Ivana Vranjić: Oblačna

Nakladnik: Ogranak Matice hrvatske u Šibeniku, 2021.

Naslovnica romana Oblačna: ©Ogranak Matice hrvatske u Šibeniku

Ivana Vranjić: Oblačna

Oblačna

Oblačna (38) i Cmok (35) žive u malom gradu gdje svi znaju sve o svima.

Oblačnu i Cmoka znao je čitav grad. Nisu se oni zalagali za spašavanje svijeta volonterski neumorno…, nisu zaslužili Nobela za svoja postignuća…, njih su dvoje na neki neobjašnjiv način bili – face, a sve zbog toga što su ljudi vjerovali da gledaju dvije srodne duše koje su nekim čudom uspjele pronaći jedna drugu…
(str. 8.)

Baš tako! Svi su bili uvjereni da njih dvoje imaju ono što svi traže – pravu ljubav. Da su njih dvoje srodne duše. Da im je suđeno biti zauvijek skupa. No, Oblačna i Cmok nisu, ispod površine, ni blizu savršen par.

Nad glavom im kao prokletstvo visi nekoliko neuspjelih pokušaja vjenčanja. Isprva duhovito, a kasnije sve teže, pokušavaju svojoj okolini – malog ograničenog grada – objasniti kako je njima samo ljubav dovoljna. Ne treba im papir.

No, duboko u srcu, Oblačna ipak osjeća da joj treba. Možda ne sam papir, ali ono nešto, da se napokon uklopi u okolinu i ispuni (tuđa) očekivanja.

Ispunjavanje društvenih normi često se pokaže važnijim od naših osobnih želja jer nitko ne želi biti odbačen od plemena. … Pleme kažnjava one koji se ne drže reda i tko želi preživjeti i biti prihvaćen, mora slijediti društvene zakone. …
Crne ovce vole samo u pjesmama. … I u revolucijama. A brak nije ni jedno ni drugo, ni pjesma, a ni revolucija.
(str. 16.)

No „divlji“ brak najmanji je problem… U naizgled idiličnoj vezi Oblačne i Cmoka puno je pukotina koje prijete razbijanjem čitavih dvanaest zajedničkih godina.

Što je zapravo prava ljubav?

Koliko za nju treba žrtvovati?

Možemo li biti sretni ako imamo drugu osobu, ali nemamo sebe?

U kovitlacu nevolja i uzburkanih emocija koje je potresaju, Oblačna pokušava pronaći odgovore na ta važna životna pitanja.

Skrivena priča

Budući da sama spisateljica ističe da ovo nije ljubavni roman već roman o ljubavi, i prije čitanja pomalo sam naslućivala priču skrivenu u zajedničkom životu Oblačne i Cmoka.

Ipak, dobila sam puno više nego što sam očekivala. Roman Oblačna potresao me negdje u dubini mog bića. To je suptilna analiza veze koja je potrošila samu sebe. Ljubav preživi samo ako se hrani, a usne Oblačne i Cmoka odavno su presušile, u tolikoj mjeri da su postali bezvoljni, umorni cimeri bez imalo snage za pokret i promjenu. Za sve što kreće loše ne možemo kriviti samo nju ni samo njega, premda Oblačna, u klasično ženskoj maniri, preuzima svu odgovornost. Preispituje isključivo sebe, svoje mogućnosti i ograničenja, sažalijeva se, razmišlja gdje je ONA pogriješila.

Ivana Vranjić: Oblačna

Život u malom

Čini mi se da smo se, kad prijeđemo neke godine, sretne i nesretne ljubavi, brak, razvod, preljub, traženje sebe u svijetu, skloniji povezivati s drugima. Onako iskreno, na nekoj primitivnoj razini. Ja razumijem tebe – ti mene. Bez muljanja. Tako sam i ja razumjela i doživjela Oblačnu.

Suosjećala sam s njom. Bila sam bijesna zbog nje. Vjerovala sam joj.

Bila je ugodna i pristojna žena, odana prijateljica, dobra kćer, kolegica na koju se moglo osloniti…, ona koja pristaje na sve da bude voljena; potiskivala je emocije i pretvarala se da joj ne smetaju stvari koje joj smetaju – a sve zbog toga što se užasavala gubitka ljudi do kojih joj je stalo. … Da su ljudi glina, Oblačna bi bila ona najmekša koju si mogao oblikovati po svom kako si htio. (str. 51.)

Spremna je na sve kako bi bila voljena. Kako bi bila prihvaćena.

Tko od nas to nije?

Tko se od nas ne bori s predrasudama društva? Uvijek ima onih koji će nam nešto zamjerati i zbog nečega nas osuđivati, kao što je to Oblačnoj činila vlastita majka, a samo zato što se još nije udala i što još nema obitelj.

… njena malograđanska potreba da se svima opravda za svoj život i živote svoje djece. Živjela je u uvjerenju da svi imaju pravo suditi o osobnim izborima bilo koga jer su se znala pravila i zakoni, a one koji ih krše trebalo je izvesti na pravi put.
(str. 28.)

Valjda su zato i imena tako općenita. Mi smo oni. Oni su mi.

O ženama, za žene

Stil pisanja prvo je što zapinje za oko dok čitamo ovaj roman. Mjestimice podsjeća na Elenu Ferrante, koja je u svojim romanima isto tako sklona poniranju duboko u samu sebe, introspektivnom lamentiranju i samokažnjavanju tugom i tjeskobnim mislima. Točno se vidi da je autorica diplomirala kroatistiku i da je upoznata s lijepom književnošću.
Rečenice kojima se služi mjestimice su čista poezija:

Kad umre nešto u čovjeku, on izgleda isti: ista kosa, iste oči, isto tijelo… Uostalom, ljudi ne čuju zvuk lomljenja tuđih svjetova. Nema sprovoda kojima se ispraćaju, nema oglasa u novinama, nema oblaka koji naraste iznad glave i kiši po cijele dane… Nema gotovo nikakvih vanjskih naznaka koje bi stajale kao znak upozorenja da je duša u kataklizmi. (str. 103.)

Oblačna je čisto žensko pismo. Roman žene o ženama. Za žene. Istodobno nas tješi i ranjava. Uvlači se u intimu dvoje ljudi, u njihove najskrivenije tajne. Pokazuje nam da ništa nije onakvo kakvim se na prvi pogled čini. I iako su me neki dijelovi pogodili, rasplakali, naljutili, Oblačna postaje rado viđen dio moje kućne biblioteke. Ona se čita kad smo sretni jer nas podsjeća na relativnost sreće. I čita se kad smo tužni jer nam dođe kao melem na ranu.

Ivana Vranjić: Oblačna

Zašto Oblačna nije mogla biti Sunčana?

Sviđa mi se konstatacija da se ovaj roman može čitati kao priručnik za preživljavanje. Oblačna je u niti dvjesto stranica bila suočena s puno toga. Nisam očekivala toliko tuge i bola u tako malo stranica. Kao da je stvarno istina da nesreća nikada ne dolazi sama. U nekim sam njezinim promišljanjima prepoznala sebe, u nekima svoje prijatelje, svoju rodbinu. Kao da se sav život, sa svojim dobrim i lošim stranama, slio u ove stranice, ostavljajući nas u nevjerici.

Priča mi se jako svidjela, dugo nisam pročitala nešto toliko ljudski i poetsko u isti mah.

Žao mi je samo što Oblačna nije postala Sunčana.

A još mi je žalije što Cmok nije postao Pljas.

Ostali naslovi ove autorice:

Ivana Vranjić autorica je zbirke poezije Anđeli od žice, objavljene 2018. godine. Svoju poeziju, priče i eseje objavljuje uglavnom na društvenim mrežama. Oblačna je njezino prvo prozno djelo.

Gdje kupiti roman Oblačna:

Roman možete kupiti tako da se javite samoj autorici na Facebook profil ili u VBZ knjižarama.

Stephanie Scott: U ime ljubavi

Nakladnik: Znanje, 2021.

Naslovnica romana U ime ljubavi: ©Znanje

Stephanie Scott: U ime ljubavi

U ime ljubavi – 1994. godina

U Japanu cvjeta neobična industrija wakaresaseya – jedan supružnik unajmi osobu da zavede drugog i tako stekne prednost u brakorazvodnoj parnici.

Sato svojoj supruzi Rini čini baš to. Unajmljuje Kaitara da zavede Rinu i njezin preljub ovjekovječi fotografijama koje bi na sudu bile od iznimne važnosti za dobivanje skrbništva nad sedmogodišnjom kćerkicom Sumiko. No Sato ne računa na jedno – Rina i Kaitaro odmah se zaljubljuju.

Imamo mnogo izraza za sudbinu. Neki su srcedrapateljni, drugi u sebi sadrže snagu, cikluse sreće i odabira. Riječ koja mi je pala na um … bila je starinska, arhaična čak, ali najprikladnija: sadame. Predodređena sudbina koja se mora prihvatiti jer se ne može promijeniti. (str. 342.)

Sato, pomalo sirov i neugodan čovjek, nikada nije niti volio, a niti u potpunosti razumio senzibilnu, eteričnu Rinu. A ona, navikla na brak bez ljubavi i propale snove, s Kaitarom iskusi nešto što nije mogla niti zamisliti. Ljubav, čežnja, požuda, zanos miješaju se u kovitlacu emocija koje njih dvoje ne mogu niti žele kontrolirati.

Postoje neka iskustva, čak i ona malena, koja te zviznu kao udarac u želudac. Njihova sila može se zadržati mjesecima, čak i godinama. Rina se polako probudila. Još uvijek sigurna u jutarnjoj čahuri sna, pustila je da joj misli otplove prema Kaitaru i njihovu zadnjem susretu. Pomislila je na svjetlost u njegovim očima dok ju je gledao i kako su se te iste oči zadržale na njezinu licu. Na to kako je čak i sada mogla osjetiti topao sjaj žudnje, kako je bila poželjna. (str. 117 )

Rina se planira razvesti te s Kaitarom i kćeri Sumiko zasnovati novu obitelj.

No, način na koji su se Rina i Kai upoznali još uvijek je tajna.

A onda je Rina ubijena.

Kai je optužen i zatvoren.

Sumiko odrasta s djedom, nesvjesna velike tajne koja obavija majčinu smrt.

U ime ljubavi – dvadeset godina poslije

Iako ovu divnu priču o ljubavi i smrti priča mnoštvo likova, samo nam Sumiko pripovijeda u prvoj osobi.

Laži, kad se prvi put izgovore, imaju zasjenjenu kakvoću, paučinastu teksturu koja se može omotati oko života. Imaju tu paperjastu lakoću suštine djetinjstva, a moje je djetinjstvo sazdano na laži. (str. 12.)

Čitav život uvjeravana je da joj je majka poginula u automobilskoj nesreći.

Sada, dvadeset godina kasnije, jedan telefonski poziv iz zatvora mijenja sve.

Sumiko se mora suočiti s lažima na kojima je odrasla.

Odlučna je istražiti okolnosti majčine smrti i otkriti tko ju je, i zašto, doista ubio.

I tako se ispostavilo da ono što me je sve vrijeme proganjalo – strah da je svaki član moje obitelji ukaljan događajima i promijenjen do neprepoznatljivosti – bila istina. Ne samo da su svi bili upleteni u majčinu smrt, nego je svatko od nas bio kriv, čak i ja. (str. 304.)

Stephanie Scott: U ime ljubavi

Što sve činimo u ime ljubavi?

Roman U ime ljubavi uči nas puno toga o japanskoj kulturi. Veliku većinu nisam znala, no najviše me je iznenadila činjenica da wakareseseya kao djelatnost doista postoji. Mislim, nije ni u našoj kulturi rijetkost da supružnici izvlače prljave stvari kako bi brakorazvodna parnica išla njima u korist, i nije tajna da se tada služe svakakvim podlim spletkama, ali wakaresaseya je ozbiljan biznis. Pomalo gadljiva praksa koja cvjeta jer ljudi oduvijek i svugdje žele pronaći način kako, nakon ljubavi, povrijediti onog drugog.

Spisateljica Stephanie Scott napisala je ovo djelo potaknuta stvarnim sudskim procesom, gdje ju je opčinila priča o tome što smo sve sposobni učiniti drugom u ime ljubavi.

Što bismo učinili u ime ljubavi prema partneru? Djetetu? Unuku?
U ime ljubavi prema moći, novcu?

Sve te vrste ljubavi povezane su u ovoj neobičnoj, fascinantnoj priči u kojoj ništa nije onakvo kakvim se na prvi pogled čini.

Tko je ubio Rinu manje je važno od onog zašto.

Završni dojam – vau!

Iako sam isprva pomalo oklijevala s čitanjem ovog romana, mogu reći da sam, na kraju, potpuno oduševljena! U ime ljubavi nije roman za kakvim bih inače posegnula jer nije niti triler niti krimić niti klasičan ljubić.

Ali – vjerovali ili ne – on je sve to!

Imamo ubojstvo, optuženika koji možda jest, a možda nije ubojica, ljubavnu priču veću od vremena i djevojku Sumiko koja sve to istražuje i povezuje u cjelinu. A u cjelini se, osim ljubavi i smrti, isprepliću čarobni japanski krajolici te stil pisanja koji je toliko poetičan, sjetan i strastven u isto vrijeme da svaku rečenicu osjećate kao pjesmu i još dugo mislite na nju.

Ljubav Rine i Kaija opisana je i iznijansirana s toliko osjećaja i razumijevanja, da ih vidite kao stvarne ljude, stvarne ljubavnike koji se vole vama pred očima.

Svidio mi se i način na koji spisateljica piše o preljubu – kirurški precizno, priča nam o svim emocijama koje takav čin u sebi ima. Nisu to samo ljubav i mržnja. Koliko je tu želje za povezanošću i razumijevanjem, nade, vjere.

S druge strane, koliko preljub može povrijediti sve one u njega umiješane – prevarenog supruga, djecu, roditelje…

U ime ljubavi prelijepo je napisana atmosferična priča koja će vas zarobiti. Ne samo potresnom, a opet predivnom fabulom koja itekako djeluje na čitateljeve emocije, već i riječima brižljivo spojenima u magične rečenice koje vas vode u samo srce Japana.

Stephanie Scott: U ime ljubavi

Ostali romani ove autorice:

U ime ljubavi roman je prvijenac Britanke Stephanie Scott, za koji sama kaže da je nastajao „mnogo godina“, što i ne čudi, s obzirom na opseg istraživanja koje je provela pišući priču o Rini i Kaitaru.

Gdje kupiti roman U ime ljubavi:

Znanje

David Nicholls: Slatki rastanak

Nakladnik: Znanje, 2021.

Naslovnica romana Slatki rastanak: ©Znanje

… prva ljubav, mislim da je to poput pjesme, glupe pop pjesme koju čuješ i pomisliš, pa to je jedina stvar koju ikada želim slušati, ima sve … ne treba mi ništa drugo. Sada je, naravno, ne bismo pustili. … Ali, kada je puste na radiju, pa, to je i dalje dobra pjesma. (str. 437.)

David Nicholls: Slatki rastanak

Slatki rastanak

Charlie Lewis je šesnaestogodišnji mladić, pomalo autsajder, najpamtljiviji po tom što ga valjda, nakon zadnjeg dana škole, nitko neće pamtiti.

Dok sam bio učenik, moja prepoznatljiva osobina bila je nedostatak prepoznatljivosti. … Nisu mi se divili niti su me prezirali, nisu me obožavali niti me se bojali; nisam bio nasilnik … nisam bio niti hrabar. (str. 7.)

Ta zadnja godina nije mu laka – završne je ispite napisao loše i nema šanse za upis na fakultet. Majka je napustila njegova oca i odselila se sa sestrom Billie, ostavivši njega da se brine za oca alkoholičara.

Malo snužden, to je bio jedan od izraza koje smo koristili. Ne osjeća se svojim, tužan. Mnogo stvari na umu. Zabrinut, tjeskoban. … Razočaran, naišao je na prepreku, nije mu baš najbolje, osjeća se odbijenim… Bila je izvanredna, doista, ta naša sposobnost smišljanja zaobilaznih fraza i eufemizama, poput društvene igre u kojoj nije dozvoljeno koristiti određenu riječ. (str. 185.)

Tada, sasvim slučajno, Charlie upoznaje Fran Fisher, djevojku drugačiju od svega što je Charlieju poznato. Kako bi je ponovo vidio, pristaje pridružiti se kazališnoj družini u kojoj glumi Fran.

Vratio sam se jer mi je bio nezamislivo da više nikada neću vidjeti to lice, čak i ako je to podrazumijevalo da pola dana moram provesti baveći se nečim što se zove impro-teatar, bila je to cijena koju sam bio spreman platiti. (str. 54.)

Prije nego shvati što se uopće dogodilo, Charlie se sprijateljuje s ostalim članovima grupe koje je dosad smatrao štreberima. Uviđa što je to pravo prijateljstvo, saznaje što je ljubav. Cijeli Charliejev život postaje bolji, bogatiji, šareniji.

No, teška obiteljska situacija i loše odluke koje je ranije donio, Charlieju ne daju mira i neprestano mu vise nad glavom. Hoće li mu upropastiti ovo čarobno ljeto smijeha, poljubaca i promjene?

Prva ljubav

Družina upravo priprema Shakespeareovu dramu Romeo i Julija, a Fran se priprema za ulogu Julije. Charlie čitavo vrijeme razmišlja o tome kako će odustati, ali toliko je opčinjen Fran da se nastavlja vraćati iz dana u dan – čak dobiva i ulogu u predstavi te počinje uvježbavati komad skupa s ostalima.

Shakespeare je, izgleda, uvjet koji Charlie mora ispuniti kako bi dobio priliku s Fran. Uskoro se sreća nasmiješi i njih dvoje postaju par.

David Nicholls: Slatki rastanak

Njihova je ljubav sve ono što prva ljubav jest – nabijena emocijama, luda, beskrajna i – osuđena na propast, na slatki rastanak. Iako smo svega toga svjesni od početka romana, ta nas sitnica ne sprječava da za njih navijamo – pa koliko potraje, potraje.

Charliejev je život u rasulu. Brine se o ocu alkoholičaru koji pleše na rubu depresije, neprestano u strahu od toga što će zateći kad se vrati kući. Opterećen je situacijama koje djeca ne bi smjela doživljavati. Baš zato, za njega se vežemo već od prvog poglavlja. Suosjećamo s njim, želimo ga zaštititi, uhvatiti za ruku, pogledati u oči i reći da će sve biti u najbolje redu.

… tada mi je sinulo… kako je najveća laž koju starost govori o mladosti ta da je potonja na neku foru slobodna od briga, uzrujavanja ili straha.

Dragi Bože, zar se nitko ne sjeća? (str. 187.)

Taj dječak prerano odrasta jer su oni koji bi ga trebalo voljeti i brinuti se za njega više okrenuti sebi, svojim potrebama i željama, svojim tugama i neuspjesima. Fran mu dolazi kao melem. Osvjetljava njegov turobni život, a nama čitateljima daje nadu da bi Charlie mogao postati nešto više razočaranja koje mu je, kako isprva izgleda, suđeno.

Ako mogu biti s Fran Fisher, ako me ona na neki način mogla prihvatiti, kao i sve moje mane iz prošlosti, svu bijedu i čudnovatost i brigu, onda bih ja zauzvrat postao bolja verzija samog sebe, verzija toliko sjajna i primjerena da je praktički potpuno nova. (str. 277.)

Slatki rastanak (od) Fran i Charlieja

Budući da mi je ovo prvi susret s Davidom Nichollsom, doista nisam znala što očekivati. Mislila sam da je ovo jedan lagani ljubavni roman, no prevarila sam se.

Njegov stil pisanja nije klasični stil ljubavnih romana – nije lepršav i jednostavan, zaigran i duhovit. Nichollsov me stil podsjeća na Orhana Pamuka. Neprestano pripovijedanje koje nije u potpunosti linearno iako ima neki svoj tijek obogaćeno razmišljanjima lika, sjećanja potaknuta sitnicama koje lik vidi ili osjeti, sve to usmjereno na Fran kao glavni objekt prisjećanja, ljubavi, želje… Pomalo sam se osjećala kao da iznova čitam Muzej nevinosti.

Usporedba s Pamukom definitivno ne može biti minus – no sjeta koja zrači iz romana Slatki rastanak čini ga prikladnijim za čitanje na neki kišni dan, nego ljeti kad upeče sunce. Vrijeme radnje je ljeto koje kao da podrazumijeva sreću i osmijehe. Baš zato, Slatki rastanak trebamo čitati u one ljetne dane koji se približavaju jeseni. Tada i mi, nagonski, osjećamo dolazak nekakvog kraja, a čežnja, tuga i bol glavnog lika oživljavaju i u našim srcima.

Ovo ljeto je baš užasno, nije li? Sunce izađe, nebo je plavo ako imaš sreće, i odjednom ti se jave sve one unaprijed određene ideje o tome što bi trebao raditi… Zato je ljeto strašno tužno – zbog toga što bismo svi trebali biti veseli. (str. 103./104.)

David Nicholls: Slatki rastanak

Ovo nije ljubavni roman, već roman o ljubavi. Prvoj ljubavi. Teškoj, intenzivnoj, očaravajućoj i dubokoj. Ljubavi koja nas mijenja i koju pamtimo cijeli život. Ovo je roman o odrastanju, o izgradnji karaktera, o traženju samog sebe. O tome da možemo i imamo pravo voljeti. Da ćemo nekad nekome biti ne samo dovoljno dobri, nego najbolji.

Da se za ljubav treba potruditi i izići iz zone komfora.

I da nikad nije kasno promijeniti se i krenuti naprijed.

Ostali naslovi ovog autora:

David Nicholls pisac je kojeg kritika smatra jednim od najtalentiranijih pisaca engleske suvremene književnosti.

Autor je pet romana, a kod nas su prevedeni Jedan dan, Mi i sada, Slatki rastanak.

Gdje kupiti roman Slatki rastanak:

Znanje