Marina Gudelj: Nedovršena

Nakladnik: Hena com, 2021.

Naslovnica romana Nedovršena: ©Hena com

Bilo je to nekoliko rečenica iz memoara Luisa Buñuela: „Život bez pamćenja uopće nije život. Naše je pamćenje naša dosljednost, naš razum, naš osjećaj, čak i naše djelo. Bez njega, mi smo ništa.“ (str. 12.)

Marina Gudelj: Nedovršena

Nedovršena

Nera je studentica psihologije na zadarskom sveučilištu koja se ne sjeća vlastitog života. Neka sjećanja ima, ali ona nisu njezina.

Rođena sam tamo gdje je mnogo snijega, srednje dijete sada razvedenih, nasmrt posvađanih roditelja. Samo što zapravo nisam. (str. 7.)

Jedno ju je takvo sjećanje i dovelo u Zadar. Na školskom je izletu, još kao djevojčica, prošla pokraj prozora stana u kojem nikada nije bila, a na koji je, nekako, imala sjećanje. Otada je Nera opsjednuta tim  prozorom i tim stanom. Trebat će joj godine da unutra useli, ali upisom fakulteta to joj uspijeva. No, dalje se ne događa ništa. Sjećanja su tu, nadohvat ruke, ali Nera ih se nikako ne može dokopati.

Za mene je odgovor uvijek bio nadohvat. Istina je da se nikad nisam osjećala u potpunosti svojom, više sam djelovala kao sjena tuđeg života. Događao mi se onaj nejasni moment, tjeskoban osjećaj sjećanja na nešto, neuhvatljiv djelić memorije koji ne mogu drugačije objasniti nego kao događaj koji postoji, ali ga se ja baš i ne sjećam. (str. 8.)

U sklopu studija pronalazi psihologa Mladena kojem povjerava svoj problem i koji joj čitavo vrijeme pokušava dati dijagnozu, zaboravljajući da Nerin problem nije fizički. Ona ima sjećanja, no čija?

Nera je odlučna pronaći odgovor pa se baca u mahnitu potragu za samom sobom, a svi tragovi leže u stranu iza onog prozora. Kad pronalazi sliku staru sliku ljudi koje ne zna, ali ipak nekako poznaje, Nerina će psiha biti itekako stavljena na kušnju. Jer, što ako joj se ne svidi ono što pronađe? Što ako je odgovori ne oslobode?

Potraga za samom sobom

Nedovršena je roman koji je kompleksan i intrigantan, no brzo se čita jer ju je autorica uspjela napisati tako da bude sve – filozofski i detektivski roman, drama i na trenutke jeziva fantazija. Premda mi, u principu, romani koji postavljaju velika životna pitanja i nisu nešto interesantni jer me umaraju, ovdje to nije na stvari. Nedovršena mi se veoma svidjela!

Zašto? Možda zato jer je kulisa Zadar, isti onaj grad u kojem sam studirala i u kojem danas živim, u kojem sam provela gotovo pola života. Čitajući Nerinu potragu za sjećanjima, točno sam znala gdje se traži. Dugo sam razmišljala o prozoru koji ju je opsjedao, o kafiću u kojem joj je radio jedan prijatelj, o ordinaciji njenog psihologa… Zamišljala sam gdje su točno te lokacije, je li to ova ili ona zgrada, ovaj ili onaj pogled na more…

Marina Gudelj: Nedovršena

Osim toga, neka poglavlja u čitatelju bude onaj poseban osjećaj užitka – kad Nera otkrije fotografiju iz devedesetih, kad pronađe knjigu u kojoj su tragovi… To su poglavlja koja nas tjeraju da čitamo dalje, da otkrijemo je li Nerin svijet stvaran ili uobrazilja.

Nera se pita, a i mi s njom, je li moguće živjeti život koji nije naš, je li moguće vjerovati u priču koju nam priča, je li moguće postojati – a ne postojati.    

Svi imamo to mjesto koje je postojalo prije trenutka buđenja… Moment prije nego što smo shvatili da se neće dogoditi čudo, da nećemo do kraja odsanjati, da neće trajati zauvijek, da će ljudi odlaziti ili umirati. … Kao da nam veo silazi s očiju.
(str. 154.)

Ostaje li Nera nedovršena?

Nera nema sjećanja pa sve što joj se događa zapisuje u malu crnu bilježnicu. Ona ne živi, ona se zapisuje. Mi je čitamo, poglavlje po poglavlje, pitajući se je li ona samo lik u priči, stvaralac te priče ili nešto treće.

Sviđa mi se zamisao da mi nismo mi bez sjećanja, bez prošlosti. Podilaze me srsi od konstantnog osjećaja već viđenog koji prati svaki Nerin korak – jer – kome se od nas to nije dogodilo? Maštu mi golica spoznaja da je ono već viđeno preslika nekih naših bivših života i da je moguće živjeti više od jednom.

Što se kraja tiče, sve vodi k njemu. Nevjerojatan je i neprihvatljiv točno onoliko koliko ga čekamo i osjećamo od trenutka kad smo pročitali naslov.

I sviđa mi se i ne sviđa u isto vrijeme. Muči me dovršava li on Neru ili ona i dalje ostaje nedovršena. Možemo li sami od sebe napraviti gotovu priču ili nas takvima čine drugi?

Kažu da se ostvari sve što želimo. Isto tako kažu da se to najčešće dogodi prekasno, kad nas već prođe volja. (str. 210./211.)

Na kraju krajeva, i s romanom Nedovršena zbilo mi se isto što mi se dogodi s većinom domaćih autora. Zadivila me mašta autorice i upitala sam se, opet, zašto naši pisci nisu toliko hvaljeni i preporučivani kao oni strani.

Jer imamo se čime pohvaliti.

Marina Gudelj: Nedovršena

Ostali naslovi ove autorice:

Nedovršena je prvi roman mlade splitske spisateljice Marine Gudelj koja je, baš poput Nere, studirala na Sveučilištu u Zadru. Ne psihologiju nego kroatistiku, i imala sam tu čast da studiramo zajedno.

Na našem ste blogu već mogli čitati recenziju njezine zbirke priča Fantomska bol te klikom na taj link možete pročitati više i o samoj autorici.

Ako volite domaće autore i autorice, pogledajte i naš popis 10 hrvatskih autorica za vašu tbr listu te popis hrvatskih autora koje ne smijete preskočiti.

Gdje kupiti roman Nedovršena:

Hena com

Marina Gudelj: Fantomska bol

Naklada: Jesenski i Turk, 2020.

Naslovnica romana Fantomska bol: ©Jesenski i Turk

Marina Gudelj: Fantomska bol

Fantomska bol

Mrzim. Glupe fraze o puštanju. Tužne završetke. Završetke uopće. Mrzim usiljene osmijehe pomirenja i okrutnost prirode prema malom stvoru. Malom, ali većem od čovjeka. … Mrzim što u filmovima nema dovoljno cigareta, a najviše od svega, mrzim male pobjednike. (str. 7., Lee)

Fantomska bol zbirka je od svega 16 priča, no one su veoma snažne, snažnije time što su kratke, nekako nedovršene, a opet, savršeno zaokružene i smislene.

Pisane su na standardnom hrvatskom jeziku, osim dijaloga, što ih čini živopisnijim, obojanijim, bližim čitatelju. Nema smisla prepričavati svaku priču posebno, ali reći ću vam da ih ima svakojakih – o dilerima Leeju i Borisu, o djevojci za koju se smatralo da je vještica (a možda je to i bila). O Milanu koji je uvijek igrao iste brojeve na lotu i tetki Jeleni koja je život uzimala dok on nije uzeo nju, bez milosti.

Uz natruhe crnoga humora, prekrivenog posvemašnjom ravnodušnošću kojom se Gudeljičini likovi provlače kroz život, čitatelj se smijucka dok guta knedlu koja mu se stvara u grlu.

Trčati sam počeo jer je besplatno, čitati jer mi je bio dosadno. Volio sam filmove više od čitanja, ali recimo da sam pomalo kukavica. Otkako sam čuo da je neke likove u Kaštelima uhvatilo zbog krađe filmova po internetu, dohvatio sam se knjige. (str. 13., Dulcinea na konjaku)

Marina Gudelj: Fantomska bol

Slatko-gorke priče o svakodnevnom

Svaka je priča gorko-slatka, nama bliska jer odražava mentalitet u kojem smo stasali i u kojem (nažalost) još uvijek živimo. Gudelj ne priča o likovima iz velikih gradova, susjedima koji se ne poznaju, rođacima koji jedni drugima ne vire u život. Ne. Sve se ljudske sudbine događaju u dalmatinskom zaleđu, po selima, pomalo zabačenim mjestima, gdje još uvijek živi folklor praznovjerja i nadnaravnog, spolna neravnopravnost i uvjerenje kako je bolje biti s bilo kim, nego sam.

Toliko sam duboko među brdima da ovdje sunčeva svjetlost stiže prije samog sunca. Obično provjerim kad će izaći pa sjednem na napuštene ljuljačke i čekam. Čim ugledam da šuma mijenja boju, osjetim olakšanje.
Noću ovdje gotovo nitko ne prolazi. Ponekad tjednima ne vidim ljude, pogotovo zimi.
(str. 31., Linija za samoubojice)

Najdraža priča iz zbirke mi je ona simboličnog naziva Žensko. Žensko koje ništa ne može slomiti, ništa ne može satrti. Žensko koje cijeli život pati, muči se, bori. Koje je osuđivano od svih jer je ovakvo ili onakvo. A žensko stoji. Jače od svih i svega.

Zašto fantomska bol?

Na fotografiji je ulomak iz priče istoga imena, iz kojega vidimo kako jedan od likova tumači što je to fantomska bol.

Marina Gudelj: Fantomska bol

No ime ove zbirke priča ima i drugu dimenziju. Svaka priča govori o nečemu što nemamo, nečemu što izostaje, no to nešto čega nema boli. Ranjava nas, nedostaje nam.

No ipak, trebao mi je netko. Svi su imali nekoga, pa sam i ja imala Damira. Objasnila sam to sebi prilično jednostavno. Omiljeni proizvod povukli su s tržišta, no i dalje mi je potreban, pa koristim neku uređenu, bezličnu robnu marku.
(str. 27., Isti brojevi)

Likovi ovih priča nisu junaci, baš naprotiv. Oni nisu uspješni, zadovoljni, sretni i ispunjeni – oni su oni drugi. Njima nešto fali, nešto nedefinirano. Boli ih ono što nemaju – ljubav, potpora, jednostavna povezanost s nekim drugim bićem. I ti su likovi gotovo uvijek žene. Nižeg socijalnoj sloja, drugačije, čudnjikave. Nekako… Okrhnute.
I premda većina priča završava nekako nedefinirano, teško, s okusom poraza, do nas se probiju i one rijetke, koje završavaju pruženom rukom ili dodirima glave. Takve priče pokazuju da ima nade. Iako uvijek nešto fali, i boli nas to što nam fali, dobro je imati nadu.

Ostali naslovi ove autorice:

Marina Gudelj mlada je splitska autorica koja je završila Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Osvojila je prvu nagradu Kritične mase 2021. godine za priču Lee i treće mjesto na FEKP-u 2018. godine za priču Dulcinea na konjaku. Obje navedene priče, među ostalima, možete pronaći u zbirci kratkih priča Fantomska bol, koja je proizišla iz priča za koje je ova uspješna spisateljica osvojila nagradu Prozak 2018. godine.

Marina Gudelj vodi i književni blog Straničnik na kojem objavljuje priče koje, uglavnom, stanu na jednu stranicu.

Nedavno je, u izdanju Hena coma, izišao i njen prvi roman Nedovršena.

Intervju koji je portalu Slobodna Dalmacija dala autorica možete pročitati ovdje.

Marinu Gudelj stavile smo na svoj popis 10 hrvatskih spisateljica koje se moraju naći na vašoj to be read listi. Ako vas zanima ta objava, kliknite na naslov i tu ste!

Gdje kupiti zbirku priča Fantomska bol:

Jesenski i Turk