Emma Stonex: Svjetioničari

Nakladnik :V.B.Z. Zagreb, 2021.

Naslovnica knjige Svjetioničari: ©V.B.Z.d.o.o.

Emma Stonex Svjetioničari

Svjetionik ne zna za slobodne dane i praznike; on te hoće uza se cijelo vrijeme.
Str. 68.

Svatko tko je odrastao u Škotskoj sredinom prošlog stoljeća zna priču o svjetioničarima udaljenih otoka Flannan na vanjskim Hebridima s početka 20. stoljeća. Priča o trojici muškaraca koji su sjeli za večeru jesti da bi nakon toga naizgled nestali u zraku potakla je mnoge priče, neke i mistične i nadnaravne, a čini se i Emmu Stonex da pronađe inspiraciju za ovaj roman. Autorica romana ovu priču koristi kao polazište za roman Svjetioničari, a radnju smješta u Cornwell 1972. godine kada sa svjetionika Maiden Rock nestaju trojica svjetioničara.

Ali meni se taj svjetionik nikad nije sviđao. Neki svjetionici izgledaju gostoljubivo, ali ovaj mi je uvijek izazivao nelagodu. str. 83.

1972. – Svjetioničari su nestali

Kada je dostavljač opskrbnog broda nakon više dana došao na svjetionik Maiden Rock zatekao je neobjašnjiv prizor. Trojica svjetioničara – Arthur Black, Bill Walker i vježbenik Vince Bourne, netragom su nestala. Ulazna vrata bila su zaključana iznutra. Satovi su stali u isto vrijeme. Dnevnik o vremenu glavnog čuvara opisuje snažnu oluju, ali nebo je bilo vedro cijeli tjedan. Što se dogodilo s ovom trojicom muškaraca na tornju? Teško more šapuće njihova imena. Plima se pomiče ispod otoka, utapajući duhove. Mogu li se njihove tajne ikada izvući iz valova?

Nemam dara za sklapanje prijateljstava. Ljudi dolaze i odlaze; nema se vremena; ne znam se uklopiti. Ovdje to nije stvar izbora. str. 108.

Za svjetioničarsku vlast i operativnu tvrtku Trident Rock, slučaj svjetioničara koji su misteriozno nestali s otočića Maiden Rock 1972. godine zatvoren je  i riješen. Ali ne i za žene nestalih svjetioničara, kao ni za pisca Dana Sharpa koji razgovara s Helen, Jenny i Michelle, dvadeset godina kasnije. Svaka od tih žena ima vrlo osobne razloge da ponovno otvori slučaj – ili ga zauvijek zatvori.

1992. Helen, Jenny i Michelle žele znati što se dogodilo

Helen, Jenny i Michelle trebala je spojiti tragedija, ali ih je razdvojila. A onda im prilazi pisac  Dan Sharp. Želi im dati priliku da ispričaju svoju stranu priče. Ali samo u suočavanju s njihovim najmračnijim strahovima istina može početi izlaziti na površinu.

Pisac Dan Sharp nada se saznati neke nove detalje i spoznaje koje su propuštene u prethodnoj istrazi. Ali kazivanja žena su neočekivana. Pisac je svjedok kompliciranog odnosa između tri žene. Jenny ne može smisliti Helen vjerujući da ona ima prste u rivalstvu između dvojice muškaraca i još uvijek se nada da će se Bill vratiti, dok se Helen drži dostojanstveno znajući da bi Arthur, ako bi mogao birati, uvijek odabrao smrt na moru. Vince je s druge strane bio gradski momak, neprilagođen, s nizom sitnih kriminalnih djela. Njemu je služba na svjetioniku bijeg od zatvora i problematičnog društva. Ali, Michelle zna da je on u srcu dobar momak. Vince je neopravdano  optužen od strane vlasti da je odgovoran za nestanak svjetioničara. Michelle se ne može pomiriti s tim stavom javnosti.

Konstelacije su se promijenile. Nebo se urušilo. Čovjek koga sam smatrao prijateljem. str. 109.

Emma Stonex Svjetioničari

Dojam o djelu

Roman Svjetioničari misterij je koji zaustavlja srce i potiče na razmišljanje o slojevima ljudske duše, bogat slanim zrakom obale Cornisha, nezaboravna priča o ljubavi i tuzi koja istražuje način na koji naši strahovi brišu granicu između stvarnog i zamišljenog.

To je vrijeme kada mobilni telefoni ne postoje, kada se veze i poruke dostavljaju pismima koja prenose rijetke dostavne brodice, a neizgovorene želje, misli i osjećaji ostaju zarobljeni u vjetru, moru i slanim suzama. Dvije perspektive, ispovijesti svjetioničara i ispovijesti njihovih družica ispričane dvadeset godina kasnije, čine jedan vrlo slojevit, dubok i napet roman  čija priča nikada do kraja neće biti rasvijetljena. Događaji ostaju uznemirujuće slični: zaustavljeni satovi; nedovršeni obroci; dnevnik koji bilježi jaku oluju unatoč vedrom nebu tog tjedna; tajanstveni posjetitelj za kojeg nitko ne zna tko je… Upravo je krhka granica između stvarnog i onog koje to nije, i predstavlja  onu tanku  crtu koja dijeli realnost i fikciju na jednom suptilnom i vrlo eteričnom nivou. Sve to čini ovoj roman vrijednim čitanja.

Jako mi se svidio ovaj roman. Velika preporuka za čitanje!

O izvornom događaju snimljen je i vrlo dobar film Nestali, pa nakon čitanja knjige možete pogledati i film. A možete i obrnuto.

O autorici

Emma Stonex rođena je 1983. godine, a odrasla je u Northamptonshireu. Nakon što je nekoliko godina radila u izdavaštvu, dala je otkaz kako bi ostvarila svoj san o pisanju fikcije. Svjetioničari su prvi roman koji je potpisala svojim pravim imenom. Živi u Bristolu sa svojom obitelji.

Gdje kupiti

V.B.Z.

Nicola May: Mali dućan u Cockleberry Bayu

Nakladnik: V.B.Z.d.o.o., 2021.

Naslovnica knjige Mali dućan u Cockleberry Bayu: © V.B.Z.

Mali dućan u Cockleberry Bayu

Mali dućan u Cockleberry Bayu

 Mali dućan u Cockleberry Bayu naizgled je obična romantična komedija. Kad sam prvi put uzela knjigu u ruke i i započela čitanje, pomislila sam (i malo zakolutala očima): “Super, ovo je opuštajuće ljetno štivo za domaćice.“ Ali kad malo zagrebete ispod površine, svašta tu ima: poljuljano samopoštovanje, strah od ozbiljnijih partnerskih odnosa, priča o prijateljstvu, ljubomori, borbi s ovisnostima i mnogo toga drugog. Nicola May je pod krinkom romantične komedije dotakla mnoge životne teme. Knjiga je životna, puna  malih naivnih dogodovština na kakve nailaze mlade djevojke u svakodnevnom životu. Priča je na neki način i komedija i drama, ovisi s koje strane gledate. Ali Rosa Larkin je nesumnjivo borac koji vjeruje da napokon zaslužuje biti sretna. Samo je put do tog cilja vrlo trnovit.

Iskreno je sama sebi priznala da nikad nije bila istinski sretna. Nije ni znala što bi je moglo usrećiti. Novac joj nije bio važan. str. 157.

Rosa dobiva nasljedstvo

Rosi Larkin konačno se posrećilo u životu. Odrasla po dječjim domovima i usvojiteljskim obiteljima, odavno je shvatila da su neki rođeni pod sretnom zvijezdom, a neki ne.

Nakon smrti majke koja je umrla od karcinoma, a  oca nikad nije upoznala, Rosa ostaje sasvim sama. Radi svakojake poslove u Londonu i dijeli stan s prijateljem Joshom. Jednog dana Rosa dobiva poziv od odvjetničkog ureda u kojem je obavještavaju da je naslijedila malu trgovinu u oblasti Devon, jugozapadnom dijelu Engleske i dvije tisuće britanskih funti za troškove selidbe i osnovnog uređenja prostora. Ovo je za Rosu potpuni šok. Jedini uvjet je: mora se preseliti tamo i ponovno otvoriti dućan.

U oporuci je naznačeno da samo vi-i nitko drugi-možete otvoriti ovaj lokot, koristeći svoj datum rođenja. str. 9.

Rosa preseljava u Cockleberry Bay

Rosa napušta London sa svojim malim jazavčarom Hotom i nekoliko tisuća naslijeđenih funta te stiže u Cockleberry Bay. Stigavši, nailazi na znatiželjne mještane koji se čude tko je mlada gradska djevojka koja je došla među njih. Cockleberry Bay je zapravo jedan veliki „kokošinjac“ – kako ga naziva Rosin prijatelj Josh – prepun različitih likova tipičnih za mala mjesta u kojima svi znaju sve. Vijesti se pročuju brzinom svjetlosti i svatko ima svoju verziju događaja.

Rosa o poduzetništvu ne zna gotovo ništa, a kamoli o pokretanju dućana. Ali u Cockleberry Bayu uvijek ima ljudi koji će pomoći. Tako se nekoliko lokalnih momaka upravo natječe kako će se naći na usluzi Rosi. Ali Rosa je pomalo naivna i ne prepoznaje odmah čije su namjere poštene, a tko ju želi iskoristiti…

Mali dućan u Cockleberry Bayu

Dojam o knjizi

Knjiga je za moj pojam malo naivna. Mogućnost da ti netko nepoznat nasljedstvom ostavi imanje ili bilo kakvu nekretninu uistinu postoji samo u knjigama (ili sam ja nepopravljivi realist). Ali, ako želite uživati u toploj ljubavnoj komediji bez postavljanja dodatnih pitanja, onda će Mali dućan u Cockleberry Bayu zadovoljiti vaše kriterije.
Sviđa mi se što je Rosa borac i što malo po malo, nakon dosta pogrešnih odluka (uglavnom ljubavne prirode), ipak sazrijeva i izrasta u samostalnu i zrelu mladu djevojku. Nakon usputnih veza s mladićima koji je iskorištavaju, krivih prosudbi i ljubavnih razočaranja  Rosa shvaća da pravu ljubav ne treba tražiti daleko, ona je najčešće tu, nama ispred nosom, samo je ne zamjećujemo.

Ova je knjiga istovremeno svojevrsna oda kućnim ljubimcima i malim životinjicama koje nam uveseljavaju život i to bi bilo pošteno spomenuti. Rosina ljubav prema životinjama i briga za male dlakavce, kao i dućančić za kućne ljubimce, vesela su i humana pozadina čitavog romana.

Roman Mali dućan u Cockleberry Bayu ima i dva nastavka iz istog serijala, kao i jedan poseban, božićni roman o junacima iz ovog mjestašca. Za sve kojima se roman svidio želimo što skorije prijevode kod nas. 

O autorici

Nicola May autorica je desetak romantičnih komedija, koje su se sve redom našle na ljestvicama bestselera Kindle kategorije. Dva naslova osvojila su nagrade na “Festival of Romance” (Festival romantike), a časopis “The Sun” jedno je djelo uvrstio u e-knjigu tjedna. Mali dućan u Cockleberry Bayu postala je najprodavanija e-knjiga Kindle-a u Velikoj Britaniji, a u siječnju 2019. godine isti roman postao je najprodavaniji roman godine. Nicola May živi u Ascotu, Berkshire, Engleska, sa svojim udomljenim crno-bijelim mačkom.

Gdje kupiti:

Školska knjiga

Johanna Holström: Otok duša

Nakladnik: V.B.Z., 2020.

Naslovnica romana Otok duša: ©V.B.Z.

Johanna Holström: Otok duša

Otok duša

Na malom otočiću, na kojem su nekada boravili gubavci, sada je bolnica duševnih bolesnica. Ili možda bolje reći umiralište, jer rijetko koja pacijentica ikad ode s otoka.

Otok je tiho mjesto. Galebovi kriče iznad zaljeva. Sunce blista na valovima u daljini. …

Međutim. Ta bolnica. Plijeni pozornost. … Čitava ograđena. Debeli kameni zidovi koji hladno zrače. Odvajaju. Zatvaraju ono što se nalazi unutra. Ono što ne smije vidjeti svjetlost dana. Ono što je bolje ne puštati van. (str. 48.)

I da, pacijentica – jer stanari te bolnice samo su i jedino žene.

Žene koje nisu imale sreće u životu.

Žene koje su bile previše za svoje obitelji.

Previše za svoje muževe.

Previše za društvo.

Ponekad mislim da je nesreća roditi se kao žensko. Slaba, a istodobno privlačna muškima. Tako privlačna da im to pomuti pamet, ali tjelesna snaga je tu kad krenu uzeti što žele. I nema veze koliko je žena jaka jer muško je uvijek jače… Uvijek ju je moguće srušiti na zemlju i iskoristiti. A onda ona samo ostane puzati u prljavštini, tko god da je. (str. 42.)

Pacijentice, među kojima su Kristina, koja je učinila nešto neoprostivo, i Elli, koja samo želi da je majka doživi, i Karin, osuđena jedino zbog onoga što jest, zbližavaju se s medicinskim sestrama poput Sigrid, ženama koje ih hrane, peru, oblače, hrabre i grle kada to neće nitko drugi.

Priča je to koja počinje 1891., a završava više od sto godina kasnije.

Priča o ženama, za žene.

Stvarni otok duša

Radnja ovog romana je, vjerovali ili ne, nadahnuta slučajevima pravih žena i bolnicom koja je doista postojala, o kojima je podatke spisateljica pronašla u arhivu grada Abo.

No, ono što na čitatelja djeluje poput udarca maljem o glavu jest povlačenje paralele između te bolnice za duševno oboljele žene i nekog, ha… Nazovimo eksperimentalnog liječenja „ženske histeričnosti“ iz 18. stoljeća. Žena je tada, živa, ostavljena u kadi, u (hladnoj) kupki, dok se nije raspala iznutra. Liječnik je to, dakako, promatrao iz dana u dan i vodio bilješke. U posljednjem je zapisu zaključio:

… da je kupka izliječila pacijenticu od histerije, ali je, nažalost, umrla tijekom tretmana. (str. 8.)

Imajte tu metodu liječenja (koju su nad ženama provodili muškarci) u glavi dok čitate tristotinjak stranica ovog romana. Jamčim vam da ćete ga doživjeti na osobnoj razini.

Johanna Holström: Otok duša

Kako to da su uvijek samo žene histerične?

Iskreno ću reći, ovaj je roman dobio toliko dobre kritike da sam očekivala malo više nego sam dobila. No, nemojte da vas moje riječi odvrate od čitanja.

Otok duša svakako je roman koji morate pročitati.

Možda vam se ne svidi sama priča, ali nakon čitanja, svakako ćete ostati duboko dirnuti sudbinom žena iz bolnice. U vašoj će se glavi rojiti mnoštvo pitanja, a ako ste žena, još i više.

Kako to da su uvijek samo žene histerične?

Kako to da se svaka naša emocija tumači time da smo u PMS-u, da smo pod utjecajem hormona, da trebamo dobiti, da smo dobile, da smo tek imale…?

Nije ju uzimao za ozbiljno kad je bila uznemirena. I zato se ona pokušavala smiriti. … No, on je svejedno nikad nije slušao. Ako to nije bilo zbog trudnoće ili izbezumljenosti zbog straha od poroda, onda je to bilo zbog ženskih mjesečnih problema. Uvijek nešto. (str. 117.)

Imamo li mi pravo biti ljute, povrijeđene, bijesne, bez toga da nam netko kaže da nam sigurno manjka znamo-već-čega i predloži nam da češće upražnjavamo znamo-već-što?

Jeste li ikada svjedočile obrnutoj situaciji?

Je li se ikad bijesnom muškarcu s podsmijehom objasnilo da si „pronađe ženu i opusti se“, a ne mu se sklanjalo s puta i duboko poštovalo njegovo emotivno stanje? Za koje je okrivljena žena?

Uvijek se pričalo samo o životinjama. Pazi se vukova. Pazi se medvjeda. … Ali nikada, nikada, pazi se uspaljenog muškarca. (str. 42.)

Otok duša nesretnih žena

Četiri su žene glasovi ovog dirljivog romana.

Jedna od njih je Kristina, pacijentica koju je tako lako osuditi, a tako teško razumjeti. Na prvu. No kako teče njezina priča, tako se sve više zbližavamo s njom. Ne opravdavamo je, ali ni ne osuđujemo. Držimo srce otvorenim. Jer, Kristinin život nije bilo lak.

Jedna je stvar kad te netko napadne u šumi, ali sasvim je druga kad ostaneš trudna. … Sam bog zna je li se Kristina zabavljala po selu otkako je doživjela tu nesreću. Jer tako je to, kad ti se takve stvari jednom omile, onda je to kao vatra u tijelu i radiš što god hoćeš samo da je ugasiš. (str. 34.)

A ona je prihvatila svoju kaznu, čini se, doživotnu.

Ne. Ne postoji nikakav način da se iskupim. Dobila sam kaznu, a kazna je to što moram nastaviti živjeti. (str. 63.)

Druga je Elli. Oduvijek je željela samo majčinu ljubav, ali je nikad nije dobila. Čitavo se vrijeme nada da će je majka izvući iz bolnice, da će je spasiti. No zdravi rijetko kad misle na bolesne onoliko koliko bi trebali.

Uz Elli je Karen, koja se više ni ne nada izlasku. Nije se uklapala u svijet prije, sigurna je da neće ni kasnije.

Sigrid je četvrti glas. Ona je medicinska sestra koja se s ljubavlju brine za svoje pacijentice.

U pozadini ovih ženskih glasova tutnji rat.

Muškarci i njihove borbe.

Johanna Holström: Otok duša

Zašto pročitati Otok duša?

Spomenula sam već da me Otok duša nije oduševio, no to je naprosto zato što nije moj tip romana. Doista ne znam što bih vam istaknula kao njegovu lošu stranu… Voljela bih da je priča malo snažnije ispričana, eto to. Na trenutke mi zvuči previše poetski, previše eterično s obzirom na tešku temu o kojoj govori.

No, s druge strane, stil pisanja naprosto me oduševio! Eliptične rečenice koje ne govore ništa previše, već točno onoliko koliko treba. Opisi koji dodiruju naše emocije, ljepota jezika kao takvog… Divno nešto. Svaka čast prevoditelju!

Jer snijeg koji briše sve tragove i prekriva stijene i odrezano korijenje, samo je presušena voda. Bijelo utapanje, delirij elemenata. Tišina je odsutnost ptica i životinja. Prividna smrt. (str. 196.)

Osim prelijepog načina pisanja, svidjelo mi se i što sam nešto naučila.

Valjda mi je promaklo poglavlje o eugenici kad smo u školi učili Povijest. Nisam imala pojma koliko su i Švedska i Finska bile bliske Hitleru po nekim svojim načelima o nadmoći rase. Doista nisam znala da se nekada odgovor na psihička stanja pokušao pronaći u tijelu – u razmaku među obrvama, debljini stidnih usana ili visini čela.

Uvijek to skidanje. Uvijek detaljno proučavanje tijela u različitim stadijima raspada. Uvijek bilješke o obliku, boji i stanju tijela. Lov na tjelesne deformacije, mane, ožiljke, sve što bi trebalo dati fiziološko objašnjenje zašto je ovaj život ispao takav kakav je ispao. (str. 136.)

Johanna Holström uzela je jednu tešku, zahtjevnu temu i oblikovala je u dojmljiv roman koji svakako nećemo zaboraviti tako brzo.

I ne smijemo! Ovaj nam roman treba biti pouka i upozorenje. Pouka – da nas nauči kako je i zašto nešto bilo. I upozorenje – da nam pokaže što više ne smije biti. 

Ostali naslovi ove autorice:

Johanna Holström autorica je triju zbirki priča, među kojima je najzapaženija Camera obscura.

Osim romana Otok duša, napisala je i roman Anđeli s asfalta, a možete ga također pronaći u izdanju V.B.Z.-a.

Gdje kupiti roman Otok duša:

V.B.Z.