Objave

Objavljeno

Gerlinde Ortner: Bajke koje pomažu djeci

                              Priče o strahu, nesigurnosti te sve što biste trebali znati kada ih čitate djeci

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2025.

Naslovnica knjige Bajke koje pomažu djeci: ©Mozaik knjiga

Prevela Branka Grubić

Gerlinde Ortner: Bajke koje pomažu djeci

Bajke koje pomažu djeci

Knjiga Bajke koje pomažu djeci podijeljena je na dva dijela. Tu su bajke za djecu od 3 do 7 godina i one za malo starije mališane, od 6 do 10 godina.

Gerlinde Ortner, dječja psihologinja, priča nam bajke pomoću kojih dijete može prevladati neke svoje strahove te koje mu pomažu ispraviti nepoželjna ponašanja.

Ono što je zanimljivo, i po mom mišljenju najkorisnije, jest dio za roditelje, u kojem se najprije protumače razlozi djetetova nepoželjnog ponašanja. Zatim se objašnjava smisao svake bajke te njezin (mogući) utjecaj na dijete. Predložene su aktivnosti koje roditelj može raditi s djetetom. Dani su i brojni primjeri koji roditeljima mogu pomoći u rješavanju situacije u kojoj su se našli.

Vi uglavnom znate što djetetu dopuštate, a što mu morate zabraniti, imate određene predodžbe i ciljeve koje želite ostvariti odgojem djeteta. Dobro poznajete dobre i loše strane vašeg djeteta. … Ipak, ne mogu se uvijek izbjeći sukobi i teškoće u ponašanju i međusobnim odnosima. (str. 279.)

Pričajući bajke (u koje su nesretno umetnuta naša domaća imena), autorica pokušava pomoći djeci koja imaju strašne snove te onoj koja se boje pasa i zubara.

U knjizi se nalaze i bajke koje pomažu djeci u slučajevima mokrenja u krevet, suočavanja sa smrću i ruganjem te u slučajevima razvoda roditelja. Postoje i bajke koje na djeci prilagođen način objašnjavaju spolni odgoj, snošljivost prema strancima te novčane teškoće.

Minus…

Iako mi se u globalu knjiga svidjela i smatram da je korisna, pronašla sam joj (očigledno jer sam cjepidlaka) i nekoliko mana koje bih htjela podijeliti s vama.

Sigurno je točna tvrdnja da roditelji jednako vole svu djecu, ali nije točno da se roditelji jednako i odnose prema svoj djeci. Često najstarijem djetetu postavljaju najviše zahtjeve, očekujući da ono bude „najpametnije“… Roditelji olako opraštaju najmlađemu djetetu… (str. 148.)

Gerlinde Ortner: Bajke koje pomažu djeci

Za početak, nisam optimistična vezano uz to da ove bajke doista mogu riješiti neke probleme. Podijelila sam knjigu s prijateljicom koja ima dvoje djece. Ona će iskušati bajke koje bi mogle pomoći njezinoj djeci, a ja ću vam svakako javiti kako je to prošlo.

Bajke koje pomažu djeci obrađuju brojne dječje probleme, no neki su ipak prezahtjevni i traže razgovor sa stručnom osobom. Na primjer, dijete koje je nasilno neće se naučiti empatiji iz bajki. Da je tako, ne bi bilo nasilne djece. Djetetu koje muca možda bude malo lakše kad čuje priču u kojoj i glavni lik muca, ali bez logopeda, bajka je nemoćna.

Uz to, minusi su mi još bila i ta hrvatska imena ubačena u očigledno strani tekst te neke rečenice za koje je možda odgovoran i prijevod. Naime, nekoliko je puta istaknuto da je Gerlinde Ortner bila ravnateljica (pretpostavljam škole ili neke druge ustanove za djecu). Ali – kad navodi dijelove svojih razgovora s djecom, često se služi riječima koje jedna odgojno-obrazovna djelatnica nikada ne bi koristila. Na primjer, kao priča s nekim djetetom kojem se rugaju (ili tako nešto, zaboravila sam), a govori kako su „druga djeca glupa“. Onda, u jednoj se bajci opisuje draga starica HIMBENOG lica. Ili se autorica krivo izrazila, ili ja nisam shvatila poantu, ili je riječ potpuno promašena.

…i plus

Sve mi se ostalo svidjelo, a jako me se dojmio dio u kojem autorica naglašava ono što mi odrasli često zaboravljamo. Naše neriješene traume i problemi iz prošlosti reflektiraju se u tome kako odgajamo svoju djecu.

Znate li samo rješavati svoje sukobe?
Kao prvo, važno je da kod sebe spriječite blokadu osjećaja. Svaka svađa izaziva bezbroj osjećajnih asocijacija koje pokreću vlastita iskustva, dojmove iz djetinjstva, odnos prema sebi i drugima. Svaka riječ partnera, odnosno partnerice, doživljava se i vrednuje subjektivno. (str. 317.)

Gerlinde Ortner: Bajke koje pomažu djeci

Bajke koje pomažu djeci – konkretan primjer

Ova je knjiga jedna jako dobra ideja i doista se nadam da pomaže roditeljima i djeci. Ipak, ona nikako nije i ni u kojem slučaju neće biti dovoljna. Lijepo je djeci putem pričica objašnjavati svijet, ali skeptična sam prema tome da jedna bajka može napraviti ne znam koliku razliku.

Vjerujem da su Bajke koje pomažu djeci izvrsno polazište za roditelje koji se žele približiti svojoj djeci i kvalitetno s njima provoditi vrijeme. Onima koji im žele na jednostavan način objasniti koja su ponašanja dobra, a koja treba izbjegavati.

Super je što se autorica stvarno trudi objasniti odraslima kako reagirati u kojoj situaciji te nekoliko puta ponavlja ono što valjda svi zaboravljamo. U dječjoj glavici, svaka je pozornost dobrodošla. Ako je ne dobiju pozitivnim ponašanjem, brzo će se okrenuti „negativnom“.

Mene je, recimo, najviše osvijestio ovaj dio:

Svaka vrsta obraćanja (dobronamjerni savjeti, opomene, kritika) koja uslijedi odmah nakon nekog određenog ponašanja ima pozitivan učinak. Ako se djetetu poklanja pozornost na temelju određenog načina ponašanja, onda će oni češće pribjegavati takvom ponašanju. (str. 19.)

U svom ću radu s djecom što češće pokušati osvijestiti da je i negativan osvrt na njihovo ponašanje i dalje poklanjanje pozornosti. I ako vide da dobivaju pozornost, makar na krivi način, ponavljat će ga jer su dobili što su htjeli.

Trudit ću se, baš prema savjetu Gerlinde Ortner, što češće hvaliti poželjna ponašanja, a koliko god mnogu ignorirati ona loša.

Stvarno se nadam da će se primijetiti razlika.

Tada, autorica je doista uspjela u svom naumu – pomogla je odraslima i pomogla je djeci.

Ostali naslovi ove autorice:

Gerlinde Ortner dječja je psihologinja. Radila je u psihološkim savjetovalištima gdje se bavila poremećajima ponašanja kod djece. Isto tako, radila je i s djecom koja su imala poremećaje govora te oštećenje sluha. Radila je čak i u popravnom domu, gdje je provodila program bihevioralne terapije protiv agresivnog ponašanja.

Autorica je brojnih knjiga, kao što su Bajke koje pomažu djeci i Nove bajke koje pomažu djeci (u ovom su Mozaikovom izdanju te dvije knjige spojene u jednu).

Gdje kupiti Bajke koje pomažu djeci:

Mozaik knjiga

Objavljeno

Alena Mornštajnova: Studeni

Nakladnik: Hena com, 2023.

Naslovnica knjige Studeni: ©Hena com

Prevela Sanja Miličević Armada

Alena Mornštajnova Studeni

Studeni – moglo je biti ovako!

Studeni je roman koji se nalazi u sferi spekulativne fikcije, odnosno pretpostavke autorice kako bi izgledala budućnost njenog naroda da se nisu dogodile promjene u njezinoj domovini ključne 1989. i da je Češka ostala iza željezne zavjese. U romanu kroz distopijski okvir pratimo mladu obitelj koja je postala žrtvom vojnog režima kakav se, na sreću, nije dogodio u Češkoj, ali događa se i dan danas u mnogim državama svijeta.

Pobunjenici

Marie Hajná živi sa suprugom Joška i njihovo dvoje djece, sedmogodišnjim dječakom i četverogodišnjom djevojčicom, običnim, svakodnevnim, radničkim životom. Nezadovoljni položajem radnika i režimskim pritiskom, Marie i Joška, povjerivši djecu roditeljima, sudjeluju u jednoj od antirežimskih demonstracija. Za odmazdu bivaju uhićeni  i završavaju u zatvoru.

Odmazda

Suđenje je brzo i vrlo surovo. Oboje, i Marie i njezin suprug, osuđeni su, a zatim prljavim, tijesnim vlakovima prevezeni u radne logore. Marie je zbog svog neposluha dobila dugogodišnju kaznu boravka u popravnom domu, koji je zapravo zatvoreni tip ustanove vrlo slične zatvoru. Gdje joj je odveden suprug, Marie ne zna. Jedina su joj utjeha pisma koja razmjenjuje s roditeljima i djecom. Ali pisma su cenzurirana i informacije o obitelji stižu na kapaljku.

Ovdje ste zato što ste izdali svoju socijalističku domovinu, i zato bas ovaj sud u ime Republike osuđuje na dvadeset godina zatvora. str. 49.

Magdalena

Djevojčica Magdalena dovedena je u mladoj dobi u dom koji nazivaju “sanatorij”, gdje se odgajaju novi komunistički kadrovi. Magdalena se ne sjeća svoje obitelji. Djevojčica odrasta u domu pod strogim pravilima i paskom odgajateljica koje su komunistički kadar zaposlen da odgoje mlade, poslušne sljedbenike vladajućeg režima. Magdalena se postupno prilagođava domskim uvjetima, ali starija djevojka u njezinoj sobi stavlja joj u glavu crv sumnje da su sva ta djeca nasilno oduzeta svojim roditeljima.

Dojam o djelu Studeni

Autorica je u svom romanu promišljala što se moglo dogoditi  u Češkoj 1989. da je zemlja ostala iza željezne zavjese i da se Komunistička partija nije odrekla vlasti. Knjiga nije samo poigravanje s alternativnom poviješću, već dirljiva i vrlo uvjerljiva obiteljska priča  koja se događa u totalitarno doba.

Knjiga je na momente vrlo surova, prikladno bezlična i hladna u pravim trenucima, a opet emotivno snažna. Toliko vas uvlači u radnju da skoro na tjelesnoj razini ćutite beznađe.

Atmosfera zarobljenosti duha i tijela, vojna diktatura koja na silu zatire neutaživu želja za slobodom, tjera vas da čitajući povičete: Ja ne želim živjeti u ovoj zemlji!

Upravo onako kako je to učinila i Marie. A odmazda je bila strašna. Razorena obitelj, djeca koja nikada više ne vide svoje roditelji, pa i oni koji ih godinama kasnije, kao već zreli ljudi,  pronađu, više se međusobno ne razumiju, jer su postali dva svijeta. Strašno.

Roman me baš dirnuo. Priču su ispričale dvije glavne junakinje, odrasla Marie i djevojčica Magdalena. Dok u prvom dijelu pratimo raspad obitelji i Marie koja osuđena provodi godine i godine zatvorena, bez vijesti o svojim najbližima, u drugom dijelu priče autorica opisuje živote djece oduzete roditeljima i smještene u tzv. sanatorij. Ovdje su smjestili četverogodišnju djevojčicu Magdu koja je godinama živjela u uvjerenju da su je roditelji napustili. Tek pred kraj priče križaju se putevi Marie, puštene iz zatvora, i djevojke Magde.

Ali nakon svega, raspet može biti samo jedan. Očekivan.

Alena Mornštajnova osebujna je autorica koja može pisati o ljudskoj boli, s velikom empatijom i sposobnošću da uđe u dubinu. Tragedija koja je zadesila ovu i mnoge slične obitelji izgleda vrlo vjerodostojno pa nam je drago da se ipak radi o fikciji.

Znala je da ima knjiga koje neće pročitati, ideja koje ne smije izgovoriti. str. 46.

Alena Mornštajnova studeni

O autorici

Alena Mornštajnová češka je spisateljica, prevoditeljica i profesorica engleskog jezika. Autorica je sedam uspješnih knjiga. Za svoj debitantski roman Slepá mapa (2013.) bila je u užem izboru za nagradu „Češka knjiga“ 2014. godine. Nakon toga izdala je roman Hotýlek (2015.) i roman Hana (2017.), koji je požeo najveći uspjeh i postao velik hit, a otkupljena su i prava za film. Njezina su djela prodana u više od 400 tisuća primjeraka i prevedena na 19 jezika. Roman Studeni (2021.) ovjenčan je uglednom nagradom „Češka knjiga“, a 2023. joj je godine objavljeno i djelo Les v domě.

Gdje kupiti:

Hena com

Objavljeno

Hrvoje Šalković: Babići

Nakladnik: Petrine knjige, 2024.

Naslovnica romana Babići: ©Petrine knjige

Šalkovićev povratak

Roman Babići najnovije je štivo jednog od mojih omiljenih domaćih autora, Hrvoja Šalkovića. Dugo ga nije bilo na književnoj sceni, bavio se nekim drugim poslovima, ali vjerujem da su ga obožavatelji koje je kupio romanom Zec na mjesecu (jedan od mojih najdražih) još tamo dvijetisućitih, strpljivo čekali. Ne spominjem ostale romane jer, iako su mi bili čisto ok, ni jedan nije dostigao voljenog mi Zeca.

Babići su na tragu. Sviđaju mi se.

Klasični je to Šalković koji redom emocija, redom osmjehivanja osvaja čitatelja stranicu po stranicu.

Ne kažem da ćete ovaj roman pamtiti do kraja života, ali nema šanse da ćete požaliti što ste ga pročitali.

O čemu je, dakle, riječ?

Babići

Ivan i Tibor Babić braća su povezana nesretnim životnim okolnostima i velikom, bezuvjetnom ljubavlju.

U trenutku kada počinje priča, nalaze se u Amsterdamu. Tibor se bavi mutnim, poluilegalnim, ali bezazlenim poslovima i nikad nema para. Ivan, koji nam pripovijeda kako su došli upravo do ovoga sada, razumniji je i radi u call-centru za jednu ajmo reći agenciju koja se bavi turizmom.

Ivana uskoro put i izmišljeni životopis vode u Bangkok, odakle ga pak taj isti izmišljeni životopis (samo na drugačiji način) vodi do mutne rijeke Kwai i prihvatilišta slonova.

Tamo prima lošu vijest, koja na neki način može postati i dobra vijest.

I mogu ti sada ispričati kako sam na obalama grimizno mutne rijeke Kwai spoznao čitavu bit života i ispraznost materijalnih stvari, kako sam shvatio da je čovjek najsretniji kada u životu ne posjeduje ništa (…), kako posjedovanje opterećuje i sputava, kako ambicija za imovinom guši ono najbolje u čovjeku. Mogu ti ja sada sve to ispričati, ali zašto da lažem i sebe i tebe. …
Umrla je baka Magda. A mi smo bili jedini nasljednici. (str. 77.)

Hrvoje Šalković: Babići

Odlazi po brata natrag u Amsterdam i u neregistriranom automobilu vraćaju se u grad u kojem su proživjeli djetinjstvo i mladost – u Zagreb.

Tamo ih dočeka javna bilježnica koja ih obavještava da im je umrla baka i da će naslijediti velik novac od prodaje njezina stana.

Novac od prodaje stana ostavljam svojim unucima.
Pod uvjetom da naprave ove tri stvari… (str. 87.)

Prvo – moraju otvoriti neki funkcionalan obrt.

Drugo – moraju napisati biografiju svoje obitelji.

Treće – moraju dokazati da znaju povijest svog rodnog grada.

Budući da je riječ o ogromnoj svoti novca, Babići se bacaju na posao.

Ah, ti Babići

Čula sam da ova knjiga ima nekoliko jako loših osvrta, ali nisam ih uspjela naći na netu pa vam ne mogu reći što u njima stoji.

Mogu vam samo pričati o tome kako su se Babići meni svidjeli. A stvar je ovakva.

Ne mogu vjerovati da netko ne voli način na koji Šalković piše. I stvarno mi nije stalo do neke dublje poruke ovog romana, mada ga možemo promatrati i s te strane – imigracija i imigranti, snalaženje naših ljudi vani, snalaženje „tuđih“ ljudi ovdje unutra… Sve mi je to manje bitno i moj dojam ne ovisi o tim temama.

Meni je samo bitno da, kad on napiše:

Neke stvari jednostavno zauvijek umru, i ne postoji sila svemira koja im može povratiti puls. (str. 116.)

Da ja to stvarno osjetim.

Njegova je proza emotivna. Možda mjestimice patetična, ali to se tako dobro uklapa u priču o dvojici pomalo olinjalih skoro-pa-sredovječnih mladića, da vam uopće neće smetati.

Bilo je rečenica koje su me nasmijale, onih koje su me rastužile, i onih jako teških, koje su me malko rasplakale. Tako da, opraštam patetiku, svidjela mi se i bila mi je topla i mekana kao najdraža dekica.

Ivan i Tibor su simpatični, život im je bio težak, pokojna baka i javna bilježnica prave su mustre i to je to što otprilike morate znati.

Juhica za dušu

Znate ono kako vam neke priče dođu kao melem na ranu ili juhica za dušu? Tako su meni došli Babići. Nisam dobila Kiklopa, ali bome ga nisam ni očekivala!

Babići su sve ono što očekujete od Šalkovića, ako ste ga prije čitali.

Toplina, osjećaji, gorko-slatka priča o odrastanju momka koji je tek donedavno bio neozbiljan, a onda ga je život natjerao na to da se uozbilji.

Obvezna su i putovanja, avanture i egzotične lokacije, pa mlađi brat Babić jurca od Amsterdama gdje ne ispunjava sve ono što Nizozemci očekuju od njega. Od Bangkoka gdje upoznaje ludi noćni život pun doslovno svega, preko meditacije i skromnog života koji živi njegujući slonove…

Naravno, kao i uvijek, vraćamo se na početak, u Zagreb, gdje naši junaci doživljavaju svojevrsnu katarzu, a sve to vođeni bakinim nepogrešivim potezima s neba.

Od mene preporuke, nadam se da će vam Babići ovog ljeta praviti društvo na plaži!

Hrvoje Šalković: Babići

Ostali naslovi ovog autora:

Hrvoje Šalković rođen je 1973. godine.

Autor je popriličnog broja romana, uglavnom putopisno-avanturističkih, iako ima i onih koji skreću u vode krimića i trilera.

  • com.opanci.com.obojci
  • Pala karta
  • Pravi se da ovo nisi vidio
  • Zec na mjesecu
  • Oko cucka pa na mala vrata
  • Kombinacija d.o.o.
  • Nulti meridijan
  • Ne primamo vilenjake
  • Valcer protiv Eintrachta
  • Nova mis Čilea
  • Sedam strana svijeta
  • Babići

Gdje kupiti roman Babići:

Petrine knjige

Objavljeno

Yangsze Choo: Žena lisica

Nakladnik: Stilus knjiga, 2025.

Naslovnica knjige Žena lisica: ©Stilus knjiga

Preveo Dražen Čulić

yaangsze Choo Žena lisica

Kult lisice

Uvijek me interesiralo koja je unutarnja motivacija autora da napiše knjigu o određenom ljudskom ili životinjskom liku. Autorica je u bilješki sve objasnila. Lik lisice možda je jedan od najambivalentnijih životinjskih likova. S jedne strane obožavana i štovana kao božanstvo u istočnim kulturama, u zapadnoj civilizaciji lisica je poznatija kao svojeglava, lukava i samozatajna životinja koja uglavnom sama obitava u šumskim vrletima.

Ovo je priča o lisici koja može mijenjati oblik iz lisice u ženu i obratno, a polazište joj je u dnevnom kultu lisica koji se proširio iz Kine u Koreju i Japan. U njemu, lisice su spominjane kao nadnaravna bića.

U sjevernoj se Kini lisica, jež, lasica, štakor i zmija nazivaju wudamen, a svrstavaju se u Pet velikih kućanstava- kao niži bogovi bogatstva i napretka. str. 23.

Evo okosnice priče.

Smrznuta kurtizana

Vrijeme je posljednjih godina vladavine dinastije Qing. Narod se dijeli na obični puk i one imućnije koji u svoje bogate hareme dovode mlade kurtizane. Mlada žena za koju se pretpostavlja da je pobjegla iz jednog takvog harema nađena je smrznuta na pragu seoskog konačišta. Istragu preuzima umirovljeni detektiv, nekad policajac, Bao. U mjestu se širi glasina da je žena možda bila lisica u ženskom obliku.

Ljudi govore da su lisice pokvarene žene. str. 8.

Sluškinja

U međuvremenu, u domaćinstvo obitelji koja posjeduje čuvenu ljekarnu stiže privlačna mlada sluškinja imenom Snow (Snježna).  Iako je njezina uloga da bude ispomoć starijoj ženi, mlada žena ima skrivene motive radi kojih je stigla u taj gradić. Tamo je, naime, posljednji put viđen fotograf za kojeg Snow sumnja da je skrivio smrt njezinog djeteta. Vlasnica ljekarne shvaća da je njezina sluškinja vrlo neobična djevojka. Ipak, nada se da će ona pratiti ponašanje njezinog problematičnog unuka.

Već sam vam rekla prvo pravilo lisica: ne govori o lisicama. str. 180.

Dojam o djelu

Žena lisica vrlo je opsežan roman čiji se sadržaj na prvi pogled čini jednostavan. Tema je osvetnički pohod majke koja traži odgovornog za smrt svoga djeteta. Takav sažetak ne bi opravdao ovoliki broj stranica, ali knjiga je posve nešto drugo.

Radi se o duhovnom hodočašću u čijim se korijenima miješaju taoizam, budizam i narodne priče. Istražujući za ovaj roman, autorica je pročitala mnoge priče o lisicama. Neke od njih daju naslutiti da su ta stvorenja vodila bogat i raznolik život. Žena lisica prvenstveno je žena lisica iz legende, sposobna se relativno lako prebacivati ​​između lisičjih i ljudskih oblika.

Priču nam priča naizmjenično žena lisica i detektiv Bao. Iako se na početku čini da oni nemaju dodirnih točaka, žena lisica sasvim se dobro snalazi u svijetu ljudi, dok je Bao također vrlo neobičan. Naime, kao dijete, prisustvovao je seansi u svetištu lisica i nakon toga ima vrlo razvijen špurijus kako prepoznati lisice. Uz to, Bao je dobio moć prepoznati tko laže, a tko govori istinu što predstavlja posebno transcedentalno iskustvo.

Iako roman na kraju skreće u kriminalističke vode, njegove su osnovne poruke daleko od rješavanja zločina. To su položaj žena u Kini početkom 20. stoljeća (ženama su se još podvezivala stopala), sudaranje materijalnog i duhovnog svijeta u svakodnevnim životima te neprestana potraga za autentičnošću ispričana na gotovo limbički način u kojem čitatelj dobiva mnogo dvosmislenih opažanja, nastanjujući prostor „između” postojanja i tako tjerajući čitatelja da napusti uobičajene načine gledanja živo-neživo.

Roman je također nježna meditacija o ljubavi, bezgranične ljubavi majke prema djetetu i svijesti o vlastitom identitetu.

Pomagati drugima, onako usput, jedna je od odlika kreposne lisice. Druge uključuju suzdržavanje od laganja, pranja novca i ubijanja ljudi. str. 129.

Yangsze Choo Žena lisica

Knjiga je neobična, prikladna za one koji vole istraživati neke nove svjetove ili bar čitati o duhovnim iskustvima o kojima imamo puno pitanja, a nudi nam se tako malo odgovora. Zapravo, sve je u našoj imaginaciji.

O autorici

Yangsze Choo spisateljica je s liste bestselera New York Timesa iz četvrtog naraštaja Malezijaca kineskog porijekla. Diplomiravši na Harvardu, radila je kao poslovna savjetnica prije nego što je napisala svoj književni prvijenac Ghost Bride koji je nedavno pretvoren i u originalnu Netflixovu seriju. Živi u Kaliforniji.

Gdje kupiti:

Stilus knjiga

Objavljeno

Sophie Kinsella: Zabava tek počinje

Nakladnik: Znanje, 2023.

Naslovnica romana Zabava tek počinje: ©Znanje

Prevela Andrea Cvjetković

Sophie Kinsella: Zabava tek počinje

Zabava tek počinje

Effie je djevojka na pragu tridesetih kojoj je zadnje dvije godine sve krenulo naopako.

Ne samo da su mi se roditelji razišli, čitava obitelj nam se više-manje raspala. Između mene i Kriste traje neprekidna svađa. S tatom ne razgovaram. Prije četiri mjeseca dobila sam otkaz. Jednostavno više ne držim uzde svog života. (str. 21.)

A sada, kao šlag na tortu, otac i njegova nova, puno mlađa djevojka Krista prodaju kuću u kojoj je Effie odrasla i za koju je strahovito vezana.

Krista priprema zabavu na kojoj će se svi oprostiti od kuće. Effie, za početak, ne želi doći na zabavu, ali kada joj Krista pošalje pasivno-agresivnu pozivnicu koja je zapravo odbijenica, Effie je bijesna ko pas. Onda se sjeti da je negdje u kući sakrila voljene babuške i odluči ih uzeti, prije nego Krista i njih unovči.

Tada joj na pamet pada bizarna zamisao – ušuljat će se u kuću dok traje zabava, i – bez da je itko vidi – uzeti babuške pa pobjeći.

Ne idem na zabavu. Nema šanse. Ali, priznajem, osjećam se malo isključeno dok ih gledam odozgo. Ne bih se bunila da samo promatram zabavu. (str. 109.)

Naravno, kad jednom uđe u kuću sve kreće nizbrdo. Babuške nisu tamo gdje (misli da) ih je sakrila. Vidi sestru kako skrivećki plače u vrtu. Prisluškuje brata kako priča o odvjetnicima i tužbi. Zabava je u punom jeku, Effie je gladna i gdje god se skrije – neudobno joj je. No ostaje jer ne može odoljeti neobičnoj obiteljskoj drami koja joj se odvija pred očima i ušima.

Nešto me drži ovdje. Neka sila kojoj se ne mogu oduprijeti. Ova je obitelj možda slomljena. Možda je uništena. Ali, to je moja slomljena, uništena obitelj, I želim biti ovdje, konačno priznam sama sebi. (str. 110)

Ah, taj sažetak…

Zabava tek počinje simpatičan je chick-lit roman koji mi je bio stvarno ok za čitanje. Nepretenciozan i zabavan, nije na silu htio biti nešto što nije.

Znala sam kako će završiti, znala sam kojim će se koracima do tog kraja stići, a jedino što me ometalo u predviđanjima jest sažetak na stražnjoj korici koji, ako ćemo biti blagi, LAGANO navodi na krivi trag. Dakle, iz onog što sam na koricama pročitala očekivala sam nešto sasvim drugačije, ali opet, nisam razočarana.

Sophie Kinsella: Zabava tek počinje

Da pojasnim, očekivala sam kako će Effie saznavati razne obiteljske tajne dok prisluškuje skrivena ispod stolova i u ormarima, kako će načuti priče o samoj sebi, dobre ili loše, ovisno o tome tko priča. Nisam to dobila jer se o samoj Effie vrlo malo priča, a osim toga, njen je plan već na početku napola razotkriven pa ima pomagače.

Ipak, kažem, nisam razočarana jer je priča skroz simpatična i u smjeru kojim je krenula.

Da je barem bilo ljeto…

Zabava tek počinje lagan je roman meni taman za ljeto i žao mi je što sam ga pročitala usred zime. Ima tu neku vibru vrućih dana, ledenih pića, sladoleda i mora. Sviđa mi se što je duhovit, jednostavno napisan, brzo se čita i likovi nam uglavnom ne idu na živce.

Obitelj koja je na prvi pogled raspadnuta i ne može se sastaviti prevlada sve svoje razlike i razmirice (nemojte mi reći da sam vam sad nešto spoilala). Razdvojeni ljubavnici nanovo se spoje jer se nikad nisu ni prestali voljeti i sve završi optimističnom vjerom u bolju budućnost.

…ne mogu vratiti vrijeme. Ne mogu poželjeti da sve nestane. Svijet je takav kakav jest. I ja moram krenuti dalje skupa s njim. A to će biti dobro. Sve će biti dobro.
(str. 182./183.)

Može li bolje od toga?

Inače volim način na koji Sophie Kinsella piše pa sam znala da će mi se svidjeti i roman Zabava tek počinje. Njezin prethodni roman, kod nas objavljen pod naslovom Moj (ne tako) savršeni život jedan je od meni najdražih chick-lit romana i znam da sam plakala na kraju koliko je sve bilo lijepo i emotivno.

Ovdje je izostao taj moj plačni trenutak i priča mi nije bila toliko dirljiva, ali doista sam se zabavila. Par popodneva odmorila sam mozak od teških štiva, lijepo se opustila i zato vam preporučujem ovaj roman. Naravno, ako je ovaj žanr nešto što volite i što inače čitate. Ako je tome tako, uzmite kavu, zavalite se na kauč i čitajte. Neka zabava počne!

Sophie Kinsella: Zabava tek počinje

Ostali naslovi ove autorice:

Sophie Kinsella britanska je spisateljica poznata po svojim duhovitim chick-lit romanima, među kojima se svakako ističe serijal o šopingholičarki Becky Bloomwood.

U Znanju je, osim romana Zabava tek počinje, preveden i Moj (ne tako) savršeni život, meni jedan od najdražih i najboljih chick-lit romana. A znate da nisam veliki fan…

Gdje kupiti roman Zabava tek počinje:

Znanje

Objavljeno

Valérie Perrin: Oni koje nitko ne posjećuje 

Nakladnik: Sonatina, 2025.

Naslovnica knjige Oni koje nitko ne posjećuje: © Sonatina

Prevela Maja Ručević

Valerie Perrin Oni koje nitko ne posjećuje

Roman Oni koje nitko ne posjećuje sentimentalno je putovanje duše u kojem Valérie Perrin opisuje posljedice ljubavi koja se nije mogla realizirati, žal za tom neostvarenom ljubavi na jedan snažan, stoički način i vraćanje u prošlost kako bi se još jednom proživjela. Roman se sastoji od dvije nepovezane, ali jednako tragične priče.

Justine

Dvadesetjednogodišnja Justine i njezin bratić Jules od djetinjstva žive s bakom i djedom u Millyju, selu u Burgundiji. Justine je njegovateljica u domu za starije osobe Hortenzija. Mlada Justine ulaže sebe, ne brojeći sate, u svoj posao pomoćne medicinske sestre kako bi pomagala korisnicima. Ponajviše se zbližila s Hélene, gotovo stogodišnjom stanovnicom doma koja joj prepričava svoje uspomene iz mladosti. Nevjerojatnu Héleninu životnu priču Justine zapisuje u bilježnicu kako bi sačuvala priču od zaborava jer osjeća da se Héleni polako približava kraj.

Znate, kada izgubite osobu koju ste voljeli najviše na svijetu, ona umire svaki dan iznova. str. 61.

Hélene

Kao mlada djevojka, Hélene misli da nikad neće moći naučiti čitati. Slova joj se miješaju, a riječi plešu svoj vlastiti ples. Nesretna Hélene u nekom trenutku sreće mladog Luciena koji je uči Brailleovom pismu (brajici), a najvažnije od svega, uči je kako živjeti sa svojim ograničenjima.

I dok se mijenjaju poglavlja između prošlosti i sadašnjosti, kad Hélene i Luciena razdvoji rat, uz godine izgubljene zbog amnezije, dobivamo uvid u zapanjujuću ljubavnu priču koja je povremeno izvan realizma, ali svojim emocionalnim intenzitetom pomiče granice.

Svi smo mi nečiji Michelangelo, problem je samo što tog nekog trebamo sresti. str. 68.

Justinina priča

Justine i bratić joj Jules kao djeca izgubili su roditelje i povjereni  su na odgoj baki i djedu. Oko pogibje njihovih roditelja digao se zid šutnje o kojem baka i djed ne žele razgovarati. Justine cijeli život osjeća da joj nešto nedostaje i ne želi se vezivati ni za koga zbog straha da tog nekog ne izgubi. Ne želi mu čak znati ni ime. Veza s Hélene pomaže Justine da drugačije počne gledati na svoj život.

Stariji je od mene. Ima oko dvadeset i sedam godina i ime mu je Ne sjećam Se Kako se Zove. str. 52.

Dojam o djelu

Kad pročitate ovu knjigu, zatvorite ju i ostanite u tišini neko vrijeme, kontemplirajući i lagano snatreći. Tako sam barem ja. Može li se uopće išta drugo reći doli: Koja knjiga!

Već me se roman Svježa voda za cvijeće jako dojmio, ali čini mi se da mi je ovaj roman još i draži.

Roman govori o dvije tragične priče, prepun je trauma i odluka donesenih u trenucima kada su one bile jedini mogući izbor jer su donesene iz čiste ljubavi, prepun patnji onih drugih, koji su ostali slomljenih srca. Sve to skupljeno je na ovim stranicama i iako se čini da roman u osnovi govori o nesrećama, ustvari je divan.

Jako me se dojmio vrlo empatičan i uvjerljiv način na koji Perrin oslikava stanovnike staračkog doma Hortenzija. Možda i stoga što sam i sama imala roditelja u jednom od takvih domova, mislim da je njezin prikaz života u domu vrlo uvjerljiv i realističan. Pronicljivost i opažanja nekih likova, prošarane bljeskovima surovog humora, čitala sam s toplinom i smiješkom. A način dovođenja rodbine koja žuri u starački dom nakon lažnih obavijesti da su neki od staraca upravo umrli,  naprosto je maestralan.

Valerie Perrin Oni koje nitko ne posjećuje

A sad o Hélene. Jaka, jaka žena. Premda se njena priča čini melodramatičnom iz više razloga, ponekad se čini i pomalo sudbinska (gavran čuvar koji obitava malo kod jednog, malo kod drugog ljubavnika asocirao me na Čehova).

Priča o Justine bila mi je nekako realnija. Mlada cura, bez roditelja, s djedom i bakom koji su pomalo daleki, distancirani, rijeko pokazuju emocije. Justine osjeća da joj je davno nešto oduzeto zbog čega se osjeća emocionalno zakinuta. I nikome se ne želi previše davati. Boji se da će je svaka veza raniti. Kad se sve kockice na kraju slože, jasno vam je zbog čega.

Velika preporuka za ovu prekrasnu knjigu!

Svi mi imamo dva života, jedan u kojem kažemo ono o čemu razmišljamo i onaj u kojem to prešutimo. str. 109.

O autorici:

Valérie Perrin rođena je 1967. u Remiremontu, u Francuskoj. Odrasla je u Burgundiji i nastanila se u Parizu 1986. Njezin roman Oni koje nitko ne posjećuje (2015.) osvojio je nagradu Booksellers Choice Award. Njezin prvijenac na engleskom jeziku, Svježa voda za cvijeće (Europa, 2020.) preveden je na preko trideset jezika. Figaro Littéraire proglasio je Perrin jednim od deset najprodavanijih autora u Francuskoj 2019., a u Italiji je Svježa voda za cvijeće bila najprodavanija knjiga 2020. godine. Perrin sada živi u Normandiji.

Gdje kupiti:

Sonatina

Objavljeno

Filip Georgiev-Štimec, Katia Kozina: Profil zla

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2025.

Naslovnica zbirke Profil zla: ©Mozaik knjiga

Svi smo mi puni zla. Meni je ovaj svijet čisto zlo, moje osobno zlo samo je izašlo na vidjelo. U svima postoji to zlo i jako ga je lako izvući na vidjelo.
(Aileen Wournos, str. 48.)

Filip Georgiev-Štimec, Katia Kozina: Profil zla

Mjesto zločina = Profil zla (iz Predgovora)

Mjesto zločina podcast je koji vode Filip Georgiev-Štimec i Katia Kozina. U tom se true crime podcastu bave serijskim ubojicama te pričaju o najmračnijim stranama ljudske prirode. Ova zbirka skup je na poseban način ispripovijedanih biografija najpoznatijih serijskih ubojica, među kojima su Ed Kemper, Aileen Wournos (sigurno se sjećate filma Čudovište u kojem je glavnu ulogu, ovjenčanu Oscarom, osvojila Charlize Theron), William Bonin, David Berkowitz (poznatiji kao Son of Sam) te, vjerovali ili ne, Ivan Milat, australski Hrvat za kojeg se rado pravimo da nije naše gore list.

Autori kažu da je Profil zla nastao kako bi nam pružio uvid kompleksnost ljudske psihe. Nitko se, kažu, ne rađa kao manijakalni ubojica ili silovatelj. Njih čine skup trauma, fizičko, psihičko ili seksualno zlostavljanje (nerijetko, nažalost, i sve to zajedno) te na kraju, mnoge veoma, veoma loše odluke. Ova nam knjiga ne služi kako bismo suosjećali sa zločincima, već kako bismo razumjeli što se sve mora dogoditi kako bi osoba pukla i skrenula s puta.

Danny je, kao i brojni drugi serijski ubojice, u prvih nekoliko godina života snažno udario glavom o betonske stube, što je moglo staviti trajne posljedice na njegovom mozgu. (Danny Rolling, str. 136.)

Filip i Katia pokušavaju proniknuti u korijene zla i analizirati, poštujući svaku tragediju i sve žrtve, kako pojedinac završi na putu mraka, sijući nesreću, jad i užase svuda oko sebe.

Majka… i otac… imali su skladan brak te je Aileen odrasla u obitelji punoj podrške i ljubavi. Ako ste povjerovali u istinitost prošle rečenice, možda true crime nije žanr za vas, jer horore iz njezinog djetinjstva ne bismo poželjeli ni najgorim neprijateljima. (Aileen Wournos, str. 31.)

Profil zla

Kako običan čovjek postaje čudovište?

Što se u njemu mora slomiti?

Autori zbirke Profil zla pokušavaju nam dati odgovore na ta pitanja raščlanjujući živote deset najpoznatijih serijskih ubojica. Ako vam mnogi nisu poznati, ne brinite, zahvalite Bogu na tome. Ni meni većina nije bila poznata (Hvala Bogu!), znala sam samo za Aileen Wournos i Samova sina. Nakon čitanja, vjerujte mi, većinu nikada neću zaboraviti.

Izmjenjujući kratka poglavlja, od njihova rođenja do uhićenja i/ili smrti, autorski nas dvojac vodi životima čudovišta koji su unesrećili mnoge. Ljudi su to koji su, nakon užasnih, traumatičnih djetinjstva umjesto na put izlječenja, odlučili krenuti putem tame i uništenja.

Ovaj put naučio je lekciju koju većina naših subjekata, nažalost, naposljetku nauči – bolje je ako ne ostaviš svjedoke. (William Bonin, str. 59.)

Filip Georgiev-Štimec, Katia Kozina: Profil zla

Moram priznati, na početku svake nove priče sažalijevala sam ono što će kasnije postati ubojica. Priče o njihovim djetinjstvima lede krv u žilama jednako kao i ono što su kasnije činili drugima. Priče su to o fizičkom, psihičkom i seksualnom zlostavljanju, zanemarivanju, kažnjavanju, sve jedan užas veći od drugoga. Jako mi se sviđa što autori to ne koriste kako bi opravdali ubojice, oni sam samo podastiru sve dostupne informacije kako bismo sami formirali svoje stavove. Kažem, isprva mi ih je bilo žao. Kasnije, kad učine jedan krivi izbor za drugim, žao mi je bilo isključivo njihovih žrtava. Nevinih ljudi, nažalost vrlo često djece, koji su se tu slučajno našli i – ništa ne sluteći, ukrstili svoj život s osobom koja će im ga oduzeti.

Stil pisanja – nisam sigurna

Obožavala sam Profil zla od prve stranice! Ipak, dala sam mu ocjenu 4,5 jer jednostavno nisam sigurna sviđa li mi se stil pisanja… Iako autori na početku kažu kako su koristili humor kako bi ublažili užase koji se prelijevaju sa stranice na stranicu, nisam sto posto sigurna funkcionira li mi to… Ponekad mi je taj humor bio malo previše…

Osim toga, valjda kako svi imamo drugačiji smisao za humor, pola fora nije mi uopće bilo smiješno. Uglavnom, vidjet ćete kako su stranice oblikovanje kao neka vrsta dnevnika ili dosjea o određenom ubojici (slika dolje). Uz rubove stranica često su načrčkana zapažanja autora koja mi nisu potpuno legla i nekad su mi se činila mrvičicu „too much“. Ali eto, možda to vama bude simpatično i uz duhovite bilješke lakše progutate gorku pilulu zvjerstava koje subjekti čine.  

Filip Georgiev-Štimec, Katia Kozina: Profil zla
  • „Ajme, pa zašto nije to prijavio, mogao je spasiti toliko života“, čujemo kako pitate ovu knjigu. Knjiga vam ne može odgovoriti! Ali mi možemo. NARAVNO da je podnio prijavu, no kao što možete pogoditi, policija ju je spremila u ladicu…
    (Ivan Milat, str. 88.)

NAJVEĆA preporuka

Zašto preporuka – pitate se, i to NAJVEĆA, a nije mi sjeo način pisanja?

Ekipa, Profil zla jedno je od najvećih knjiških osvježenja i iznenađenja ove godine! Zbirka je toliko zanimljiva, neobična, edukativna!

Osim što nas podučava o značenju fetiša, uvijek ističe zajedničke faktore nastanka serijskog ubojice – snažan udarac u glavu, mokrenje u krevet, mučenje životinja… Ovaj ispod citat prepisat ću na više mjesta i uvijek ga imati na umu…

Za one koji žele znati više, Macdonaldova trijada je skup indikatora koji se sastoji od pišanja u krevet, paleža i mučenja životinja, koji može od malih nogu odrediti ima li osoba sociopatske tendencije. Sa službene, medicinske perspektive ova je teorija opovrgnuta, ali se i dalje može koristiti kao koristan popis stvari koje ne želite da vaše dijete radi u slobodno vrijeme. (Richard Chase, str. 200.)

Jako, ali JAKO mi se svidjelo što na kraju svake priče o ubojici imamo i Mjesto zločina BINGO (zabava za cijelu obitelj). Ovo je, na primjer, moj tip humora. Crni humor, ali ipak ne toliko crn da vas proguta. Naravno da sam svaki odigrala!

I za kraj, za većinu knjiga savjetujem čitanje – za ovu baš savjetujem kupnju!

Definitivno ćete htjeti podcrtati i označiti neke stvari.

I više od svega, htjet ćete odigrati ubojiti BINGO! Sretno!

Filip Georgiev-Štimec, Katia Kozina: Profil zla

Ostali naslovi ovih autora:

Filip Georgiev-Štimec i Katia Kozina autori su domaćeg true crime podcasta Mjesto zločina. Zbirka priča-biografija o najpoznatijim serijskim ubojicama Profil zla rezultat je njihova rada na navedenom podcastu.

Gdje kupiti knjigu Profil zla:

Mozaik knjiga

Objavljeno

Emilia Hart: Sirene

Nakladnik: Stilus knjiga, 2025.

Naslovnica romana Sirene: ©Stilus knjiga

Preveo Dražen Čulić

Emilia Hart: Sirene

Sirene

Roman Sirene, kao i prethodni hit iste autorice Weywardice, pratimo u tri vremenska slijeda.

Godine 1800. upoznajemo sestre blizanke, Mary i Elizu, koje se spletom nesretnih okolnosti i slučajnog nedjela nađu na kažnjeničkom brodu za Australiju.

Ali nije znala za tu prvu noć, kada su iskrcali zatvorenice, pa onda pustili zatvorenike na njih, kada su plač i jauci odjekivali kroz mrak. Niti za „ženske tvornice“, u koje su muškarci dolazili birati osuđenice da im budu sluškinje ili supruge. …
Kurve. Tako su gledali na te žene – a neke su bile tek djevojke. (str. 107.)

Druga je godina 1998., kada usamljena tinejdžerica Jess razumijevanje i utjehu pronalazi u mladom nastavniku likovne kulture. Jess pati od rijetke alergije i koža joj se počinje pretvarati u nešto slično krljušti na najmanji dodir vode.

Možda postoji neko racionalno objašnjenje, možda sve nekako ipak ima smisla. Ali onaj drugi, glasniji dio mene osjeća da nešto nije u redu, da roditelji nešto kriju od mene. I što više pokušavam potisnuti taj osjećaj, progutati ga, on raste sve veći i veći, buja u mojoj utrobi kao parazit. (str. 100.)

Lucy je naša pripovjedačica iz 2019. godine. Napala je dečka koji joj se nekad sviđao i bježi s fakulteta, svjesna da je samo pitanje trenutka kada će biti izbačena.

Ali kamo bi mogla krenuti? Ne može se vratiti kući roditeljima. To bi značilo reći im da je ona, Lucy, dobra djevojka, nekog napala. Još gore, to bi značilo reći im zašto… Ne, nikada to ne bi mogla. Ali onda, tko? Tko će joj pomoći… (str. 19.)

Skriva se u kuću svoje starije sestre Jess, ali nje nema.

Kako prolaze dani, do Lucy dopiru glasine o muškarcima koji nestaju u moru. O glasovima iz valova.

U kući pronalazi dnevnik koji je Jess vodila kao tinejdžerica i počinje ga čitati…

Savršena naslovnica

Sirene sam očajnički priželjkivala ne samo zato što sam obožavala Weywardice, nego i jer je naslovnica toliko savršena, toliko lijepa da nas malo zaboli srce pri samom pogledu na nju.

I čim sam je dobila, odmah sam prionula na čitanje!

Negdje do pola, bila sam oduševljena! Sve mi se sviđalo – mistika vezana uz bića iz dubina, tajanstveni nestanci muškaraca. Pa sam se pitala, gdje je nestala Jess? Što kriju Lucyni roditelji? Što piše u Jessinu dnevniku? Željela sam saznati kako su sestre blizanke s početka 19. stoljeća povezane sa sestrama u sadašnjosti. I naravno, pitanje svih pitanja – kako će spisateljica u realističnu priču ubaciti sirene?

Nije da ja vjerujem u to. Ali znam ljude koji kažu da su ih čuli, kada su bili na plaži noću. … Glasove, iz valova. Ženske glasove. (str. 110.)

A onda – plot twist, ali ne u knjizi, nego u meni. Druga polovina romana… Nisam oduševljena.

Jednostavno, imam osjećaj da se autorica pogubila u vlastitoj priči.

Emilia Hart: Sirene

Čitati ili ne čitati?

Ah, rijetke su knjige za koje ću vam reći – ne čitati. Sirene su čisto ok, u dnevniku čitanja dala sam im četvorku – možda sam malo povisila ocjenu zbog naslovnice. Lijepo su napisane, priča o muškarcima koji iz nekog razloga nestaju zove na čitanje. Zatim, priča o blizankama koje se nalaze na brodu koji kažnjenice prevozi u Australiju predivna je i samo bi se od nje mogla napisati odlična knjiga.

Lucy osjeti kako je počinje peckati pri dnu kralježnice. Možda je to podsjetnik na ono što voda može učiniti njezinoj koži. Zamišlja kako je valovi oblizuju kao jezici, skidaju joj meso s kostiju dok ne ostanu gole, blještavobijele. (str. 42.)

Emilia Hart imala je toliko toga, sve te izvrsne ideje od kojih je mogla napisati štivo o kojem ćemo misliti i pričati još godinama. Za razliku od svog romana prvijenca, u Sirenama u tome nije uspjela. Na kraju svega, dobili smo poprilično mlaku priču koja, kada se sva tri vremenska slijeda spoje, ostajemo – smijem li reći – nezadovoljeni. Fabula naprasno završava najobičnijim mogućim raspletom.

Osim toga, nisam sigurna što mislim o fantastičnom dijelu priče. Jasno mi je zašto se krenulo u tom smjeru, ali meni nikako ne funkcionira. Puno je toga ostalo nedorečeno i mislim da je, od ovako dobre ideje, roman trebao biti puno jači i efektniji. A i izostala mi je sva ta ženska snaga koja se spominje na koricama.

Ipak, uza sve ovo što sam napisala, vjerujem da će mnoštvo čitatelja ipak biti oduševljeno romanom Sirene. Ukusi su doista različiti i zato nemojte dopustiti da vas obeshrabrim.

Uronite neustrašivo u hladne dubine oceana i pročitajte Sirene. Možda vama budu jedan od najboljih romana ove godine!

Ostali naslovi ove autorice:

Emilia Hart našoj je publici postala poznata svojim prvijencem, hit-romanom Weywardice. One su poharale ljestvice najprodavanijih naslova diljem svijeta, a dobile su i dvije Goodreads nagrade – onu za najbolji povijesni roman  te onu za najbolji debitantski roman.

Sirene su njezin drugi objavljeni roman.

Gdje kupiti roman Sirene:

Stilus knjiga

Objavljeno

Ariel Lawhon: Ledom okovana

Nakladnik: Perga Media, 2024.

Naslovnica knjige Ledom okovana: ©Perga

Preveo Marin Popović

Ariel Lawhon Ledom okovana

Uz dobre trilere, povijesne su mi fikcije najdraži književni žanr. Ledom okovana biografska je fikcija. Nadahnuta je stvarnim događajima, ali se ipak ne temelji na njima. Neke su povijesne činjenice odveć surove pa je Lowhon umanjila intenzitet nasilja kako bi priča bila prihvatljivija čitateljima. Knjiga je nadahnuta životom stvarne osobe, primalje Marthe Ballard. Autorica navodi da skoro 75 posto onoga o čemu knjiga govori precizno slijedi povijesne zapise.

Primalja

Godina je 1789. Mještani pozivaju primalju Marthu Ballard, koja ima medicinskog znanja, da obavi mrtvozornički pregled čovjeka koji je izvučen iz zaleđene rijeke i ustanovi uzrok njegove smrti. Bez obzira što Martha prepozna čovjeka kao lokalnog silovatelja koji je zlostavljao njezinu prijateljicu, ona profesionalno obavi pregled i podnese izvješće – ovog je čovjeka netko ubio. Marthino izvješće izravno se suprotstavlja mišljenju lokalnog liječnika pa ona odluči sama istražiti okolnosti događaja.

Marthini dokazi

Marta uz supruga Ephraima vodi lokalnu pilanu sa svoje petero preživjele djece (najstarija kćerka već ima svoju obitelj). Istovremeno radi kao iscjeliteljica jer poznaje ljekovito bilje i trave, te kao mjesna primalja. Nekoć davno i sama je doživjela seksualno nasilje, kao i mnoge žene toga vremena.

Zbog toga je Martha dodatno osjetljiva i  spremna zaštititi svaku ženu žrtvu silovanja te svjedočiti na sudu protiv nasilnika i silovatelja. Ali to nisu sretna vremena za žene. I porota i suci odreda su muškarci. I uvijek su nasilnici oslobođeni, a nesretne žene prozvane i osramoćene.

Ipak,  Martha ima dokaze koji sadrže tragove protiv zlostavljača. To su njezini dnevnici u kojima zapisuje redom sve vrijedno spomena u danu, kako njezine obitelji, tako i suseljana. Jer Martha je jedna od rijetkih žena koje znaju čitati i pisati.

Srijeda 23. prosinca. Oblačan dan. Otišla u Vassalbo svjedočiti u slučaju Države protiv plemenitog Josepha Northa. North je optužen da je u noći desetog kolovoza provalio u dom Isaaca Fostera i obečastio njegovu suprugu. str. 133.

Dojam o djelu Ledom okovana

Izvorno, Martha Ballard ostala je zapamćena kao primalja čija je životna priča ispričana u pripovijesti Primaljina priča. Pomogla je donijeti na svijet više od tisuću djece, pritom ne izgubivši ni jednu rodilju.

Zahvaljujući dnevnicima koje je Martha vodila (a koji su djelomično sačuvani), imamo uvid u opis svakodnevnice jedne žene krajem osamnaestog stoljeća. Generacije njezinih nasljednika danas  su liječnici, a jedna od njih, Clara Barton, kojoj je Martha pratetka,  utemeljiteljica je Američkog crvenog križa.

Po završetku ove biografske fikcije autorica je opisala što ju je navelo na pisanje ove knjige. ”Sakupljam ljude”, rekla je. Nekoga nadahnjuje priroda, ljepota krajolika ili emocije, ali Ariel za pisanje knjige nadahnjuju ljudi. Autorica ljude pronalazi u knjižnicama, novinama i neobičnim zakucima interneta. Tako je došla i do izuzetno zanimljive osobe, Marthe Ballard.

Autorica je vjerno opisala način i dinamiku života ruralnog mjesta krajem 18. stoljeća. Sve su to redom živopisne slike: jecaj seoskog zvonika, mirisi krčme, pucanje leda na rijeci, konjski topot, zvukovi u pilani, lisica koja iz daljine promatra selo. I ljudi…

Ariel Lowhon Ledom okovana

Najviše su me dirnuli opisi života žena. Obespravljene, potpuno u vlasti supruga ili muškog člana obitelji, često neuke i nepismene, žene su uglavnom imale samo jednu ulogu, a to je rađanje i odgajanje djece. Kako je to izgledalo, najbolje vidimo iz Marthinog dnevnika koji predstavlja zapis svakog rođenja i smrti, svake bolesti i ozdravljenja, svakog zločina, svakog prozivanja, optuživanja, svjedočenja i suđenja, koji se odvija u seoskoj zajednici.

Što se tiče silovanja, seksualni napadi u svim svojim pojavnim oblicima, prate čovječanstvo od samih njegovih početaka. Tako je bilo i u Marthino doba. Muškarci koji su činili zlodjela obično su prošli nekažnjeno, dok je žena, žrtva, bivala kažnjena javnom porugom uz novčanu kaznu.

Ali, o svemu tome postoje zapisi koji su svjedočanstva života u jednom teškom vremenu. Ariel Lawhon pobrinula se da ih izvuče na površinu uz pomoć hrabre žene, Marthe Ballard.

Lisica plaho spusti šapu na led, potom drugu. Oklijeva, svjesna koliko prevrtljiva rijeka zna biti, koliko žarko žudi progutati i povući sve i svakoga u svoje uskovitlane dubine. str. 14.

O autorici

Ariel Lawhon hvaljena je autorica povijesne fikcije, bestselera New York Timesa. Njezine su knjige prevedene na brojne jezike. Živi u Nashvilleu, Tennessee, sa suprugom i četiri sina.

Gdje kupiti roman Ledom okovana:

Perga Media

Objavljeno

Camille Laurens: Djevojčica

Nakladnik: Fraktura, 2023.

Naslovnica romana Djevojčica: ©Fraktura

Prevela Vlatka Tor

Kaže se: „Budi muškarac“. Nikad se ne kaže: „Budi žena“. (str. 152.)

Camille Laurens: Djevojčica

Djevojčica

Od trenutka rođenja pa do njezine sredovječnosti, pratimo Laurence Barraque, djevojčicu koju su roditelji dobili očekujući sina. Dobila je čak i ime koje je sin trebao nositi.

I nije njezin grijeh samo u tome što je djevojčica. Ona je OPET djevojčica, što znači do su roditelji kod kuće već imali jednu kćer, Claude – opet muškog imena.

„Imate li djece?“ pita gospodin.
„Ne“, odgovara otac. „Imam samo dvije djevojčice.“ (str. 47.)

Od potresnog djetinjstva, u kojem otac popisivaču stanovništva tvrdi da nema djece, nego samo dvije djevojčice, preko predpuberteta obilježenog seksualnim zlostavljanjem i famoznom rečenicom koja se toliko često čuje i kod nas – Prljavi se veš pere kod kuće – Laurence raste trajno obilježena time što je žensko.

„A ti, Lolo, nikom ni riječi, jasno? Prljavi veš se pere doma. Sve da si zaboravila, u redu?“ (str. 72.)

Odmalena naučena da dječaci imaju i mogu sve, djevojčice imaju i mogu – ništa, Laurence se gubi u svijetu koji je uporno stavlja na drugo mjesto.

…to je to, ta stvar. Njihova stvar. Ne izgleda bogznašto, ali nešto jest. Kod djevojčica nema ničega. Djevojčice nemaju ništa. (str. 42./43.)

Već u šesnaestoj godini ide na pobačaj, a kasnije, kao odrasla žena, suočava se sa smrću djeteta, toliko željenog sina koji tragičnom glupošću muškaraca umire pri porodu.

Roman Djevojčica toliko je teško i emotivno štivo da mjestimice ostajete bez daha, a vrlo često, čak i prije kraja poglavlja, imate poriv zaklopiti knjigu i zavitlati je o zid.

Previše

Iako to nikad ne radim, ovaj ću osvrt početi onim što mi se nije svidjelo, kako bih kasnije neometano mogla hvaliti roman koji sam u dnevniku čitanja ocijenila visokom  ocjenom 4,5. Ovih pola oduzela sam iz vrlo jednostavnog razloga – pretjerivanje. Isprva sam mislila da se samo meni tako čini, ali kada sam to prokomentirala s vama pratiteljima na Fejsu, nekoliko vas je reklo da je primijetilo istu stvar, tako da – nisam se prevarila. Onda sam malo bacila oko na druge osvrte i vidjela sam da većina ima sličan stav – roman je odličan, emotivan i potresan, ali naprosto je PREVIŠE.

Previše svega.

Camille Laurens: Djevojčica

Vidjeli ste iz sadržaja. Loša obiteljska situacija, seksualno zlostavljanje, maloljetnička trudnoća, pobačaj, smrt novorođenčeta… Uf… A vjerovali ili ne, čak ni to nije sve. Previše je svega pa Djevojčicu čitajte pomalo, u malim dozama. Možda tada lakše sjedne sve što je naša junakinja muškog imena doživjela.

…kad odrasteš, bit ćeš „žena“, eventualno „nečija žena“. Riječ koja te definira neprestano ističe tvoj jaram, uvijek te nekom pripisuje – roditeljima, suprugu, dok muškarac postoji sam za sebe, tako kaže jezik… (str. 26.)

Roman se bavi svim onim što znači biti žena. Postavlja mnoga bolna pitanja. Bori se za ravnopravnost, za slobodnu seksualnost, za prihvaćanje, vlastite izbore i pravo na vlastite izbore – makar bili i pogrešni.

Mnoge su rečenice potresne, snažne, univerzalne. Većina će se nas žena, čak i onih sretnica, u njima prepoznati. I time zaranjamo u sve ono što mi se svidjelo.

Ženski roman koji grize

Djevojčica je roman koji grize. Rečenice su jednostavne, i u toj svojoj jednostavnosti toliko oštre da se mjestimice na njih porežete. Iako nisam doživjela gotovo ništa od ovih strašnih iskustava koje nam autorica pripovijeda – bila sam željena, voljena, poticana, ohrabrivana, zaštićivana i tako dalje (jedna od onih sretnica) – mogu razumjeti bol žene koja je sve to nije.

Svaka je od nas noću hodala s ključem između kažiprsta i srednjeg prsta – za zaštitu. Svaka je od nas pažljivo osluškivala korake iza sebe. Mnoge su odlučile ne staviti slušalice u uši dok hodaju. To je težina ovog romana i ono zbog čega vam sjedne na prsa i ne dopušta disati. Većina nas svakodnevno poduzima jednostavne radnje za preživljavanje.

Oh, oprostite, krivo sam se izrazila. Većina nas ŽENA.

…razlika između muškarca i žena je u tome što se muškarci boje za svoju čast, a žene za svoj život. Kad ispadneš smiješan, to te neće ubiti, ali nasilje hoće.
(str. 210.)

Roman Djevojčica samo nas tjera da to osvijestimo.

Camille Laurens: Djevojčica

Što znači biti djevojčica, biti žensko u današnjem svijetu?

Evo odgovora. Velikoj je većini i dalje ovako.

Gubitak prilike, sada i ovdje, to znači biti netko tko ne bira, netko kime manipuliraju, igračka laži, predmet spletkarenja, ulog prešutnog sporazuma, osoba o čijoj sudbini, životu, nesreći i radosti odlučuju mimo nje, izvan nje, njoj usprkos, njezini roditelji, gazde, muškarci. Vidiš, gubitak prilike, to znači biti žensko. (str. 159.)

I zato svakoga dana, SVAKOGA DANA, morate svojim djevojčicama govoriti da nitko, osim njih samih, nije njihov gazda. Morate im govoriti, iako će im svijet pokazivati drugačije, da imaju ista prava, da se ne moraju umanjivati. One biraju same za sebe. Odlučuju same za sebe. Nisu manje vrijedne jer su djevojčice.

I isto to naučite svoje dječake.

Ostali naslovi ove autorice:

Camille Laurens rođena je 1957. godine u Francuskoj. Objavila je dvadesetak djela (romane, književne zapise, eseje) i osvojila više književnih nagrada.
Za roman Djevojčica, objavljen 2020. godine, osvojila je nagradu časopisa Lire za knjigu godine.

Gdje kupiti roman Djevojčica:

Fraktura

Neki romani koje smo kolegica i ja čitale, a mogli bi se shvatiti kao femisnitički romani ili, bolje bi bilo reći, romani o snažnim ženama, su sljedeći:

Margaret Atwood: Svjedočanstva

Lucija Tunković: Pupčana vrpca

Emilia Hart: Weywardice

Želimir Periš: Mladenka kostonoga.

Naravno, ima ih još puno, ali evo, da ne lijepim sve linkove, istražite malo blog Mala od knjiga. 🙂