Nakladnik: Fraktura, 2023.
Naslovnica romana Djevojčica: ©Fraktura
Prevela Vlatka Tor
Kaže se: „Budi muškarac“. Nikad se ne kaže: „Budi žena“. (str. 152.)
Djevojčica
Od trenutka rođenja pa do njezine sredovječnosti, pratimo Laurence Barraque, djevojčicu koju su roditelji dobili očekujući sina. Dobila je čak i ime koje je sin trebao nositi.
I nije njezin grijeh samo u tome što je djevojčica. Ona je OPET djevojčica, što znači do su roditelji kod kuće već imali jednu kćer, Claude – opet muškog imena.
„Imate li djece?“ pita gospodin.
„Ne“, odgovara otac. „Imam samo dvije djevojčice.“ (str. 47.)
Od potresnog djetinjstva, u kojem otac popisivaču stanovništva tvrdi da nema djece, nego samo dvije djevojčice, preko predpuberteta obilježenog seksualnim zlostavljanjem i famoznom rečenicom koja se toliko često čuje i kod nas – Prljavi se veš pere kod kuće – Laurence raste trajno obilježena time što je žensko.
„A ti, Lolo, nikom ni riječi, jasno? Prljavi veš se pere doma. Sve da si zaboravila, u redu?“ (str. 72.)
Odmalena naučena da dječaci imaju i mogu sve, djevojčice imaju i mogu – ništa, Laurence se gubi u svijetu koji je uporno stavlja na drugo mjesto.
…to je to, ta stvar. Njihova stvar. Ne izgleda bogznašto, ali nešto jest. Kod djevojčica nema ničega. Djevojčice nemaju ništa. (str. 42./43.)
Već u šesnaestoj godini ide na pobačaj, a kasnije, kao odrasla žena, suočava se sa smrću djeteta, toliko željenog sina koji tragičnom glupošću muškaraca umire pri porodu.
Roman Djevojčica toliko je teško i emotivno štivo da mjestimice ostajete bez daha, a vrlo često, čak i prije kraja poglavlja, imate poriv zaklopiti knjigu i zavitlati je o zid.
Previše
Iako to nikad ne radim, ovaj ću osvrt početi onim što mi se nije svidjelo, kako bih kasnije neometano mogla hvaliti roman koji sam u dnevniku čitanja ocijenila visokom ocjenom 4,5. Ovih pola oduzela sam iz vrlo jednostavnog razloga – pretjerivanje. Isprva sam mislila da se samo meni tako čini, ali kada sam to prokomentirala s vama pratiteljima na Fejsu, nekoliko vas je reklo da je primijetilo istu stvar, tako da – nisam se prevarila. Onda sam malo bacila oko na druge osvrte i vidjela sam da većina ima sličan stav – roman je odličan, emotivan i potresan, ali naprosto je PREVIŠE.
Previše svega.
Vidjeli ste iz sadržaja. Loša obiteljska situacija, seksualno zlostavljanje, maloljetnička trudnoća, pobačaj, smrt novorođenčeta… Uf… A vjerovali ili ne, čak ni to nije sve. Previše je svega pa Djevojčicu čitajte pomalo, u malim dozama. Možda tada lakše sjedne sve što je naša junakinja muškog imena doživjela.
…kad odrasteš, bit ćeš „žena“, eventualno „nečija žena“. Riječ koja te definira neprestano ističe tvoj jaram, uvijek te nekom pripisuje – roditeljima, suprugu, dok muškarac postoji sam za sebe, tako kaže jezik… (str. 26.)
Roman se bavi svim onim što znači biti žena. Postavlja mnoga bolna pitanja. Bori se za ravnopravnost, za slobodnu seksualnost, za prihvaćanje, vlastite izbore i pravo na vlastite izbore – makar bili i pogrešni.
Mnoge su rečenice potresne, snažne, univerzalne. Većina će se nas žena, čak i onih sretnica, u njima prepoznati. I time zaranjamo u sve ono što mi se svidjelo.
Ženski roman koji grize
Djevojčica je roman koji grize. Rečenice su jednostavne, i u toj svojoj jednostavnosti toliko oštre da se mjestimice na njih porežete. Iako nisam doživjela gotovo ništa od ovih strašnih iskustava koje nam autorica pripovijeda – bila sam željena, voljena, poticana, ohrabrivana, zaštićivana i tako dalje (jedna od onih sretnica) – mogu razumjeti bol žene koja je sve to nije.
Svaka je od nas noću hodala s ključem između kažiprsta i srednjeg prsta – za zaštitu. Svaka je od nas pažljivo osluškivala korake iza sebe. Mnoge su odlučile ne staviti slušalice u uši dok hodaju. To je težina ovog romana i ono zbog čega vam sjedne na prsa i ne dopušta disati. Većina nas svakodnevno poduzima jednostavne radnje za preživljavanje.
Oh, oprostite, krivo sam se izrazila. Većina nas ŽENA.
…razlika između muškarca i žena je u tome što se muškarci boje za svoju čast, a žene za svoj život. Kad ispadneš smiješan, to te neće ubiti, ali nasilje hoće.
(str. 210.)
Roman Djevojčica samo nas tjera da to osvijestimo.
Što znači biti djevojčica, biti žensko u današnjem svijetu?
Evo odgovora. Velikoj je većini i dalje ovako.
Gubitak prilike, sada i ovdje, to znači biti netko tko ne bira, netko kime manipuliraju, igračka laži, predmet spletkarenja, ulog prešutnog sporazuma, osoba o čijoj sudbini, životu, nesreći i radosti odlučuju mimo nje, izvan nje, njoj usprkos, njezini roditelji, gazde, muškarci. Vidiš, gubitak prilike, to znači biti žensko. (str. 159.)
I zato svakoga dana, SVAKOGA DANA, morate svojim djevojčicama govoriti da nitko, osim njih samih, nije njihov gazda. Morate im govoriti, iako će im svijet pokazivati drugačije, da imaju ista prava, da se ne moraju umanjivati. One biraju same za sebe. Odlučuju same za sebe. Nisu manje vrijedne jer su djevojčice.
I isto to naučite svoje dječake.
Ostali naslovi ove autorice:
Camille Laurens rođena je 1957. godine u Francuskoj. Objavila je dvadesetak djela (romane, književne zapise, eseje) i osvojila više književnih nagrada.
Za roman Djevojčica, objavljen 2020. godine, osvojila je nagradu časopisa Lire za knjigu godine.
Gdje kupiti roman Djevojčica:
Neki romani koje smo kolegica i ja čitale, a mogli bi se shvatiti kao femisnitički romani ili, bolje bi bilo reći, romani o snažnim ženama, su sljedeći:
Margaret Atwood: Svjedočanstva
Lucija Tunković: Pupčana vrpca
Emilia Hart: Weywardice
Želimir Periš: Mladenka kostonoga.
Naravno, ima ih još puno, ali evo, da ne lijepim sve linkove, istražite malo blog Mala od knjiga. 🙂