V.E. Schwab: Gallant

Nakladnik: Sonatina, 2022.

Naslovnica knjige Gallant: ©Sonatina

Prevoditelj: Valentina Markasović

V.E.Schwab Gallant

Za Gallant bi se naizgled moglo reći da je  gotički fantasy roman. Ali to je zapravo roman čežnje. Čežnje da nađete svoje mjesto pod suncem, da vas netko voli i da nekome pripadate. Taj toliko željeni osjećaj pripadanja negdje, odnosno spoznaja o nepripadanju  nikamo, toliko je jak da me naprosto nosio cijelom knjigom.

Olivia Prior nigdje ne pripada, nema obitelj, nema prijatelje, nema ni glas. Nijema je. Ali ima snažan osjećaj da pripada negdje. Pripada u Gallant.

Slobodna-slaba riječ za nešto tako veličanstveno. Ne znam kakav je to osjećaj ali želim saznati. str. 155.

Život u Merilancu

Olivia Prior živi u školi za djevojčice Merilance ne znajući ima li živuće rodbine i gdje su. Život joj je tamo težak. Zbog nijemosti meta je izrugivanja drugih djevojčica.  Jedini spas i utjehu nalazi u čitanju majčinog dnevnika i nadi da će saznati istinu o svojim roditeljima. Dnevnik njene majke ispunjen je čudnovatim crtežima i rečenicama koje joj se čine nerazumljive i besmislene. Čitajući majčin dnevnik, Olivia teška srca zaključuje kako se radi o ženi koja je izgubila razum. Kad se već pomirila s spoznajom da je sama na svijetu, stiže pismo nepoznatog joj ujaka kojim je poziva u Gallant.

Prošla sam iza zida, napisala je njezina majka. I upoznala sam Smrt. str. 150.

Gallant

Gallant je ogromno obiteljsko imanje gdje Oliviu dočekaju par sluga i Matthew, rođak kojemu Olivijino prisustvo očigledno smeta. Istovremeno, otkriva da je ujak koji ju je pozvao na imanje umro prije godinu dana te da on zasigurno nije taj koji joj je poslao pismo. Tražeći objašnjenja, Olivia ponovno iščitava majčin dnevnik u kojem je ona upozorava da se ni pod koju cijenu ne smije približavati zidu koji označava rub imanja. Boraveći u Gallantu, Olivia otkriva cijelo nasljeđe Priora koji su živjeli ondje. Nema knjiga iz kojih će to pročitati ili rodbine koja će joj to ispričati. Sve joj to pričaju duhovi i sjene koji žive tu na Gallantu i s kojima Olivia komunicira na sve moguće načine jer ih ona vidi.

Kuća poput ove ima previše povijesti, a povijest sa sobom uvijek nosi svoje duhove. str. 102.

Zid

Olivijina znatiželja da otkrije tajne svoje obitelji prelazi granice imanja. Odluči prijeći zabranjeni zid u potrazi za odgovorima. Ali na toj strani nalaze se vojnici tame i sama Smrt. Olivia spoznaje da je i njezina majka prešla zid i tako upoznala njezina oca, ali pod koju cijenu?

Hoće li Olivia pobjeći sudbini i nadmudriti Smrt? Hoće li saznati tajnu o svojim roditeljima?

Dojam o djelu

Gallant je roman koji  teško svrstati u neku određenu kategoriju. Svakako je fantasy na onaj mračan gotički način čemu pridonose i crno-bijele ilustracije nalik na Rorshachove mrlje. Premda je stil pisanja izuzetno poetičan, na trenutke i liričan, uznemirujući svijet sjena i neprijateljskih stvorenja izvan zida ne daju vam mirno spavati.

Duhovi koji se pojavljuju svako malo i  koji upozoravaju na opasnosti iza zida dijelom su Olivijine nade, a dijelom opsjene. Čas vam se čine  izuzetno stvarni, a čas samo puste tlapnje i nadanja osamljene djevojke u potrazi za pripadanjem.

Kako što sam navela u uvodu, Gallant je roman čežnje, roman tuge, roman istraživanja za svojim korijenima.

Jeziva atmosfera koja se ćuti u samom dvorcu nasljeđe je svih onih koji su tu živjeli. Kad zanemarite sve sjene, duhove, zlokobnu atmosferu i susret sa Smrću, ostaje vam složenost emocija jedne mlade djevojke koja grozničavo traži mjesto koje će zvati domom. Nakon odlaska iz sirotišta, neverbalne interakcije s ljudima zbog svoje nijemosti, majčinog dnevnika koji joj je jedina spona s obitelji, ostaje joj samo nada. Nada da će pronaći svoje mjesto pod suncem. Kad je ugledala Gallant, Olivia je znala da je to mjesto upravo pronašla.

Lik Olivie vrlo je snažan i nepokolebljiv. Autorica ga je jako dobro donijela.

Ako volite romane s dubljom pričom, onom koja otvara ulaz u duhovno neistražena područja, područja sjena i opsjena, preporučujem vam ovu knjigu. 

V.E.Schwab Gallant

O autoru

V.E. Schwab autorica je broj 1 bestselera New York Timesa za više od dvadeset knjiga, uključujući hvaljene serije Shades of Magic, serije Villains, serije Cassidy Blake i međunarodnog bestselera Nevidljivi život Addie LaRue. Njezin je rad dobio pohvale kritičara, preveden na više od dva tuceta jezika i izabran za televiziju i film. First Kill – serija o YA vampirima temeljena na istoimenoj Schwabovoj kratkoj priči – trenutačno radi na Netflixu uz producentsku kuću Belletrist Productions Emme Roberts. Živi u Edinburghu, u Škotskoj.

Gdje kupiti:

Sonatina

Laura Purcell: Korzet

Nakladnik: Znanje, 2021.

Naslovnica romana Korzet: ©Znanje

U klesanju ženskog tijela leži posebna ljepota. Ono mlitavo meso učvrsti se i preobrazi u nešto drugo. Kada je gol, ženski trup je želatinozan krajolik, različitih nijansi. Ali stavite ga u korzet i dobit ćete snagu i oblik. Dobit ćete svojevrstan oklop. … Drži sve vaše rasute dijelove na mjestu. Nema na svijetu takvog odjevnog predmeta kao što je korzet. (Ruth, str. 2016.)

Laura Purcell: Korzet

Korzet

Pomalo dokona dvadeset petogodišnja bogatašica Dorothea voli dvije stvari –  dobra djela i frenologiju. To je naslijedila od pokojne majke, koja se s protestantizma preobratila na katoličanstvo i zbog toga bila izopćena iz visokog društva.

Dotty, dakle, te svoje dvije ljubavi ujedinjuje u dobrotvornom radu sa zatvorenicama.

U tim svojim posjetima vidjela sam mnogo nesretnih žena. Očajnih, usamljenih, gladnih utjehe. Ali nikad nisam upoznala zločinku kao što je bila ona.
(Dorothea, str. 3.)

Tako susreće Ruth, siromašnu šesnaestogodišnju krojačicu optuženu za ubojstvo svoje gazdarice. Ona je, naravno, želi utješiti i navesti na pokajanje, no čak i više od toga, želi joj izmjeriti lubanju i vidjeti je li Ruthina ubojita ćud u njoj upisana.

Frenologija je jedina disciplina koja može objasniti obrasce ponašanja u ovih žena. One su rođene s nagonom da ubiju. Sve je to ondje, ispisano im je na lubanji. Ako se na vrijeme ne poduzmu mjere opreza … one će se predati porocima. Naše društvo griješi što zanemaruje ovu elementarnu znanost. (Dorothea, str. 3./4.)

Dok čeka suđenje, Ruth Dorothei priča svoju mučnu životnu priču i priznaje ne samo jedan – nego brojne zločine koje je počinila – šijući. Ruth vjeruje da može u svoje šavove ušiti ubojite, nasilne misli koje će u najstrašnijim mukama ubiti svoga vlasnika.

„Iglom ne možeš nikome nauditi, Ruth.“ Ruth je lagano nakrivila glavu i pogledala me. A ja sam osjetila kako se ježim, od glave do pete.
„Mislite?“
(Dorothea, str. 11.)

Isprva sumnjičava, Dotty sve dublje i dublje tone u Ruthinu nadnaravnu priču punu boli, grozota, ubojstava, mržnje i šavova. Jer, svu svoju nesreću, jad i bijedu Ruth ušiva u korzete i haljine.

Kako se priča bliži kraju, Dorothea će početi povezivati konce koji svima izmiču. Je li Ruth manijakalna ubojica ili žrtva tragičnih okolnosti? I koja je šansa da njeni korzeti doista, DOISTA ubijaju?

Dorothea

Gotički roman Korzet smješten je u London 19. stoljeća i njegov smrad, bijeda i prljavština izvire iz svake stranice. Baš zato još su očitije razlike između dvije mlade žene koje nam pričaju priču.

Prva je Dorothea, bogata, privlačna, lijepa… Godinama na granici između djevojke i usidjelice, uporno odbija sve udvarače koje joj otac nameće. Zanima je znanost, bolje rečeno, frenologija. Mjestimice djeluje praznoglavo, ograničeno, sputano pravilima ponašanja i društvenim očekivanjima od jedne gospođice. Poglavlja koja nam ona pripovijeda lepršava su, čak i smiješna.

Plosnat nos, plosnat um, kaže se u narodu. Doista, pomislih u tom trenutku, ubilačke misli rijetko more one lijepe i pomodne. (Dorothea, str. 7.)

Jednostavnost života u novcu izvire iz svake rečenice. No i Dorothea ima svoje skrivene tajne i boli, a vjerujte mi, i pametnija je nego to njeni frivolni komentari daju naslutiti.

Život dame u visokom društvu sigurno se može usporediti sa stajanjem u močvari. Prati vas osjećaj kao da tonete, polako ali sigurno. (Dorothea, str. 209.)

Laura Purcell: Korzet

Ruth

Ruth je sušta suprotnost. Ona nije ni glupa ni priprosta, samo neobrazovana. Sva njena nesreća proizlazi iz toga što se rodila kao žensko – da je kojim slučajem bila dječak, nikad se ne bi latila igle i šivanja i sve bi bilo drugačije. Tako, naravno ona misli, jer šivanje vidi kao uzrok svih svojih zala. A u šivanju je bila izvrsna.

Možete živjeti život kroz šivanje; to je ono što ljudi ne shvaćaju. Možete provlačiti iglu kroz tkaninu s bilo kojom emocijom svojstvenom ljudskom srcu, a konac će tu emociju upijati. Možete šivati s nježnošću, možete šivanjem odagnati tjeskobu i prizvati mir… Ali bolje je čekati mržnju. Polaganu, odmjerenu mržnju. Nitko ne može vidjeti da je ondje, da vam vrije u vršcima prstiju, osim vas i igle.
(Ruth, str. 12.)

Njezine osobne tragedije vežu se jedna za drugu. Propast obitelji, prisilan rad, grozomorne scene kojima je svjedočila i jezivi događaji u kojima je sudjelovala igraju se s njezinom krhkom sviješću i ona počinje kriviti sebe, svoje misli i svoju iglu za sve.

Kad otkrije svoju sposobnost ušivanja mržnje u odjeću, nekim se ljudima želi osvetiti, a sredstvo osvete su igla i tkanina. Pri kraju priče čiji mahniti kraj neminovno juri prema čitatelju, Ruth stvara najljepši korzet ikad.

Tog dana zaklela sam se da ću stvoriti nešto snažno poput svog bijesa. Izradit ću nešto više od korzeta, nešto više od običnog odjevnog predmeta. Sašit ću nešto što nijedna sila na svijetu neće moći slomiti. (Ruth, str. 49.)

Korzet – dvije žene, jedna priča

Još otkad sam pročitala Nijeme pratitelje, veliki sam fan Laure Purcell i jedva sam čekala primiti Korzet u svoje ruke! Znala sam otprilike što očekivati i nisam se prevarila, Korzet je uistinu jedinstven, maštovit, dirljiv i mjestimice brutalan roman! Meni nije bio nešto posebno jeziv, no atmosfera nadnaravnog koja lebdi oko Ruth te nedoumica oko toga koliko je njezinih riječi zapravo istina, dovoljne su da se čitatelj osjeti pomalo nelagodno.

Samo vas patnja može natjerati da shvatite što je u životu dobro. (Ruth, str. 171.)

Korzet sam pročitala u manje od dva dana, nisam se mogla zaustaviti! Priča je toliko nova i neobična, uvuče vas u sebe. Očajnički želimo saznati je li Ruth odgovorna za sve te smrti, hoće li biti osuđena na smrt vješanjem. Krije li se doista tajna njezine ćudi u mjerama i izbočinama njene lubanje? Kako će Dorothea riješiti svoje probleme? Hoće li povjerovati Ruth i stati na njezinu stranu?

Kako se kraj približava, priče ove dvije žene isprepliću se više nego što smo mogli i naslutiti. Odjeci Ruthine užasne priče u Dotty bude davno potisnuta sjećanja.
I znate kako inače, kad na knjizi piše da je kraj šokantan i neočekivan, već na pola pogodimo sve? Vjerujte mi, ovdje to nije slučaj! Ne da nisam naslutila kraj, nego nisam bila ni blizu! Na granici između fantazije i zbilje, Laura Purcell ispisala je finale toliko dojmljivo da ćete se nekoliko puta na njega vraćati!

Korzet je roman koji se svakako mora naći na vašoj listi za čitanje jer ima sve – fantastičnu, potresnu priču, izvrsno okarakterizirane likove, mnoštvo tajni, laži i kraj koji briše granice između dobra i zla!

Laura Purcell: Korzet

Ostali naslovi ove autorice:

Laura Purcell radila je u knjižari gdje se rodila njena ljubav prema pisanju. Osim romana Korzet, kod nas je preveden još i roman Nijemi pratitelji koji sam čitala davno, a još ga se sjećam do u tančine. I za njega imate toplu preporuku! Sličan je Korzetu – također je gotički roman, glavni je lik mlada žena, a ima elemenata nadnaravnog koji se mogu, ali i ne moraju racionalno objasniti. Nijemi pratitelji su, makar meni, bili puno jeziviji od romana Korzet i nisam ga mogla čitati noću, dok sam bila sama u kući.

Gdje kupiti roman Korzet:

Znanje

Shirley Jackson: Oduvijek živimo u dvorcu

Nakladnik: Vorto Palabra, 2022.

Naslovnica romana Oduvijek živimo u dvorcu: ©Vorto Palabra

Ime mi je Mary Katherine Blackwood. Osamnaest mi je godina i živim sa svojom sestrom Constance. … Svi su ostali u mojoj obitelji mrtvi. (str. 7.)

Shirley Jackson: Oduvijek živimo u dvorcu

Oduvijek živimo u dvorcu

Na kraju sela, u velebnom dvorcu nekad glasovite i bogate obitelji Blackwood, žive sestre Mary Kate zvana Merricat i Constance Blackwood, sa svojim nepokretnim stricem Julianom. Kane se sela i selo se kani njih, još otkad je Constance optužena da je poubijala ostale članove obitelji.

Constance je te optužbe oslobođena, no selo ne oprašta i ne zaboravlja. Ona sada nikad ne izlazi iz kuće, a sve namirnice donosi Merricat, kada se dvaput tjedno uputi u selo. Tamo se suočava s osuđujućim pogledima, nervoznim osmjesima i općenitom željom da što prije ode. No, Merricat nije obična djevojka – njezin svijet nije kao svijet ostalih. On je pomalo iskrivljen, tajanstven, intrigantan. Merricat nam pripovijeda priču o svojoj obitelji, onoj umrloj i ovoj preživjeloj. Priča nam o magijskim ritualima kojima pokušava sačuvati kuću i život obitelji od uljeza izvana.

Manjkava čarolija, ili neispravno upotrijebljena, mogla bi našoj kući donijeti samo još veću katastrofu. Pomislila sam na majčin nakit, jer danas je bio dan svjetlucavih stvari… Pomislila sam na knjige, koje su uvijek jak štit… (str. 93.)

Priča nam o mržnji koju osjeća prema seljanima i gađenju koje oni osjećaju prema preživjelim Blackwoodima. O bizarnoj znatiželji koja ih prožima kad god sretnu Blackwoodove cure i morbidnom strahu od jedenja bilo čega što su one dotakle. Merricat ih mrzi i svima im želi smrt. Constance je razumnija, odraslija, pomirena sa sudbinom.

„Loše ih je mrziti“, Constance je rekla, „to samo oslabljuje tebe“, ali mrzila sam ih svejedno i pitala se zašto ih je uopće imalo smisla stvarati. (str. 16.)

Dolaze nevolje

K sestrama se uskoro useljava rođak Charles, prvi nagoviještaj nevolje koja se neminovno obrušava na kući Blackwood. Merricat ga prezire i želi ga se riješiti, no čini se da njezine metode ne djeluju.

Razmišljala sam kako mora da je jako teško biti demon i duh, čak i Charlesu; ako se ikad zaboravi ili dopusti da mu maska padne samo na trenutak, odmah bi ga prepoznali i otjerali; morao je biti strahovito oprezan da uvijek upotrebljava isti glas i pokazuje isto lice i isto vladanje, bez omaške; morao je cijelo vrijeme biti na oprezu da se ne oda. Pitala sam se hoće li se vratiti u svoj pravi oblik kad umre. (str. 108.)

Shirley Jackson: Oduvijek živimo u dvorcu

Loši se događaji gomilaju.
Napetost raste.
Kraj je će nas uhvatiti nespremne.

Remek-djelo američke književnosti

Premda na stražnjim koricama romana piše da je Oduvijek živimo u dvorcu gotička, duboko uznemirujuća priča, nisam imala pojma u što se upuštam.

Nakon čitanja ostala sam paf jer ovakva djela nisu česta i nije ni čudo što je ovaj kratki roman postao američki klasik. Isto tako, ne čudim se ni što su mišljenja oko njega podijeljena jer nije za svačiji ukus. Nema vam druge – morate ga pročitati!

Sram me reći da, kao nastavnica jezika i književnosti, u cijelom svom školovanju i profesionalnom životu nisam susrela Shirley Jackson i zbog toga žalim. Vidimo vrijednost njezina pisanja i ne čudim se što su inspiracija današnjim horor književnicima, među kojima se svakako ističe Stephen King.

Ovo nije horor per se, ali u čitateljima ostavlja neki nelagodan osjećaj poremećenosti i tihe jeze. Kao da nije sve onakvo kakvim nam se prikazuje. Kao da nešto dubinski nije u redu, ali nikako ne možemo proniknuti što.

Mračna tajna osebujne obitelji

Najviše me se dojmila neuroza koja se širi sa svake stranice romana Oduvijek živimo u dvorcu. Merricat je nepouzdani pripovjedač i u njene riječi sumnjamo od početka, no mislima nam se provlači pitanje – što ako je u pravu? Što ako njezino, pa… Recimo osebujno viđenje svijeta u sebi nosi neku natruhu istine? Što ako zapravo nije ona ta koja je neobična, već su svi oko nje… Pogrešni? Premda ima osamnaest godina, često sam imala slučaj da je zapravo osmogodišnjakinja i nisam mogla ne upitati se – ZAŠTO?

Shirley Jackson: Oduvijek živimo u dvorcu

A onda je tu i rulja – selo koje stoji nasuprot djevojkama Blackwood. Svi njihovi postupci – podsmjehivanje, nelagodno hihotanje, mrki, no znatiželjni pogledi… Smetaju nam poput svrbeža i koliko god se grebemo, osjećaj neugode ne prolazi. Tren smo u koži Merricat koja je praktički prisiljena trpjeti sve to i koja bježi u neki svoj izmaštani svijet, a tren smo u koži seljana koji se (opravdano?) boje cura i njihove neslavne prošlosti.

Napetost raste iz stranice u stranicu, pogotovo dolaskom rođaka Charlesa od kojeg nam se instinktivno dižu dlake na glavi. Nešto u vezi njega nije kako treba, sumnjiv je i ne sviđa nam se. Merricat to jedina vidi i možda baš ona na nas prenosi svoju neurotičnost. Isprva luckaste, ali bezopasne, njezine misli postaju sve gore, nasilnije, opsesivnije… Opasnije?

A onda, sve kulminira velikom nesrećom koja to nije.

Kraj ostavlja bez teksta, neizbježan koliko i šokantan. Morbidan koliko realan.

Nezaboravan.

Da su sve lektire ovakve, tinejdžeri bi u rukama, umjesto mobitela, čitavo vrijeme nosili knjige.

Ostali naslovi ove autorice:

Shirley Jackson rođena je u San Franciscu 1916. godine. Kada je njezina kratka priča Lutrija (koju možete pročitati klikom na naslov) prvi put objavljena 1948., čitatelji su bili zgroženi. Ipak, priča je s vremenom postala jedna od najznamenitijih američkih kratkih priča uopće. Nećete požaliti ako je pročitate, trebat će vam deset minuta, a motat će vam se po glavi oho-ho duže. Baš kao i u romanu Oduvijek živimo u dvorcu, i u njoj je važan segment mentalitet rulje. Meni je bila izvrsna!

Oduvijek živimo u dvorcu smatra se remek—djelom ove autorice, najpoznatije po djelima u žanru horora i misterija. Prije koju godinu prema ovom je romanu snimljen i film, čiji će vam trailer, bez kapi krvi, poslati neugodne žmarce niz kralježnicu.

Gdje kupiti roman Oduvijek živimo u dvorcu:

web shop Znanje

Bridget Collins: Uvez

Nakladnik: Stilus, 2019.

Naslovnica romana Uvez: ©Stilus

Bridget Collins: Uvez

Uvez

Mladi Emmett Farmer, nakon bolesti kojoj ne zna uzroka ni lijeka, dolazi raditi kod knjigoveže kao šegrt.

Usprkos maglovitim noćnim morama, sjećao sam se više nego što misle; znao sam za urlike i priviđenja, dane tijekom kojih nisam prestajao plakati ili nikoga nisam prepoznavao i onu noć kada sam golim rukama razbio prozor. …na zapešćima još uvijek imam tragove jer su me morali vezati.

str. 3.

Knjigoveže su prezira vrijedni, tako svi tvrde. Knjige se ne smiju čitati, pošteni ljudi to ne rade. Emmett je to naučio na teži način – kao znatiželjno dijete na sajmu je kupio knjigu i njen mu se sadržaj veoma svidio, no kad ga je otac uhvatio u čitanju, pobjesnio je i bacio knjigu.

Bio je to vrlo skroman štand, običan drveni stol s nogama koji je čuvao muškarac nemirnih očiju, ali krcat knjigama. Tada sam ih prvi put vidio. Nisam znao što su.

str. 13.

Emmett otada nije čitao. A sada, otac ga praktički tjera da šegrtuje u knjigovežnici. Zašto?

Knjigovežnica je s ceste izgledala kao da gori. Sunce je zalazilo za našim leđima, a crvenozlatni plamen posljednjih zraka zrcalio se u prozorima. Pod tamnim slamnatim krovom svako je okno bilo poput vatrena pravokutnika, odveć mirnog da bi plamtio, ali toliko jarkog da sam pomislio kako od vrućine osjetim žarenje u dlanovima. Nato su mi kosti zadrhtale; činilo mi se kao da sam to već vidio u snu.

str. 18.

Stara knjigoveža Seredith na glasu je kao vještica, tako i izgleda, a počesto se tako i ponaša. Emmett osjeća da ga ona odnekud poznaje, ali nije mu jasno otkud. Seredith tvrdi da je Emmettu suđeno biti knjigovežom te da posjeduje za to potreban dar.

A onda, jedan dan, u knjigovežnicu dolazi Lucian Darney…

Uvez – što gore, to bolje

Knjigoveže imaju poseban dar – uvesti vaše uspomene u uvez – knjigu. Ako vam se dogodilo nešto strašno, ako vam je slomljeno srce, ako se zbog nečeg sramite… Što god želite zaboraviti – možete.

… i poslije ćeš biti upravo onakav kakav si bio. … bez uspomena na razočaranje svoje obitelji, bez uspomene na slomljeno srce. Bit ćeš, kako bi se reklo … ponovo čitav.

str. 294./295.

Sve knjige koje kruže upravo su to, uspomene pravih, ponekad još uvijek živih ljudi. Kupuju ih i čitaju samo oni beskrupulozni, koji uživaju u ljudskoj patnji ili se slade činjenicom da znaju najniže strasti i najgore tajne svojih sugrađana.

Svatko tko je makar jednom uvezan više nije isti.

Kažeš li im da su uvezani, ponekad te čuju, iako… Samo otprilike prvu godinu, dok im se um prilagodi, ali opasno je to razdoblje, moraš paziti… … Ali pitam se… Mislim da, duboko u duši, znaju da nešto nedostaje.

str. 107.

Sasvim slučajno, Emmett jednom nailazi na knjigu čiji je naslov Emmett Farmer. Odmah mu je jasno – uvezan je. Zašto? Što je to napravio toliko strašno da je htio zauvijek zaboraviti? Kakva je to tajna vrijedna gubitka jednog dijela sebe?

Bridget Collins: Uvez

Što nas čini nama?

Ovaj fantastični gotički roman ispričan je u sadašnjosti i u prošlosti. Dva su pripovjedača, i oba otkrivaju svoje uvezane tajne, uvezana sjećanja. U nevjerojatnu priču o zaboravu skrivena je priča o ljubavi. Ljubavi koja je uvezana, ali je dovoljno jaka da se izbavi, da se vrati u život, da se ponovo osjeti. Ne želim vas navoditi na pogrešan trag pa ovdje prestajem s referiranjem na fabulu romana.

Nevjerojatna premisa otvara čitatelju brojna pitanja. Tko smo ako nemamo svoju prošlost? Postojimo li uopće ako nemamo uspomene? Koliki su dio nas naša sjećanja?

Hoćemo li biti sretniji ako zaboravimo sve svoje boli, pogreške, sramote? Ili je bolje svega se sjećati, znati da smo to preboljeli, da smo uspjeli i krenuli dalje?

I još, što bismo sve napravili kada bismo znali da nećemo biti uhvaćeni? Da nas oni koje povrijedimo neće odati, već će… Zaboraviti? Uz malu naknadicu knjigoveži, svi naši problemi mogli bi se izbrisati. Pristajemo li na to?

Uvez je uvez!

Trgovina lažnjacima je u porastu, znaš? … Nikada ih nisam vidio – dobro – koliko znam, ali znatiželjan sam. Može li se prepoznati razlika? Zovu ih romani.

str. 164.

Zanimljiv, u neku ruku ironičan dio je priča o romanima (pročitajte ovu riječ s dozom prezira). Romani su knjige, uvezi, ali priča unutar njih je izmišljena! Tada su rijetkost i nerado se čitaju. Nastali su jer je teško doći do pravih uspomena, pravih priča.

Ipak, između pravog uveza i lažnjaka uvijek postoji razlika koja se može osjetiti pri čitanju – u pravi uvez čitatelj naprosto utone, postane dio tih uspomena koje čita, vidi ih pred sobom i osjeća kao da sudjeluje u priči.

U tom slučaju, Uvez je pravi uvez! Dok čitate ovaj roman, doista utonete u priču. Spisateljica ima dar ispripovijedati događaje tako zorno da vam se odvijaju pred očima. Emocije likova toliko su jake i iskrene da se doista možemo poistovjetiti s njima.

Sreća

Zamislite da vam se sve vrati. Kćerino vjenčanje. Prvi put kada ste u ruke primili sina. Divlji zumbuli.

str. 459.

Predivna poenta dolazi na kraju romana – bez uspomena smo prazni, nismo mi.

Recept za sreću je jednostavan. Trebaju nam samo naše uspomene. Na dane kada smo bili sretni. Kada smo živjeli punim plućima. Kada smo bili voljeni i kada smo voljeli.

Uspomena na to oduzme mi dah. Nisam znao da je sreća toliko jednostavna.

str. 460.
Bridget Collins: Uvez

Ostali naslovi ove autorice:

Bridget Collins autorica je sedam romana za mlade, ali Uvez je njezin prvi roman za odrasle.

Gdje kupiti:

Web shop knjižare Hoću knjigu