otkopati.

Sasvim slučajno, istragu preuzima neobični viši inspektor Roy Grace, koji živi za svoje slučajeve.

Ponovo se zagledao u popis dosjea na zaslonu. Ponekad se smatrao bližim tim ljudima nego bilo kome drugom. Dvadeset žrtava umorstva koje su ovisile o njemu da ubojice privede pravdi. Dvadeset duhova koji su opsjedali veći dio njegove jave, a ponekad i snove.

str. 66.

Slučaj postaje sve zanimljiviji i zamršeniji.

Kako to da Mark, vjenčani kum, ne zna ništa o, blago rečeno, neuobičajenoj momačkoj?

Gdje je Michael i hoće li ga uspjeti pronaći na vrijeme?

Opet sažetak!

Počet ću opet pitanjem koje sam postavila u recenziji knjige H. Fitzgerald Plač – zašto u sažetku radnje (na poleđini knjige) stoje netočne informacije? Ova nije toliko apsolutno pogrešna kao u Plaču, ali svejedno. To je možda sitnica, ali stvarno me ljuti i pomalo vrijeđa moju čitateljsku inteligenciju.

Sad kad sam to spomenula, mogu dalje u miru Božjem.

Svidjelo mi se:

Roman Smrtonosna šala veoma mi se svidio, čitak je i dobro napisan, rečenice su kratke i dobro odražavaju napetost radnje. Podijeljen je u kratka poglavlja što pridonosi građenju napetosti i osjećaju nekakve brzine- čini nam se da se sve događa jako brzo i da jedan događaj lovi drugi.

Ima i nekoliko frustrirajućih dijelova, neću vam reći o čemu se radi da ne kvarim čitanje, ali ti su dijelovi jako dobro izrazili frustraciju jednog od likova i dok to čitate, osjećate se baš kao da ste vi na mjestu tog lika, bespomoćni i ovisni o pomoći neznanaca.

Radnja ima i nekoliko izvrsnih i meni potpuno neočekivanih preokreta – prvi je došao, onako, logično, recimo da sam ga predosjećala. Ali drugi, vau! Morala sam dvaput pročitati poglavlje!

Glavni lik, detektiv Roy Grace, neobičan je i, koliko mi se čini, po svojim interesima mrvičicu drugačiji od ostalih detektiva o kojima sam imala prilike čitati. Vjeruje u nadnaravno, što skeptiku poput mene nije najbolje sjelo, ali za čitatelje koji vjeruju u takve stvari, koketiranje s onostranim može samo pojačati dojam napetosti. I ovaj se detektiv, kao i svi junaci, bori sa svojom prošlošću i bilo bi baš zanimljivo saznati kako će se rasplesti i ta nit radnje.

Peter James: Smrtonosna šala

Explanation, please!

Najslabiji dio romana mi je, po običaju, sâm kraj koji je ostao malo nedorečen. Očekivala sam još bar jedno poglavlje, a nije ga bilo. Mislim da bi radnja bila cjelovitija da je pisac bar ukratko objasnio se situacija dalje razvijala. Naravno, netko voli ovako skraćene krajeve pa to neće svima biti minus, ali meni je bio. Ipak volim da je baš sve do kraja razjašnjeno.

Gdje kupiti:

web shop Superknjižara

Ostali naslovi ovog autora:

Iako serijal o detektivu višem inspektoru Royu Graceu broji 15 nastavaka, kod nas je preveden i objavljen (zasad) samo ovaj prvi dio. Šteta, jer bi se serijal zasigurno našao na mom popisu.

Međutim, objavljena je knjiga Krunski dokaz, koja nije iz serijala i bavi se postojanjem Boga.