Kategorija: Književni klasici

Objavljeno

Shirley Jackson: Prokletstvo kuće Hill

Nakladnik: Vorto Palabra, 2023.

Naslovnica romana Prokletstvo kuće Hill: ©Vorto Palabra

Prevela: Anja Majnarić

Kuća Hill, nimalo razumna, stajala je sama spram svojih brda, čuvajući u sebi tamu; stajala je tako osamdeset godina i mogla bi još osamdeset. … tišina se ustrajno slijegala na drvo i kamen kuće Hill, a što god ondje hodalo, hodalo je samo.
(str. 17.)

Shirley Jackson: Prokletstvo kuće Hill

Prokletstvo kuće Hill – istraživanje

Doktor Montague znanstvenik je koji želi dokazati postojanje paranormalnog. Nakon što sazna za kuću Hill i prouči njezinu povijest, zaključuje da se u njoj itekako manifestira nadnaravno zlo i da bi bila idealna za njegovo istraživanje. Zato je unajmljuje i odluči u njoj provesti ljeto. Prvi njegov pomoćnik bit će Eleanor Vance, odabrana zbog svog iskustva s poltergeistom.

Eleanor Vance bile su trideset dvije godine kad je došla u kuću Hill. Jedina osoba koju je istinski mrzila, sad kad joj je majka umrla, bila je njezina sestra. (…) Njezino je ime došlo do dr. Montaguea jer im se jednog dana (…) kamena kiša sručila na kuću… (str. 21./22.)

Drugi pomoćnik je samo Theodora. Ona je odabrana zbog svoje vidovitosti.

Theodorin je svijet bio mjesto ushita i pastelnih boja; na popis dr. Montaguea dospjela je (…) jer je nekako uspjela, razveseljena i uzbuđena vlastitom nevjerojatnom vještinom, ispravno pogoditi osamnaest od dvadeset karata…
(str. 23.)

Treći je pomoćnik tu samo silom prilika. On je Luke Sanderson, budući vlasnik kuće Hill.

Luke Sanderson bio je lažac. Bio je i lopov. Njegova teta, vlasnice kuće Hill, rado je isticala kako njezin nećak ima najbolje obrazovanje, najbolju garderobu, najbolji ukus i najgore prijatelje od svih ljudi koje je ikad upoznala… (str. 24.)

Prokletstvo kuće Hill

Kada se četvero istraživača okupe u kući, smjesta ih odbija strava koju kuća odašilje.

Kuća je bila ogavna. Zadrhtala je i pomislila, riječima koje su joj same nadolazile na pamet, kuća Hill je ogavna, kužna je; bježi odavde smjesta. (str. 51.)

No, u kući ima i nešto privlačno, nešto što ih zove da se približe, da uđu, da dotaknu i vide.

Sablasna prisutnost u kući jača je iz dana u dan, okreće njih četvero jedne protiv drugih, mami ih dublje u sebe i plaši istinskom stravom.

„Ako smo Luke i ja pozvani van, a vi ste držane zatočene unutra, ne čini li vam se“ – i glas mu je bio vrlo tih – „ne čini li vam se da je namjera, nekako, da se razdvojimo?“ (str. 167.)

Jezivi događaji jure nezaustavljivom brzinom i kuća će dobiti ono što je htjela. Jer kuća Hill odvajkada proždire svoje stanare. Ni ovaj put neće biti izuzetak.

Shirley Jackson: Prokletstvo kuće Hill

Is this sh*t real?

Dok sam čitala, pažnju su mi zaokupljala dva pitanja. Prvo je ono tehničke prirode i na njega imam odgovor. Druga nejasnoća može biti, i ne mora; ona je samo zapažanje i kad sam to uočila, priča se podigla na sasvim drugi nivo.

Prvo pitanje je pitanje poglavlja. Kad budete čitali, vidjet ćete da su brojevi poglavlja svakakvi. Nekad se slijede, nekad ne. Moja draga kolegica blogerica s Instagram profila @fokusnaknjigu pitala je izdavača u čemu je stvar. Odgovorili su da u knjizi postoje poglavlja i poglavlja unutar poglavlja, zato su takvi brojevi. U svakom slučaju, ne osvrćite se na brojeve, nisu važni.

Druga stvar o kojoj sam mislila dugo nakon čitanja jest – što ako se zapravo ništa nije dogodilo? Što ako je sve u Eleanorinoj glavi? Čitajući ćete, naime, vrlo brzo shvatiti da je Eleanor glavni lik i da se sve vrti oko nje. Neki se jezivi događaji događaju samo njoj i kuća svu svoju pažnju usmjerava na nju. Zašto? Možda zato što je njezina (samo)svijest oštećena godinama brige za majku i toksičnih obiteljskih odnosa? Čitav život ona čezne za bliskošću, povezanošću, pripadanjem. Možda je jedini način na koji to može imati njezina vlastita mašta?
Neki prizori u priči, vidjet ćete, uključuju druge ljude, ali kao da se događaju mimo njih. Kao da je samo jedan pravi akter ove priče…

Nadam se da vas nisam previše zbunila… No, dok budete čitali, razmišljajte o mojim riječima. Vidjet ćete da se neki dijelovi samo naizgled uklapaju u priču. Kao puzzla koju trebate snažno pritisnuti da se uklopi. Odgovara, ali nasilu.

„Nervozni?“ upitao ju je doktor i Eleanor je kimnula.
„Samo zato što se pitam što će se dogoditi“, odgovorila je.
„I ja. … Imate osjećaj da će se nešto – što god to bilo – uskoro dogoditi?“
„Da. Kao da sve iščekuje.“ (str. 155.)

Prokleto dobra priča

Prokletstvo kuće Hill roman je koji vuče na čitanje ne samo savršenom naslovnicom, već i sadržajem koji je kao pjev sirena za sve nas ljubitelje horora. Ova je priča, tako kažu, začetak svih ostalih priča o ukletim kućama, a prema riječima kralja horora, Stephena Kinga, ovo je najsavršenija priča o ukletoj kući koju je ikad pročitao.

Trebam li išta više dodavati? Nije li to dovoljan mamac za čitanje?

Nadam se da jest jer u ovoj recenziji neću puno duljiti s tim što mi se svidjelo (SVE). Sama atmosfera uklete kuće u kojoj nešto „hoda samo“ dovoljno je zlokobna da se naježite. Shirley Jackson piše kao da se poigrava čitateljem baš kao što se kuća poigrava svojim stanarima. Ne znamo što se događa, ali događa se. Čujemo smijeh, osjećamo hladnoću, krajičkom oka vidimo da se nešto pomiče. Sve se odvija brzo i sporo u isti mah. Događaji su opisani premalo i konfuzno, kao da se događa nešto van našeg razumijevanja, nešto toliko strašno da se ne može pojmiti.

Kraj je sjajan i totalno u Jacksoničinom stilu. Nisam ga i jesam očekivala, kao i sve u ovom romanu. Prokletstvo kuće Hill mora se naći na vašoj listi za čitanje. Čak i ako ne volite horore, ovo je klasik, onaj od kojeg je sve počelo.

Shirley Jackson: Prokletstvo kuće Hill

Uklete kuće u književnosti

Shirley Jackson i njezin roman Prokletstvo kuće Hill pioniri su motiva uklete kuće, koji danas, u strašnoj književnosti horora i psiholoških trilera, više nije toliko rijedak. Ako te kuće i nisu uklete u punom smislu riječi, onda su svakako poprište nadnaravnih, neobičnih, zloslutnih događaja.

Sjetimo se tako predivnog i zastrašujućeg imanja Manderley iz Rebecce Daphne du Maurier. Tu su, naravno, i prokleta Marstenova kuća u kojoj zlo spava i čeka iz Tajni Salema Stephena Kinga, a ne smijemo zaboraviti ni hotel Overlook iz Isijavanja istog autora.

Osamljeno imanje Bly (Okretaj zavrtnja, Henry James) i njegov suvremeni pandan, ekstremno moderna kuća Heathbrae (Okretaj ključa, Ruth Ware) imaju vlastiti život i svojom škripom, vratima i svjetlom izluđuju mlade guvernante koje u njima pokušavaju živjeti.

I Motel Zalaz Simone St. James suvremeni je roman o zgradi proganjanoj paranormalnim aktivnostima. Izvrsno donosi atmosferu nelagode zbog koje se neprestano osvrćete oko ramena.

Sve su te zgrade leglo nadnaravnih događanja, sve odreda zle i jezive, sve dom stvorenjima koja nikako ne želimo u svojoj blizini… One su svijet duhova, sablasti, vampira i ogorčene služinčadi koja možda nije nadnaravna, ali njihova pokvarenost i prepredenost čini ih takvima…

Kao obožavateljica horora, moram reći da su mi omiljeni baš oni o ukletim kućama. Obožavam osjećaj „prisutnosti“ koji vješt pisac lako prenese na čitatelja. Volim kad se ježim od riječi kojima se plete strašna priča i kad se osvrćem na svaki šum koji uhvatim krajičkom uha.

Prokletstvo kuće Hill nije me prestrašilo, ali sam se zamislila nad nekim prizorima i duboko su me se dojmili. Mogu samo zamisliti kako je bilo čitateljima te davne 1959., kada su po prvi put u ruke primili sablasnu priču o kući zla…

Ostali naslovi ove autorice:

Shirley Jackson rođena je u San Franciscu 1916. godine. Kada je njezina kratka priča Lutrija prvi put objavljena 1948., čitatelji su bili zgroženi. Ipak, priča je s vremenom postala jedna od najznamenitijih američkih kratkih priča uopće.
Napisala je šest romana; kod nas su prevedeni Prokletstvo kuće Hill iz 1959. i Oduvijek živimo u dvorcu iz 1962. godine. Autorica je i dvjestotinjak kratkih priča.

Prema romanu Prokletstvo kuće Hill snimljena su dva filma, 1963. godine i 1999. I dok je ova prva bila izuzetno uspješna, drugu su popljucale i publika i kritika.

Na Netflixu možete pronaći seriju također inspiriranu ovim romanom, no prema onome što vidim, osim imena likova i same uklete kuće, ništa drugo nema veze s Prokletstvom kuće Hill. Priča je drugačija, premisa je drugačija, sve, sve, sve…

Gdje kupiti roman Prokletstvo kuće Hill:

Vorto Palabra, web shop Znanje

Objavljeno

Robert James Waller: Mostovi u okrugu Madison

Nakladnik: Znanje, 2023.

Naslovnica knjige Mostovi u okrugu Madison: ©Znanje

Prevoditelj: Blanka Pečnik-Kroflin

robert james waller mostovi u okrugu madison

Nije važno što znamo priču, nije važno što smo sto puta pogledali film i plakali skrivećki, ovo je jedna prava bezvremenska ljubavna romansa o dvoje ljudi koji dišu jednako, misle jednako, dvije savršeno kompatibilne duše koje su se odmah prepoznale.

Klasik suvremene ljubavne književnosti, Mostovi u okrugu Madison, prvi je put objavljen 1992. godine. Zatim tri godine nije silazio s top-liste bestselera New York Timesa, od čega je čak 38 tjedana bio na prvome mjestu. Godine 1995. proglašen je najprodavanijim romanom u povijesti američkog nakladništva.

Francesca

Francesca je usamljena Talijanka, kućanica iz Iowe. Suprug i djeca odlaze nekoliko dana na poljoprivredni sajam u Illinois. Nekad davno, kao mlada djevojka u Napulju, Francesca je imala drugačije snove. Ali dogodio se život. Pouzdani  i dobroćudni Richard ponudio je prihvatljivu alternativu: nježnost i slatko obećanje Amerike. Ubrzo su došla i djeca, Michael  i Carolyn, i Francesca je zatomila svoje snove.

Poželi da to traje dovijeka. Da bude još starih melodija, još plesa, još njegova tijela uz njezino. Opet je postala žena. str. 117.

Robert

Robert je fotograf koji dolazi u okrug Madison tražeći Rosemanov most kako bi snimio foto-kampanju za National Geographic o mostovima iz okruga. Odavno razveden, lutajući fotograf koji se nigdje ne zadržava, stara je duša koja lovi trenutak svjetla kako bi napravio što bolju fotografiju. Slučajan susret s Francescom sudbonosan je za oboje.

Ja sam jedan od posljednjih kauboja. str. 115.

Ja sam cesta i pelegrin i sva jedra što su ikad zaplovila morem. str. 128.

Četiri dana

Za sve što nekome treba čitav život, a nekome se ne dogodi nikad, Francesci i Robertu je trebalo četiri dana. Četiri dana susreta, upoznavanja, zavođenja, ljubavi. Četiri dana koja provode zajedno prekretnica su u njihovim životima. Rastrgana između vlastitih želja i odgovornosti prema obitelji, Francesca mora odlučiti…

Mostovi u okrugu Madison- priča ne staje ovdje

Francescina djeca Michael i Carolyn saznaju za ljubavnu aferu svoje majke nakon njezine smrti, spremajući njezine stvari i čitajući pismo koje im piše s objašnjenjem. Najprije zaprepašteni, a zatim dirnuti, odluče ponuditi izdavaču dnevnik svoje majke kako bi njezina priča o ljubavi, ali i dužnosti i odgovornosti, ugledala svjetlo dana.

Dojam o djelu

Ljubavna priča između Francesce i Roberta priča je kakvih nalazimo sve manje. Način na koji se razvija veza, suptilno zavođenje, lagano, ugodno, lišeno ikakve napetosti i stresa uz zajedničku pripremu večere, lagani ples, pivo i razgovor uz svijeće arhaični su podsjetnici kako bi u ovom užurbanom vremenu trebala izgledati ljepota zavođenja.

Jedan sjetni kauboj, fotograf koji živi slobodu lutanja i usamljena domaćica koja živi dosadan život bez romantike, erotike, plesa u kuhinji uz svijeće i predivnog osjećaja prisutnosti muškarca koji zna voljeti ženu, vratili su nam vjeru u ljubav i romantiku koja ne blijedi bez obzira koliko zemaljskih ili svjetosnih godina prošlo.

Naravno, ako ćemo biti malo kritični, onda moramo reći da je draž knjige i u tome što se radi o zabranjenoj ljubavi koja, da se realizirala, vjerojatno ne bi bila toliko privlačna. A treba spomenuti i dobrog čovjeka Richarda Johnsona koji je u cijeloj priči sporedan lik, ali čovjek je dao najbolje od sebe. Druga je stvar, i sasvim druga priča, što mi svi stremimo nekom nedostižnom idealu.

Hvala Robertu Jamesu Walleru koji je jednostavnim, pitkim, a tako dubokim riječima i stilom  dočarao jednu od najljepših ljubavnih priča u novijoj suvremenoj književnosti.

robert james waller mostovi u okrugu madison

O autoru

Robert James Waller (1939. – 2017.) američki je književnik, fotograf i glazbenik. Prije nego što je postao pisac, radio je kao profesor poslovne administracije na Sveučilištu Sjeverne Iowe i kao direktor sveučilišnog Međunarodnog poslovnog instituta. Doktorirao je poslovanje na Sveučilištu Indiana Bloomington 1968. Svjetski je ugled i slavu stekao romanom Mostovi u okrugu Madison (1993.) prema kojem je 1995. godine snimljen istoimeni film. Deset godina nakon Mostova u okrugu Madison, napisao je i svojevrsni epilog priče pod naslovom Tisuću seoskih putova.

Gdje kupiti:

Znanje

Ako ste raspoloženi za još malo književnih klasika, na ovom blogu možete pročitati i recenzije romana Rebecca autorice Daphne du Maurier te Doba nevinosti autorice Edith Wharton. Tu su i Oduvijek živimo u dvorcu Shirley Jackson, Okretaj zavrtnja Henryja Jamesa te Nasljednici Williama Goldinga.

Objavljeno

Daphne du Maurier: Rebecca

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2020.

Naslovnica romana Rebecca: ©Mozaik knjiga

Prevela: Svetlana Grubić Samardžija

Daphne du Maurier: Rebecca

Nova gospođa de Winter

Glavna junakinja ovog romana je nekoć naivna i bojažljiva bezimena djevojka koja sada, sa svojim pratiocem, boravi po hotelima prisjećajući se velebnog zdanja u kojem su nekoć živjeli.

Kuća je bila grobnica, naš strah i patnja ležali su u ruševinama. Neće biti uskrsnuća. Kad budna pomislim na Manderley, neću biti ogorčena. Trebam ga zamišljati onakvim kakvim je mogao biti da sam ondje mogla živjeti bez straha. (str. 8.)

Sad žive u miru, bez negdašnjih uzbuđenja, strahova i utvara, a ona nam govori kako su se našli tu gdje jesu.

Naime, dok je radila kao družbenica za napornu bogatašicu, gospođu Van Hopper, u mondenom odmaralištu u Monte Carlu junakinja upoznaje dvostruko starijeg Maxima de Wintera. Svi znaju o strašnoj nesreći koja ga je zadesila i koja je odgovorna za bljedilo njegove kože, podočnjake i vječito natmureno lice.

-To je Max de Winter – rekla je – vlasnik Manderleya. Sigurno si čula za to. Izgleda loše, zar ne? Priča se da ne može preboljeti ženinu smrt… (str. 16.)

Nekim čudom, de Winter se zagleda u junakinju. Nakon samo dva tjedna potajnih sastanaka oni se nabrzaka vjenčaju i on je vodi na Manderley, svoje voljeno imanje. Junakinja ne može vjerovati sreći, oduševljena je udajom za voljenog čovjeka. Ipak, ne može ne zapitati se kako će popuniti ogromnu prazninu koju je ostavila pokojna gospođa de Winter, Rebecca.

Smiješila sam se sama sebi obujmivši koljena na klupi kod prozora. Mislila sam kako je to divno, kako ću samo biti sretna. Udat ću se za muškarca kojeg volim. Bit ću gospođa de Winter. Bilo je glupo osjećati bol u želucu kad sam tako sretna. Živci, naravno. (str. 69.)

Rebecca je, kako nova gospođa de Winter uskoro saznaje od služinčadi, bila savršena u svemu. Bila je predivna, dobra, draga, vodila je imanje, priređivala zabave… Nema tko ju nije volio!

Daphne du Maurier: Rebecca

Rebecca

A najviše ju je voljela njena najodanija sluškinja i bivša dadilja, gospođa Danvers.

Ponovno sam ju pogledala i ponovno susrela njezin pogled, onako taman i mračan, na tom bijelom licu koje mi je, nisam znala zašto, ulijevalo čudan osjećaj nemira, zle slutnje. Pokušavala sam se nasmiješiti, ali nisam mogla. Kao da su me prikovale te oči bez sjaja i bez imalo naklonosti prema meni. (str. 89.)

Gospođa Danvers uopće nije oduševljena Maximovom brzom ženidbom i od prvog trenutka čini sve da novoj gospođi de Winter zagorča život. Ali njoj je život dovoljno gorak i bez svakodnevnih muka koje joj Danversica priprema. Rebeccini su tragovi posvuda. Cijela kuća odiše njezinim stilom i ukusom. Sobama kao da još uvijek lebdi dašak Rebeccinog parfema.

…pomislih kako ja nisam prva koja se tako odmarala na tom naslonjaču; jedna druga je to radila prije mene i sigurno je ostavila trag… (str. 95.)

Svakodnevno je proganja pitanje – voli li Maxim još uvijek Rebeccu. I ono najvažnije, kako se boriti protiv nekoga tko je mrtav i pokopan?

Rebecca, uvijek Rebecca. Gdje god sam hodala u Manderleyu, gdje god sam sjedila, viđala sam Rebeccu, čak i u mislima i u snovima. … Rebecca, uvijek Rebecca. Nikada se neću riješiti Rebecce. (str. 281.)

A onda joj Maxim otkriva šokantnu tajnu koja bi njihove živote mogla uništiti do temelja.

Daphne du Maurier: Rebecca

Mit imena Rebecca

Rebecca je jedan od onih klasika čija zanimljivost i aktualnost ne prestaje čak ni prolaskom gotovo stotinu godina od prvog objavljivanja. Ovaj gotički roman i današnjem čitatelju pruža isti onaj užitak čitanja kakav je jamačno pružala i davne 1938. godine.

Za Rebeccu svi znamo i neću posebno pametovati. Reći ću samo da ovo nije niti horor niti nadnaravni roman od kojeg će vas podilaziti jeza – a na taj je način najčešće opisivan. Ima nekoliko dijelova koji koketiraju s nadnaravnim, ali sve se vrlo brzo logično objasni. Ipak, to ne umanjuje uživanje u čitanju, dapače, ako niste ljubitelj duhova i utvara, velika je vjerojatnost da ćete voljeti Rebeccu.

I samoj mi se roman jako svidio i uopće nisam imala osjećaj da čitam nešto što je već postalo klasik. Rebecca je doista svevremena i vjerujem da će takvom i ostati. Mijenjat će se samo pitanja koja obuzimaju čitatelje kad zatvori posljednju stranicu. Meni su se po glavi najčešće motala ova: Zašto glavna junakinja nema ime? Što to simbolizira? Vjerujem da je riječ o životu u Rebeccinoj sjeni – glavna junakinja, premda živa, manje je važna nego savršena, premda mrtva Rebecca. Sve je Rebeccino i sve je njoj podređeno – iako je više nema. Premda, ako je riječ o tome, jači bi dojam na čitatelja ostavilo junakinjino ime, spomenuto na samom kraju, kada se situacija ipak okreće u njezinu korist.

Za zaključak, ako još uvijek ima čitatelja koji nisu pročitali ovaj slavni roman Daphne de Maurier, svakako preporučujem čitanje! Radnja je napeta i drži pozornost, opisi Manderleya su bajkoviti i zastrašujući u isto vrijeme, a zagonetka same Rebecce golica maštu gotovo do samoga kraja.

Ostali naslovi ove autorice:

Daphne du Maurier (1907. – 1989.) rođena je u Londonu, a pisala je romane, drame, kratke priče i biografije. Najpoznatija je po priči Ptice i romanu Rebecca, a oba je ta naslova ekranizirao slavni Alfred Hitchcock.

Hitchcockova Rebecca iz 1940. godine:

Netflixova Rebecca iz 2020. godine:

Ako ste raspoloženi za još malo književnih klasika, na ovom blogu možete pročitati i recenzije romana Doba nevinosti autorice Edith Wharton, Oduvijek živimo u dvorcu Shirley Jackson, Okretaj zavrtnja Henryja Jamesa te Nasljednici Williama Goldinga.

Gdje kupiti roman Rebecca:

Mozaik knjiga, web shop Znanje

Objavljeno

Henry James: Okretaj zavrtnja

Nakladnik: Profil, 2005.

Naslovnica romana Okretaj zavrtnja: ©Profil

Henry James: Okretaj zavrtnja

Prije početka

Priča počinje godinama poslije događaja opisanih u romanu, kada se oko vatre okupljaju prijatelji i prepričavaju pripovijesti o duhovima. Jedan od njih prisjeća se jezive priče koju je čuo od sestrine dadilje u koju je, kao dječak, bio zaljubljen.

-…želimo čuti i tu priču. … –
-Dosad sam je čuo samo ja. Doista je prestrašna. … Ovo ne možete niti zamisliti. Ne može se usporediti ni s čim meni poznatim. …
-Toliko je strašna?  –
-Toliko je jezovita, radi se o jezi! – (str. 6.)

Pripovijetka je to o guvernanti i njezino dvoje štićenika, na osamljenom imanju Bly. Radnju nam izlaže sama guvernanta, odnosno, mi čitamo njezin rukopis koji je ostavila mladiću s početka sažetka.

Okretaj zavrtnja

Mlada guvernanta prihvaća posao brige o dvoje siročadi, desetogodišnjem Milesu i osmogodišnjoj Flori, a zapošljava je njihov bogati stric – pod jednim uvjetom – ne smije mu pisati, nikako ga kontaktirati i općenito, gnjaviti brigom o djeci.

Dadilja tako dolazi na izolirano imanje i preuzima brigu o Flori i Milesu koji je, iz nepoznatih razloga, izbačen iz škole. Isprva je oduševljena poslom, djecom i gospođom Grose, priprostom domaćicom s kojom se sprijateljuje.

Moj prekrasan posao svodio se na život uz Milesa i Floru, a najviše sam ga voljela jer sam imala osjećaj da mu se u nevolji mogu u potpunosti posvetiti. Ljepota mojih malih štićenika bila je nepresušan izvor radosti zbog kojeg sam se neprestance iznova čudila taštini svojih početnih strahova… (str. 32./33.)

No, kada u blizini kuće ugleda neznanca kojeg gospođa Grose prepoznaje kao sobara Quinta, i djevojku, prethodnu dadilju gospođicu Jessop, za koje se ispostavi da su MRTVI, priča kreće prema katastrofi i neminovnoj tragediji.

Ovoga puta radilo se o drugoj osobi, ali i ona je ulijevala strah te nesumnjivo odisala zloćom. Bila je blijeda, odjevena u crno te zastrašujuća… (str. 51.).

Hoće li hrabra dadilja uspjeti spasiti svoje štićenike iz kandži zlih duhova?

Ili će im se i ona pridružiti u tom strašnom međusvijetu između živih i mrtvih?

Henry James: Okretaj zavrtnja

Najkontroverznije Jamesovo djelo

Okretaj zavrtnja zapravo je tanašna knjižica, vrstom između romana i novele. Stil pisanja je pravi pripovjedački, s malo ili nimalo dijaloga, no James je vrstan pripovjedač i njegove su rečenice predivne, poetične, užitak za čitanje.

Književna teorija govori da je ovo njegovo najkontroverznije djelo. Ne samo zato jer je horor priča, već i zato što se može tumačiti na različite načine.

Prvo je gledište ono osnovno – guvernanta je u pravu, djeca pod utjecajem sablasti.
Drugo, veoma intrigantno, jest to da je dadilja luda. Moram priznati, premda sam pristaša prvog stajališta, ovo mi golica maštu jer sablasti ne vidi nitko osim guvernante. Gospođa Grose svakako ih ne vidi, a i djeca tvrde to isto, mada dadilja sumnja u njihove riječi. Tko je u pravu?
Treće stajalište, frojdovsko, priklanja se ovom potonjem, no guvernantinu nestabilnost tumači kao rezultat potisnute seksualne želje prema poslodavcu.

Puno toga u romanu insinuira neku vrstu nepriličnih odnosa – najprije onaj najmanje prikriven – podli sobar Quint i prethodna dadilja Jessop očito su bili u seksualnoj vezi. No, na par mjesta rečenice su dvosmislene tako da čitatelj izvlači zaključak da su njih dvoje, Quint pogotovo, seksualno zlostavljali djecu, posebice malog Milesa s kojim je Quint „često ostajao nasamo“.

Okretaj zavrtnja – neminovni korak unaprijed

Okretaj zavrtnja nije horor priča koju traži današnji čitatelj. Meni uopće nije bila strašna, scene nisu bile jezive, a dadiljine rečenice ponegdje su više izazivale smijeh no strah i čuđenje.

Unatoč tome, mislim da je ovaj roman nešto što svaki ljubitelj horora mora pročitati, nešto slično kao Poe ili King – to su osnove žanra i obvezna literatura.

Najbolji dio romana jest kraj – ostala sam iskreno začuđena jer ga uopće nisam očekivala. Osim toga, interesantno mi je to što roman ima više tumačenja i sva mogu biti točna, ovisno o raspoloženju čitatelja i njegovoj koncentraciji.

Uglavnom, očekivala sam puno strašniju priču, no nisam nezadovoljna. Okretaj zavrtnja klasično je djelo književnosti i kao takvo zaslužuje čitanje.

Da bih uopće mogla nastaviti, morala sam uzeti u obzir te ukazati povjerenje prirodi tako što sam svoje čudovišne muke shvaćala kako korak u neobičnom i, naravno, neugodnom smjeru, ali smjeru koji je, na kraju krajeva, zahtijevao, radi dostojnog suprotstavljanja, samo još jedan okretaj zavrtnja, nasrtaj na običnu ljudsku dobrotu. (str. 133.)

Henry James: Okretaj zavrtnja

Okretaj zavrtnja na velikom platnu

Okretaj zavrtnja doživio je bezbroj ekranizacija, a najnovija je ona iz 2020. godine, The turning.

Međutim, najpoznatija među svim ekranizacijama je ona iz 1961., The innocents, a u prilagodbi romana za film sudjelovao je čak i veliki Truman Capote. 

Ovaj je roman poslužio i kao inspiracija brojnim suvremenim romanima, a jedan od njih je i Okretaj ključa autorice Ruth Ware, koja se vješto poigrala i osuvremenila ne samo Jamesovu fabulu, nego i sam naslov.

Ostali naslovi ovog autora:

Henry James (1843.-1916.) slavni je američki je romanopisac, dramatičar, esejist i kritičar. Većinu je života proveo u Londonu, kada stvara neka od svojih najuspješnijih djela – Daisy Miller i Portret dame.

Okretaj zavrtnja jedna je od najpoznatijih i najintrigantnijih priča o sablastima, a budući da su je različiti kritičari promatrali s različitih aspekata, poznata je i kao Jamesovo najkontroverznije djelo.

Gdje kupiti roman Okretaj zavrtnja:

Koliko sam uspjela pronjuškati po internetu, ovaj roman nije tako lako naći. Nedavno sam naletjela na webshop Knjigolov – i tu ga zasad ima.

Okretaj zavrtnja Henryja Jamesa klasik je svjetske književnosti.

Ako volite čitati klasike, ili ako biste ih željeli početi čitati, evo recenzija onih koje smo mi pročitale:

William Golding – Nasljednici

Edith Wharton – Doba nevinosti

Shirley Jackson – Oduvijek živimo u dvorcu

Daphne du Maurier – Rebecca

Važno!

Web stranice kojima sam se služila pri pisanju recenziju:

http://www.glif.rs/blog/henry-james-i-tumacenja-okretaja-zavrtnja/

https://dokaz.rs/tpost/8rcyn9u9t1-zato-nas-okretaj-zavrtnja-i-danas-toliko

Objavljeno

William Golding: Nasljednici

Nakladnik: Vorto Palabra, 2022.

Naslovnica romana Nasljednici: ©Vorto Palabra

William Golding: Nasljednici

Nasljednici

Početkom proljeća, ljudi se vraćaju s mora natrag u svoju pećinu. Predvodi ih stari Mal, koji je teško bolestan. Tu je i starica, čuvarica i nositeljica vatre koja život znači.

Ostatak ljudi čine Lok, Fa, Ha, Nil, djevojčica Liku i najnoviji.

Kad se ljudi vrate s mora, ima malo hrane. Nema još ni bobica, no voća, ni meda, ni gotovo ničega za jelo. Ljudi su mršavi od gladi i moraju jesti. Ne vole okus mesa, no moraju jesti. (str. 50.)

Dok se starica brine za umirućeg, ostali se raspršuju u potrazi za hranom.

Ljudi ne vole ubijati i vjeruju da se to ne smije, no nemaju ništa protiv jedenja strvine koju je ubio netko drugi. Uglavnom se hrane biljkama i njihovim plodovima, no znaju da meso daje snagu i zato ga ili jednu sirovog, ili pripremaju na vatri.

Liku je čučnula kraj srne i pojela komad jetre koji joj je pružila Fa. Zrak između stijena prijetio je nasiljem i znojem, ispunjen teškim vonjem mesa i zlobe. (str. 48.)

No ovog proljeća ništa nije kao prije. U zraku se osjeti miris novoga. Livade su pune njegovih otisaka, kamenje i stabla puni su tragova i mirisa drugoga.

Bio je to drugačiji glas; to nije bio glas ljudi. Bio je to glas drugoga. Odjednom ga je obuzelo uzbuđenje. Očajnički je bilo važno da vidi tog čovjeka kojega je nanjušio i čuo. Potrčao je oko čistine, besciljno, urlajući iz svega glasa. Tada je nanjušio miris drugoga na vlažnoj zemlji i krenuo za njim… (str. 69.)

Ljudi počinju nestajati i umirati.

Prijetnja drugog nadvila se na ionako malu skupinu preostalih ljudi.

Homo sapiensi – nasljednici LJUDI

Nasljednici su pisani iz perspektive neandertalaca. Oni imaju vatru, no do nje su došli pukim slučajem i ne znaju je sami zapaliti.

Neandertalci se nazivaju LJUDIMA i misle da su jedini ljudi na svijetu. Jako su dlakavi, hodaju pogrbljeno, često i na sve četiri. Niski su, snažni su i nabijeni, niskog čela i širokih nosnica. Jako malo govore, ali sporazumijevaju se nekom vrstom telepatije, šaljući jedni drugima slike, iz glave u glavu.

Mal je imao puno slika što znači da je bio veoma pametan, mogao je predvidjeti budućnost i zbog svega toga bio je predvodnik. No kad Mal umre, a ostali počinju polako nestajati i umirati, predvodnik postaje Lok, a Lok nema puno slika.
I ne samo to, Lok kao da i nije odrastao, priprost je (čak i za svijet neandertalaca), zaigran, lako gubi fokus. Kad prvi put ugleda nove ljude, fasciniran je koliko i uplašen.

William Golding: Nasljednici

Lok je upravo shvatio još nešto. Kako su se novi ljudi kretali nije bilo nalik ničemu što je ikada vidio. Ravnotežu su održavali na nogama, struk im je bio tanak poput osinjeg, pa kada su pomicali tijelo njihali su se natrag i naprijed. Nisu gledali u zemlju, već ravno naprijed. (str. 131.)

No, novi ljudi, koliko su god oni zapravo mi, prikazani su na način koji nam se nimalo neće svidjeti. Čitatelj je cijelo vrijeme uz neandertalce, navija za njih iako mu je već jasno da ih više nema, da su potisnuti, nestali, istrijebljeni od strane novog, drugog, modernog čovjeka. Nas. Homo sapiensa.

I da se vratim na likove neandertalaca – najzanimljivija je svakako Fa. Ona je pametna i inovativna, i iako je Lok predvodnik, ona je ta koja vodi njega. Onda dugo prije njega (i nas) shvati što će se dogoditi sa svijetom ljudi. Zato njen kraj ostavlja najviše upitnika nad glavama.

Al’ me namučio!

Nasljednici Williama Goldinga zahtjevan su roman koji, unatoč malom broju stranica, nećete pročitati u jedno popodne. Moram priznati, mene su namučili i prva asocijacija koja mi padne na pamet kad se prisjetim ovog romana jest – ZBUNJUJUĆE. Veoma zbunjujuće. Budući da nisam sigurna jesam li sve shvatila kako treba, sve što vam iznosim u ovoj recenziji može i ne mora biti točno. Pokušala sam istražiti što teorija književnosti kaže o romanu Nasljednici, ali te informacije nisam uspjela naći pa je ovo što čitate isključivo moje, bez ikakvog utjecaja prethodnih znanja.

Na stražnjoj korici knjige piše da su Nasljednici zastrašujuća vizija novog svijeta. Meni radnja nije bila zastrašujuća ni jeziva, mada, od prvog se poglavlja na čitatelja širi neka vrsta neugode. Znamo da je glavnim likovima kraj neizbježan i on kao takav lebdi iznad svih poteza glavnih likova. Mi čitatelji znamo kako će sve završiti – znamo gdje ih njihovi postupci vode. Kraj je loš, kraj je nestanak. A Lok, Fa i društvo ne mogu napraviti apsolutno ništa  kako bi si promijenili zacrtanu sudbinu.

Novi ljudi su poput vuka i meda, pokvarenog meda i rijeke. …
Oni su poput šumskog požara. …
Pregazili su nas poput šupljeg trupca. Oni su poput zime. (str. 178./179.)

Rečenice su tu i tamo stvarno okrutne, zorne i krvave, pogotovo one u kojima Liku jede jetru srne ili one koje opisuju parenje ljudi.

Ako tražite roman uz koji ćete se odmoriti, opustiti i pustiti mozak na pašu, Nasljednici to definitivno nisu. No, ako tražite intelektualni izazov, nešto o čemu ćete promišljati, ovo je roman za vas. I vjerujem da je to jedan od onih romana koji su sve javniji i bolji svakim novim čitanjem no iskreno, ja ga ne bih opet čitala.

William Golding: Nasljednici

Ostali naslovi ovog autora:

William Golding autor je glasovitog romana Gospodar muha i dobitnik je Nobelove nagrade za književnost. Roman Nasljednici, objavljen 1955. godine, njegov je drugi po redu napisan roman, i on ga je smatrao svojim najboljim ostvarenjem.

Ako ste raspoloženi za još malo književnih klasika, na ovom blogu možete pročitati i recenzije romana Doba nevinosti autorice Edith Wharton, Oduvijek živimo u dvorcu Shirley Jackson, Okretaj zavrtnja Henryja Jamesa te Rebecca Daphne de Maurier.

Gdje kupiti roman Nasljednici:

Vorto Palabra, web shop Znanje

Objavljeno

Shirley Jackson: Oduvijek živimo u dvorcu

Nakladnik: Vorto Palabra, 2022.

Naslovnica romana Oduvijek živimo u dvorcu: ©Vorto Palabra

Ime mi je Mary Katherine Blackwood. Osamnaest mi je godina i živim sa svojom sestrom Constance. … Svi su ostali u mojoj obitelji mrtvi. (str. 7.)

Shirley Jackson: Oduvijek živimo u dvorcu

Oduvijek živimo u dvorcu

Na kraju sela, u velebnom dvorcu nekad glasovite i bogate obitelji Blackwood, žive sestre Mary Kate zvana Merricat i Constance Blackwood, sa svojim nepokretnim stricem Julianom. Kane se sela i selo se kani njih, još otkad je Constance optužena da je poubijala ostale članove obitelji.

Constance je te optužbe oslobođena, no selo ne oprašta i ne zaboravlja. Ona sada nikad ne izlazi iz kuće, a sve namirnice donosi Merricat, kada se dvaput tjedno uputi u selo. Tamo se suočava s osuđujućim pogledima, nervoznim osmjesima i općenitom željom da što prije ode. No, Merricat nije obična djevojka – njezin svijet nije kao svijet ostalih. On je pomalo iskrivljen, tajanstven, intrigantan. Merricat nam pripovijeda priču o svojoj obitelji, onoj umrloj i ovoj preživjeloj. Priča nam o magijskim ritualima kojima pokušava sačuvati kuću i život obitelji od uljeza izvana.

Manjkava čarolija, ili neispravno upotrijebljena, mogla bi našoj kući donijeti samo još veću katastrofu. Pomislila sam na majčin nakit, jer danas je bio dan svjetlucavih stvari… Pomislila sam na knjige, koje su uvijek jak štit… (str. 93.)

Priča nam o mržnji koju osjeća prema seljanima i gađenju koje oni osjećaju prema preživjelim Blackwoodima. O bizarnoj znatiželji koja ih prožima kad god sretnu Blackwoodove cure i morbidnom strahu od jedenja bilo čega što su one dotakle. Merricat ih mrzi i svima im želi smrt. Constance je razumnija, odraslija, pomirena sa sudbinom.

„Loše ih je mrziti“, Constance je rekla, „to samo oslabljuje tebe“, ali mrzila sam ih svejedno i pitala se zašto ih je uopće imalo smisla stvarati. (str. 16.)

Dolaze nevolje

K sestrama se uskoro useljava rođak Charles, prvi nagoviještaj nevolje koja se neminovno obrušava na kući Blackwood. Merricat ga prezire i želi ga se riješiti, no čini se da njezine metode ne djeluju.

Razmišljala sam kako mora da je jako teško biti demon i duh, čak i Charlesu; ako se ikad zaboravi ili dopusti da mu maska padne samo na trenutak, odmah bi ga prepoznali i otjerali; morao je biti strahovito oprezan da uvijek upotrebljava isti glas i pokazuje isto lice i isto vladanje, bez omaške; morao je cijelo vrijeme biti na oprezu da se ne oda. Pitala sam se hoće li se vratiti u svoj pravi oblik kad umre. (str. 108.)

Shirley Jackson: Oduvijek živimo u dvorcu

Loši se događaji gomilaju.
Napetost raste.
Kraj je će nas uhvatiti nespremne.

Remek-djelo američke književnosti

Premda na stražnjim koricama romana piše da je Oduvijek živimo u dvorcu gotička, duboko uznemirujuća priča, nisam imala pojma u što se upuštam.

Nakon čitanja ostala sam paf jer ovakva djela nisu česta i nije ni čudo što je ovaj kratki roman postao američki klasik. Isto tako, ne čudim se ni što su mišljenja oko njega podijeljena jer nije za svačiji ukus. Nema vam druge – morate ga pročitati!

Sram me reći da, kao nastavnica jezika i književnosti, u cijelom svom školovanju i profesionalnom životu nisam susrela Shirley Jackson i zbog toga žalim. Vidimo vrijednost njezina pisanja i ne čudim se što su inspiracija današnjim horor književnicima, među kojima se svakako ističe Stephen King.

Ovo nije horor per se, ali u čitateljima ostavlja neki nelagodan osjećaj poremećenosti i tihe jeze. Kao da nije sve onakvo kakvim nam se prikazuje. Kao da nešto dubinski nije u redu, ali nikako ne možemo proniknuti što.

Mračna tajna osebujne obitelji

Najviše me se dojmila neuroza koja se širi sa svake stranice romana Oduvijek živimo u dvorcu. Merricat je nepouzdani pripovjedač i u njene riječi sumnjamo od početka, no mislima nam se provlači pitanje – što ako je u pravu? Što ako njezino, pa… Recimo osebujno viđenje svijeta u sebi nosi neku natruhu istine? Što ako zapravo nije ona ta koja je neobična, već su svi oko nje… Pogrešni? Premda ima osamnaest godina, često sam imala slučaj da je zapravo osmogodišnjakinja i nisam mogla ne upitati se – ZAŠTO?

Shirley Jackson: Oduvijek živimo u dvorcu

A onda je tu i rulja – selo koje stoji nasuprot djevojkama Blackwood. Svi njihovi postupci – podsmjehivanje, nelagodno hihotanje, mrki, no znatiželjni pogledi… Smetaju nam poput svrbeža i koliko god se grebemo, osjećaj neugode ne prolazi. Tren smo u koži Merricat koja je praktički prisiljena trpjeti sve to i koja bježi u neki svoj izmaštani svijet, a tren smo u koži seljana koji se (opravdano?) boje cura i njihove neslavne prošlosti.

Napetost raste iz stranice u stranicu, pogotovo dolaskom rođaka Charlesa od kojeg nam se instinktivno dižu dlake na glavi. Nešto u vezi njega nije kako treba, sumnjiv je i ne sviđa nam se. Merricat to jedina vidi i možda baš ona na nas prenosi svoju neurotičnost. Isprva luckaste, ali bezopasne, njezine misli postaju sve gore, nasilnije, opsesivnije… Opasnije?

A onda, sve kulminira velikom nesrećom koja to nije.

Kraj ostavlja bez teksta, neizbježan koliko i šokantan. Morbidan koliko realan.

Nezaboravan.

Da su sve lektire ovakve, tinejdžeri bi u rukama, umjesto mobitela, čitavo vrijeme nosili knjige.

Ostali naslovi ove autorice:

Shirley Jackson rođena je u San Franciscu 1916. godine. Kada je njezina kratka priča Lutrija (koju možete pročitati klikom na naslov) prvi put objavljena 1948., čitatelji su bili zgroženi. Ipak, priča je s vremenom postala jedna od najznamenitijih američkih kratkih priča uopće. Nećete požaliti ako je pročitate, trebat će vam deset minuta, a motat će vam se po glavi oho-ho duže. Baš kao i u romanu Oduvijek živimo u dvorcu, i u njoj je važan segment mentalitet rulje. Meni je bila izvrsna!

Oduvijek živimo u dvorcu smatra se remek—djelom ove autorice, najpoznatije po djelima u žanru horora i misterija. Prije koju godinu prema ovom je romanu snimljen i film, čiji će vam trailer, bez kapi krvi, poslati neugodne žmarce niz kralježnicu.

Poznat je i njezin roman Prokletstvo kuće Hill, koji se smatra pretečom svih ostalih horor romana o ukletim kućama.

Ako ste raspoloženi za još malo književnih klasika, na ovom blogu možete pročitati i recenzije romana Doba nevinosti autorice Edith Wharton, Rebecca Daphne de Maurier, Okretaj zavrtnja Henryja Jamesa te Nasljednici Williama Goldinga.

Gdje kupiti roman Oduvijek živimo u dvorcu:

web shop Znanje

Objavljeno

Edith Wharton: Doba nevinosti

Nakladnik: Znanje, 2021.

Naslovnica romana Doba nevinosti: ©Znanje

Ti mi se svaki put dogodiš iznova. (str. 257.)

Edith Wharton: Doba nevinosti

Doba nevinosti

Mladi odvjetnik Newland Archer zaručen je za nježnu, jednostavnu May Welland. Uvjeren je da je voli i da ljubav treba takva biti – laka i blaga. Njih su dvoje naizgled savršen par visokog društva u New Yorku 19. stoljeća.

Tada se u New York iz Europe vraća Mayina rođakinja, grofica Ellen Olenska, koja je upravo ostavila supruga i tim činom sablaznila čitavo njujorško društvo. Kako grofica Olenska ne bi bila izopćena, Newland brže-bolje objavljuje zaruke s May. Tim činom iza grofice ne staje samo jedna moćna obitelj, nego dvije. Grofica Olenska ne boji se zlih jezika, korača društvom uzdignute glave začuđena zakulisnim igrama, nebrojenim pravilima ponašanja i licemjerjem njujorške gospode i gospođa.

Istina, više nema njezine nekadašnje jedrine. Rumeni obrazi su problijedjeli, pomalo je ispijena, bliži se tridesetoj ali izgleda nešto starije. Ipak, u njoj je tajanstveno vladala neka ljepota, neko samopouzdanje u držanju glave, u usmjeravanju pogleda… (str. 54.)

Nakon susreta s groficom, u Newlandu se bude osjećaji koji teško prepoznaje i koje nikada prije nije iskusio. Ona je za njega dašak svježine, nešto novo u učmalom, konzervativnom društvu. Ona je žena koji misli svojom glavom i odbija se povinovati patrijarhalnom društvu.

Čežnja ga je obuzimala i danju i noću, neka neprestana neodrediva žudnja, kao iznenadan hir bolesna čovjeka za hranom ili pićem koje je nekada okusio i davno zaboravio. … Samo je osjećao da treba  ponijeti viziju mjesta na zemlji po kojem je ona hodala i način kako ju je nebo i more okruživalo, i da će onda ostatak svijeta biti manje pust. (str. 201.)

Ne može je izbaciti glave, ne prestaje misliti na nju, traži prilike u kojima bi je susreo, vreba trenutke u kojima bi s njom mogao razgovarati…

Unatoč silnoj strasti, u Newlandu pobjeđuje osjećaj dužnosti i on ženi May.

Archer i Olenska

Nakon ženidbe, Newland neko vrijeme ne susreće groficu Olensku i čini se kao da su ga ti neobuzdani osjećaji prošli. Navikava se na lagodan, miran, konvencionalan život s May.

Nije mogao reći daje pogriješio u izboru, jer ona je ispunila sve što je očekivao. Bez sumnje je bilo zahvalno biti mužem jedne od najljepših i najpopularnijih mladih udanih žena u New Yorku… A što se tiče prolazne mahnitosti koja ga je bila spopala uoči vjenčanja, naviknuo se da to smatra posljednjim od svojih odbačenih pokusa. Pomisao da je on ikada mogao, pri punoj svijesti, sanjati o ženidbi s groficom Olenskom postala je gotovo nezamisliva… (str. 186.)

Edith Wharton: Doba nevinosti

No ponovni susret s Olenskom razbuktat će duboko skrivenu ljubavi i Newland će se naći pred odlukom života – prekinuti sve lance s uštogljenom kremom njujorškog društva, ostaviti May i oženiti ljubav svog života ili… Nastaviti živjeti dosadnim, predvidljivim životom u kojem je žena odgojena tako da povlađuje mužu i da nema svoje mišljenje.

Zbog ljubavi s groficom, Archeru se čini da svijet vidi na drugačiji, novi, bogatiji način i da je sve za što je dosada vjerovao da jest samo jedna velika, obična, dosadna laž.

Stvari koje su ispunjavale njegove dane sada su izgledale kao parodija života u dječjoj igri… (str. 164.)

Doba nevinosti – 100 godina poslije

Roman Doba nevinosti objavljen je 1920. godine, dakle, prije malo više od sto godina, a čitajući ga, uopće nemate takav osjećaj. Čini vam se da čitate suvremeno djelo smješteno u 19. stoljeće.

Stil kojim spisateljica piše izvrstan je! Zabavan, ironičan, ciničan… Premda je roman gotovo u potpunosti pripovijedanje, nije dosadan već se čita s lakoćom. Najveći mi je problem bio pohvatati ogroman broj likova i njihove međusobne rodbinsko-bračne veze. Sve ostalo je doista bez mane!

Način na koji nam Edith Wharton prikazuje njujorško visoko društvo istodobno je duhovit i gorak. Ne znamo bismo li žalili ili se rugali ženama koje su u tolikoj mjeri zatupljene odgojem da muževe gledaju kao bogove.

Izgovorila je „čita novine“ tonom kojim bi premijerova žena izgovorila „vodi sjednicu vlade“ – ne zbog bahatosti, nego zato što ju je cjeloživotni običaj, kao i držanje njezinih prijatelja i rođaka, naveo da čak i najmanjoj suprugovoj gesti pridaje gotovo religioznu važnost. (str. 47.)

Kao što sam već rekla, roman Doba nevinosti napisan je početkom dvadesetog stoljeća i u njemu se itekako osjeća val feminizma koji će tek nadoći. Grofica Olenska preteča je moderne emancipirane žene. Ostavlja muža koji je „zvijer“, ne obazire se na zle jezike, hoda ponosna i neuništiva, druži se sa svima podjednako i ljude ne gleda kroz prizmu obiteljskih odnosa i gradskih tračeva.

… da su „takvi događaji“ svakako glupost za muškarca, ali nekako uvijek zločin za ženu. Sve postarije dame smatrale su … da je svaka nepromišljeno zaljubljena žena nužno bezobzirna spletkarica i da je muškarac samo naivac koji je nemoćan u njezinim pandžama. (str. 86.)

Simbolika naslova

Neću vam pričati o kraju da vam ne kvarim čitanje, ali reći ću da je veoma dirljiv i bogat značenjima koja svatko od nas može interpretirati na svoj način.

Sviđa mi se i simbolika naslova – Archer, koji je oduvijek bio previše napredan i slobodouman za doba u kojem je živio, kad dođe vrijeme koje je priželjkivao, vrijeme napretka i većih sloboda, kao da ga odbacuje, u njemu se ne snalazi i prošlost smatra vremenom nevinosti.

Edith Wharton: Doba nevinosti

Likovi su izvanredno okarakterizirani, ponajviše May. Isprva prikazana kao jednostavna, odgojem zatupljena, nevina i naivna pripadnica visokog društva, pretkraj pokazuje svoje bodlje, prepredenost i lukavost žene koja itekako čuva svoje. A sve je to zaogrnuto konvencijama, manirama, ljupkošću i ljubaznošću.

Kad sam napokon pohvatala sve likove i sve odnose, uživala sam u svakoj stranici, razotkrivajući licemjerje, okrutnost i podmuklost bogataša s pedigreom, rugajući se njihovim loše prikrivenim manama, diveći se rijetkim vrlinama.
Ako tražite poklon za prijateljicu koja voli čitati – Doba nevinosti je to što tražite, nema dalje!

Ostali naslovi ove autorice:

Edith Wharton rođena je 1862. u New Yorku kao pripadnica istaknute njujorške obitelji. Romanom Kuća radosti 1905. godine doživjela je značajniji spisateljski uspjeh. Njezino najpoznatije djelo je tragedija Ethan Frome. Za svoj roman o njujorškom društvu, Doba nevinosti, dobila je Pulitzerovu nagradu. Bila je prva žena koja je primila tu uglednu književnu nagradu.

Prema ovom romanu snimljen je i izvrstan film! U njemu su glavne uloge ostvarili Daniel Day Lewis kao Newland Archer, Michelle Pfeiffer kao grofica Ellen Olenska i Winona Ryder kao May Welland.

Ako ste raspoloženi za još malo književnih klasika, na ovom blogu možete pročitati i recenzije romana Rebecca Daphne de Maurier, Oduvijek živimo u dvorcu Shirley Jackson, Okretaj zavrtnja Henryja Jamesa te Nasljednici Williama Goldinga.

Gdje kupiti roman Doba nevinosti:

Znanje