Nakladnik: Hena com, 2021.
Naslovnica romana Nedovršena: ©Hena com
Bilo je to nekoliko rečenica iz memoara Luisa Buñuela: „Život bez pamćenja uopće nije život. Naše je pamćenje naša dosljednost, naš razum, naš osjećaj, čak i naše djelo. Bez njega, mi smo ništa.“ (str. 12.)
Nedovršena
Nera je studentica psihologije na zadarskom sveučilištu koja se ne sjeća vlastitog života. Neka sjećanja ima, ali ona nisu njezina.
Rođena sam tamo gdje je mnogo snijega, srednje dijete sada razvedenih, nasmrt posvađanih roditelja. Samo što zapravo nisam. (str. 7.)
Jedno ju je takvo sjećanje i dovelo u Zadar. Na školskom je izletu, još kao djevojčica, prošla pokraj prozora stana u kojem nikada nije bila, a na koji je, nekako, imala sjećanje. Otada je Nera opsjednuta tim prozorom i tim stanom. Trebat će joj godine da unutra useli, ali upisom fakulteta to joj uspijeva. No, dalje se ne događa ništa. Sjećanja su tu, nadohvat ruke, ali Nera ih se nikako ne može dokopati.
Za mene je odgovor uvijek bio nadohvat. Istina je da se nikad nisam osjećala u potpunosti svojom, više sam djelovala kao sjena tuđeg života. Događao mi se onaj nejasni moment, tjeskoban osjećaj sjećanja na nešto, neuhvatljiv djelić memorije koji ne mogu drugačije objasniti nego kao događaj koji postoji, ali ga se ja baš i ne sjećam. (str. 8.)
U sklopu studija pronalazi psihologa Mladena kojem povjerava svoj problem i koji joj čitavo vrijeme pokušava dati dijagnozu, zaboravljajući da Nerin problem nije fizički. Ona ima sjećanja, no čija?
Nera je odlučna pronaći odgovor pa se baca u mahnitu potragu za samom sobom, a svi tragovi leže u stranu iza onog prozora. Kad pronalazi sliku staru sliku ljudi koje ne zna, ali ipak nekako poznaje, Nerina će psiha biti itekako stavljena na kušnju. Jer, što ako joj se ne svidi ono što pronađe? Što ako je odgovori ne oslobode?
Potraga za samom sobom
Nedovršena je roman koji je kompleksan i intrigantan, no brzo se čita jer ju je autorica uspjela napisati tako da bude sve – filozofski i detektivski roman, drama i na trenutke jeziva fantazija. Premda mi, u principu, romani koji postavljaju velika životna pitanja i nisu nešto interesantni jer me umaraju, ovdje to nije na stvari. Nedovršena mi se veoma svidjela!
Zašto? Možda zato jer je kulisa Zadar, isti onaj grad u kojem sam studirala i u kojem danas živim, u kojem sam provela gotovo pola života. Čitajući Nerinu potragu za sjećanjima, točno sam znala gdje se traži. Dugo sam razmišljala o prozoru koji ju je opsjedao, o kafiću u kojem joj je radio jedan prijatelj, o ordinaciji njenog psihologa… Zamišljala sam gdje su točno te lokacije, je li to ova ili ona zgrada, ovaj ili onaj pogled na more…
Osim toga, neka poglavlja u čitatelju bude onaj poseban osjećaj užitka – kad Nera otkrije fotografiju iz devedesetih, kad pronađe knjigu u kojoj su tragovi… To su poglavlja koja nas tjeraju da čitamo dalje, da otkrijemo je li Nerin svijet stvaran ili uobrazilja.
Nera se pita, a i mi s njom, je li moguće živjeti život koji nije naš, je li moguće vjerovati u priču koju nam priča, je li moguće postojati – a ne postojati.
Svi imamo to mjesto koje je postojalo prije trenutka buđenja… Moment prije nego što smo shvatili da se neće dogoditi čudo, da nećemo do kraja odsanjati, da neće trajati zauvijek, da će ljudi odlaziti ili umirati. … Kao da nam veo silazi s očiju.
(str. 154.)
Ostaje li Nera nedovršena?
Nera nema sjećanja pa sve što joj se događa zapisuje u malu crnu bilježnicu. Ona ne živi, ona se zapisuje. Mi je čitamo, poglavlje po poglavlje, pitajući se je li ona samo lik u priči, stvaralac te priče ili nešto treće.
Sviđa mi se zamisao da mi nismo mi bez sjećanja, bez prošlosti. Podilaze me srsi od konstantnog osjećaja već viđenog koji prati svaki Nerin korak – jer – kome se od nas to nije dogodilo? Maštu mi golica spoznaja da je ono već viđeno preslika nekih naših bivših života i da je moguće živjeti više od jednom.
Što se kraja tiče, sve vodi k njemu. Nevjerojatan je i neprihvatljiv točno onoliko koliko ga čekamo i osjećamo od trenutka kad smo pročitali naslov.
I sviđa mi se i ne sviđa u isto vrijeme. Muči me dovršava li on Neru ili ona i dalje ostaje nedovršena. Možemo li sami od sebe napraviti gotovu priču ili nas takvima čine drugi?
Kažu da se ostvari sve što želimo. Isto tako kažu da se to najčešće dogodi prekasno, kad nas već prođe volja. (str. 210./211.)
Na kraju krajeva, i s romanom Nedovršena zbilo mi se isto što mi se dogodi s većinom domaćih autora. Zadivila me mašta autorice i upitala sam se, opet, zašto naši pisci nisu toliko hvaljeni i preporučivani kao oni strani.
Jer imamo se čime pohvaliti.
Ostali naslovi ove autorice:
Nedovršena je prvi roman mlade splitske spisateljice Marine Gudelj koja je, baš poput Nere, studirala na Sveučilištu u Zadru. Ne psihologiju nego kroatistiku, i imala sam tu čast da studiramo zajedno.
Na našem ste blogu već mogli čitati recenziju njezine zbirke priča Fantomska bol te klikom na taj link možete pročitati više i o samoj autorici.
Ako volite domaće autore i autorice, pogledajte i naš popis 10 hrvatskih autorica za vašu tbr listu te popis hrvatskih autora koje ne smijete preskočiti.