Kategorija: 24 sata d.o.o.

Objavljeno

John Hart: Kralj obmane

Nakladnik: 24 sata d.o.o., 2018.

Naslovnica romana Kralj obmane: © 24 sata d.o.o.,

John Hart: Kralj obmane

… dovoljno sam star da znam ponešto, a najvažnije je ovo: život je prokleto kratak. Dokuči što ti želiš. Budi svoj čovjek i bit će ti bolje.

str. 46.

Kralj obmane

Jackson Pickens, zvani Work, branitelj je po službenoj dužnosti – veoma nizak položaj za nekoga čiji je otac Ezra Pickens, jedan od najpoznatijih i najbogatijih odvjetnika u Sjevernoj Karolini.

Kada Ezrino tijelo bude pronađeno s dva metka u glavi, čini se da svi dokazi upućuju samo na jednog krivca – Worka, koji je jedini očev nasljednik.

A petnaest milijuna dolara više je nego dobar motiv za ubojstvo.

Ali, je li novac i jedini motiv?

Tko je kralj obmane?

Za početak, rijetko sam kada susrela glavni lik koji mi je bio iritantan onoliko koliko je to bio odvjetnik Work. Odrastao muškarac potpuno pod vlašću (sad već) pokojnog oca i isprazne supruge, mizogin, sebičan i slab… Mislim da sam polovicu knjige navijala protiv njega. E sad, dopuštam mogućnost da je to pisac napravio i namjerno, kako bismo imali uvid u rast i razvoj lika, kako bi nam promjena od slabića do svojevrsnog junaka na kraju bila očigledna i logična. Iskreno, nije me zadivilo. Zadivilo me to što tako antipatičan čovjek ima čak dvije žene u svom životu i obje ga žele – iz ovih ili onih razloga.

Nisu mi se svidjeli ni ostali, ne likovi kao takvi, nego plošnost kojom su prikazani. Detektivka Mills čas je napadno zla, a čas napadno dobra, tako da nam ostaje nedefinirana i ne znamo što bismo o njoj mislili. Supruga Barbara prazna je lutka kojoj je važan samo privid, osim kad nije, a sestrina ljubavnica Alex je psihotična, zla i luda, osim u zadnja dva poglavlja gdje je zapravo skroz normalna.

Svidjeli su mi se skitnica Max koji ima svoje duhove koji ga progone, liječnik Stokes i neimenovana sutkinja; lijepo su oblikovani, životni, ljudi koje svatko od nas susretne tijekom života.

Stil pisanja romana Kralj obmane

Možda vas iznenadi otkriće ubojice, mene i jest i nije. Tek pretkraj knjige taj lik iskače s nekakvim motivom pa mi je to malo nategnuto, ali uklapa se u priču i nije loše zamišljeno.

Ono što mi se jest svidjelo je stil pisanja: rečenice su skladne, kratke i pitke. Opisi su životni i zbilja dočaravaju atmosferu. Osjećamo kao da smo s glavnim likom u mračnom uredu i samo očekujemo da nas netko mlatne po glavi. Povremeno miješanje prošlosti i sadašnjosti tjera nas da čitamo dalje i što više uranjamo u prošlost, manje smo sigurni da nam se glavni lik sviđa, ali istovremeno počinjemo razumijevati zašto je takav kakav je.

John Hart: Kralj obmane

Simbolika obitelji

Sviđa mi se i što roman ima svojevrsnu poruku. Govori o važnosti obitelji te o bratsko-sestrinskoj ljubavi, o tome kako nas obitelj oblikuje i kako smo zbog nje baš to što jesmo, sa svim svojim manama i vrlinama. Sam kraj je zanimljiv, ne onaj klasični happy end, nego caka koju odvjetnik Work pronalazi kako bi se osvetio onima koji su ga povrijedili i njihove klauzule, smišljene da mu naštete, okreće protiv njih. Simbolična je i djevojčica koju slutimo na kraju – zašto, morat ćete pročitati sami jer ne želim previše spoilati radnju romana.

Uvijek sam slušao o posljednjem smijehu… Nikad nisam znao da posljednji smijeh može biti nešto stvarno, nešto čega se možeš sjetiti i što ti može nedostajati.

str. 63.

Kralj obmane više je sudski triler nego klasičan krimić ili (ne daj Bože) psihološki triler. Žao mi je što pisac nije dublje opisao likove jer za to je imao prostora. Ostalo mi je bilo u redu, nije roman koji ću pamtiti do kraja života, ali je odličan kao ljetno štivo na plaži, kada zapravo i želimo razbibrigu i zabavu.

Ostali naslovi ovog autora:

Gdje kupiti:

Stilus knjiga

Objavljeno

Gillian McAllister: Sve što kažeš

Nakladnik: 24 sata d.o.o., 2019.

Naslovnica romana Sve što kažeš: © 24 sata d.o.o.

Gillian McAllister: Sve što kažeš

Sve počne selfiejem. Tip se pojavi iz vedra neba; nismo sigurne ni kako se zove. Uvijek ih upoznajemo, kad god izađemo.

str. 9.

Sve što kažeš

Prijateljice Joanna i Laura izlaze u bar. Naporni stranac previše se vrzma oko Jo pa one, uznemirene, odlaze. Laura prema svom stanu, Jo prema svom.

Mogla bih vikati, ali što bih rekla? To što je muškarac uhvatio ženu za ruku u baru ne djeluje kao zločin, iako možda jest. Umjesto toga, sudionica sam; gotovo ga držim za ruku. Nitko ne zna da to ne želim. … Čvrsto me stisne, dlanom mi pokrivajući cijelu ruku. Pusti je i opet stisne; svojevrsna je to seksualna prijetnja.

str. 17.

Putem, Jo iza sebe čuje korake. Zamišlja onog neznanca iz bara. Osjeća da se koraci ubrzavaju. Što napraviti? Jo je u panici. Što ako je uhvati? Hoće li je silovati? Hoće li je ubiti?

Koraci su sve bliže i bliže. Jo se okreće i gurne neznanca iza sebe.

On pada i ne miče se.

Što sad?

Nema nikoga – nema svjedoka.

Neznanac je nepomičan.

Ostati?

Ili pobjeći?

Što biste vi učinili?

Dilema koja život znači

Da nema ovog neobičnog načina na koji je spisateljica ispripovijedala priču, rekla bih vam da je Sve što kažeš solidan, ali ni po čemu poseban roman.

Međutim… Ne sjećam se da sam ikad pročitala nešto slično ovom romanu. Rekoh, nije priča to što me oduševilo, već način na koji nam je ispripovijedana.

Nakon događaja spomenutih gore, Joanna gleda u nepomično tijelo muškarca kojeg je gurnula, za kojeg je bila uvjerena da joj predstavlja opasnost.

Cijelo njezino biće usredotočuje se na odluku – ostati ili pobjeći.

E, sad dolazi ono što je iznenađujuće – spisateljica nam daje uvid u oba slučaja. Poglavlje po poglavlje, pratimo Joannin život nakon bijega.

Poglavlje po poglavlje, pratimo Joannin život nakon ostanka i poziva hitnim službama.

Koja je varijanta ispala bolja?

„To je neobičan put“, kaže na odlasku. Pucanj za rastanak, znak upozorenja, ispaljen u noć.

str. 169.
Gillian McAllister: Sve što kažeš

Dvije priče – jedan kraj

Sve što kažeš pravi je psihološki triler u kojem ćete uživati. Dvije priče, Priznanje i Bijeg, vode nas ludim vrtuljkom psiholoških stanja glavne (anti)junakinje.

Sreću, čini mi se, ili osjećate ili ne osjećate. Ali loši osjećaji… Njihov raspon krila čini se golemim, poput albatrosova. Nesretna bol krivnje od koje se preokreće želudac. Potmuo sram. Razočaranje koje polako gmiže ispod kože i vlaži oči. Prodorna, pulsirajuća tuga. Kada ti netko nedostaje toliko kao da se cijeli svijet potpuno promijenio. Prazan, grozan osjećaj usamljenosti.

str. 242.

Najzanimljivije od svega, te se dvije priče, na kraju, sastaju u jednu.

Tko će biti uz nas bez obzira na sve što napravimo?

Tko će nam čuvati leđa?

Je li to naša obitelj?

Naš partner ili partnerica?

Naši prijatelji?

Na kraju ovih dviju priča, koje zajedno čine jednu izvanrednu psihološku dramu, saznajemo što je doista važno i što je doista vječno.

Averzija prema likovima – plus za priču

Zanimljivo je da mi se u romanu Sve što kažeš ni jedan jedini lik nije svidio.

Joanna je bezlična, nekako blijeda, ide kroz život ne onako kako želi, nego kako je život nosi. Niti ne zna što želi, osjeća da joj nedostaje „ono nešto“ koje traži, ali ne uspijeva pronaći. Možda zato što joj i za tu potragu manjka entuzijazma. Ne mogu a da se ne upitam – bi li verzija Bijeg imala drugačiji kraj, da je Jo žena malo čvršćeg karaktera.

Joannin suprug Reubens socijalni je radnik i, meni, ajme majko. Ne volim moralne vertikale niti savršene primjerke ljudske rase ni u stvarnom životu, a kamoli u knjigama. On sve zna, uvijek govori istinu, uvijek postupa onako kako treba. Išao mi je na živce od prve do posljednje stranice. Naravno, njegov karakter je protuteža klimavoj Jo pa zapravo čine ok par i dobro funkcioniraju zajedno. Sve dok njihov odnos ne počne nagrizati Joannina odluka – i bijeg, i priznanje.

Laura, Joina prijateljica, lažno je i isforsirano drugačija. Previše se trudi i to nam, kao čitateljima, ne sjeda. Ponovo, baš takav karakter potreban nam je da neke Joine crte izbiju na površinu.

Ono što me oduševljava jest to da moja averzija prema likovima nije umanjila kvalitetu priče. Baš suprotno, bez osjećaja koji nam zamagljuju prosudbu, sve postupke i situacije vidimo onakvima kakvi jesu.

Tipovi u baru – noćna mora svake žene

Sviđa mi se situacija kojom je spisateljica počela priču, a to je dosadan tip u baru. Upitaju li se ikad frajeri kakav dojam ostavljaju na ženu kada je slijede po baru, unose joj se u lice, inzistiraju na zajedničkom piću?

I nakon što te tako ganjaju pa si, ustrašena, prisiljena pobjeći samo da ga se riješiš, je li doista pogrešno pretpostaviti da su koraci iza tebe baš njegovi? Je li preventivni napad samoobrana?

Kako društvo gleda na žrtvu kad se ispostavi da ipak nije bila žrtva? Je li strah za život opravdan kada se napad događa samo u našoj glavi?

… i sada vidim: ovako će biti. Svi će imati mišljenje o meni, o tome što sam učinila, i o reakciji države na to. Svi nose leće, i sada me gledaju kroz njih, filtriraju svoja mišljenja o tome što čini nasilje i samoobranu i zakon. … Javno sam vlasništvo. Više ništa nije privatno. Moj je život stavljen u krupni plan i projiciran na zid kako bi ga svi gledali.

str. 131./132.

Treba li nam doista netko nešto i napraviti da bismo bile žrtve ili se smijemo unaprijed braniti?

I naravno, tu je i krivnja. Krivnja jer si žrtva. Krivnja jer to nisi.

Možda da nisam imala maskaru, nosila one cipele… možda bi me Sadiq ostavio na miru. … Možda sam izgledala kao da to tražim.

Tada me ne bi slijedio.

Tada se ono ne bi dogodilo.

Tada se ne bih skrivala.

str. 94.
Gillian McAllister: Sve što kažeš

Trag krušnih mrvica u romanu Sve što kažeš

Za kraj, ostavljam još sitnicu koja me stvarno izula iz cipela.

Čitatelj ne doznaje put koji je Joanna odabrala – bijeg ili priznanje.

Tu priča staje.

Joanna je okarakterizirana kao osoba koja stalno mašta, sanjari, izmišlja. Koliki je dio ove priče izmaštala?

Ipak, čitavim romanom spisateljica nam ostavlja mrvice tragova. Ili sam bar ja to tako doživjela.

 Čini mi se, iako nije jasno rečeno, da je ipak jasno što je Jo napravila.

Ako pažljivo, pažljivo čitate, i vi ćete to uočiti. 

Druga Mala, drugo mišljenje

Kliknite ovdje <–

Ostali naslovi ove autorice:

  • Sve što kažeš
  • Same laži

Gdje kupiti:

Web shop Hoću knjigu

Objavljeno

Gillian McAllister: Sve što kažeš

Nakladnik: 24 sata d.o.o. Zagreb

Naslovnica knjige  Sve što kažeš: ©24 sata d.o.o, Zagreb, 2019.

Gillian McAllister Sve što kažeš

To je bilo pogrešno. Uništila sam nečiji život bez razloga. Nemam opravdanje. Nemam ispriku.

Zaslužujem sve što ću dobiti. Str.236.

Život kao laž

Počelo je nesmotreno, bez razmišljanja, u želji da se sakrije istina i da se potisne strašan  događaj. Ali, to je nemoguće. Joanna mora preuzeti odgovornost za svoje postupke.

Eksponencijalne su, te moje laži. Počele su jednim udahom, dubokim udahom prije nego sam se okrenula i otišla, a onim izdahom moje su se laži te noći u prosincu raspršile svuda, poput sjemena maslačka, premda sam mislila da će im biti prehladno da bi proklijale. str.217.

Radnja romana Sve što kažeš

Joanna Oliva mlada je žena, u sretnom braku sa socijalnim radnikom Reubenom. Joanna  povremeno radi u bibliobusu na knjižnim poslovima, a Reuben radi  u islamskoj dobrotvornoj udruzi. Joanna osjeća da je Reuben savršeno razumije, za razliku od roditelja i brata Wilta. Nakon jednog događaja, njihov svakodnevni život naglo prelazi iz opuštajuće zone ugode u ogromnu traumu.

Jedne večeri Joanna i prijateljica Laura, nadarena slikarica, izlaze u večernji provod u noćni bar, u predjelu Mala Venecija. Uskoro Joannu počinje salijetati nepoznati mladić, eksplicitno nabacujući seksualne aluzije. Uznemirena, Joanna nakon odlaska iz bara i pozdrava s prijateljicom nastavlja sama hodati ulicama grada osluškujući nepoznate korake za sobom. Nakon što joj se učini da je netko prati, uvjerena je da je to čovjek iz bara. Čuvši njegove korake neposredno iza sebe, njezina paranoja raste i ona se u jednom trenutku okreće i snažno gurne čovjeka iza sebe. Čovjek se stropošta niz  stepenice i ostane ležati u lokvi vode. Zgrožena svojim činom, Joanna mu prilazi i otkrije da se radi o potpunom neznancu. Što napraviti? Joanna oklijeva. Pred oči joj dolaze sve moguće posljedice vezane za njezinu odluku. Bijeg ili priznanje?

Mogu pobjeći ili mogu ostati i pozvati hitnu pomoć.

Vrijeme je za odluku. Str.23

Bijeg – prva perspektiva romana Sve što kažeš

Joanna je pobjegla s mjesta događaja. Neznanac je ostao nepomičan u lokvi vode. Je li mrtav? Zašto nije zatražila pomoć od policije, prijateljice, supruga? Kako nastaviti život nakon što je usmrtila čovjeka? Kako se praviti da se ništa nije dogodilo? Hoće li njezin brak izdržati tu kušnju? Kako uopće nastaviti daljnji život s tom strašnom spoznajom?

Žao mi je, kažem, osjećajući kao da se njegovi problemi gomilaju na moje, poput nestabilnog tornja.

„Ne mogu se nositi s time“, kaže jednostavno. Str. 223.

Priznanje-druga perspektiva romana Sve što kažeš

Joanna odluči pozvati policiju i hitnu pomoć nakon što se čovjek stropoštao niz stepenice. Priznat će sve. Privode je u postaju i dobiva odvjetnika. Kako će to prihvatiti suprug? Roditelji i brat? Ona sama? Prijeti joj zatvorska kazna. Kako to izdržati? Može li se njen suprug nositi s tim da je Joanna u zatvoru? A prijatelji? Sve su to pitanja koja spisateljica otvara u ovoj perspektivi.

Gillian McAllister Sve što kažeš

Dojam o romanu

Roman  Sve što kažeš trebao je imati naslov „Izbor“ (The Choise) kako je preveden i u američkom izdanju. Taj bi naslov puno više odgovarao stvarnoj dilemi glavne junakinje. Spisateljica je napravila jako dobar posao uvodeći dvije različite perspektive (dileme) kao okosnicu radnje: Bijeg i Priznanje. Ni jedna perspektiva nije crno-bijela. Svaka ima dobre i loše strane i glavna se junakinja neprestano bori i dvoji što bi bilo kad bi izabrala ovo ili ono. Svidio mi se ovakav način pričanja priče koja je mogla završiti na mnogo različitih načina, a svaki od tih načina je moguć i ljudski. Spisateljica problematizira i problem povjerenja između bračnih parova, problem grizodušja, narušenih prijateljskih i poslovnih odnosa i mnoga druga pitanja.

O autorici

Gillian McAllister (rođena 28. veljače 1985.) britanska je autorica bestselera Sunday Timesa, poznata po izvrsnim romanima: debitantski  roman Everything But The Truth (2017.), dosegao je 6. mjesto na listama bestselera Sunday Timesa i bavi se temama povjerenja u vezama. Roman Anything You Do Say (objavljeno kao The Choice u Sjevernoj Americi), a kod nas preveden kao Sve što kažeš, dosegao je visoko mjesto na ljestvici najprodavanijih proizvoda Sunday Timesa.

Drugo mišljenje

Budući da smo opet obje pročitale isti roman, recenziju druge Male od knjiga pročitajte ovdje.

Gdje kupiti

Znanje

Objavljeno

Amy Harmon: Prvo žensko dijete

Nakladnik: 24 sata d.o.o., 2020.

Naslovnica romana Prvo žensko dijete: ©24 sata d.o.o.

„Pazi čega se bojiš”, odgovorio je Ivo ozbiljno. „Kada nam strahovi postanu preglasni, privučemo pozornost svoje sudbine. Sudbine su okrutne i nagradit će te onime čega se najviše bojiš.”

str. 163.
Amy Harmon: Prvo žensko dijete

Mit kaže…

Prema nordijskoj mitologiji, bog Odin imao je nebrojeno mnogo sinova. Sigurno su vam poznati Thor i Loki, ali spisateljica stvara još jednog sina, Sayloka. Odin je, iz dubine mora, izvadio otok i nazvao ga sinovljevim imenom. Nastanio ga je ljudima i životinjama i poklonio Sayloku koji je, poput svog oca, htio imati mnoštvo djece. Tako je, u svakom selu kroz koje je prošao, legao s drugom ženom.  I doista, dobio je mnogo djece, i među njima šest sinova – u svakom selu po jednog.

Njegov brat Loki, poznat kao bog nepodopština, pretvorio je Saylokove sinove u stvorenja:

Adyar, orao. Ebba, vepar. Leok, lav. Berne, medvjed. Joran, konj. Dolphys, vuk.

str. 55.

Od tih sinova, nastalo je šest plemena u Sayloku, imaginarnom mjestu u kojem se događa priča.

Ovaj mit, dakako, nije pravi mit. Spisateljica ga stvara i uklapa u priču o nordijskim bogovima. Mit se provlači cijelom knjigom, ali najcjelovitije na stranici 238., odakle sam ga i ja sažela.

Prvo žensko dijete

Napuštena i povrijeđena, Desdemona, pripadnica klana Dolphys, rađa sina Bayra poglavaru klana Berne, Banruudu. Pri porodu umire i dijete ostavlja bratu, Čuvaru hrama Dagmaru, ali prije prokune cijeli Saylok:

„Voljela sam ga, a njemu je to postalo nezgodno. Više od ičega drugoga želi moć. … Želi biti kralj. Oženit će kći kralja Ansela. Misli da će mu to donijeti ugled, a ona brojne sinove. No moj će sin biti jedino Banruudovo dijete.” Drhtavom rukom nacrtala je još jednu runu…

„Zlostavljaju nas. Iskorištavaju nas. Trguju nama i napuštaju nas. … Neka tako bude. Od ovoga dana nadalje, u Sayloku više neće biti kćeri…”

str. 24./25.

I tako je i bilo. U Sayloku se, ni u jednom od šest plemena, više nije rodila kći. Osim, nekim čudom, baš Banruudu, koji se spletkama, prijetnjama i ubojstvima uzdiže do položaja kralja Sayloka.

Amy Harmon: Prvo žensko dijete

Kralj mrzi Bayra, kao da osjeća prijetnju koju taj nadnaravno snažni, ali šutljivi dječak nosi.

Kralj sanja utvare, progone ga u snovima, traži ih po čitavom kraljevstvu.

Čuvar hrama Dagmar upoznaje bijelu ženu:

„Kako da te zovem?” upitao je.

„Utvara”, prošaptala je i prepustila se zaboravu.

str. 107.

Bayr i mala princeza Alba rastu jedno uz drugo, ne znajući da u sebi nose ključ za skidanje kletve.

Čitavo se to vrijeme u Sayloku rađaju samo sinovi.

A bez kćeri, uskoro neće biti ni sinova. Ni klanova. Ni ljudi.

Sveta magija

Prvo žensko dijete roman je koji vas u sebe uvlači polako. U njega se nećete zaljubiti na prvu stranicu, ali neka vas to ne obeshrabri. Kako budete polako napredovali kroz složenu rodbinsko-klansku hijerarhiju i povezanost, tako će vaše srce sve lakše i lakše prihvaćati u sebe sve te silne likove čudnih imena.

Roman je pisan uglavnom tehnikom pripovijedanja, što je u ovom slučaju bio dvosjekli mač. Pripovijedanje je doprinijelo bajkovitosti radnje, ali ona se zbog nedostatka dijaloga čini mjestimice dosadnom i slabije čitkom. Naravno, nakon što se “ufurate” u radnju, tehnika prenošenja događaja bit će vam manje bitna i više ćete se koncentrirati na ono što se događa sa životima likova.

Ovo je fantasy roman, temeljen na nordijskoj mitologiji. Nisam ljubiteljica tog žanra pa pretpostavljam da je to razlog zbog kojeg se nisam mogla odmah uživjeti u radnju. Osim toga, radnja se proteže na duge dvadeset i četiri godine, tijekom kojih se, dakako, puno toga mijenja, no nagli prelazak iz jednog desetljeća u drugo onemogućuje nam da se povežemo s likovima na nekoj dubljoj razini.

Iako nema neko konkretno vrijeme radnje, mene podsjeća na vrijeme Igre prijestolja, a i ugođaj je sličan. Atmosfera srednjeg vijeka te neobična, pjevna imena likova romanu daju notu mističnosti i tajnovitosti.

Osjećaju nadnaravnog pridonose i rune, naravno. Ti sveti simboli usmjeravaju radnju: njima je Desdemona stvorila kletvu. Čuvari hrama njima proriču budućnost i putuju u prošlost. Njima se štite, one ih skrivaju.

„To su…rune”, prošaptao je Dagmar, a dlačice na vratu i rukama nakostriješile su mu se odajući poštovanje. … Bio je dovoljno mudar da se boji… No nije se bojao dovoljno da ode.

str. 11.

Rune nisu općepoznate, njih znaju i njima se služe samo Čuvari hrama. I oni koji ih potajice nauče. A kao i sva ostala magija, i rune se mogu koristiti za dobro. Ili za zlo. Ovisi o osobi koja ih koristi.

Amy Harmon: Prvo žensko dijete

Krvna kletva

Najdraži dio romana mi je, naravno, okosnica radnje – kletva kojom se prestaju rađati ženska djeca. Muškarci, isprva ponosni na sinove koje dobivaju, malo pomalo shvaćaju da se vrlo skoro ti sinovi neće imati kime ženiti i da će klanovi izumrijeti.

… trebala im je godina dana da uvide da su djeca koja se rađaju u klanovima samo sinovi. Isprva su se radovali. Sinovi su uvijek bili poželjniji. Sinovi su bili znak života. … Kako su svi bili budalasti.

str. 57.

Ratnici Sayloka napadaju okolne zemlje, otimaju njihove žene i dovode ih k sebi, naivno misleći da će im tuđe žene podariti kćeri. Kasno shvaćaju, a neki ne shvaćaju uopće, da kletva ne leži na ženama. Ne, ona je bačena na sayloške muškarce.

U svijetu kojim vladaju muškarci, teško je uočiti važnost žene. Lako je željeti sinove, a još lakše zaboraviti da netko treba i roditi svu tu silnu željenu mušku djecu. Žene nisu ratnici, nisu poljodjelci, nisu nositelji prezimena. Žene su SAMO majke.

Vrlo brzo, shvaća se da bez tih SAMO-MAJKI uskoro neće biti ničega za što se boriti. Bez žena, prezime se neće prenositi na nove naraštaje jer novih naraštaja naprosto neće biti.

Stanovnici Sayloka

Princeza Alba i Bayr, glavni likovi čije rođenje i odrastanje pratimo od početka knjige, kao da nisu nositelji radnje. Malo što rade, osim što se vole. Štite jedno drugo, bore se jedno za drugo, ne mogu jedno bez drugog – njihove su sudbine nepovratno isprepletene sa sudbinom Sayloka. Kako bude njima, tako će biti i čitavom kraljevstvu.

Nema ljubavi bez straha. Oni idu ruku pod ruku.

str. 310.

Puno su nam zapravo zanimljiviji sporedni likovi, Čuvar hrama Dagmar, bijela žena koja se naziva Utvara te Vrhovni čuvar Ivo. Oni su zapravo kao nordijske norne – upravljaju runama, sudbinom i životom ostalih likova.

Kralj Banruud posebna je vrsta negativca. Siledžija koji je spletkama postao kralj, otac koji odbacuje vlastito dijete iz pohlepe, ubojica koji mačem utišava glasove koji šapuću istinu – istinu koja mu se ne sviđa.

Banruud su dva čovjeka. Jednoga vidiš, drugoga ne. Da mu raspleteš pletenicu, pretpostavljam da bi se pokazalo novo lice, skriveno iza njegove kose.

str. 88.

Krv na početku, i na kraju

Ako volite fantastične romane, magiju i mitologiju, svidjet će vam se ova knjiga. Uronit ćete u jedan novi svijet, drugačiji od ovog u kojem živimo – a ipak toliko sličan. Navijat ćete za Bayra i Albu, svjesni da krvna kletva zahtijeva krv i na početku, i na kraju.

A čija će se proliti i nakon godina sinova napokon donijeti kćeri, ostavljam vama na otkrivanje.

Amy Harmon: Prvo žensko dijete

Ostali naslovi ove autorice:

Mojsijev zakon

Davidova pjesma

Prvo žensko dijete

Iz pijeska i pepela

Gdje kupiti:

Stilus knjiga

Objavljeno

Melanie Golding: Nisu moje bebe

nakladnik: 24 sata d.o.o., Stilus knjiga, 2019.

naslovnica knjige Nisu moje bebe: ©24 sata d.o.o., Stilus knjiga

Melanie Golding: Nisu moje bebe

Nisu moje bebe. Čije su?

Lauren Tranter rađa blizance, dva prekrasna dječaka kojima daje imena Morgan i Riley. Još uvijek u bolnici, budi je nekakvo pjevanje. U blizini svog kreveta vidi prljavu ženu u dronjcima koja joj nudi zamjenu – Lauren će joj dati jednog svog dječaka. Ona će njoj dati jedno od svojih… Stvorenja. Ako Lauren odbije, uzet će oba djeteta. Prestravljena, Lauren se zaključava u kupaonicu i alarmira policiju.

Međutim, slučaj je odbačen kao deluzija neispavane mlade majke. Istražiteljica Joanna Harper osjeća da slučaj u sebi krije više nego se na prvi pogled čini.

Ali te sjene. Zadrhtala je. Nešto u vezi s ovim slučajem nije bilo u redu.

str. 72.

Unatoč Laureninom trudu i upornom skrivanju, blizanci nestaju. Uskoro su pronađeni i svi su sretni, osim izbezumljene majke koja tvrdi – to nisu moje bebe!

Što se dogodilo s blizancima, pročitajte u ovom jezivom romanu. Neće vam biti svejedno čitati ga dok ste sami, a oko vas tišina…

Bajke i legende

Narodne bajke i legende veoma su važne za razumijevanje i doživljaj radnje ovog romana. One su zapravo bile i motivacija – svako poglavlje počinje citatima iz irskih narodnih legendi i bajki. Ali, nisu te bajke one na koje smo navikli. Ovo su one prave, iskonske bajke, koje su služile za plašenje djece i objašnjavanje neobjašnjivog. Ovo su bajke o blizancima i mjenjolikima. O majkama koje su u krevetićima zaticale svoju djecu – koja to nisu. Čak i sama spisateljica ističe koliko su joj važne bajke i koliki su utjecaj na nju imale. Ne misli tu na one Disneyevske, nego one iskonske, u kojima su djeca otimana i ubijana, djevojke silovane, a vile su bile nešto od čega se bježalo i čija se imena šaputalo.

Čak je i naslovnica napravljena u tom tonu. Onako isprepleteno korijenje doista izgleda kao da je izašlo iz neke mračne priče o riječnim vilama i mjenjolikima.

Znate li tko su mjenjoliki? Prema legendi, to su stvorenja kojima se zamijene ljudska djeca. Oni u potpunosti preuzmu vanjski izgled djeteta, ali majka uvijek shvati da to nije njezino dijete.

Zato Lauren tako očajnički vrišti od početka gotovo do kraja romana: To nisu moje bebe!

Melanie Golding: Nisu moje bebe

Atmosfera straha

Fabula romana cijelim je tijelom protkana osjećajem jeze. Onako kad vam se nakostriješe dlačice na vratu. Znate da nešto nije kako treba, isto kao što to zna i naša istražiteljica Jo Harper.

Ali, kako vjerovati u Laureninu priču o riječnoj spodobi koja joj želi ukrasti bebe, kad smo svi mi realna bića i sigurni da je takvo što nemoguće?

Ni Laurenin suprug Patrick ne vjeruje u priču svoje supruge, smatra da je ona samo veoma umorna i bezrazložno zabrinuta.

Kako sve dulje i dublje tonemo u atmosferu romana, počinjemo vjerovati u tu mješavinu fantazije i zbilje. Čitavo vrijeme nismo sigurni u taj bajkoviti dio, događa li se on ili ne. Nismo sigurni možemo li vjerovati glavnoj protagonistici i njezinim utvarama. Čak i oni koji su poput mene, koji ne vjeruju u te nadnaravne stvari, čitajući stranice ove knjige pomisle: Što ako? Spisateljica je uspjela utkati tu nadnaravnu priču u jednu realnu situaciju i stvoriti atmosferu strepnje. Kao da se ta apsurdna, fantastična situacija doista može dogoditi. Sve je opisano uvjerljivo. Stvarno uvjerljivo…

Atmosfera koju stvaraju opisi uljeza u bolničkoj sobi, opisi tog mirisa, tih zvukova, bude u nama jezu i odlično su napisani.

Glavna ženska boljka – nisam dovoljno dobra

Pričati o kraju romana bilo bi veliki spoiler pa to neću raditi, iako bih o njemu imala puno toga za reći. Naglasit ću samo da će vas kraj možda ne toliko šokirati, koliko iznenaditi. Poželjet ćete nastavak.

Raspravit ćemo malo o glavnoj premisi romana, a to je majčinstvo.

Lauren je tek postala mama – pratimo njezin porođaj i uočavamo koliki utjecaj ima na psihu žene, čak i kada sve prođe uglavnom u redu. Zatim je tu krivnja – zašto odmah nisam zavoljela svoje dijete?

Još je čekala na navalu ljubavi. Onu koju svu odjednom osjetiš iste sekunde kada se rode i koja je drukčija od svega što si do tada osjetio. Navala ljubavi o kojoj ljudi koji imaju djecu uvijek govore. Radovala joj se. Brinulo ju je što je još nije osjetila.

str. 14.

Već se od prvog dana majčinstva Lauren ne osjeća dovoljno dobro za tu novu ulogu. Osjeća da je podbacila u ulozi majke i da svim njezinim prijateljicama to ide bolje. Čitavo vrijeme misli da je na neki način odgovorna zbog nestanka svojih beba. Opravdava se dolje navedenim citatom, kao da bi je itko doista mogao kriviti zato što je umorna od cjelodnevne brige o blizancima.

Nije ih odmah voljela, ali ih je zavoljela nakon nekog vremena. Prodrlo je to u nju. Sporo. Kao da je ljubav nešto što se polako pijucka. Opija. Gomila se. Raste. Polako, potiho, ali nezaustavljivo, sve dok je nije posve opila… Voljela ih je, to je bio njezin poziv.

str. 223.

Ne pomaže joj ni Patrick koji, pod maskom razumijevanja, skriva klasičan tradicionalan odnos prema ženi-majci: njezino je mjesto uz djecu, onda je dužna ustajati tijekom noći i hraniti ih, on se mora naspavati i tako dalje i tako dalje. 

Melanie Golding: Nisu moje bebe

Vrtuljak emocija

Žanrovski, roman je kombinacija psihološkog i fantastičnog romana.

Ovaj „fantasy“ dio jasan vam je iz svega gore navedenog. Naravno, već slutite i zašto stoji onaj „psihološki“ dio – on proizlazi iz toga što pratimo psihičko stanje jedne mlade mame koja se pokušava nositi sa stravičnom situacijom u kojoj se našla.

Prije nego doznamo što se doista dogodilo blizancima, proći ćemo, skupa s Lauren, pravi vrtuljak različitih emocija. Osjećat ćemo strah, strepnju, progonjenost, krivnju. Ali i hrabrost, požrtvovnost i beskonačnu ljubav.

Sigurna sam da ćete uživati u svakoj stranici i dobiti malo drukčiji uvid u psihu žene u jednom tako osjetljivom razdoblju. Nadam se da ćete razumjeti, a ne osuđivati.

Ostali naslovi ove autorice:

Nisu moje bebe prvi je roman Melanie Golding.

Gdje kupiti:

Stilus knjiga

Drugo mišljenje

Po prvi puta na našem blogu, obje “male od knjiga” pročitale su i recenzirale istu knjigu!

Drugo mišljenje pročitajte ovdje!

Objavljeno

Melanie Golding: Nisu moje bebe

Izdavač: 24 sata d.o.o, Stilus knjiga 2019.

Naslovnica romana Nisu moje bebe : ©24 sata d.o.o Stilus knjiga

Nisu moje bebe naslovnica

Pitanja za čitatelja

Ovo nisu moja djeca!, tvrdi Lauren Tranter za blizance stare nekoliko tjedana. Što se dogodilo Rileyu i Morganu? Jesu li oteti? Zamijenjeni? Kako to da nitko osim majke ne shvaća da su djeca zamijenjena? Sve su to pitanja koja se nalaze ispred čitatelja u ovom napetom i na trenutke mračnom i mističnom romanu Nisu moje bebe.

Radnja romana Nisu moje bebe

Lauren i Patrick Tranter naizgled su normalan mladi bračni par s tek rođenim blizancima Riliyem i Morganom. Blizanci su zdrave i napredne bebe koje nitko ne uspijeva razlikovati osim Lauren. Ona sa sigurnošću zna koji je Riley, a koji Morgan. Zaplet nastaje već u rodilištu. Lauren je uvjerena da joj sumnjiva žena odjevena u dronjke želi ukrasti djecu. Ali, to vidi samo Lauren. Ni suprug Patrick, ni policijski službenici, čak ni medicinsko osoblje u bolnici ne uočava ništa zabrinjavajuće. Svi osim uporne detektivke Jo Harper mišljenja su da je Lauren u poslijeporođajnoj psihozi, nestabilna, dezorijentirana i zbog pretjerane brige o blizancima sklona deluzijama. Nakon što blizanci bivaju nakratko oteti, a zatim vraćeni, Lauren je uvjerena da su djeca zamijenjena. Neobični glasovi govore joj kako ponovno dobiti svoju djecu, a vratiti onu koja nisu njezina ….

Likovi koji “nose” ovaj roman

Jako mi se sviđa kako je autorica slojevito psihološki donijela ženske likove. Pogotovo lik Lauren i lik detektivke Jo Harper. Lauren je depresivna mlada žena koja se veoma teško nosi s brigom oko tek rođenih blizanaca, pogotovo što nema dostatnu pomoć supruga Patricka. Mračne misli i priviđanja različitih likova koji se, kako roman napreduje, sve više javljaju u Laureninim mislima, često stavljaju čitatelja u nedoumicu. Ima li Lauren pravo? Jesu li djeca zaista u opasnosti?

Detektivka Harper odlučna je mlada žena koja ima problema s autoritetima nadređenima joj u policijskoj hijerarhiji. Ipak, odlikuje je britak um i izražena intuicija koja je tjera da slijedi svoje instinkte. Harper ne uspijeva “posložiti” ni svoj privatni život, a zanimljivo je autoričino koketiranje sa spolnim orijentacijama kod Harper i prijateljice novinarke Amy.

Lik Patricka je, po mom mišljenju, opisan pomalo “plošno. Muž koji se ne može nositi s depresivnom suprugom i brigom o tek rođenoj djeci. Nemamo objašnjenje što Patrick misli o Laureninim sumnjama. Premda verbalno daje Lauren podršku, Patrick ne odolijeva izazovu izvanbračnog flerta. Ne sviđa mi se što tijekom cijele knjige traži isprike za svoje ponašanje.

knjiga Nisu moje bebe i mačak

Atmosfera

Atmosferu jezovitosti i napete krimi-priče autorica potkrepljuje narodnim legendama o vilama i čudovišnim stvorenjima koji žive u rijeci i koji se, s vremena na vrijeme, obraćaju Lauren. Priče su duboko jezovite, tako da se na trenutke ne osjećate ugodno ako čitate roman negdje na osami ili u praznoj kući. Atmosfera napetosti i nečega što je sudbinski zlo čini da se povremeno osvrćete ne biste li negdje ugledali neko neobično i jezovito stvorenje koje vas gleda.

Sve je to pridonijelo stvaranju atmosfere tjeskobe i noćne more kojoj se ne nazire kraj. I premda zdravorazumski osjećate da je priča u medicinskom smislu objašnjiva, autoričino igranje elementima nadnaravnog savršeno upotpunjava ovu priču.

Vrsta romana Nisu moje bebe

Roman je kombinacija klasičnog trilera i romana s nadnaravnim elementima. Autorica je vrlo spretno “fuzirala” elemente jednog i drugog tipa romana. I sama autorica inspirirana je pričama koje je slušala u najranijem djetinjstvu o vilama, riječnim stvorenjima i čudovištima koje nisu uvijek završavale sretnim krajem.

A kraj ovog romana? Presudite sami…Za mene nije gotovo… Neka nam pitanja ostaju u zraku…

O autorici

Melanie Golding diplomirala je i magistrirala kreativno pisanje na Sveučilištu Bath Spa. Napisala je više kratkih priča i romana. Osim bavljenja pisanjem, radila je različite poslove vezane za djecu i mlade, a jedno vrijeme je bila i učiteljica glazbe. Za roman Nisu moje bebe otkupljena su filmska prava i uskoro će biti ekraniziran.

Gdje kupiti:

Stilus

Drugo mišljenje

Po prvi puta na našem blogu, obje “male od knjiga” pročitale su i recenzirale istu knjigu!

Drugo mišljenje pročitajte ovdje!