Želimir Periš: Mladenka kostonoga

Nakladnik: OceanMore, 2020.

Naslovnica romana Mladenka kostonoga: ©OceanMore

Želimir Periš: Mladenka kostonoga

Mladenka kostonoga

Mladenka kostonoga knjiga je kao nijedna druga…

… u kojoj se kroz lik priprostog guslara predstavlja suštinski karakter ove knjige, koja je ep o vještici Gili, ispripovijedan bez plana i reda, uz sablju i pušku kao instrumente pripovjedne tehnike. (str. 7.)

Sve u njoj je drugačije i varljivo. Ono što nije – jest, a ono što jest – nije. Osim u onim drugim slučajevima kad baš ono što jest – jest, a ono što nije… Shvaćate me.

Ovo je roman koji vas začara, baš kao da je na njegove stranice čari bacila sama Gila kostonoga.

Za načelnika je ona bila ljekarica, za druge travarka, najčešće vilenica – žena kojoj su same vile dale moć liječenja. I ne samo liječenja: kad baca čari, ona je vračara i čarobnica, kad čita sudbinu – gatalica, bahorica i proročica, a tko joj te moći spočitava i naziva ih bezbožnim, zvat će je irudicom, štrigom i na kraju, kao najteža od svih titula – višticom. Vištica Gila. Koliko je imala naziva, toliko je odrađivala i uloga. (str. 88.)

Vrijeme i mjesto radnje

Vrijeme radnje je 19. stoljeće, od Gilina rođenja pa do starosti, no varate se ako mislite da ono ide kronološki. Mladenka kostonoga počinje na kraju, uhićenjem guslara Želimira Periša koji bečkoj obavještajnoj službi, uz porciju batina i gusle, pjeva „pjesmu o vještici Gili // zbog koje su mnogi jadni bili“. Guslar Periš počinje svoje pjevanje pričom o Gili kao odrasloj ženi. Poglavlja se zatim izmjenjuju bjesomučnim ritmom, izlazeći iz Beča i vraćajući se na Velebit, u Liku, gdje je Gila djevojčica. Stranicu za stranicom, Gilin život pretače se iz prošlosti u sadašnjost i obrnuto. Putujemo Zagorom, dolazimo u Zadar, svraćamo na Silbu, otok Gilinih želja i čežnji. Užasnuti smo u Pazinu, ponovo prestrašeni u Beču…

Poglavlja promiču pred našim očima. Gila je čas žena, čas novorođenče i starica. Ljubavnica, majka, vještica. Ljekarica i trovačica.

Svaki susret s otočanima otvara nam dva čitanja Gile, jedno koje prikazuje Gilu kakva jest: Gila-majka, a drugo kojim se skicira ono što Gila na Silbi nije: Gila-vještica. Giline dvije uloge ovdje su suprotstavljene kao nepreklapajuće. Da bi postala majka, Gila mora odbaciti identitet vještice. (str. 209.)

Želimir Periš: Mladenka kostonoga

Gila – mladenka kostonoga

Gila je lik savršeno oblikovan, istkan jednako od mašte i zbilje. Ona ima sivu, srebrnu kosu. Ime joj je dovoljno neobično da nas opsjeda pitanje o tome kako ga je dobila. Njezin Carević neobičan je koliko i ona. Kako je Gila postala majka? Koga je voljela? Ili je postala majka onako kako to vještice postaju?

Kupeći mrvice i tragove o Gili iz poglavlja u poglavlje, u našim se glavama stvara fascinantna priča o ženi koja je silom prilika postala vještica i prigrlila to kako bi preživjela.

Gila je duhovita, zanimljiva, izvanredna. Mudra, lukava, vješta.

U našem kraju Gila je poznata bar kolko i Gospa. Samo su njezina čuda, za razliku od Gospinih, bila na raspolaganju svima. (str. 291.)

Ipak, najvažnije od svega, Gila je dobra. Gila je čista srca i predodređena za spašavanje, a ne uništavanje. Kako znam? Pročitajte, nećete se pokajati. Svaka od gotovo petsto stranica romana Mladenka kostonoga malo je remek-djelo, mali dragulj hrvatske književnosti i melem za oči nas čitatelja. Vjerujte mi, jednom ste, ili možda čak nikad, pročitali ovakav roman. Nešto ovako pametno, uzbudljivo, dirljivo i privlačno nije često ni na policama najbolje opremljenih knjižara.

Jednako je i s ljudima. Kad ih se stavi pred sablast, oni reagiraju. Postaju strašljivi ili hrabri, postaju neodlučni ili nepokolebljivi, čvrsti ili se raspadnu, a kako god reagirali, uvijek sebe razotkrivaju pred tim ogledalom. Čudovište je slika istine. Pred čudovištem se teško laže. (str. 37.)

Fascinantan stil pisanja

Opisati osjećaje koji su me prožimali dok sam čitala nezahvalan je posao pa neću ni pokušati. Reći ću samo da sam se poželjela vratiti na fakultet i uzeti ovu knjigu kao temu diplomskog rada. U njoj je toliko slojeva, toliko likova, toliko različitih stilova pisanja… Ti stilovi pisanja fascinirali su me i na čitateljskoj i na stručnoj razini. Ima tu pastoralnih dijelova Zoranićevih Planina, različitih dijalekata koji nam pomažu uživjeti se u različite epizode Gilina života i povezati se s likovima. Neke su glave pisane poput bajki, neke poput najoštrijih stranica realizma. Neke su stranice kao ravna crta na onom uređaju koji mjeri otkucaje srca – okrutne su i bole – ali tempo je ravan, likovi rade ono što moraju kako bi preživjeli.

Najviše su mi se svidjele dvije tehnike pisanja.
Prva je glava 22., „…u kojoj je ritam riječi takav da se čitateljima ne dopušta udahnuti pa da i sami osjete kako teško diše grkljan kojem prijeti sablja.“ To su skoro tri stranice bez točke. Čitamo, i stvarno, samo zbog riječi, teško dišemo.

…bilo kojeg boga muške sile, koji puca, koji zastrašuje, koji prijeti snagom, jer muško se uvijek oslanja na silu, jer je to esencija muške moći: siliti, dokazivati silu, trajno je isticati, stalno je nametati, njome prijetiti, biti glasan, nadimati se nad malima i nemoćnima, posebno nad ženama, posebno nad djecom… (str. 193.)

Druga je glava 48., napisana gotovo poput dječje knjige u kojoj sami birate jedan od mogućih završetaka. Ako dosad čitatelj nije bio u knjizi, nakon glave 48. bezglavo upada u nju i baš poput Gile, neprestano se osvrće preko ramena.

Ne može, dobra volja ne može biti prevaga između života i smrti jer to nije pitanje volje. Čovjek ne smije okrenuti leđa drugom čovjeku. Čovjek ne smije imati opravdanje da postane zvijer. (str. 189.)

Želimir Periš: Mladenka kostonoga

Čudesna priča o čudesnoj ženi

Bog ne voli vještice, toliko je znala o Bogu. Samo nije znala zašto. (str. 20.)

Kao što znate, ono što je savršeno teško je opisati običnim riječima. Meni je Mladenka kostonoga baš takva. Uz Črnu mati zemlu Kristijana Novaka, ona je najbolje, najjače i najzanimljivije djelo suvremene hrvatske književnosti.

Ovaj je roman poput slagalice čiji su dijelovi skriveni po stanu. Tražite, slažete. Nekad nađete kut, nekad sredinu. Priča nije cjelovita dok ne upijete i zadnju stranicu, ne pronađete tu zadnju puzzlu koja nedostaje.

O Mladenki je teško pričati bez otkrivanja nekih važnijih segmenata Giline sudbine, ali ne želim vam kvariti uživanje u čitanju ovakva djela. Periš je majstor navođenja na pogrešne tragove pa vraćanja na pravi put. Ovaj je roman nepredvidiv, začudan, brz i spor. On uvlači u sebe i nemoguće ga je prestati čitati. Meni ni jedno jedino slovce nije bilo previše. Pročitala bih bila i još petsto strana da ih je bilo!

Ovo je feministički roman o vješticama, koliko god to kontradiktorno zvučalo. Gila je tako hrabra, otvorena, požrtvovna. Ni jedan se jedini muški lik ne može mjeriti s njom. Ona je prigrlila svoje „vještičje“ kako bi preživjela, kako bi spasila onog kojeg voli više  od svega. Može li žena uopće više od toga?

Postoje li vještice?
Čemu ima imena, ima i simena
. (str. 371.)

Ako nakon svega trebate preporuku, evo je. Nemojte više ni trenutka odgađati, ovo je ono što ste čekali, što vam treba. Nakon čitanja, otkrit ćete malo Gile u sebi. Nemojte je više nikada skrivati.  

Ostali naslovi ovog autora:

Želimir Periš rođen je u Zadru, 1975. godine. Osim romana Mladenka kostonoga objavio je i zbirku priča Mučenice, romane Mima i kvadratura duga, Mima i vaše kćeri te Gracija od čempresa, zbirku pjesama x, društvenu igru Strašne žene i slikovnice Straška postavlja teška pitanja te Straška izvrće neistine.

Mladenka kostonoga nagrađena je nagradama Kočićevo pero i Književnom nagradom tportala za najbolji hrvatski roman 2020. godine.

Želimir Periš: Mladenka kostonoga

Gdje kupiti roman Mladenka kostonoga:

OceanMore

Još jedan dobar roman o vješticama je i Vještičji sat autora Chrisa Bohjaliana. Njegova vještica nije ni blizu našoj Gili, ali roman nije loš i vrijedi ga pročitati.
Od srca vam zatim preporučujem i Weywardice Emilie Clark, Milosti Kiran Milwood Hargrave i Rogus Ivane Šojat.

Kristian Novak: Slučaj vlastite pogibelji

Nakladnik: OceanMore, 2023.

Naslovnica romana Slučaj vlastite pogibelji: ©OceanMore

Ima nas koji vidimo. Ima nas koji pamtimo. (str. 276.)

Kristian Novak: Slučaj vlastite pogibelji

Slučaj vlastite pogibelji – uvod

Na samom početku 2013. godine u Međimurju, mladi si je policajac oduzeo život. Navodno. Svega par dana prije kobnog događaja, prijavio je svoje nadređene i svoju policijsku postaju za korupciju. Njegova obitelj nikad nije povjerovala u službenu verziju događaja – samoubojstvo. Na tijelu nije provedena obdukcija, a sportska torba u kojoj su, kako se piše, bili dokazi koje je mladi policajac skupljao, roditeljima je vraćena prazna.

Njegov brat, također policajac, nekoliko godina kasnije, dobio je nagradu za najpolicajca spasivši život muškarcu koji se želio ubiti.

Toliko za početak. Ako vam srce još nije puklo, uskoro će. O svemu ovom što sam napisala možete saznati više na internetu.

I to je istina.
Koja nema veze s ovom pričom, vjerujte mi kad vam lažem.
(str. 275.)

Mlada kul profa

Mlada kul profesorica hrvatskog jezika odlučila je sa svojom dramskom grupom uprizoriti Antigonu.

Antigona je, da, znam, ta tipična priča na koju svršavaju nadobudne mlade profe hrvatskoga, ali je stvarno idealna. Usamljen i nemoćan pojedinac, sloboda i pravo na državljanstvo, građanski neposluh koji pokreće sukob. Zakon i moral, javno i privatno, muško i žensko. Stradanje zbog pravednih uvjerenja. I the pitanje: možeš li ikada preuzeti kontrolu nad svojoj sudbinom. (str. 11.)

Dok se nekonvencionalnim metodama pokušava zbližiti s grupom i uvući ih u dramske likove, saznaje za smrt mladog policajca Nene. Ne pazeći što govori, u zabludi valjda misleći da svatko može reći ono što misli, obruši se na bogatog mladića u skupom automobilu kojem je Nenek napisao kaznu i tako na sebe navukao bijes svoje policijske postaje. Nekome u dramskoj to se nije svidjelo pa priča ode dalje nego što je kul profa ikad i slutila da će otići.

Drukčije sam zamišljala ovaj tren. U njemu bi trebalo biti nekog zaključka. Mora biti neke pouke… Koja je pouka, koja je pouka. Možda eventualno ovo: ima stvari koje ti se dogode bez smisla, zato si nemoj lagati da si pametnija ili jača, jer nisi, jer si možda slabija i gluplja, to je tako i tako to uzmi. (str. 7.)

Kristian Novak: Slučaj vlastite pogibelji

Slučaj vlastite pogibelji

Policajac Neno napisao je kaznu nekome kome nije smio zbog čega je izvrgnut mobingu čitave svoje policijske postaje. Uskoro je mrtav, slučaj je službeno proglašen samoubojstvom.

Njegov brat Marli također je policajac, koji isprva vjeruje službenoj istrazi, no kada pod pritiskom obitelji počinje kopati po bratovoj smrti, na vidjelo isplivaju stvari koje nije očekivao.

Marli! Očem kaj nam neko objasni kaj se dogodilo! Već je objavljeno kaj so to ne čista posla, pa daj malo zvleči glavu z riti! Pred mesec dni je poslo pritužbu na svoje nadređene i kolege i ve je mrtev! Marli, nekaj ne vala, kak ne razmiš ka moramo to raščistiti! (str. 66.)

Kako će se njegova priča i potraga za istinom ukrstiti s borbom za opstanak kul profe, ostaje nam za vidjeti.

Ovo je jedan od onih romana koje morate pročitati!

Slučaj vlastite pogibelji – zadnji dio međimurske trilogije

Novakovu međimursku trilogiju čine Črna mati zemla, Ciganin, ali najljepši i sada, Slučaj vlastite pogibelji.

Sva su tri romana pisana međimurskom kajkavštinom koja je većini čitatelja isprva nerazumljiva. Neka čitatelje možda i odbija, no vjerujte mi, nakon par rečenica, sve će ići lakše i riječi će vas uvući u svoj ples. Vrlo brzo razumjet ćete i tekst i kontekst, jer je Slučaj roman koji se čita prvenstveno srcem, emocijama, pa tek onda glavom.

Poglavlja pisana gotovo standardnim jezikom, s tek malim utjecajem kajkavskog narječja, govori nam profesorica hrvatskog koja se zeznula misleći da školstvo tolerira slobodan govor.

Poglavlja pisana u obliku scenarija za dramu, po uzoru na Antigonu, napisana su na kajkavštini, prate Marlija i ostatak Nenekove obitelji te njihovu potragu za istinom. I oni su, također naivno, mislili da policija služi kako bi provodila zakon.

…jebiga, svi smo hrabri za druge. A on je bio hrabar za sebe. (str. 124.)

Bez riječi

Ne postoje riječi kojima bih vas mogla uvjeriti da je Slučaj vlastite pogibelji nešto što ne smijete propustiti. Toliko je bolji, dublji, teži i emotivniji od bilo čega što bih mogla reći. I premda volim misliti da znam s riječima i da su one moje područje, ovaj roman nadilazi svaku pohvalu i preporuku.

Kao i ostali Novakovi romani, i Slučaj je žanrovski neodrediv. Isprva nam se čini da čitamo krimić jer Nenekova obitelj, na čelu s bratom Marlijem, traga za rješenjem njegove smrti. Ubojstvo ili samoubojstvo? Upliće se tu i ljubavna priča, jedino svjetlo u mraku zla, napetosti i težine čitave priče. Ipak, ovo je ponajviše kritika društva u kojem živimo, države u kojoj ne smijemo reći ono što mislimo, u kojoj ne možemo slobodno raditi svoj posao, u kojoj smo svi jednaki – osim što su neki jednakiji.

Tebi ide tužba za klevetu, kaznena prijava za uznemiravanje i poticanje na mržnju, prijava za nesavjesno postupanje nastavnika prema učeniku… Škola bude isto fasovala… Dobro, kaj ti misliš tko si ti da se tak razgovaraš? (str. 94.)

Policajac koji je radio po zakonu – kažnjavajući one koji trebaju biti kažnjeni te profesorica koja je ukazala na š*pke u skupim automobilima, primjer su nevolja koje te snađu kada ne igraš po pravilima. Čijim pravilima? Onih, naravno, koji ih kroje, jer pravila nikad nisu ista za sve. Neki ih smiju preskočiti, zaobići, prekršiti, prekrojiti. Nikad nismo svi isti, i Slučaj vlastite pogibelji to će vam i pokazati.

Isti pred zakonom? Dajte najte.

Ajde zamisli ve svet v kojemo policajac nema tu slobodu… ka tu i tam zrihta kaznu prijatelu šteri se vozio 15 više od dopuštenog? Ka ostane i bez to malo saveznikov? Isti pred zakonom, dajte najte. Neje saki pijani vozač isti. Neje saki vozač ka se spomina na mobitel isti. (str. 241.)

Kristian Novak: Slučaj vlastite pogibelji

Slučaj – to smo mi

Nakon čitanja Slučaja, osjećala sam se kao da me pregazio vlak, ali u najpozitivnijem mogućem smislu. Osjećala sam sve moguće emocije, nevjericu, užas, bol, sućut, ljutnju, bijes… I ja sam, baš kao i mlada profa, nastavnica hrvatskog jezika i njezinu sam sudbinu gotovo mogla osjetiti. Znam kakvo je školstvo, koliko treba opreza u komunikaciji s roditeljima, vaganja riječi u komunikaciji s učenicima… Znam kako nekad treba progutati i misli i osjećaje.

S druge strane, vjerovali ili ne, vezana sam i za policiju i znam kako je to težak i užasan posao. Možda sam zbog toga toliko osobno doživjela Slučaj vlastite pogibelji. Ipak, čak i ako nemate nikakvih dodirnih točaka s likovima, fascinirat će vas kompleksnost i priče i izvedbe. Tanke niti povezanosti likova, sumornost koja se nadvija nad nama dok čitamo, patnja koju fizički osjećamo… Ova priča boli, vjerujte mi, i reći ću zašto mada već znate. Ova priča je istina. Pokazuje nam, kao da gledamo u zrcalo, točno stanje u kojem živimo.

Slučaj vlastite pogibelji – to smo mi. Kraj je, valjda kao i život, s tek natruhom nade  i možda tamo neke daleke, buduće sreće.

Oprostite mi na dugoj recenziji. Nisam rekla ni pola toga što sam htjela.

Najljepše vas molim, pročitajte Slučaj.

I na kraju…

…znam da ćete istražiti slučaj koji je potaknuo pisanje romana. Obratite pažnju na fotografije s pogreba. Sad pogledajte naslovnicu Slučaja. Vidite li?

Jeste li uočili zašto se roman zove „slučaj vlastite pogibelji“? Jeste li se naježili?

I još jedna stvar, jeste li povezali što je zapravo dramski scenarij i tko ga je napisao? Mene je od savršenstva ove cjeline zabolio mozak.

Nitko ne piše onako kako Novak piše…

Kristian Novak: Slučaj vlastite pogibelji i Črna mati zemla

Ostali naslovi ovoga autora

Kristian Novak moj je najdraži hrvatski suvremeni autor i vjerojatno će to zauvijek i ostati. U njegovo sam se pisanje zaljubila na prvo čitanje, kada sam u ruke uzela njegov drugi roman Črna mati zemla. Roman je to koji me potresao do srži i koji sam pročitala više od jednom, a preporučujem ga svima, uvijek i svugdje. Ako vam treba nešto što će vas emotivno ubiti, uzmite Črnu mati. Taj mi je roman njegov najbolji i najdraži, mada svi ostali tvrde da je Ciganin, ali najljepši Novakovo najbolje ostvarenje. Meni je Ciganin najslabiji, iako je remek-djelo. Eto, tako Novak piše.

Dosad je objavio četiri romana, a navodim ih prema godini objavljivanja:

  • Obješeni, 2005.
  • Črna mati zemla, 2013.
  • Ciganin, ali najljepši, 2016.
  • Slučaj vlastite pogibelji, 2023.

Gdje kupiti roman Slučaj vlastite pogibelji:

Naklada OceanMore