Nakladnik: Profil, 2020.
Naslovnica romana Olive Kitteridge i Olive, iznova: ©Profil
Prevele Tatjana Jambrišak (Olive Kitteridge) i Patricija Horvat (Olive, iznova)
Olive Kitteridge i Olive, iznova
Ova dva romana zapravo su zbirke priča povezanih glavnom junakinjom, osebujnom Olive Kitteridge. Priču po priču, saznajemo sve više o Olive i oblikujemo svoje mišljenje o njoj. Nekima će se odmah svidjeti i s njom će se povezati. Nekima će ta ljubav doći kasnije, kao meni. Nekima se Olive uopće neće svidjeti i to je u redu, ona se niti ne želi svidjeti svima.
„Zdravo, Olive“, rekao je prilazeći joj. Htio ju je zagrliti, ali mu se činilo da kraj nje stoji tama kao neki poznanik koji ne namjerava otići. (Olive Kitteridge, str. 11.)
Zapravo, pravo je čudo da vam se Olive uopće svidi. Ona je krupna gospođa, bez dlake na jeziku. Iskrena do bola. Neobična. Nadahnjujuća. Kažem, pravo je čudo da vam se Olive ne svidi!
Jer gledajte, ona je, ovako na prvu, doista neugodna i prvi nam je poriv maknuti se od nje. Ali kad zagrebete malo ispod površine, ona je toliko divna da ćete se zaljubiti!
Ljudi ili ne znaju kako se osjećaju u vezi s nečim ili odluče da nikad neće reći kako se doista osjećaju u vezi s nečim.
I zato mu je nedostajala Olive Kitteridge. (Olive, iznova, str. 13.)
Iskreno, cijeli sam prvi dio pročitala čudeći se kako se ljudima roman sviđa. Mislim, jasno mi je kako im se roman sviđa, divno je napisan, rečenice su tako lijepe, sve je dosta emotivno…
Ali kako im se Olive sviđa… Bila mi je nepoznanica do drugog dijela. Tada… Ne znam. Kao da me nešto obasjalo. Odjednom, postala mi je divna! I samo sam se nadala da mi neće umrijeti u zadnjoj priči. Ne znam kako bih se s tim pomirila…
Neka bude brzo, razmišljala je misleći na svoju smrt – o tome je mogla misliti nekoliko puta dnevno. (Olive Kitteridge, str. 235.)
O čemu se radi?
Ha, zapravo, radi se ni o čemu (sad zamislite onog smješka što sliježe ramenima). Nema neke radnje koju možemo slijediti. Čitamo priču po priču. U nekima je Olive glavni lik, u nekima jedva sporedni. U nekima se spominje možda u jednoj rečenici. Ipak, utjecaj koji ima na likove mjestimice je životno važan, kao u priči u kojoj svojim neprekidnim brbljanjem i dosađivanjem sumještanina odgovori od samoubojstva.
… gospođa Kitteridge nam je jednom rekla na satu matematike – nikad to neću zaboraviti – … okrenula se prema razredu i rekla: ‘Svi vi znate tko ste. Ako se samo pogledate i poslušate, znat ćete točno tko ste. I nemojte to zaboraviti.’ (Olive, iznova, str. 217.)
Upoznajemo i njezina muža Henryja, za kojeg svi govore kako je ugodan i drag, njena sušta suprotnost, no čitajući pitamo se – je li tome doista tako?
Onda, njezin sin. Dobar, loš, zao?
Prvi roman dosta je nedorečen što se tiče karakterizacije likova jer mi stvarno nije bilo jasno kakav je tko, nisam mogla pročitati ni samu Olive. Drugi dio puno mi je bolji i popunio je neke velike praznine. U njemu je Olive ajmo reći napokon sretna.
Olive je tad iznenada palo na um kako nije bila sretna ni prije… Nije znala zašto joj se to odjednom razbistrilo. Spoznaja o tom izostanku sreće javljala joj se samo povremeno, ali obično dok je bila sama. (Olive, iznova, str. 33.)
Otkrila je neke nove stvari, upoznala nove ljude, vidjela da se život svakoga dana mijenja i iako nije fan promjena, treba ih prihvatiti jer one neminovno dolaze.
Čitati ili ne čitati Olive Kitteridge?
Ha, gledajte… Ovisi o tome što volite… Olive definitivno nije lagano štivo jer ni ona nije lagana žena.
Olive je krupna žena. Ona to zna, sli nije uvijek bila krupna i još se na to navikava. Istina je da je oduvijek bila visoka i često se osjećala nezgrapno, ali to da je krupna, to se pojavilo s godinama… (Olive Kitteridge, str. 62.)
Sve je lijepo napisano, ali nije jednostavno za čitanje. Treba puno toga pohvatati jer čak i kad se ništa ne događa – događa se život. A njega u Olive ima. Ima itekako!
Već sam rekla, prvi me dio nije nešto oduševio, ponajviše me zbunjivao. Drugi dio me očarao. I sama Olive, njen život i svi ti mali, a opet tako veliki životi koji se oko nje pletu. Više sam se puta nasmijala, a bome mi je i nekoliko trenutaka bilo malo teško oko srca.
Jer kod Olive, baš kao i u životu, vrijeme stalno prolazi. Bila je gospođa u godinama i kad smo je upoznali – pa zamislite samo koliko je godina sada u toj gospođi! Boreći se s ljepotom i ružnoćom života bilo cinizmom, bilo crnim humorom ili golom, grubom istinom, Olive hrabro kroči naprijed.
Meni se jako, jako svidjela, pogotovo kad sam je dobro upoznala. Teška je i zahtjevna. Odaje dojam da ju je teško voljeti. Ipak, evo priznajem, pronašla sam u njoj dobar dio sebe.
Iskreno vjerujem da ćete i vi.
Ostali naslovi ove autorice
Elizabeth Strout američka je spisateljica i dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, i to baš za roman Olive Kitteridge. Osim njega te svojevrsnog nastavka Olive, iznova, napisala je i romane Sve mi ispričaj, Amy i Isabelle, Zovem se Lucy Barton, O, Williame! te Lucy kraj mora. Tri potonja imaju istu junakinju, Lucy Barton, pa čine svojevrsnu cjelinu, a najbolje od svega jest to što u Sve mi ispričaj Lucy upoznaje Olive! Dakle, sve se na kraju pomiješa!
