Nakladnik: Stilus, 2023.
Naslovnica priručnika Toksična pozitivnost: ©Stilus
Prevela: Marija Perišić
Zašto Toksična pozitivnost?
Mogla bih se kladiti da ste za ovom knjigom posegnuli iz jednog od sljedeća tri razloga:
1. Doživjeli ste toksičnu pozitivnost i zlo vam je od nje.
2. Ne znate što je toksična pozitivnost, ali zvuči vam intrigantno.
3. Nemate pojma kako bi pozitivnosti uopće mogla biti toksična i zanima vas kakvu ću to apsolutnu blasfemiju u ovoj knjizi iznijeti. (str. 9.)
Svakom se od nas u životu nekada dogodilo nešto ružno. Htjeli smo (ili nismo) to podijeliti sa svojim bližnjima. A onda smo bivali zatečeni ovim ili sličnim reakcijama: Moglo je biti i gore. Budi zahvalna na naučenom. Sve se događa s razlogom. Život ti nikad neće dati više nego što možeš podnijeti. Samo budi pozitivna!
Priručnik Toksična pozitivnost bavi se baš takvim situacijama.
Autorica Whitney Goodman pokušava nas naučiti kako pravilno reagirati u situacijama kada nam netko govori o svojim problemima. Pokušava nam ukazati na to zašto pozitivnost ponekad može biti toksična, odnosno, zašto se ljudi od prisilne pozitive često osjećaju lošije, a ne bolje.
U mnoštvu poglavlja prepoznala sam sebe – i sama se, kad nekoga tješim, u nedostatku boljih riječi znam poslužiti floskulama. Kad i meni sve krene naopako, mantram si iste gluposti.
Pogledaj to s vedrije strane. Nije svako zlo za zlo. Ima ljudi kojima je i gore.
Ti primjeri isprazne pozitivnosti svuda su oko nas, a zajedničko im je jedno – NE POMAŽU.
Ono što je super jest što nam autorica ne navodi samo u čemu griješimo; ona nam daje i primjere koje bismo mogli iskoristiti umjesto ovih bezveznih, gore navedenih. Mogli bismo, na primjer, nekoga samo slušati. Mogli bismo reći da je sigurno teško i da razumijemo kako se osjeća. Mogli bismo ne reći ništa, ali biti tu kad zatreba.
Što je toksična pozitivnost?
Pritisak da budemo sretni i izgledamo sretno nikad nije bio veći. U svemu moramo pronaći nešto dobro, pozitivan spin, opravdan razlog. Izbacite sve negativne ljude iz života; oni vam kvare raspoloženje. Smijte se više. Samo dobre vibracije. Živite, smijte se, volite. … I tako bez kraja i konca. (str. 38.)
Toksična pozitivnost svuda je oko nas. Ako mi nismo ti koji je širimo, onda je zasigurno usmjerena na nas. Jako mi se svidjelo što autorica koristi iskustva svojih pacijenata kako bi nam pokazala što nam takva vrsta pozitivnosti zapravo čini. Ona nas često zapravo posramljuje jer nas uvjerava da nismo dovoljno dobri. Jer ako samo malo jače vjerujemo, ako se samo malo jače potrudimo, ako smo samo malo bolji, uporniji, POZITIVNIJI, sve će se riješiti.
Neće, naravno da neće. Neki se problemi, poput tuge zbog smrti voljene osobe, ne mogu riješiti time da jače vjerujemo. Nikakva vjera neće poništiti nečiju smrt.
Autorica nas uči da jednostavno trebamo prihvatiti svoje osjećaje.
Biti čovjek znači napraviti mjesta za pozitivno, negativno i sve ono između toga. (str. 48.)
Svi smo mi samo ljudi. Ne možemo i ne trebamo konstantno biti sretni. Ako nas nešto rastužuje, autorica tumači da trebamo proživjeti i preživjeti tu tugu. Ne ju maskirati u beskorisne afirmacije – boljet će i ako svakoga dana ponavljamo da imamo na čemu biti zahvalni.
Naravno da imamo, ali zahvalnost zbog jednog ne briše tugu zbog drugog.
Nema negativnih osjećaja. Svi su naši. I dovoljno smo dobri i kad smo sretni i kad nismo.
Život je katkad naprosto težak. (str. 184.)
Pričajući o toksičnoj pozitivnosti, neke autoričine riječi možemo doživjeti kao hladan tuš, no to ne mijenja njihovu istinitost.
Ispričat ću vam jednu crticu iz svog života. Do nedavno, vjerovala sam u „hipotezu o pravednom svijetu“ (tako je naziva autorica). Dakle, jednostavnim rječnikom, vjerovala sam da će onaj tko je dobar, pošten, tko pomaže ljudima, tko je tako slino voljen živjeti dugim, dobrim, kvalitetnim životom do, no, smrti u dubokoj starosti.
Ali, ŽIVOT JE KATKAD NAPROSTO TEŽAK i rijetko je kada pravedan. Ne umiru samo oni koji su „loši ljudi“. Ta spoznaja došla je s preranom smrću nekoga koga sam doista voljela i nema te floskule koja će olakšati bol. Ne pomaže nikakav Božji plan, niti zahvalnost zbog nečeg drugog, niti osmijeh, niti afirmacija.
Autorica od nas traži da prigrlimo te „negativne“ osjećaje – tugu, bijes, ljutnju, jad, osjećaj nepravde. Tvrdi da ćemo, tek kada ih prihvatimo i osjetimo, biti sposobni krenuti naprijed.
Jako mi se svidjela ta njena vježba i već sam je nekoliko puta prakticirala. Nema negativnih osjećaja. Kad osjetim neki neugodan osjećaj, više ne koristim pozitivnost kako bih ga se riješili ili još gore, kako bih ga potisnula (u tome sam majstorica).
Sada, ja zastanem. Ako mogu, pustim sve što radim. Udahnem. Dopustim si suze, ako su tu. Odem u šetnju. Razmislim i objasnim sebi zašto se tako osjećam.
Bude bolje. Možda ne onoliko koliko je bolje kad se zaokupim nečim i tugu potpuno potisnem, ali još uvijek čvrsto vjerujem u ovo – ako nešto previše potiskujemo, kad-tad izbit će van milijun puta ružnije, snažnije i gore.
Preporuka
Toksična pozitivnost meni je bila knjiga koja otvara oči. Bavi se teškim temama, ali ne nabacuje samo naše greške, već nam daje i konkretne savjete kojima možemo poboljšati svoje reakcije na nešto i svoje interakcije s drugima.
Naravno da ćemo koji put blebnuti nešto krivo, ali autorica nas uvjerava – Nema veze, ljudi smo. Griješimo. Pokušat ćemo ponovo.
Kad prihvatite da ste ljudsko biće, da niste savršeni i da ne trebate to od sebe očekivati, doslovce će vam pasti teret s leđa. (str. 169.)
Nisu sva poglavlja teška. Simpatična je čitava priča o jadanju, o visokim i niskim razinama jadanja, o dobrobiti kukanja, o tome kako biti učinkovita podrška drugome te kako dijeliti svoje osjećaje.
Vjerujem da je ovo knjiga koju bi svatko trebao pročitati. Poglavlja nisu povezana pa se može držati kraj kreveta ili negdje kraj kauča te svako toliko možemo zaviriti u nju tražeći savjet za nošenje s drugima ili sa sobom samima.
Naučila sam puno o posljedicama toksične pozitivnosti na mentalno zdravlje. Prihvatila sam da ne moramo iz svega izvući nešto dobro. Shvatila sam da je nekad loše samo loše i da nema magične pomoći za izvlačenje iz teških osjećaja. Osvijestila sam da nisu svi ljudi pravi za nas i da od nas odlaze ne nužno zato što su loši, nego ih nitko nije naučio kako se boriti s težinom života.
P. S. Što se tiče ovog zadnjega, još uvijek držim i da su neki ljudi ipak samo kreteni. I ako nas ne mogu podnijeti kad smo loše, ne zaslužuju nas ni u našem najboljem izdanju.
Ako možete, svakako pročitajte!
Ostali naslovi ove autorice:
Whitney Goodman američka je psihoterapeutkinja koja vodi popularan Instagram profil @sitwithwhit. Vlasnica je privatne terapeutske prakse, a iskustva svojih klijenata pokušala nam je približiti u priručniku Toksična pozitivnost.
Gdje kupiti priručnik Toksična pozitivnost:
Knjige koje su različite od ove, ali me ipak nekako na nju podsjećaju su Knjiga utjehe Matta Haiga i Grupa Christie Tate. Ako se borite, i oružje od knjiga ponekad pomaže pa bacite oko i na ove recenzije.