Nakladnik: Stilus, 2024.
Naslovnica knjige Žigice: ©Stilus
Novi roman Žigice
Svakim novim romanom Jurica Pavičić dokazuje nam da može više i bolje. Nakon romana Mater Dolorosa, novi roman Žigice željno sam očekivala. Ni ovaj put Pavičić nije razočarao, dapače. Žigice su, kao što je nakladnik istaknuo, istodobno mediteranski noir, obiteljska drama i kronika društva, ali za mene još nešto više.
Za mene (kao i sve one koji su se rodili u drugoj polovini prošlog stoljeća), roman je reminiscencija na dane kada su moji roditelji i apsolutno svi u mojoj okolini živjeli su na isti način.
Srednja radnička klasa ili, što bi rekli, običan narod; poneki zanatlija, majstor i puno uredskih službenika i činovnika (zanimanja u koja su spadali i moji roditelji) živjeli su u takozvanim neboderima. Nekad su te zgrade bile i ležeće, obične peterokatnice, ali mi smo ih besmisleno zvali neboderi.
Oni najslabijeg imovinskog stanja, puki proleteri, živjeli su u barakama ili potleušicama izrađenima uz tvornice, kako bi odmah nakon napornog osmosatnog radnog dana iskoračili iz tvornice i ušli u svoje barake.
Upravo o jednom takvom naselju baraka i potleušica, isprela se priča koju Jurica Pavičić tako realistično ocrtava.
Nije se to moralo dogoditi. Ali se dogodilo tog četvrtka u noći. str. 9.
Požar
Trebala je to biti tek mala paljevina na strogo izoliranom području, ali vjetar je naglo promijenio smjer. Iz južnog kišovitog lebića koji je donosio vlažni zrak, naglo je prešlo u jednu od marčanih bura na koju nas svake godine vrijedno upozoravaju pučki meteorolozi. Pospani, noćni, Split probudio se ujutro s pogledom na purpurni, vatrom osvijetljeni Mosor. Požar koji je nosila bura došao je jako blizu kućama u predgrađu.
Tko je jednom potpalio požar, vrlo će vjerovatno to učiniti i drugi put. str. 52.
Na zgarištu
Sve službe, vatrogasci, policija i volonteri izašli su na teren kako bi savladali vatrenu stihiju. I uspjeli su na kraju. Ali osim što je buktinja požderala uzobalnu padinu Mosora, uzela je i jedan ljudski život zbog čega se istraga o požaru pretvara u istragu o ubojstvu. Vatrogasni inspektor Stanko nema dvojbi. Požar je podmetnut. Na zgarištu su pronađene odbačene žigice.
Petar
Mladi je inspektor na zgarištu, nedaleko kuće davno osuđenog piromana. Pobješnjela svjetina zaziva linč, ali Petar je oprezan. Zašto bi netko palio tako blizu svog doma, još k tome mjesto na kojem je desetak napuštenih, beskorisnih baraka, relikt davno propale tvornice, otišle u stečaj.
Petar je znao da u istrazi koji put čovjek mora imati i sreće. A snimka koju je gledao bila je njegov bljesak slučajne, nezaslužene sreće. str. 80.
Mladen
Mladen Božiković zaljubljenik je u planinu. Svaki kamen, travka ili korov na obližnjim brdima poznat mu je kao i vrludave staze kojima se služe planinari. Mnoge od njih je kao aktivni planinar i sam markirao. Planina je njegov bijeg od problema, mjesto gdje odmara dušu i um i meditira. Međutim, danas Mladen nije miran. Na požarištu je stradala i njegova djedovina.
I to taman kada je umrla stara Bosa, posljednja stanovnica ubogih baraka. Ta je zemlja konačno trebala pripasti Mladenu. Tako je zapisano još od djedova. To je njegova, Nikotova zemlja. Zemlja njegovih predaka. A sad je izgorjela i zemlja i barake i slučajna namjernica koja se tu nesretno zatekla.
I to sve zato što je vjetar neplanirano promijenio smjer.
Ništa im-ni posao, ni karijera, ni novci-nije toliko važno kao ono zbog čega su ovdje. Planina. Planina koju je on spalio. str. 244.
Dojam o djelu Žigice
Jurica Pavičić i ovaj put radnju smješta u mediteranski milje Splita i njegove okolice.
Jadranski požari nepoznatih piromana koji se događaju sporadično u ljetnim mjesecima, a posebno onaj katastrofalani iz ljeta 2017. u okolici Splita, začetak je ideje je koja je tinjala u Pavičićevu umu pri pisanju Žigica.
U prvom dijelu romana radi se o klasičnom krimiću, a zatim se u drugom dijelu Pavičić odmiče od klasične policijske istrage i bazira se na istinskoj ljudskoj drami čovjeka koji se spletom okolnosti našao u bezizlaznoj imovinsko-pravnoj situaciji. Imovinski interes stavlja tog čovjeka u ulogu osumnjičenika za golemi požar.
Pavičić, i sam zaljubljenik u prirodu, hodač, šetač, čovjek koji promatra krš, makiju i planinsku golet s divljenjem i obožavanjem, unio je emociju u svaki opožareni djelić Mosora u romanu.
Ta iskonska, duboka ljubav prema prirodi u svakom obliku posebna je vrijednost romana.
Druga vrijednost je sama priča. Naizgled jednostavna. Običan čovjek, neprimjetan, iz funkcionalne obitelji, brižan otac i suprug, donosi dvojbenu moralnu odluku kako bi financijski pomogao svoje bližnje. Rješenje koje izabire neizostavno ga vodi u zločin, ali taj je zločin potpomognut dubokim političkim i uhljebskim strukturama koji u svemu nalaze svoj interes.
I ti ljudi iz sjene, korumpirani i moćni, često se izvuku bez posljedica.
Svjestan je toga i mladi policajac Petar (lik koji ponovno vraća povjerenje u našu policiju). Svjesna je toga i osumnjičenikova supruga koja razumije i uzrok i posljedicu tog suludog čina. Svjestan je toga donekle i osumnjičenikov sin. Ali to su mali ljudi. Oni veliki nevidljivi su. Ali i njih ponekad sustigne ruka pravde.
Roman Žigice respektabilni je hrvatski krimić koji svakako vrijedi pročitati. Potresan i emotivan, sadržajno dojmljiv i vjerodostojan, držat će vašu pažnju cijelo vrijeme čitanja, a još dugo nakon njega razmišljat ćete o institucijama i ljudima koji se nalaze u vrhuški društvene moći u ovoj zemlji.
O autoru
Jurica Pavičić je hrvatski romanopisac, scenarist, pisac kratkih priča i novinar. Literarni ugled stekao je svojim kratkim pričama te trilerima i kriminalističkim romanima u kojima miješa socijalnu analizu s mračnom vizijom ljudske prirode i kompleksnim moralnim situacijama. Dobitnik je više književnih nagrada. Njegov roman Crvena voda (objavljen 2017.) dobio je nakon prijevoda na francuski 2021., nagradu Grand Prix za najbolji europski kriminalistički roman. Žigice su njegov posljednji objavljeni roman.