Oznaka: njemačka književnost

Nakladnik: Znanje, 2021.

Naslovnica romana Drago dijete: ©Znanje

Prvog dana gubim osjećaj za vrijeme, čast i jedan kutnjak. Zato sada imam dvoje djece i mačku. … Imam i muža. … Pod njegovim zagrljajem pulsiraju ozljede, koje se protežu od gornjeg dijela mojih leđa prema dolje, kao da svaka od njih ima vlastiti rad srca. … Tu i tamo mi se zacrni pred očima… Tada pokušavam samo disati. (Lena, str. 3.)

Drago dijete

Duboko u šumi, u kolibi s prozorima koji su zakovani izolacijskim pločama žive mama, tata i dvoje djece. Tata strogo kontrolira obitelj – odlasci na zahod dopušteni su samo u određenom vremenu, ladice su zaključane, a koliba oslobođena bilo kakvih opasnih, otrovnih, oštrih predmeta.

On štiti obitelj od svih opasnosti i brine se da djeca ne ostanu bez majke.

No, jedan dan mama Lena uspije pobjeći. Da – pobjeći! Jer obitelj koju oni čine nije normalna obitelj – to je obitelj stvorena u zatočeništvu.

A tko je mama Lena? Je li to djevojka koja je prije četrnaest godina nestala i za kojom roditelji neumorno tragaju sve ove godine? Ako nije, zašto tvrdi da se zove Lena?

…moramo se zauvijek pomiriti s mišlju da se više nikad neće vratiti kući, nikad. Samo se sada… ta misao najednom čini mnogo drugačija nego u onim prijašnjim trenucima… Do ovog trenutka bile su to samo teorije, s  određenim manevarskim prostorom. Postaje mi jasno da je taj manevarski prostor posljednjih četrnaest godina bio naš životni prostor, jedino, malešno mjesto u kojem smo mogli postojati, u kojem smo imali zraka za disanje. (Lenin otac Matthias, str. 72./73.)

Lena nije pobjegla sama, uz nju je i njezina kći Hannah, djevojčica iznimne inteligencije, no obilježena odrastanjem u kolibi. Sve što zna, zna iz knjiga, enciklopedija i priča koje joj je mama pričala prije spavanja.

Ali ona je jednostavno moja mama. I kad mislim na nju, znam da je volim. Ljubav, to je vrlo slično kao sreća. Osjećaj koji je jako topao i koji u čovjeku potiče smijeh, tek tako, iako nitko nije ispričao vic. (Hannah, str. 16.)

Dok policija pokušava izvući neki smisao iz Hanninih riječi, dok pokušava utvrditi majčin pravi identitet i identificirati napadača, Lena počinje dobivati prijeteća pisma.

Noćna mora je završila.

Dobro došli u noćnu moru!

Je li „drago dijete“ Hannah?

Roman Drago dijete progutala sam u dva dana i mislim da to dovoljno govori o njegovoj kvaliteti! Atmosfera straha izvrsno je dočarana. Poremećene okolnosti u kojima je jedna obitelj nastala obilježile su svakog njezinog člana.

Roman nam je ispripovijedan s gledišta nekoliko likova – žene za koju pokušavamo dokučiti je li Lena, njezine kćeri Hanne i Leninog oca Matthiasa.

Iz djelića misli majke i kćeri saznajemo jezive okolnosti u kojima su živjele. Ali, dok je majka upoznata i s normalnim životom i svjesna je monstruoznosti čovjeka koji ju je zatočio, Hannah je svega toga blaženo nesvjesna.

Sjećam se kako sam prve večeri sjedila pokraj njega na kauču, ukočena od preneraženosti. Kako sam krajičkom oka virila prema njemu i kako sam se mogla samo diviti njegovoj kamuflaži. … Izgledao je kao da je upravo stigao iz ureda… Nije to bio onaj nenjegovani, smrdljivi monstrum rošavog lica i praznih, crnih očiju, kao iz filma strave. (Lena, str. 86.)

Njoj je tata samo – tata. Koji možda ima hrpu pravila i zabrana, ali to je samo zato da se mama – ah, ta smotana, zbunjena mama – ne ozlijedi! Dijete ne razumije što znači normalna obitelj i njoj je njezina upravo to. I dok mi čitatelji s nevjericom (i gnušanjem) pratimo sudbinu majke, još nam veći osjećaj mučnine ostavlja upravo Hannah – Hannah koja se želi vratiti u kolibu, koja mrtva-hladna, ozbiljno, pripovijeda o braci koji čisti mrlje krvi s tepiha jer je čistoća važna i koja bulazni o putovanju na koje ju je vodila mama. U Pariz!

Može li se Hanni vjerovati?

Zašto ustraje u svojim lažima?

I što je uopće laž, a što istina u tom kolopletu mašte, priča, događaja…

Pravi psihološki triler, napokon!

Roman Drago dijete jeziv je, potresan, strašan, emotivan, sve odjednom. Kombinacija je psihološkog trilera i svojevrsne obiteljske drame, mučna, zapletena, puna različitih obrata i šokantna.

Radnjom pomalo podsjeća na Sobu Emme Donoghue, no Soba je dirljivija, potpuno ispričana glasićem nevinog djeteta.

Hannah je djevojčica od koje su me podilazili srsi, iako sam se trudila razumjeti okolnosti u kojima je odrastala. Ona nije nevina, ona je iznadprosječno pametna i čitavo vrijeme imamo dojam da nešto krije. Njena nevješta komunikacija s ljudima, ravnodušnost u prihvaćanju događaja oko sebe, mirnoća kojom prolazi kroz sve to… Ne znam, možda nisam u pravu, ali meni je jednostavno bila jeziva.

Sviđaju mi se preokreti kojih ima stvarno dosta i likovi koji su svi odreda mutni.

Sviđa mi se što naprosto ne znamo kome vjerovati niti govori li itko uopće istinu.

Ipak, najviše od svega sviđa mi se čitava ta atmosfera kolibe u šumi, žene koja je uspjela pobjeći i manijaka koji je proganja. Dodajte tome još i djevojčicu u stilu Kingovih blizanki iz Isijavanja i djeda čije postupke ne razumijemo i imate roman koji stvarno nećete ispuštati iz ruku.

Volim kad je roman na kojem piše „psihološki triler“ doista takav – kad se igra psihom i čitatelja i likova. Nikad ne znamo što tko misli ni što nas čeka iza ugla. Ne znamo niti tko je tko ni može li se ikome vjerovati.

A onda, kada na kraju uspijemo sve shvatiti i povezati u cjelinu – što bi se reklo na reklami – neprocjenjivo!

A evo i motivacije:

Teško je to podnijeti, ali vjerojatno je jednostavno tako. To je ljubav. Posve svejedno koliko bolesna, uvrnuta i pogrešno shvaćena, ona i dalje ostaje ljubav. Ljubav koja nas pokreće. Koja nas čini monstrumima, svakog na svoj način. (str. 314.)

Hmmmmm… Definitivno uvrnuto.

Uživajte u čitanju.

I pokušajte ne pročitati sve odjednom!

Ostali naslovi ove autorice:

Drago dijete je roman prvijenac autorice Romy Hausmann. Možda vam bude zanimljivo to da ona i njezina obitelj žive blizu Stuttgarta – u osamljenoj kući u šumi. Brrrrrr… Jasno mi je otkud joj inspiracija…

Gdje kupiti:

Znanje