Nakladnik: Hena com, 2021.
Naslovnica romana Horror vacui: ©Hena com
Horror vacui
Strah od praznine. … U suvremenom značenju izraz se upotrebljava za oznaku psihološko-moralnih i egzistencijalnih stanja: strah pred smrću, bezličnošću svakodnevice, ispraznim životom i slično. (str. 62.)
Između nje, kojoj tek na samom kraju saznajemo ime, i supruga Petra nije ostalo više ništa. Gotovo da više i ne razgovaraju, jedno su drugom potpuni stranci.
Gledam ga ispred ekrana i mislim može li se cijeli život proživjeti u inatu? Možda ja naprosto njega ne vidim, ne osjećam, možda zato mislim da je moj muž plošan. Tu plošnost osjećam toliko suvereno da bih ponekad mogla doći iznad njega s krpom za prašinu i prebrisati ga kao ogledalo ili površinu komode. (str. 17.)
Tako mu neće reći ni da je trudna ni da je abortirala, proživjet će sve to sama unutar sebe.
Nadalje pratimo njene unutarnje monologe, razgovore sa samom sobom, zapažanja o svijetu koji je okružuje. Godina je 2016., traje Europsko nogometno prvenstvo, okružuju je zastave, navijači, dresovi i urlanje iz kafića. Pada vlada, premijer je svrgnut. Ona je puki promatrač svijeta oko sebe.
Odlazi u kuću u kojoj je rođena, pliva, upija sunce, pije kavu u gledajući u bijeli hibiskus.
Njoj se ništa ne događa, više se događa oko nje, dok ona razmišlja o samostanu koji joj je u susjedstvu, o Petru za kojeg je više ništa ne veže. O hrani, moru, rodnoj kući i susjedi koja cijeli dan sjedi u sjeni svoje kuće.
Primijetila sam da stalno postavljam pitanja. Točku sam zamijenila upitnikom. Propitujem. Moj unutarnji svijet unakrsno je ispitivanje. (str. 119.)
Strah od praznine
Uzimajući u ruke još jednu knjigu u Heninom izdanju, znala sam da će me dočekati pravi dragulj. Staša Aras stvorila je tekst u kojem je svaka rečenica malo remek-djelo.
Pisanje je krizni čin. Prepoznajem to stanje kad čitam. Umjetnost, uzgon iz kičme iz donjih ekstremiteta, krilate pete i glava u plamenu. Rekli bi neki – previše strasti. Nemojte tako vi što nemate krila za loviti tanad srca. Idite slobodno u park i tamo hranite golubove. (str. 7./8.)
Na svega 160 stranica, ovaj roman izaziva ono čega se ona boji – horror vacui, strah od praznine. Čitajući ovo kratko, ali teško djelo, obuzima nas tjeskoba koja i nju obuzima. Postavljamo pitanja koja i ona postavlja.
Što sam više ulazila u njezine misli, u isto sam je vrijeme i manje i više razumjela, ako je to uopće moguće. Ona djeluje istodobno hladno i distancirano, ranjeno i krhko. Ljutila me jer je rezignirana, jer bježi od svog života, same sebe. Ni za što se ne bori, sa svime se miri. Teži za nečim, ali ni sama nije načisto za čime. Bila mi je tako mutna i daleka, kao žena koju promatram bez naočala – nema oštrih linija, vidim samo obrise.
Nedostaje mi Petar, zapravo ne baš on, nedostaje mi bilo tko tko bi, primjerice, svjedočio mome životu. Netko za koga nisam odgovorna, a pored mene je. (str. 103.)
Horror vacui – horor koji vrijedi imati na polici
Naravno, ovaj roman žanrovski nije horor, no on nas plaši. Plaši nas stanje u kojem se nalazi glavni ženski lik. Plaši nas pomisao da ćemo se naći na njezinom mjestu – udaljeni od supruga, od prijatelja, od života kao takvog. Egzistencijalna kriza u kojoj se ona nalazi prelijeva se i na nas. Ipak, u njoj ona izaziva bezvoljnost, pomirenost. U nama bijes. Nalazi se u nekoj vrsti slijepe ulice, okružena neuspješnim brakom, nezaposlenošću i neželjenom trudnoćom. No ona bježi, ona ništa ne mijenja, ona je gledatelj vlastitog života.
I za kraj, nešto s čime se svi mi knjigoljupci možemo povezati, sa sarkazmom ili bez njega:
Nakon svih knjiga koje sam pročitala ja još vjerujem u sretan ishod. (str. 18.)
Ostali naslovi ove autorice:
Staša Aras (Stanislava Nikolić Aras) profesorica je književnosti. Do sada je objavila tri zbirke poezije: Takve se stvari događaju ljudima, Nedolično i vrijedno spomena te Premještanja. Tu su i dvije zbirke kratkih priča, Meke granice i 12 pred zidom te roman Horror vacui.
Živi u Zadru i Dubrovniku.
Intervju s autoricom donosi nam portal zadarski.hr.
Spisateljice koje su studirale književnost uvijek imaju poseban način izražavanja koji nije nužno rezultat formalnog obrazovanja, ali svakako jest osobnih preferencija i stila života. Jedna od takvih je, uz Stašu Aras, i Ivana Vranjić, a recenziju njezina romana Oblačna možete pročitati ovdje.