Nakladnik: Mozaik knjiga, 2025.
Naslovnica romana Žuta: ©Mozaik knjiga
Prevela Vesna Valenčić
Žuta*
Za početak, na brzinu ću objasniti naslov romana. Originalan naziv je Yellowface što označava osobu koja „boji lice žutom bojom kako bi se oponašao izgled osobe iz istočne Azije“. Ako se sjećate kontroverzi koje je jedne godine izazvala emisija Tvoje lice zvuči poznato, zbog bojenja lica natjecatelja u crno (blackface), onda znate da se takva praksa smatra uvredljivom i da je apsolutno treba izbjegavati.
Iako naslov Žuta funkcionira, voljela bih ipak da je naslov ostao vjerniji originalu jer tako bismo već na prvu znali dosta o tematici. Rasizam, dakako. Svojatanje istočnoazijske kulture. Pokušaj bijele osobe da se prikaže „žućom“, „azijskijom“. A sve radi novca, dakako.
Enough said. Idemo na sažetak.
Žuta i Bijela
Da bi ova priča imala smisla, na samom početku morate znati dvije stvari o Atheni:
Prvo, ona ima sve… Drugo, što je možda posljedica prvoga, gotovo uopće nema prijatelje. (str. 7.)
Kao što sama naratorica (potpuno nepouzdana, nemojte joj vjerovati) kaže – da bi ova priča imala smisla, morate znati dvije stvari. Prvo, Athena Liu je književna ikona. Mlada, lijepa, bogata, autorica bestselera. Napomenut ću i da je američka Kineskinja, bit će važno za kasniju priču. Svi žele biti Athena Liu. Drugo, June Hayward je najobičnija Amerikanka, da ne kažem bjelkinja. Ništa posebno lijepa, nimalo bogata. Njezin roman prvijenac prošao je prilično nezapaženo. E sad, zaplet. Athena i June su kao najbolje prijateljice. Nismo sigurni što Athena o tome misli, ali znamo da June ovu drugu ne doživljava prijateljicom. Smatra da je Athena arogantna i da se s njome druži samo jer je June neuspješna pa se tako naslađuje.
Zar ne želimo svi prijateljicu koja nikada neće dovesti u pitanje našu superiornost jer već zna da bi to bilo uzaludno? Nije li nam svima potreban netko prema kome se možemo odnositi kao prema vreći za boksanje? (str. 13.)
Novi život
Ali onda… Oh, ali onda, nakon jedne večere, Athena umire iznenada i pomalo grotesknom smrću pred Juneinim očima. Naša June, ta mala, slatka, ljubomorna June, toliko je šokirana i ožalošćena prijateljičinom smrću da krade njezin tek napisani, neobjavljeni rukopis o sudbini kineskih radnika u Prvom svjetskom ratu.
Kad malo dođe k sebi, počinje uređivati Athenin rukopis i zašto ne, preda ga izdavaču kao vlastiti. Pa što ako malo doradi vlastito ime i postane Juniper Song? Pa što ako se fotografira tako da je na prvu teško otkriti koje je rase?
Junein (Athenin?) roman postaje ogroman hit! Juniper Song nova je književna senzacija!
Cijelo vrijeme mislim: Uspjela sam. Jebeno sam uspjela. Živim Athenin život. Proživljavam izdavaštvo onakvo kakvo treba biti. Prešla sam onu nevidljivu granicu. Imam sve što sam ikada željela, a okus je doista onako slastan kao što sam uvijek zamišljala. (str. 40.)
Uskoro čitatelji shvaćaju da je roman Posljednja fronta možda ipak malo predobar. Nekako, kao da ima Athenin stil pisanja. Počinju internetski napadi i prijetnje smrću. Najgore od svega, June osjeća Athenin duh. Ne uspijeva ga se osloboditi i ne uspijeva pisati.
Athenin se duh zakvačio na mene, lebdi nad mojim ramenom, šapće mi u uho u svakom budnom trenutku mojega dana.
To me izluđuje. (str. 192.)
No kako će dokazati da je ona autorica Posljednje fronte ako ne može složiti ni jednu jedinu vlastitu rečenicu??
Naša mala June
Roman Žuta toliko mi se svidio da ga nisam ispuštala iz ruke! Pročitala sam ga u svega dva dana i na kraju mi je bilo žao što sam već gotova. Priča je toliko slojevita i mogla bih vam o njoj napisati i više tisuća riječi, ali ne želim biti dosadna i naporna pa evo, napisat ću još tristo (petsto?) i neka to bude to.
Ovako, sama naslovnica romana nije mi privlačna i mrvicu me čak odbijala. Međutim, nekako smo svi mi blogeri u isto vrijeme dobili roman i stalno sam ga viđala po mrežama. Naravno, kud svi, tud i ja, pa sam zgrabila žute korice Žute i pohitala na plažu. I u tom jednom sunčanju pročitala pola.
Nakon svakog poglavlja pogledala bih muža (koji je čitao Zagora; zar nismo prava čitateljska obitelj?) i rekla mu: Ova je knjiga tako jeb*** dobra!
Stil pisanja je savršen. Jednostavan, moderan, obojen crnim humorom i cinizmom. Točno ono što volim! Glavna je likuša užasna i pokvarena, ali u isto vrijeme toliko nekako ljudska da mi je (češće nego bih htjela) bila simpatična. Čak sam mrvicu i navijala za nju, iako je grozna osoba. Toliko je usmjerena na samu sebe i uvijek gleda vlastitu korist. I na kraju, vidjet ćete, njezin vječni optimizam i nepomućena samouvjerenost, koji u danoj situaciji djeluju groteskno, uvjerit će i nas čitatelje da će s našom June apsolutno sve biti u redu. Ta ima tisuću života…
Pisanje je ono najbliže pravoj čaroliji što imamo. Pisanje je stvaranje nečega ni od čega, to je otvaranje vrata u druge svjetove. Pisanje ti daje moć oblikovanja vlastita svijeta kad onaj stvarni previše boli. Ubilo bi me kad bih prestala pisati. (str. 219.)
Rasizam, ljubomora, krađa…
Žuta govori o toliko toga, a ima samo tristotinjak stranica. Rasizam, naravno. Imaju li bijelci pravo pisati o azijskoj prošlosti? Ako ne, zašto može obrnuto? Imaju li bijelci pravo izgledati ako Azijci? Ako ne, zašto može obrnuto? Što je sve rasizam, tko su rasisti? U mojoj je glavi bila prava pravcata zbrka…
Onda krađa. Ako nešto ukrademo, ali doradimo, koliko je toga naše, a koliko tuđe? Ako čitavo svoje stvaralaštvo gradimo na jednoj jedinoj rečenici koja nije naša… Koliko je to stvaralaštvo zapravo naše, a koliko pripada osobi od koje smo ukrali tu prvu rečenicu? Isuse, znači, vrtuljak u glavi!
Pisanje je tako samotna aktivnost. Nemate nikakvo jamstvo da ono što stvarate uopće nešto vrijedi, a svaki pokazatelj da zaostajete u utrci šalje vas u vrtlog očaja. Zadržite pogled na vlastitom papiru, kažu. Ali to je teško izvedivo kad vam pred nosom stalno lepršaju tuđi papiri. (str. 15.)
Svega ima u ovom romanu, i sve su nijanse. Teško je odlučiti što je pravo, a što krivo, pogotovo zato što nam June pripovijeda priču.
Ljudi uvijek ljubomoru opisuju kao nešto oštro, zeleno i otrovno. Neutemeljeno, kiselo, pakosno. No otkrila sam da se ljubomora kod pisaca više doima kao strah. (str. 15.)
Ona nam tumači samo svoje postupke i daje samo svoju perspektivu, a sklona je prikazivanju sebe kao žrtve. Onda ne znamo trebamo li joj i koliko vjerovati. Malo suosjećamo s njom, malo je mrzimo. Uglavnom, Žuta se čitavo vrijeme igra našom glavom, našim mislima, stavovima, moralom… Tisuću se puta zapitamo što bismo mi napravili. Najviše boli kad vidimo koliko smo slični June. Ili još gore, koliko smo od nje različiti.
Uglavnom, nisam sigurna jesam li uspjela dočarati koliko je ovaj roman kompleksan, začuđujući i nevjerojatan.
Od mene velike, velike preporuke!
Ostali naslovi ove autorice
R. F. Kuang autorica je svjetski poznate trilogije Rat makova (Rat makova, Zmajska republika, Plameni bog) te samostalnog, također veoma uspješnog romana Babel.
Nisam dosad čitala ništa od navedenog, ali trilogija me čeka na policama.
Nadam se da su joj svi tekstovi dobri poput romana Žuta jer ako je tako, čeka me prava uživancija.
Gdje kupiti roman Žuta
Sličan ovome romanu čini mi se onaj Hermana Kocha, Poštovani gospodine M. Razlika je u tume što mi se Žuta svidjela jedno tisuću puta više…