Stephen King: Posljednje uporište, prvi dio

Nakladnik: Vorto Palabra, 2023.

Naslovnica romana Posljednje uporište: ©Vorto Palabra

Prevela: Martina Pranić

Stephen King: Posljednje uporište 1

Uvod u Posljednje uporište

U predgovoru ovom izdanju romana Posljednje uporište, koji je kod nas preveden i objavljen 2023., godine, a u Americi 1989., Stephen King objašnjava nam kako je došlo do njegova „nastanka“.

Naime, Posljednje uporište nije nov roman. Prvi je put objavljen 1978., a ovo izdanje je prošireno. I kaže King, nije prošireno ničim novim. Tijek radnje ostaje isti, isti su i likovi koji se ponašaju na potpuno isti način.
U ovo izdanje dodano je oko 400 onih stranica koje je autor bio prisiljen izbaciti iz originalnog izdanja, iz jednostavnog razloga – tako debeo i opširan roman nije bio financijski isplativ za tiskanje.
Te stranice samo su začin za priču, opisi koji tekstu dodaju dubinu, bogatstvo i ljepotu. One su sada pred nama; 1200 stranica epske priče o smrtonosnoj zarazi koja je pokosila više od 90% stanovništva. Baš toliko stranica nadahnute priče o borbi dobra i zla, mraka i svjetla, okrutnosti i milosti.

Istražujući Posljednje uporište, saznala sam da je King želio stvoriti svijet junaka i mašte po uzoru na Tolkienovo Međuzemlje iz Gospodara prstenova. Koliko je uspio, prosudite sami, ali mislim da nije zahvalno uspoređivati dva toliko tematski, sadržajno pa čak i stilski različita djela. Evo, meni se romani trilogije Gospodar prstenova uopće ne sviđaju i to je jedna od rijetkih situacija u kojima su mi filmovi puno bolji i draži. Iako sam trilogiju čitala nekoliko puta, ni jednom me nije oduševila. U čitanju Posljednjeg uporišta uživala sam od prve do posljednje stranice. Premda je djelo stvarno buckasto, ni u jednom trenutku nije naporno i zamorno.

No, budimo realni, teško da će ijedan izmaštani svijet ikad nadmašiti hobite, orke i Međuzemlje.

Uvod u recenziju

Kao što vidite iz naslova, budući da je Posljednje uporište u dva dijela, takva će biti i moja recenzija. U ovoj prvoj, više ću se baviti time da vas uvedem u radnju i upoznam s likovima. Naravno, na kraju će biti i moje mišljenje o romanu. U drugom dijelu recenzije, koji će se nadovezati na drugi dio samog romana, bavit ću se ne toliko likovima i radnjom, koliko povezivanjem prvog i drugog dijela Posljednjeg uporišta. U njoj ću vam izložiti i svoj dojam, puno šire nego sada jer naprosto, sada ću previše riječi potrošiti na sadržaj romana, a ne želim vas zamarati. Kingove se rečenice isplati čitati ma na koliko se stranica one pružale. Moje, nisam baš sigurna…

Pa – krenimo…

Stephen King: Posljednje uporište 1

Posljednje uporište – Kapetan Trips

Ova post apokaliptična saga počinje samom katastrofom. U laboratoriju jedne američke vojne baze, skrivenom pod zemljom, došlo je do stravične nesreće. Naravno da vojska ima protumjere u slučaju takve katastrofe, ali nizom malih slučajnosti, sloj supergripe, kolokvijalno nazvan Kapetan Trips, pobjegao je iz laboratorija. Malo pomalo, zaraženi su svi stanovnici SAD-a.

Što god da se dogodilo ženi i djetetu iz automobila, događalo se i ovome čovjeku. Iz nosa mu je obilno curilo, a disanje mu je zvučalo čudno, kao da dolazi ispod vode, uz bućkanje odnekud iz prsnoga koša. Koža ispod očiju mu je nabubrila… Imao je visoku temperaturu… (str. 31.)

Uskoro, slučajno i manje slučajno, zaražen je i ostatak svijeta.

Supergripa počinje kao i obična gripa – kašalj, kihanje, visoka temperatura… Ali kod super gripe smrtnost je gotovo stopostotna. Ozdravljenje ne postoji. Lijeka nema.

Ali su izgledali preplašeno. Nikad još nisam vidio da je doktore tako strah. Nimalo mi se to nije dopalo. (str. 49.)

Ljudi isprva nisu zabrinuti, no kad počnu umirati kao muhe, na svakom koraku gomilaju se leševi i zavlada ogromno, no kratkotrajno stanje panike. Kratkotrajno, jer je i trajanje supergripe takvo. Ubrzo nema panike – jer nastupa smrt.

Samo je mala količina ljudi, čini se, imuna na smrtonosni virus.

Dok vojska zadnjim snagama panično pokušava zataškati katastrofu, posljednji preživjeli pokušavaju otkriti što i kako dalje.

Netko je pogriješio.
I oni to sada pokušavaju prikriti.
(str. 180.)

Oni koji su preživjeli

Stu Redman bio je među skupinom muškaraca koji su susreli prve zaražene. Šutljivi mladi udovac lik je koji ćemo vrlo brzo zavoljeti i željeti mu sve najbolje.

Frannie Goldsmith trudna je studentica koja prekida s djetetovim ocem i suočava se s majčinim manijakalnim bijesom. Nakon što svi oko nje pomru od posljedica supergripe, udružuje snage s ljigavim susjedom, tinejdžerom Haroldom Lauderom.

Larry Underwood je rock-pjevač koji se počinje probijati na radijskim ljestvicama. Nakon problema koji proizlaze iz previše droge, vraća se kući, taman na vrijeme da svjedoči majčinoj smrti od smrtonosne zaraze.

Nicka Androsa supergripa zatječe iza zatvorskih rešetki, gdje završava zbog remećenja javnog reda i mira. Remetio ga je tako što su ga pretukli mjesni nasilnici. Provocirao ih je time što je gluhonijem.

Lloyd Henreid zapravo je taj kojem je mjesto u zatvoru. Nakon brojnih pljački i ubojstava napokon tamo i završava. Svi oko njega počinju umirati kašljući, kišući i pljuckajući zelenu sluz iz pluća. Samo Lloyd ostaje. Zaključan.

Donald Merwin Elbert zvan Smećar piroman je koji, potpirivši ogroman požar u svojem gradiću, kreće ispuniti svoju sudbinu .

Preživjeli pokušavaju pronaći druge ljude i sigurno mjesto za život. Putujući preko cesta zakrčenih automobilima i leševima, nešto ih vuče do male kuće s ljuljačkom u dvorištu.

Danju ih srce vuče k starici koja sjedi na trijemu te kuće, a noću ih more stravični snovi o mračnom liku koji će učiniti sve da ih spriječi u dolasku k njoj.

No nisu dobri svi koji su preživjeli. Ove druge nešto vuče suprotno od staričine kuće. Oni idu prema cereku i tami mračnog lika.

Nitko ti ne može reći što se događa između tvoje stare ličnosti i one u koju se pretvaraš. Nitko ne može istražiti taj tužni i samotni predio pakla. … Samo… iziđeš s druge strane.
Ili ne iziđeš.
(str. 479.-480.)

Stephen King: Posljednje uporište 1

Posljednje utočište – i tako počinje

Prvi dio ovog romana sjajan je uvod u ono što nas očekuje u sljedećem dijelu. Premda bi neki mogli reći da je 600 stranica ipak previše za uvod, nikako se ne slažem. Priča je toliko jednostavna, ali i toliko složena u svem bogatstvu likova, njihovih osobnosti te apsurdnih događaja prije i poslije zaraze.

Apsolutno sve mi se sviđa. Svaki lik, bio od dobar, zao, ili jednostavno odvratan. Svaka mala digresija koja se isprva čini nepotrebnom, ali zapravo nas sve dublje uvlači u svijet u kojem nije ostalo ništa. Sve materijalno u Posljednjem je uporištu potpuno bezvrijedno. Novčanice slobodno lete uokolo, automobili stoje pokraj ceste, benzin, hrana i lijekovi potpuno su besplatni. Treba samo provaliti u najbliži dućan i voila! Imate sve što vam treba.

Naši likovi brzo se privikavaju na novi svijet. Svijet u kojem pravila ne postoje, a prave opasnosti nisu leševi pokraj ceste niti oružje. Pravi strah siju crvene oči mračnog lika koje ulaze u snove.  

Zatim je glazba utihnula. Oblak se pojavio ispred sunca. Počeo se bojati. Počeo je osjećati da je ondje nešto jezivo, nešto gore od kuge, požara ili potresa. Nešto je bilo u tom kukuruzu i promatralo ga. U kukuruzu je bilo nešto mračno. … To je On, pomislio je. Čovjek bez lica. (str. 138.)

Nastavit će se…

Za kraj, reći ću da ovaj roman možda nije klasični King u čitavoj svojoj stravi. Ovdje su nadnaravni elementi rijetki i neće nas od njih podilaziti srsi. Međutim, stil pisanja baš je onakav zbog kakvog smo i zavoljeli ovog autora. Svako toliko, oduševljavale su me epizodice sa sporednim likovima. Neke su me natjerale i na glasan smijeh pa vas molim, obratite pažnju na gospodičnu Irmu Fayette.

Ono što mi je u početku smetalo, a na kraju sam čak i prihvatila kao dobru stvar jest izostanak ikakvog sadržaja na koricama knjiga. Nisam imala pojma u kakvu priču uranjam i sad kad je gotova, drago mi je što je bilo tako. Nisam znala što očekivati pa nisam očekivala ništa, osim vrhunskog kingovskog doživljaja čitanja koji sam na kraju i dobila.

Priča je puno, puno bogatija i kompleksnija od bilo kakvog sadržaja koji joj se može prilijepiti. Ovaj moj sadržaj je ogroman, a opet, ne otkriva vam ni trećinu svega onog s čim ćete se uhvatiti ukoštac kad počnete čitati.

Ovo je doista jedna fantastična saga o post apokaliptičnom svijetu i društvu koje traga za redom unutar kaosa. King kaže da njemu ovaj roman nije ništa posebno, ali da ga čitatelji uvijek za nj pitaju i o njemu mu govore.

Jasno mi je i zašto.

Pogotovo kad se, nakon malo sporijeg prvog dijela u kojem vam ništa nije jasno, napokon bacite na drugi dio.
Zavoljeli ste likove i za njih se vezali. Znate što osjećaju i što misle.

Znate da im se sprema nešto zlo. Pa čekate.

Zatvarate prvi dio. Udahnete. Otvarate drugi.

Nastavit će se…

Možda je čovjek stvoren na sliku Božju, no ljudsko je društvo stvoreno na sliku Njegova suparnika, i stalno se pokušava vratiti kući. (str. 417.)

P.S. Ispričavam se na (pre)dugačkoj recenziji, ali nisam mogla kraće. ????

Stephen King: Posljednje uporište 1

Ostali naslovi ovog autora:

Stephen King neprikosnoveni je kralj suvremenog horora kojeg ne treba posebno predstavljati. Autor je više od pedeset naslova, a njegova je spisateljska karijera počela romanom Carrie, objavljenim 1973. godine.

Nije lak posao navesti sve Kingove romane pa neću ni počinjati, nabrojat ću samo neke uspješnice:

Posljednje uporište doživjelo je i nekoliko ekranizacija, a stavljam vam trailer za najnoviju, iz 2020. godine.

Gdje kupiti roman Posljednje uporište:

Posljednje uporište može se kupiti isključivo u paketu u kojem se nalaze oba dijela.
Roman je objavila izdavačka kuća Vorto Palabra, a ovdje je link na web shop Znanja.

Stephen King: Carrie

Nakladnik: Lumen izdavaštvo d.o.o., 2018.

Naslovnica romana Carrie: © Lumen izdavaštvo d.o.o.

Prevela: Marija Ott Franolić

Kad se to dogodilo, zapravo nitko nije bio iznenađen, osobito na nesvjesnoj razini gdje nastaju strašne stvari. … Carrie je s nekima od njih išla u školu još od prvog razreda, i to se razvijalo otada, polako, ali sigurno, u skladu sa svim zakonima koji upravljaju ljudskom prirodom…
I naravno, nitko od njih nije znao da Carrie White ima telekinetičke sposobnosti.
(str. 9.)

Stephen King: Carrie

Carrie – kako je počelo…

Carrie White sedamnaestogodišnja je neprilagođena djevojka, uvijek izvrgnuta ismijavanju i ruganju. Kad u školskoj svlačionici, među grupom najpopularnijih djevojaka koje predvode Chris Hargensen i Sue Snell, dobije prvu menstruaciju, Carrie počinje histerizirati. Izložena brutalnom maltretiranju, ne samo od strane svojih vršnjakinja već i same nastavnice tjelesnog odgoja, u Carrie se aktivira nešto odavna zakopano, još otkad joj je, kao trogodišnjakinji, na kuću pala hrpa kamenja s neba.

Iznad glava im je bljesnulo, čuo se zvuk poput blica, žarulja je prsnula i ugasila se. Gospođica Desjardin iznenađeno je vinula i odjednom joj je sinulo … da se takve stvari uvijek događaju oko Carrie kad je uzrujana… (str. 15.)

Izbezumljena Carrie dolazi kući, gdje je čeka nestabilna majka, Margaret White, vjerski fanatik kojoj je sve, ali baš sve na Carrie povezano sa sotonom, jer je nastala iz najgoreg mogućeg grijeha – seksa.

I tako izložene svakodnevnom psihičkom i fizičkom nasilju, što u školi što kod kuće,  Carriene telekinetičke sposobnosti bujaju i rastu. A onda je pozvana na školski Proljetni bal.

Nije znala ima li taj dar zahvaliti gospodaru svjetla ili tame, no sad, kad je konačno shvatila da joj je svejedno, obuzelo ju je gotovo neopisivo olakšanje, kao da joj je s ramena pao velik teret koji je dugo nosila. (str. 69.)

… i kako je završilo

Sue Snell kaje se zbog načina na koji je postupila prema Carrie i želi joj se nekako iskupiti.

Mnogi klinci kažu da im je žao Carrie White… ali kladim se da nitko od njih ne razumije kako je cijelog cjelcatog dana biti Carrie White. I zapravo im nije ni stalo. (str. 59.)

Zamoli svog dečka da Carrie izvede na Proljetni bal, kako bi i ona iskusila malo ljepote školskog života, druženje i prijateljstvo.

Ali Chris Hargensen bome ni zbog čega ne žali. Ne samo to, nego se i želi osvetiti  – jer zbog Carrie ne ide na školski ples. Zamoli svog dečka, divljeg Billyja, za uslugu…

Carrie se bori s majkom jer ples je grijeh, i haljina je grijeh, i izlazak s dečkom je grijeh… No, ipak odlazi, sretna i u strahu. Što ako joj pripremaju neku spačku? Što ako je ponize?

Čini se da sve ide dobro.

Dok se ne okrene na zlo, i mali gradić Chamberlaine u Mainu više nikad neće biti isti.

Stephen King: Carrie

Prvijenac kralja strave

Carrie je Kingov prvi roman, objavljen davne 1974. godine. I do dana današnjega, ostaje neprikosnoveni hit i klasik koji s užitkom jednako čitaju i Kingovi zagriženi obožavatelji i oni koje se tek susreću s djelima ovog virtuoza na tipkovnici (pisaćem stroju?).

Sviđa mi se način na koji je napisan, u obliku novinskih članaka, ulomaka iz knjiga i radova koji su napisani o Carrie White i događaju koji je Chamberlaine zavio u crno. Čitajući sve to, imamo dojam kao da se „slučaj Carrie“ stvarno dogodio.

Danas se uvriježilo mišljenje da je TK fenomen genska pojava – ali obrnuta od, primjerice, hemofilije koja se aktivira samo u muškaraca. … Kod TK fenomena čini se da je nositelj muškarac; u žena gen može biti recesivan, ali se isključivo kod njih pokazuje. (str. 71.)

Iako roman nije podijeljen u poglavlja, lako se čita, a dodatnu zanimljivost daju svi ti rascjepkani dijelovi koji na kraju daju cjelinu – priču o nasilju koje raslo, širilo se i na kraju progutalo cijeli gradić.

Carrie – klasik koji bi trebao biti lektira

O ovom je romanu sve rečeno i ja neću ponuditi ništa novo – bio mi je izvrstan i pročitala sam ga u dvije večeri. Nije mi bio jeziv i malo me živcira kad se na sve Kingove romane lijepi jedna te ista etiketa – jezivo, ledi krv u žilama itd.

Carrie je puno bolja od obične strave. Ona nas tjera na razmišljanje, pogotovo danas kad se čini da je aktualnija nego ikad. Danas kad vršnjačko nasilje u školama buja kao korov, kad su djeca, baš kao i u romanu, zaštićena imenom ili poslom oca i kada se čini da je nemoguće bilo što poduzeti, osim trpjeti.

Ovo je priča o nasilju koje rađa nasilje, o nasilju koje se moglo i trebalo zaustaviti – no svi su zatvarali oči.

Priča je to i o obiteljskom zlostavljanju na koje se također nitko nije obazirao, o vjerskom fanatizmu koji nikad neće stvoriti ljubav i dobrotu, ma koliko god o njima propovijedao.

A nije li mama rekla da će doći sudnji dan… Kad bi to barem bilo danas i kad Isus ne bi došao s janjetom ni s pastirskim štapom nego bi s kamenčinom u svakoj ruci kaznio te koji ismijavaju i cerekaju se, iskorijenio zlo i uz urlik ga uništio – strašni Isus, krvav i pravedan. (str. 21.)

Žao mi je što ovaj predivni, strašni roman nije srednjoškolska lektira. Ne samo da bi se zbog njega mladi ljudi zaljubili u čitanje, već bi vidjeli što se sve iz maltretiranja vršnjaka može izroditi. Možda bi ih Carrie naučila da trebaju biti pažljivi, brižni i otvorena srca.  I da svi zaslužuju poštovanje, i isti i drugačiji.

Stephen King: Carrie

Ostali naslovi ovog autora:

Stephen King svjetski je poznat američki autor romana strave i užasa. Carrie je njegov prvijenac, roman kojim je sve počelo. Živi u državi Maine sa svojom suprugom Tabithom.

Prema Carrie je snimljeno i nekoliko filmova, no remek-djelo žanra i najpoznatiji je svakako onaj prvi, redatelja Briana de Palme:

Kingovi romani čije se recenzije nalaze na blogu Mala od knjiga su:Tajne Salema, Misery, Isijavanje, Uljez, Institut, Posljednje uporište.

Gdje kupiti roman Carrie:

Lumen, web shop Znanje