Nakladnik: Znanje, 2021.
Naslovnica romana Slatki rastanak: ©Znanje
… prva ljubav, mislim da je to poput pjesme, glupe pop pjesme koju čuješ i pomisliš, pa to je jedina stvar koju ikada želim slušati, ima sve … ne treba mi ništa drugo. Sada je, naravno, ne bismo pustili. … Ali, kada je puste na radiju, pa, to je i dalje dobra pjesma. (str. 437.)
Slatki rastanak
Charlie Lewis je šesnaestogodišnji mladić, pomalo autsajder, najpamtljiviji po tom što ga valjda, nakon zadnjeg dana škole, nitko neće pamtiti.
Dok sam bio učenik, moja prepoznatljiva osobina bila je nedostatak prepoznatljivosti. … Nisu mi se divili niti su me prezirali, nisu me obožavali niti me se bojali; nisam bio nasilnik … nisam bio niti hrabar. (str. 7.)
Ta zadnja godina nije mu laka – završne je ispite napisao loše i nema šanse za upis na fakultet. Majka je napustila njegova oca i odselila se sa sestrom Billie, ostavivši njega da se brine za oca alkoholičara.
Malo snužden, to je bio jedan od izraza koje smo koristili. Ne osjeća se svojim, tužan. Mnogo stvari na umu. Zabrinut, tjeskoban. … Razočaran, naišao je na prepreku, nije mu baš najbolje, osjeća se odbijenim… Bila je izvanredna, doista, ta naša sposobnost smišljanja zaobilaznih fraza i eufemizama, poput društvene igre u kojoj nije dozvoljeno koristiti određenu riječ. (str. 185.)
Tada, sasvim slučajno, Charlie upoznaje Fran Fisher, djevojku drugačiju od svega što je Charlieju poznato. Kako bi je ponovo vidio, pristaje pridružiti se kazališnoj družini u kojoj glumi Fran.
Vratio sam se jer mi je bio nezamislivo da više nikada neću vidjeti to lice, čak i ako je to podrazumijevalo da pola dana moram provesti baveći se nečim što se zove impro-teatar, bila je to cijena koju sam bio spreman platiti. (str. 54.)
Prije nego shvati što se uopće dogodilo, Charlie se sprijateljuje s ostalim članovima grupe koje je dosad smatrao štreberima. Uviđa što je to pravo prijateljstvo, saznaje što je ljubav. Cijeli Charliejev život postaje bolji, bogatiji, šareniji.
No, teška obiteljska situacija i loše odluke koje je ranije donio, Charlieju ne daju mira i neprestano mu vise nad glavom. Hoće li mu upropastiti ovo čarobno ljeto smijeha, poljubaca i promjene?
Prva ljubav
Družina upravo priprema Shakespeareovu dramu Romeo i Julija, a Fran se priprema za ulogu Julije. Charlie čitavo vrijeme razmišlja o tome kako će odustati, ali toliko je opčinjen Fran da se nastavlja vraćati iz dana u dan – čak dobiva i ulogu u predstavi te počinje uvježbavati komad skupa s ostalima.
Shakespeare je, izgleda, uvjet koji Charlie mora ispuniti kako bi dobio priliku s Fran. Uskoro se sreća nasmiješi i njih dvoje postaju par.
Njihova je ljubav sve ono što prva ljubav jest – nabijena emocijama, luda, beskrajna i – osuđena na propast, na slatki rastanak. Iako smo svega toga svjesni od početka romana, ta nas sitnica ne sprječava da za njih navijamo – pa koliko potraje, potraje.
Charliejev je život u rasulu. Brine se o ocu alkoholičaru koji pleše na rubu depresije, neprestano u strahu od toga što će zateći kad se vrati kući. Opterećen je situacijama koje djeca ne bi smjela doživljavati. Baš zato, za njega se vežemo već od prvog poglavlja. Suosjećamo s njim, želimo ga zaštititi, uhvatiti za ruku, pogledati u oči i reći da će sve biti u najbolje redu.
… tada mi je sinulo… kako je najveća laž koju starost govori o mladosti ta da je potonja na neku foru slobodna od briga, uzrujavanja ili straha.
Dragi Bože, zar se nitko ne sjeća? (str. 187.)
Taj dječak prerano odrasta jer su oni koji bi ga trebalo voljeti i brinuti se za njega više okrenuti sebi, svojim potrebama i željama, svojim tugama i neuspjesima. Fran mu dolazi kao melem. Osvjetljava njegov turobni život, a nama čitateljima daje nadu da bi Charlie mogao postati nešto više razočaranja koje mu je, kako isprva izgleda, suđeno.
Ako mogu biti s Fran Fisher, ako me ona na neki način mogla prihvatiti, kao i sve moje mane iz prošlosti, svu bijedu i čudnovatost i brigu, onda bih ja zauzvrat postao bolja verzija samog sebe, verzija toliko sjajna i primjerena da je praktički potpuno nova. (str. 277.)
Slatki rastanak (od) Fran i Charlieja
Budući da mi je ovo prvi susret s Davidom Nichollsom, doista nisam znala što očekivati. Mislila sam da je ovo jedan lagani ljubavni roman, no prevarila sam se.
Njegov stil pisanja nije klasični stil ljubavnih romana – nije lepršav i jednostavan, zaigran i duhovit. Nichollsov me stil podsjeća na Orhana Pamuka. Neprestano pripovijedanje koje nije u potpunosti linearno iako ima neki svoj tijek obogaćeno razmišljanjima lika, sjećanja potaknuta sitnicama koje lik vidi ili osjeti, sve to usmjereno na Fran kao glavni objekt prisjećanja, ljubavi, želje… Pomalo sam se osjećala kao da iznova čitam Muzej nevinosti.
Usporedba s Pamukom definitivno ne može biti minus – no sjeta koja zrači iz romana Slatki rastanak čini ga prikladnijim za čitanje na neki kišni dan, nego ljeti kad upeče sunce. Vrijeme radnje je ljeto koje kao da podrazumijeva sreću i osmijehe. Baš zato, Slatki rastanak trebamo čitati u one ljetne dane koji se približavaju jeseni. Tada i mi, nagonski, osjećamo dolazak nekakvog kraja, a čežnja, tuga i bol glavnog lika oživljavaju i u našim srcima.
Ovo ljeto je baš užasno, nije li? Sunce izađe, nebo je plavo ako imaš sreće, i odjednom ti se jave sve one unaprijed određene ideje o tome što bi trebao raditi… Zato je ljeto strašno tužno – zbog toga što bismo svi trebali biti veseli. (str. 103./104.)
Ovo nije ljubavni roman, već roman o ljubavi. Prvoj ljubavi. Teškoj, intenzivnoj, očaravajućoj i dubokoj. Ljubavi koja nas mijenja i koju pamtimo cijeli život. Ovo je roman o odrastanju, o izgradnji karaktera, o traženju samog sebe. O tome da možemo i imamo pravo voljeti. Da ćemo nekad nekome biti ne samo dovoljno dobri, nego najbolji.
Da se za ljubav treba potruditi i izići iz zone komfora.
I da nikad nije kasno promijeniti se i krenuti naprijed.
Ostali naslovi ovog autora:
David Nicholls pisac je kojeg kritika smatra jednim od najtalentiranijih pisaca engleske suvremene književnosti.
Autor je pet romana, a kod nas su prevedeni Jedan dan, Mi i sada, Slatki rastanak.
