Objave

Objavljeno

Guy Gavriel Kay: Sva mora svijeta

Nakladnik: Vorto Palabra

Guy Gavriel Kay Sva mora svijeta

Naslovnica knjige Sva mora svijeta ©Vortopalabra

Prevoditelj: Petra Pugar

Dok sam čitala ovu zanimljivu knjigu stalno sam se pitala na kojeg me književnika podsjeća stil Guya Gavriela Kaya i zaključila sam da je on negdje između J. R. R. Tolkiena i Georga R. R. Martina. Na moje iznenađenje nakon pročitane knjige pročitala sam intervju s autorom (što inače činim, uvijek me zanima tko je i zašto napisao pojedinu knjigu) i uvidjela da je autor uistinu radio s J. R. R. Tolkienom kao stručni suradnik na izdanju Silmarilliona.

Sva mora svijeta, knjiga prekrasne naslovnice, treći je dio trilogije. Prve dvije knjige nisam čitala, ali zato je ova treća, koja se može čitati zasebno, potakla moju znatiželju tako da ću sigurno potražiti prethodne dvije knjige.

Mapa

Na početku knjige imamo mapu koja nas morskim putem vodi do tri naroda Jadita, Asharita i Kindatha. Predstavnike tih triju naroda upoznajemo u kazalu na prvim stranicama kroz  popriličan broj likova koje vas, moram priznati, na početku prilično preplaše. Zapitate se tko će to sve popamtiti? Ali, čitajući Sva mora svijeta  radnja i likovi se nekako slože pa praćenje romana ne predstavlja napor.

Ljudi umiru u pričama kao i u životu. To je utkano u svijet koji imamo i u brojne priče koje pripovijedamo, ako želimo da sadržavaju i prenesu određene istine.str.325

Robinja

Rafael ben Natan, trgovac  je iz Kindatha čija je obitelj pobjegla od progona u Esperañi. Snalažljivi Rafael prihvaća poslove koje mu se ponude pa se u zadnje vrijeme bavi poslovima korsara (morski razbojnik) za veliku plaću. Uglavnom se nalazi na piratskom brodu s odanom posadom s kojom nakon obavljenog posla brzo bježi iz luke u luku. Na brodu s Rafaelom se nalazi žena-Nadia. Saznajemo da je ona odbjegla robinja Nadia bint Dhiyan/Lenia Serrano, koju su ašaritski pljačkaši kao mladu djevojku odveli iz svog doma u Batiari i nekoliko godina držali kao robinju.

Bilo je dobro osjetiti smijeh, otpustiti ga. Vjerovati da je dopušten.str.288.

Nadia bint Dhiyan/Lenia Serrano

Nadia koja se do petog poglavlja zove imenom koje su joj nadjenuli nakon što je oteta, vješta je ratnica. Luk i strijele, te ostalo hladno oružje, ubojiti su u njezinim rukama. Zadatak koji dobivaju Rafael i Nadia je težak: treba ubiti bogatog i zaštićenog Khalifa od Abenevena po nalogu imućnih nalogodavaca. To je samo početak prve borbe nakon koje Nadia ponovno uzima svoje rodno ime Lenia Serrano. Iz borbe u borbu Lenia Serrano jača kao lik i dobiva samopouzdanje koje joj je urušeno bivanjem u zarobljeništvu.

Uzeo je njezine ruke u svoje i dijete u njemu iz dubine je srca kriknulo. U tome je bilo radosti i boli, i toliko svjesti o izgubljenom i proteklom vremenu.str.281

Dojam o djelu

Roman Sva mora svijeta pustolovni je roman s elementima fantazije. Roman ima jako puno likova što sam naglasila već u uvodu, ali pojedini likovi se ograničeni uglavnom samo na jedan grad, luku ili zemlju, ovisno kako Lenia i Rafael mijenjaju prebivalište. Svaki put u novom gradu upoznajete nove likove.

Zapravo se cijeli roman vrti oko sudbine dvoje glavnih likova Lenie i Rafela i još nekoliko sporednih likova s njima povezanih te jako puno, rekla bih, dopunskih likova koji čine radnju napetom i zamršenom. Malo me zasmetalo u romanu što glavni lik Nadia na polovini knjige mijenja ime. Ali ta promjena imena je očito povezana sa Nadiinim/Lenijinim sazrijevanjem kao lika.

Kako putuju iz grada u grad, iz zemlje u zemlju, Lenia i Rafael dolaze u interakciju s kraljevima, patrijarsima, vojvodama i lordovima, često uhvaćeni u politiku i rat na svjetskoj pozornici kao borci na jednoj strani zaraćenih strana.

Istovremeno i jedan i drugi lik rješava svoje osobne traume i probleme. Lenia u strahu kako će njezin brat doživjeti njezin povratak iz ropstva. Rafael je, također, u potrazi za vlastitim bratom koji se odmetnuo od obitelji ostavivši ženu i djecu.

Odnos Rafaela i Lenie vrlo je specifičan. Rafael, znatno stariji od mlade Lenie, na početku, dok je bila samo Nadia bio joj je poslodavac. Kasnije, kad Nadia preuzima ime Lenia njihov se odnos postepeno mijenja. Oni se sve više približavaju beskrajno vjerujući jedan drugom u surovom svijetu u kojem ne postoje prijateljstva.

U romanu im nešto magičnih elemenata, vezno za polusvijet i glasove koji Leniu usmjeravaju i upozoravaju, što me malo podsjetilo na Gospodara prstenova.

Da skratim, Sva mora svijeta knjiga je koja predstavlja jedno lijepo putovanje, putovanje za Rafaela, a još više za Leniu. Dok preispituju mjesta koja posjećuju traže i nadaju se da će pronaći život s kojim se mogu pomiriti, u kojem mogu pronaći mir. Oboje ranjenih duša protagonisti su usmjereni jedno na drugo i s malim daškom romantike na kraju završavaju ovo putovanje.

S obzirom da volim romane tipa J. R. R. Tolkiena i Georga R. R. Martina, a ovaj je na tom tragu, u romanu sam uživala.

Guy Gavriel Kay Sva mora svijeta

O autoru

Guy Gavriel Kay (Saskatchewan, Kanada, 1954.) je kanadski pisac fantastike. Njegova djela smještena su u imaginarni svijet koji podsjeća na stvarni, kao što su primjerice Konstantinopol za vrijeme Justinijana I. ili Španjolska za vrijeme Cida. Kay je kao student na Sveučilištu u Manitobi došao u kontakt s Christopherom Tolkienom, sinom J. R. R. Tolkiena. Christopher je trebao asistenta za uređivanje očevih neobjavljenih djela, te je kontaktirao Kaya koji se zatim prebacio na sveučilište Oxford i počeo raditi s Tolkienom na uređivanju Silmarilliona. Vratio se u Kanadu 1976. godine da bi završio studij prava na Sveučilištu u Torontu. Tada počinje pisati vlastita djela. Njegov prvi roman, Stablo ljeta, objavljen je 1984. godine.

Gdje kupiti:

Vorto Palabra

Objavljeno

Stephen King: Zelena milja

Nakladnik: Lumen, 2021.

Naslovnica romana Zelena milja: ©Lumen

Preveo Ivan Ott

Stephen King: Zelena milja

Zelena milja – čuvari

Paul Edgecombe, sada već u staračkom domu, u bilježnicu zapisuje priču koja mu dugo ne da mira. Istinita je to priča iz njegova života, iz davne 1932., iz doba Velike krize, kada je radio kao čuvar u zatvoru.

To se događalo 1932., dok je državni zatvor još uvijek bio u Cold Mountainu. A tu je, naravno, bio i električni stolac.
Kažnjenici su se šalili na račun tog stolca, kao što se ljudi zafrkavaju s nečim čega se boje, ali ne mogu pobjeći od toga. Zvali su ga Stara Munjara… (str. 15.)

Paul je radio u E-bloku, onom za osuđenike na smrt, skupa s Brutalom, Harryjem, Deanom, a zeleni hodnik koji se protezao blokom do sobe za smaknuća zvali su „zelena milja“.

S njima je radio i Percy Wetmore, ulizica i pokvarenjak koji je uživao u maltretiranju slabijih od sebe. Na nesreću, ujak mu je bio guverner pa se Percy uvijek i iz svega izvlačio nekažnjeno.

U svakom je čovjeku mrtvačka lubanja, ja vam kažem, i mrtvačka je lubanja u životima svih ljudi. A toga su dana ti ljudi to i vidjeli – ugledali su ono što se katkad ceri iza osmijeha. (str. 34.)

Zelena milja – osuđenici

Paul nam prepričava kako je tada u zatvoru bio samo Del – silovatelj i palikuća. Ubrzo stiže i Gospodin Jingles – miš koji postaje Delov najbolji prijatelj.

A onda dolazi i onaj zbog kojeg Paul i piše čitavu priču. Izgledom div, u duši tek priprosto dijete. John Coffey – kao napitak, ali se drugačije piše. Na električnu je stolicu osuđen zbog silovanja i ubojstva dviju djevojčica. Ipak, već od prvog trenutka, Paul osjeti da je John drugačiji.

Vrlo brzo shvaća da John doista nije poput ikoga drugog, i to onoga dana kada ga ovaj, kao čarolijom, izliječi od teške urinarne infekcije.

Odmaknuo se od moje ruke, a onda ispustio neugodno gaktav zvuk kao pred povraćanje. Usta su mu se rastvorila kao što ih konji katkad znaju nerado razjapiti kad im stavljaju žvale – pa izgleda kao da se očajnički cere. A onda su mu se razdvojili i zubi, pa je izdahnuo oblak sitnih, crnih kukaca nalik mušicama ili komarčićima. Bijesno su mu se uzletjeli … pobijelili i nestali. (str. 113.)

Možda bi se život na zelenoj milji nekako i nastavio mirno, da nije došao William Wharton, najgori od svih.

Strašne, čudesne, užasne, teške i nevjerojatne stvari počinju se događati u E-bloku.

Sigurno ste već čuli da netko kaže: „Krv mi se sledila u žilama“. Svi smo to čili, ali meni se to jednom gotovo i dogodilo i to baš onog olujnog i gromovitog jutra u listopadu 1932.., desetak minuta iza ponoći. (str. 173.)

Stephen King: Zelena milja

Klasik koji ne smijete propustiti

Nije tajna da obožavam Kinga. Njegovo pisanje, jednostavne, bogate rečenice kojima oslikava svaki i najmanju sitnicu. Njegove likove, duboke, savršeno okarakterizirane, sa svojim manama i vrlinama. Tu suptilnu jezu i osjetniji užas stravičnih priča o grobljima, krvi, zombijima, apokalipsama… Ali prije svega, jako volim njegove priče o životu, o pravdi i nepravdi koje dotiču živote svih nas, s kojima se borimo kako umijemo, koje nas stubokom mijenjaju. Neke od nas nabolje, a neke, bome – i nagore.

Vjerujem da postoji dobro na ovome svijetu, da ovako ili onako pritječe od dragoga Boga. Ali vjerujem da postoji i druga sila, jednako stvarna kao i Bog kojem sam se molio cijeloga života koja svjesno nastoji uništiti sve naše poštene porive. (str. 232.)

O tome je riječ i u predivnom fantastičnom romanu Zelena milja.

Stephen King piše svoje likove tako da se s njima povežemo pa John Coffey, koji bi trebao biti okrutna zvijer, u nama otprve izaziva suosjećanje. Do kraja romana, svi ćemo za njim plakati.

Roman Zelena milja izvrsno je pretočen u istoimeni film, i jako mi je drago reći vam da film ne odudara od knjige. Svi su događaji isti ili minimalno promijenjeni. Razlika je samo, naravno, u tome što knjiga ipak puno bolje objašnjava neke stvari pa sam tako tek iz knjige saznala zašto je Del uopće u zatvoru, a film sam pogledala oho-ho puta.

Ovaj je roman doista kultni i premda nije moje najdraže Kingovo ostvarenje, svakako bi, čini mi se, ušao u top 5. A stvarno je preteško rangirati savršene romane kakvi su Kingovi.

Premda vjerujem da su starije generacije već pročitale Zelenu milju, isto to savjetujem i našim mlađim pratiteljima. Nećete se pokajati.

Tako je to, pomislih. Svakoga dana. Po cijelom svijetu. Ta tama. Po cijelom svijetu.(str. 285.)

J.C.

Zelena milja postavlja mnoga filozofska pitanja. Baš zbog njih, nije to više samo horor ili fantastični roman. On postaje roman o životu i smrti i o svim onim događajima između.

Koliko je opravdana smrtna kazna? Jesu li oni koji je podupiru svjesni da i nevini ljudi bivaju osuđeni i usmrćeni?

Naime, Paul, Brutal i ostali zatvorski čuvari svjesni su da je John Božje čudo. A moraju ga ubiti jer za njega nema ponovljenog suđenja (uza sve ostalo, bio je i crnac pa se tužitelju nije dalo ponavljati suđenje).

Stephen King: Zelena milja

Može li išta opravdati svjesno ubijanje Božjeg čuda? Može li išta opravdati smrt nevinog čovjeka?

„U životu sam učinio nekolko stvari s kojima se baš ne mogu pofalit, al zbog ovog me je prvi put zbilja strah pakla. … Spremamo se ubit dar Božji. Čojeka koji ni nama ni ikome nije učinio ništa nažao. Šta ću reć ako na kraju budem stajo pred Bogom Svemogućim, a On me bude pito za objašnjenje zašto sam to napravio? Jer je to bio moj poso? Moj poso?“ (str. 281.)

Sigurno ste pročitali i brojne teorije o tome da John Coffey ima iste inicijale kao i Isus Krist (Jesus Christ), da su mu i život i smrt slični Isusovom i da to u sebi krije ogromnu simboliku. Kao što stoji u knjizi Stephen King: Svemir najčitanijeg pisca današnjice, ti inicijali nisu slučajnost. U prvim zamislima, osuđenik se trebao zvati Luke Coffey, ali King mu daje inicijale J.C. – prema najpoznatijem nevinom osuđeniku svih vremena. Što se tiče Coffeyevog kraja, autor kaže da do samog kraja romana nije imao pojma kako će on završiti – na Staroj Munjari ili nekim čudom, dalje od nje.

Blagoslov ili prokletstvo?

Sa sljedećim filozofskim pitanjem završavam ovaj (pre)dugi osvrt: Je li dug život prokletstvo ili blagoslov? Naime, Paul Edgecombe živ je čak 70 godina nakon događaja iz E-bloka. Vidio je sve, rođenja i smrti svojih voljenih. Vidio je svijet kako se nepovratno mijenja i kako blijedi nada da će biti bolje. Je li ga Coffey kaznio ili nagradio tako dugim životom?

Paul to još uvijek ne zna, ali priznaje, njegova zelena milja čini mu se preduga…

Znam, svi smo mi dužnici smrti, nema iznimaka, ali katkad je, o Bože, Zelena milja tako dugačka. (str. 308.)

Stephen King: Zelena milja

Ostali naslovi ovog autora:

Stephen King neprikosnoveni je kralj suvremenog horora kojeg ne treba posebno predstavljati. Autor je više od pedeset naslova, a njegova je spisateljska karijera počela romanom Carrie, objavljenim 1973. godine.

Nije lak posao navesti sve Kingove romane pa neću ni počinjati, nabrojat ću samo neke uspješnice:

Roman Zelena milja ekraniziran je 1999. godine. Vjerujem da ste ga gotovo svi pogledali (ako niste, što čekate?), ali ipak stavljam trailer:

Gdje kupiti roman Zelena milja:

Lumen, webshop Znanje

Objavljeno

Henning Mankell: Švedske gumene čizme

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2024.

Naslovnica knjige Švedske gumene čizme: ©Mozaik

Prevela Martina Klobučar

Mankell: Švedske gumene čizme

Švedske gumene čizme

Rijetko se dogodi da pisac napiše svoju književnu oporuku ovako kako je to učinio Henning Mankell sa Švedskim gumenim čizmama. Naime, tijekom pisanja romana, Mankell je već bio uzdrman neizlječivom dijagnozom i slutnjom bliskog kraja, što se jako odražava u samom romanu. Mireći se s vlastitom sudbinom i poimanjem konačnosti, Mankell svjesno stavlja točku na proživljeno, uvažavajući činjenicu da je smrt bitan dio životnog ishoda.

Švedske gumene čizme samostalni su nastavak romana Talijanske cipele u kojem je, nakon medicinskog neuspjeha, glavni junak odustao od posla kirurga, a zatim nakon gubitka supruge ohladio odnos s kćerkom i preselio se živjeti na izolirani otok u maloj otočkoj zajednici.

Sad sam bio starac koji se bojao smrti. Zakoračiti preko nevidljive granice bilo je posljednje što mi je preostalo. str. 70.

Zapaljena kuća

Fredrik Welin umirovljeni je liječnik koji se prije nekoliko godina povukao na švedski arhipelag, gdje živi sam na otoku u kući koju je naslijedio od bake i djeda. Jedne noći, probudi se i ustanovi da mu gori kuća. Ne uspjevši spasiti ništa osim golog života, Fredrik zgrabi dvije gumene čizme i kabanicu te napusti plamenu stihiju. Naknadno ustanovi da su obje čizme lijeve i da nema više niti kuće niti uspomena kojima se hranio živeći u njoj.

Istražitelji pronalaze da je požar podmetnut, a u prvi mah sumnja pada na samog Fredrika. Sumnjiče ga da je potpalio vlastitu kuću radi osiguravajuće odštete.

Piroman

Kad plane i druga kuća, mještanima je jasno da je u selu piroman. Sad se već javnost zainteresirala za čudne paljevine pa na otok osim policije dolaze i novinari. Prva od njih je novinarka Lisa Modin koja se, neovisno o tome što je dosta mlađa, svidi Fredriku.

Louise

Fredrik teška srca mora obavijestiti kćer s kojom rijetko komunicira o zapaljenoj kući. Ne zna se što mu je teže, nazvati Louise ili joj saopćiti da je ostala bez ostavštine. O kćeri ne zna ništa, potpuno su otuđeni živeći svatko svoj život. Sumnja da Louise teško živi, a možda se bavi i nečasnim poslovima. Na Fredrikovo iznenađenje, Louise dolazi na otok.

Dojam o djelu Švedske gumene čizme

Roman Švedske gumene čizme intimna je drama o starenju. Oda prolaznosti, refleksija o proživljenoj mladosti, propuštenim prilikama i žal za sretnim trenucima prožima cijelu knjigu. Neki će reći da je knjiga spore radnje i neinteresantna. Radnja se uistinu događa sporo i vrti se oko piromana koji pali kuće na izoliranom otoku. Ali sama srž kriminalističkog romana nije toliko bitna za priču koliko činjenica kako  se glavnom liku cijeli život promijenio u jednoj noći. Fredrik ostaje ne samo bez kuće, nego bez egzistencije, što je u njegovim godinama ravno katastrofi.

Ipak, za razliku od većine stanovnika otoka koji su većinom depresivni, bezvoljni, puni defetizma s natruhom konačnosti, kod Frederika prepoznajemo iskru za životom nakon dolaska mlade novinarke. Težnje starijeg čovjeka o mogućoj vezi s mladom novinarkom ne izazivaju sablazan, već žal za propuštenim prilikama u mladosti.

Zbog toga tragični događaj nije kraj, već početak novih odnosa s ljudima. Fredrik gradi nove odnose – sa svojom kćeri, s novinarkom, a zatim i s drugim ljudima na koje se prije uopće nije obazirao.

Nestanak kuće i par rasparenih čizma koje jedine spašava iz vatre zanimljiva su metafora koja ukazuje na kaotični  život u prošlosti, pun nezavršenih priča i krivih odluka koje je donosio. Kad je sve to nestalo, glavnom se liku otvorio prostor da neke stvari počne iz početka. Prvenstveno, to je odnos s kćeri.

Skori kraj autora

Knjiga Švedske gumene čizme izaziva proturječne osjećaje. S jedne strane nestrpljivost da se radnja brže događa, a s druge svjesnost da zbog godina glavnog lika brže razmišljanje i djelovanje nije moguće. Starost nosi svoja ograničenja.

Saznanje da je Mankell umirao u trenutku kada je pisao knjigu, čini ovu knjigu osobnom pričom koja vam se može svidjeti ili ne, ali vrlo je nostalgična i tužna.

Čak i ako živiš jednostavnim životom kao ja, ispada da se život uglavnom sastoji od gomilanja hrpetina smeća koje najčešće nema niti značenje niti vrijednost.
str. 74.

Henning Mankell Švedske gumene čizme

O autoru:

Henning Mankell jedan je od najpoznatijih švedskih pisaca, poznat po svojim kriminalističkim romanima i liku detektiva Kurta Wallandera. Rođen je 3. veljače 1948. godine u Stockholmu. Njegovi kriminalistički romani, često nazivani skandinavskim noirom, bave se složenim pitanjima pravde, morala i društvenih problema. Na hrvatski su jezik prevedeni mnogi njegovi naslovi, uključujući romane Ubojica bez lica, Na pogrešnom tragu, Ubojstvo na ivanjsku noć, Psi iz Rige, Bijela lavica, Čovjek koji se smiješio, Povratak učitelja plesa, Peta žena i Vatrozid.

Roman Talijanske cipele prvi je nastavak serijala o Fredriku Welinu, koji je Mankell nastavio u svom posljednjem romanu Švedske gumene čizme. Henning Mankell umro je 5. listopada 2015. godine, ostavivši iza sebe bogatu književnu ostavštinu koja nastavlja inspirirati čitatelje diljem svijeta.

Gdje kupiti:

Mozaik knjiga

Objavljeno

Betty Smith: Sutra bit će bolje

Nakladnik: Vorto Palabra, 2024.

Naslovnica romana Sutra bit će bolje: ©Vorto Palabra

Prevela Marta Kovač

Betty Smith: Sutra bit će bolje

Sutra bit će bolje – u obitelji

Sutra bit će bolje poluautobiografski je roman autorice Betty Smith, najpoznatije po romanu Jedno drvo raste u Brooklynu. Koliko je istine utkano u ovaj roman ne znam, ali mogu vam reći o čemu govori.

Glavni je lik Margy Shannon, sramežljiva mlada žena, uvijek optimistična i uglavnom dobro raspoložena. Premda živi u uvjetima za koje bismo danas rekli da su jedan vid obiteljskog zlostavljanja, Margy ne zna za bolje pa je uglavnom zadovoljna.

Odrastajući, Margy je naučila prihvaćati stvari onakvima kakve jesu. Naučila je izvući iz njih najbolje što je mogla. Bila je zahvalna na malim ustupcima i smatrala se sretnom kad bi se nešto dogodilo onako kako je htjela. (str. 40.)

Njezini roditelji siromašni su i uvijek na rubu svađe. Međusobni prezir vidljiv je iz svakodnevne komunikacije; iz malog stana otac sve češće bježi, a majka ga, sve ljuća i nezadovoljnija, uporno čeka.

Govorili su sve brže, sa sve više srdžbe, ubacujući se jedno drugome u riječ. Bilo je to poput prastare predstave u kojoj svaki glumac zna svoje replike do posljednjeg slova…
Uskoro su riječi izgubile značenje. Samo su bijesni tonovi prenosili poruku. Margy je u kutu drhturila od straha. (str. 35.)

Betty Smith: Sutra bit će bolje

Sutra bit će bolje – u ljubavi

Margy radi relativno dobar posao u jednoj tvrtki, na odjelu za korespondenciju. Šef joj je zanimljiv, ali o njemu čuje brojne priče, a i ne misli da ga je dostojna. Ipak je on šef.

Margy je jednostavna djevojka s jednostavnim željama. Udaja, djeca, vlastiti stančić.

Zato se pomalo na silu zaljubi u susjeda Frankieja Malonea. I on je u nju nekako usiljeno zaljubljen pa stvari idu tokom tadašnjeg vremena. Iako veoma mlada, Margy se odlučuje udati za Frankieja, ponajviše kako bi pobjegla iz obiteljskog doma.

Sutra – sljedeći mjesec – sljedeće godine. U budućnosti je sve trebalo biti bolje. Ali iznenada je budućnost došla. Pretvorila se u ovu kratkotrajnu sadašnjost. Uskoro će postati prošlost, od koje će ostati samo sjećanja. (str. 146.)

Ipak, Margyna nepokolebljiva vjera u to da sutra bit će bolje poljuljana je nedugo nakon udaje. Ali ni to nije najgore što život za nju sprema…

Vjera u bolje sutra

Roman Sutra bit će bolje dugo me (predugo) čekao na polici. Uopće ne znam što me toliko odbijalo. Naslovnica je lijepa, nema puno stranca, slova su velika, a i sadržaj se činio skroz ok.

Moguće da je to pojam „poluautobiografska“… Mislim da mi je samim time ostavljala dojam dosadnjikavosti…

Naravno, čim sam počela čitati, vidjela sam da sam itekako bila u krivu! U pravu su bili svi oni moji dobri Facebook prijatelji koji su mi u hrpi komentara rekli – uzmi Sutra bit će bolje! Čitaj Sutra bit će bolje!

I jesam, opametila sam se! Uzela sam napokon taj predivni, predivni roman i počela… Margyna vjera u bolje sutra rastopila mi je srce, a uvjeti u kojima je odrasla i u kakve se, na kraju, udala, slomili su ga u milijun komadića.

Samo sam naučila kako je moguće jako puno patiti, a svejedno ne umrijeti. Ali što osoba poput mene ima od toga? (str. 245.)

Ipak, unatoč tome što joj je život, objektivno, sr*nje, Margy se ne predaje pa je zbog toga ovaj roman, iako tužan i emotivan, u isto vrijeme zabavan, lijep i nježan.

Jako sam sretna što sam s hrpetine romana ipak odabrala ovaj, što sam ga pročitala i načas se izgubila u Brooklynu. Na uličicama kojima život teče unatoč tome kakav je. Iz kojeg migaju svjetla stančića koji kriju isto onoliko ljubavi koliko i tuge i nesreće.

Betty Smith: Sutra bit će bolje

Možda ipak…

Kao što već slutite iz gore napisanog, od srca preporučujem Sutra bit će bolje. Mislim da je ovo jedan od univerzalnih romana, od onih koji se svima svide. Nekom više, nekom manje, ali ipak svima.

U Margynoj sudbini svi ćemo se prepoznati, što je tužno i radosno u isti mah… Ja sam se, na primjer, prepoznala u vječitom optimizmu koji Margy osjeća, ma koliko god stvari postale teške. A u trenutku kad postaju preteške, kad je pitanje ustati ili ostati ležati, naša Margy… Slutite već – ustaje.

Slušajte, htjela bih vam nešto reći. Znam da vam je teško. Ali bolje je kad nešto izgubite, nego kad nemate ništa što biste mogli izgubiti. (str. 256.)

Ovo je priča o ženi koju život UOPĆE nije mazio, ali nekako, našla je u sebi, snage, vjere i hrabrosti za nastaviti dalje i… Početi opet.

Kažu da žalost i bol mogu oplemeniti čovjeka, razmišljala je Margy. To nije točno. Barem ne u mojem slučaju. Kad sam se dobro osjećala, bilo mi je lako pretvarati se da su ljudi dobronamjerni… nakon što pretrpiš zlo, nemaš volje pretvarati se da je sa svijetom sve u redu. (str. 249.)

Kraj mi se posebno svidio. Ne govori ništa, a opet, pun je obećanja. Pun je vjere u bolju, ljepšu budućnost.

Sutra će, valjda, biti bolje.

Ostali naslovi ove autorice:

Betty Smith (1896.-1972.) američka je dramatičarka i autorica nekoliko romana, među kojima je najpoznatiji Jedno drvo raste u Brooklynu, koji je s vremenom postao klasik suvremene američke književnosti.

Gdje kupiti roman Sutra bit će bolje:

Vorto Palabra, web shop Znanje

Volite li čitati biografije i autobiografije, na blogu Mala od knjiga nećete se baš usrećiti, ali evo. Čitala sam memoare Matthewa Perryja, Prijatelji, ljubavnici i velika užasna stvar, autobiografiju Pamele Anderson, S ljubavlju, Pamela te fiktivnu biografiju još jedne plave seks-bombe, Marilyn Monroe, dakako, pa virnite na osvrt romana Plavuša, autorice Joyce Carol Oates.

Kolegica je čitala Šerbedžijinu autobiografsku prozu Poslije kiše.

Objavljeno

Lorena Vojtić: Retorika tišine

Tiskara i knjigovežnica SLOG, 2020.

Naslovnica zbirke Retorika tišine: ©Tiskara i knjigovežnica SLOG

Lorena Vojtić: Retorika tišine

Retorika tišine

Retorika tišine zbirka je kratkih priča koje su veoma poetične pa bih ih nazvala i pjesmama u prozi. Pune su predivnih misli i iz njih se može izdvojiti mnoštvo citata.

Čovjek je najranjiviji kada je sam, ne doslovno, već dok u sebi nosi golemi bezdan. (Kad vjera jenjava, str. 11.)

Lorena Vojtić autorica je koja, premda veoma mlada, vješto spaja riječi i isprepliće ih u misli bremenite značenjem. Majstorski se poigrava riječima na koje je nemoguće ostati imun. Retorika tišine kratka je, no zahtijeva vrijeme. Svaki tekst znači više i dublje od onog što nam se na prvi pogled čini pa se čitatelj zatječe uhvaćen u mrežu riječi o čijem značenju promišlja dugo nakon je i pročitan.

Krahirana od gotičkih zaruka s ponorom, briše ispucale suze, penjući se na tugaljivu stepenicu nenadanog odlaska. Živi posve mrtva…
(Kraj drugog početka, ste. 20.)

Ova se zbirka tekstova bavi brojnim temama koje su iznenađujuće teške i sumorne, imajući na umu autoričinu dob. Pod najvećim me dojmom ostavila lirska pripovijetka Vlak koji ne stiže, koju sam iščitala više nego jednom žureći, baš poput vlaka, prema turobnom i iznenađujućem kraju.

Smrt, propadanje, gubitak…

Kao što sam rekla, teme koje autorica secira (isprva) nisu vesele i tvore čvor u našem želucu. Tu su smrt, gubitak, rastanak, razočaranje. Gotički stil koji Lorena Vojtić (čini mi se) živi najbolje dolazi do izražaja baš u tekstovima ove tematike.

Nije mrtav samo onaj kojeg nema, nego i onaj koji želi da ga nema…
(Smrt kao konačni čin, str. 13.)

Ne znam je li autorica uopće svjesna koliko se daje i koliko otkriva samu sebe pišući.

Je li ona ta djevojka purpurne kose, čije su oči prepune boli?

Gotovo je sigurno – što više znaš, manje se pronalaziš. Prečesto ne raspoznajem ovaj lik u zrcalu. Tko me to promatra, očima prepunim čemera?
(Potkožni uljez, str. 24.)

Lorena Vojtić: Retorika tišine

Iščitavajući kratke tekstove koji čine zbirku, ne mogu, a da ne pomislim na to što je sve autorica prošla u svojoj mladoj dobi pa tako zrelo, iskonski tužno i duboko potresno progovara o rastanku od voljene osobe, razočaranju i osobnom jadu, toliko teškom, ali ljudskom, svakodnevnom jadu s kojim se većina nas može povezati.  

Melankolične misli koje obuzimaju (lirski) subjekt toliko su stvarne i slutimo da nisu samo izmišljena, umišljena emocija. Jasno vidimo da su proživljene, no prepoznajemo i još nešto. Ili bolje reći, nekoga. Jer sve te misli zasigurno su nekada bile i u našim glavama. Vjerujem da smo se svi, u nekom trenutku u životu, borili s njima.

Ne brinite, navika je to, prije ili kasnije svi se udalje, ponekad zauvijek, a katkad shvatiš da nikad nisu ni bili dio tvoga života. Rečeno je i previše toga.
(Monološka misao, str. 67.)

…ali i nada, pisanje, upornost

Ono što mi se jako svidjelo je to da autorica, iako su tekstovi obavijeni sveopćim pesimizmom, progovara i o osjećaju nade, budnosti i želje za životom. Oni su prikladno smješteni na kraj zbirke pa čitateljima djeluju gotovo katarzično, kao da se nakon loših iskustava javlja sunce.

Najednom shvatiš da je sve to bio samo san, ništa se nije stvarno dogodilo. Opet su ti se pomiješale noćne more i lagani snovi… Život je to… Ide dalje!
(Praznina, str. 65.)

U životu Lorene Vojtić sunce je očito pisanje. Ono je njezina ljubav kojoj se predaje, u kojoj je ustrajna. Neke od najljepših rečenica posvećene su upravo pisanju i životu pisca, čupanju inspiracije i upornosti koja te tjera zapisati nove i nove riječi opet iznova.

Ona je svjesna mukotrpnog rada koji pisanje jest, no svakim joj danom ono daje snagu i volju. Ona jest vlastito pisanje, njezine su riječi satkane od nje same i to se vidi.

Lorena Vojtić: Retorika tišine

Ostali naslovi ove autorice

Lorena Vojtić mlada je hrvatska autorica (1996.) koja piše uglavnom poeziju. Pratiti je možete na Facebook stranici NA KRILIMA SNOVA.

Njezine dosad izdane zbirke su:

  • Na krilima snova
  • Regeneracija neslomljive
  • Ispod ledene epiderme
  • Sunovraćenje
  • Retorika tišine
  • Disbalans svjetova
  • Tminom okovani
  • Elaboracija podsvijesti.

Gdje kupiti zbirku Retorika tišine:

Za kupnju je najbolje javiti se samoj autorici preko Facebooka u gore navedenu grupu.

Objavljeno

Kanae Minato: Ispovijedi

Nakladnik: Znanje, 2024.

Naslovnica knjige Ispovijedi: ©Znanje

Preveo Drago Štajduhar

Kanae Minato Ispovijedi

Prvo, veliko hvala nakladničkoj kući Znanje što je ovako renomiranu autoricu objavila u KDS biblioteci. Na taj način omogućeno je da je pročita što veći broj čitatelja, jer knjiga to uistinu zaslužuje. Svaki put kada na naše tržište dođe roman japanskog autora, radi se o vrhunskim djelima. Knjiga Ispovijedi fantastična je studija o osveti. Zaslužuje svu našu pažnju. Radnja je izuzetno zanimljiva, prepuna obrata, manipulacije, ljudske zloće, slabosti i površnosti i nadasve osjećaja beznađa i tjeskobe koja pogađa mladu generaciju u razvijenim društvima.

Početak Ispovijedi

Glavni je lik učiteljica Yuko Moriguchi čija se kći Manami utopila u školskom bazenu. Yuko Moriguchi bila je samohrani roditelj. Nakon mučnog raskida zaruka, sama se brinula o kćeri. Manami  joj je bila sve. Posljednjeg dana polugodišta, odluči razredu reći istinu. Manami se nije utopila slučajno, a krivci su učenici njezinog razreda. Premda ne imenuje nikoga, cijeli razred vjeruje da zna tko su krivci. A krivci šute.

Započeo sam citatom Dostojevskog iz Zločina i kazne:” Izvanredni ljudi imaju pravo kršiti konvencionalna moralna pravila kako bi svijetu donijeli nešto novo.” str. 167.

Razred

Razred vrlo brzo shvaća tko je osoba A, a tko osoba B koje Moriguchi proziva. S druge strane, u svom obraćanju razredu, Moriguchi ukazuje na strašnu kaznu koja će stići počinitelje tog zločina. Moriguchi želi da osumnjičeni učenici shvate težinu  oduzimanja ljudskog života te odgovarajući istom mjerom sprema nemilosrdnu osvetu.  Razred se postepeno polarizira i počinju uvrede, spačke i zlostavljanje navodnih ubojica.

Nikad nismo bili prijatelji, ionako ne podnosim klince kakav si ti-potpuno beskorisne, ali tako pune sebe. U usporedbi s genijem poput mene, ti si u priličnoj mjei potpuni propalica. str. 162.

Ubojice

Dvoje prozvanih učenika različito podnose pritisak razreda. Jedan se zatvara u kuću i danima ne želi izaći, zapustivši se fizički i emocionalno. Shvaća da je bio samo instrument u rukama drugog dječaka koji je iskoristio njegovu povodljivost i želju da bude prihvaćen. Psihički se polako raspada. Gubi interes za školu i komunikaciju s ukućanima. 

Drugi dječak ostaje u razredu i stoički trpi uvrede vršnjaka. Njegov jedini cilj je da bude poznat na bilo koji način kako bi vijesti o njemu doprle do njegove majke koja je napustila njega i oca. Sve što napravi radi s istim ciljem. Njegova će majka čuti za njega i vratit će mu se puna ljubavi. Ali to su smo puke tlapnje nevoljenog djeteta.

Jer, vidite, meni majka nikad u životu nije ispričala ni jednu bajku. str. 168.

Jedino žalim što u novinama neće biti mojeg pravog imena jer sam maloljetan.
str. 166.

Shuy, ti si veoma pametan dječak. Računam na to da ćeš ostvariti sve ono što ja nikad nisam mogla. str. 170.

Dojam o djelu Ispovijedi

Knjiga je toliko intenzivna da vas protrese do same srži. Kvaliteta romana Ispovijedi je neupitna. Ovo je fascinantan i snažan kriminalistički roman, osvetnički, mračni triler. Jednostavno, roman je fantastična studija o okrutnosti.

Likovi su toliko slikoviti da ih čitajući možete zamisliti toliko stvarne, žive, da ste jednostavno šokirani. Ispričano iz šest različitih perspektiva, čujemo svačije viđenje onoga što se dogodilo. Toliko je briljantno i jezivo seciranje dinamike tinejdžerske skupine i pritiska vršnjaka da se morate zapitati kako žive, razmišljaju, nose se sa stresom ti mladi ljudi u Japanu.

Ovo što smo vidjeli u Ispovijedima prilično je uznemirujuća perspektiva.

Sam roman ima vrlo zanimljivu strukturu. Čitatelj odmah na početku shvaća, na osnovu pripovijedanju razrednice Moriguchi, da ona zna da joj je kćerka ubijena. Zna da se ne radi o slučaju, već o namjeri. Ubrzo saznajemo i koji su učenici osumnjičeni. Raste pritisak razreda, a razrednica nakon oproštajnog govora odlazi. Daje otkaz, nestaje. Pitate se što će se dogoditi u idućih dvjesto stranica. A tek onda nastaje prava drama.

Osim dvojice dječaka, bjelodano upletenih u zločin, upoznajemo još nekoliko sporednih likova. Djevojčicu iz razreda, ostale učenike, novog razrednika i jako, jako  dobro profilirane likove triju majki.

Prva, sama Moriguchi, izuzetno inteligentna žena, svjesna je da čak i ako podastre dokaze koje terete učenike, sustav ih ne može pravedno kazniti. S obzirom na to da su maloljetni, izbjeći će strožu kaznu. U tom svjetlu znate da Moriguchi neće dozvoliti da se dvojica dječaka izvuku.

Druga je majka koja ne može prihvatiti da njezin sin nije najbolji, besprijekoran i bez greške. Čak i kod vrlo očiglednih, istina ona zatvara oči i brani sina pod svaku cijenu.

Treća je ona koja napušta svoju obitelj kako bi započela novi život, lažući pritom i ostavivši nevoljeno dijete kojem je unatoč svemu bila uzor.

Moralna dilema kazne

Autorica se u knjizi poigrava moralnom dilemom kazne. Smije li pojedinac u nedostatku sustava uzeti pravdu u svoje ruke? Je li Moriguchi trebala prijaviti učenike odgovorne za smrt njezine kćeri? Koliko je osveta moralni čin? Sve su to pitanja koja vas dočekaju odmah nakon pročitane knjige.

Nakon brojnih obrta, kada mislite da se više ništa ne može dogoditi, završetak vas potpuno zavara šokantnim finalom tjerajući vas da preispitujete sve što ste upravo pročitali.

Nakon pročitane knjige mogu samo reći: Kakva knjiga!!

Kanae Minato Ispovijedi

O autorici:

Kanae Minato japanska je spisateljica rođena 1973. Još od djetinjstva čitala je krimiće poput onih Rampa Endogawe i Agathe Christie. Radnja njezinih romana misterije smještena je u okružje japanskog doma ili škole. Kanae Minato uživa ugled kraljice iyamisua, žanra koji predstavlja kombinaciju krimića, trilera i psihološkog romana. Ispovijedi su 2009. osvojile uglednu nagradu Hon’ya Taisho koju dodjeljuje japanska udruga knjižara.

Roman je ekraniziran 2010. godine. Film je ostvario odličan uspjeh. Višestruko je nagrađivan pa je tako osvojio i 4 od 11 nagrada Japanske filmske akademije (japanski Oscar), među kojima su i one ‘glavne’ – za najbolji film, scenarij, režiju i montažu. No, zasigurno je najveća nagrada bila to što je film bio japanski kandidat za nagradu Oskar.

Gdje kupiti:

Znanje

Objavljeno

Lucy Gilmore: Klub čitatelja usamljenih srca

Nakladnik: Stilus, 2024.

Naslovnica romana Klub čitatelja usamljenih srca: ©Stilus

Prevela Tea Grgurić

Lucy Gilmore: Klub čitatelja usamljenih srca

Klub čitatelja #1 – Sloane

Ovaj nam roman pripovijeda pet likova, pet članova Kluba čitatelja usamljenih srca. Kako su završili u tom klubu?

Prva nam pripovijeda Sloane, knjižničarka.

Jedna od mojih najvećih vrlina (neki bi rekli i jedina) jest ta što se ne dam lako uvrijediti. Treba izgledati obično, ponašati se još običnije i nikad ne iznositi svoje mišljenje. Običan sam izgled savršeno uvježbala. … Bilo je lako i obično se ponašati. … Onaj dio s iznošenjem mišljenja bio je nešto teži… (str. 13.)

Cijeli se život trudi biti obična, nevidljiva, prilagodljiva, bez vlastitog mišljenja i bez karaktera. Zaručena je za Bretta, kiropraktičara koji je umislio da je liječnik i koji je voli baš takvu kakva jest – apsolutno bezbojna.

Kad Sloane upozna Arthura, mrzovoljnog, neljubaznog, čangrizavog i sve u svemu, čovjeka bez i jednog filtra, stvari krenu tijekom koji nije mogla ni zamisliti.

Dva je mjeseca Arthur bio mjerna jedinica mojega dana – ono čemu sam se radovala i što sam iščekivala, nešto u čemu sam uživala. Mnogima se to ne bi činilo bogznašto, ali ja ga nisam shvaćala olako.
Katkad ljudima možemo samo praviti društvo… (str. 55.)

Kad Arthura nekoliko dana zaredom ne vidi u knjižnici, u koju je uživao dolaziti i vrijeđati sve oko sebe, Sloane se ozbiljno zabrine.

Klub čitatelja – svi ostali

Brinući se za Arthura, uz njegovo oštro protivljenje i užasnu narav kojom je želi otjerati, Sloane upoznaje i ostale. Maisey, razvedenu mamu koja zarađuje kao vidovnjakinja, Arthurovu prvu susjedu. I Grega, visokog, snažnog muškarca koji iz nama zasad nepoznatih razloga špijunira Arthura. 

Budući da Arthur više od svih i svega voli knjige, Sloane i Maisey u njegovoj kući organiziraju književni klub.

Uskoro im se pridružuje i Mateo, Sloanin kolega knjižničar koji i bez kluba čitatelja ima dovoljno problema.

A tu je i sam Arthur…

„Nije on baš tako loš. Možda je malo čangrizav, ali…“ …
„Mark Twain je bio čangrizavac. Ebenezer Scrooge je bio čangrizavac. Arthur McLachlan je Sotonin djed.“ (str. 17.)

Lucy Gilmore: Klub čitatelja usamljenih srca

Cozy jesensko štivo

Klub čitatelja usamljenih srca prava je cozy jesenska knjiga! Znala sam što očekivati, a opet, dobila sam puno, puno više.

Toliko je topla, simpatična i ugodna – zove na kauč, pod dekicu, s čajem u ruci!

Pisana jednostavnim jezikom, čitat će se gotovo sama, a vi ćete htjeti, kao što sam i ja htjela, da nikada ne završi. Klub čitatelja koji osniva Sloan, naša nevidljiva knjižničarka, zbir je šarenih ljudi (možda su zato i korice šarene). Imate sve karaktere, od starog mrzovoljca do luckaste vidovnjakinje. I začudo, nitko vam ne ide na živce.

Ok, možda malo, ali to su ionako likovi koji su i napisani da naživciraju čitatelje.

Ovi glavni, ljudi su baš poput nas. Svatko nosi svoje boli. Svi žele voljeti i biti voljeni, ali ne žele biti povrijeđeni.

I zato su, baš poput knjiga koje toliko vole, zatvoreni i pod tankim slojem prašine.

Kod prijatelja koji čitaju dobro je što već znaju što želiš reći. (str. 150.)

Dok ne naiđu pravi ljudi.

Knjiga o knjigama

Kad knjiga govori o knjigama – ja sam kupljena! Volim gotovo svaki takav roman, ma kojeg žanra bio. I jako mi je drago što autorica nije povela roman u ljubavnom smjeru iako je mogla. Ostavila ga je da govori o prijateljstvu – i knjigama – i to je pun pogodak!

Mrvicu me podsjeća, ugođajem i šarmom, na roman Takva kakva jesi Beth Moran. I on mi se svidio, fokusom koji je stavljen na ljude oko nas koji nam pomažu i čine život ljepšim, a nisu nam nužno ljubavni partneri.

Što raditi sa srcem kad je ono već dva metra ispod zemlje? (str. 217.)

Sloane, Arthur, Mateo, Greg i Maisey društvance su koje se isplati pozvati u goste na popodne ili dva – naime, za čitanje ovog divnog romana ni neće vam trebati više. Željet ćete otkriti njihove velike probleme i male tajne. I željet ćete biti svjedok njihovoj sreći.

Životne se priče pišu tintom, a ne grafitnom olovkom. Kad ih zapišemo, preostaje nam samo još okrenuti stranicu. (str. 261.)

Lucy Gilmore: Klub čitatelja usamljenih srca

Ostali naslovi ove autorice:

Lucy Gilmore autorica je nekoliko romana raznih žanrova, od romansi do misterija.

Klub čitatelja usamljenih srca njen je prvi kod nas prevedeni roman.

Gdje kupiti roman Klub čitatelja osamljenih srca:

Stilus knjiga 

Priče o čangrizavim starcima nisu rijetkost, no meni je jedna zauvijek na tronu – Backmanov Čovjek znan Ove (kladim se da ste to znali i prije nego sam napisala.)

Knjige o knjigama koje vam preporučujem su:

Objavljeno

Andrew Sean Greer: Less

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2024.

Naslovnica romana Less: ©Mozaik knjiga

Prevela Ira Martinović

Andrew Sean Greer: Less

Less

Arthur Less osrednji je pisac koji tek što ne napuni pedeset godina. Da bi stvar bila gora, mladić u kojeg apsolutno nije zaljubljen zaručio se i Lessa poziva na vjenčanje.

Ako se mene pita, priča o Arthuru Lessu i nije tako žalosna. Pa pogledajte ga: čedno sjedi na mekoj okrugloj sofi… Sjedi kao mladić. Njegova vitka sjena zapravo je još uvijek sjena mlađeg Lessa… (str. 7.)

Ako ne ode, ispast će da još uvijek nešto osjeća (a ne osjeća). Ako ode… Less zna da nema šanse da ode. Zato prekopa svoje pozivnice za književna događanja diljem svijeta i – pristane na sve!

Ali slomljeno srce… Kako ga čovjek može izbjeći a da se u potpunosti ne odrekne ljubavi? (str. 10.)

U nizu urnebesnih poglavlja nazvanih tako da se počnete smijati i prije čitanja (Less Mexicano, Less Italiano itd.), pratimo Lessov put oko svijeta i uporan bijeg od bilo kakvih vijesti o vjenčanju bivšeg ljubavnika.

Arthur upoznaje nove ljude, susreće stare, upada u nevolje, snalazi se kako zna i umije, sve uz dozu finog cinizma i humora svojstvenog samo onim ljudima koji nisu ni svjesni koliko su zabavni.

Andrew Sean Greer: Less

Urnebes

Lessa sam uzela za čitanje samo zato što sam htjela odraditi dva izazova; služio mi je kao slovo L za izazov „Čitanje po abecedi“ i svijetlozelena boja naslovnice za „Rainbow challenge“. Osim toga, kolegici se uopće nije svidio. Pročitala je tridesetak stranica i odustala, govoreći kako joj je bilo pomalo degutantno opisivanje svih Lessovih seksualno-ljubavnih avantura.

Ljudi moji, meni se Less svidio od prve rečenice! Vjerojatno ste već i sami shvatili da sam ljubiteljica neobičnih, uvrnutih, ciničnih knjiga. A ovaj je roman točno takav!

I što ćemo onda?
Ništa, samo se smijati. To je jedino primjenjivo na sve. (str. 38.-39.)

Ludo je zabavan, lagan, ali ne površan. Premda je Arthur Less sve ono što ja nisam (pedesetogodišnji gay muškarac), s njim sam se vrlo lako povezala. Naime, Arthur o sebi misli sve najgore.

A Less sve vrijeme misli da je loš pisac. Loš ljubavnik, loš prijatelj, loš sin. Čini se da je situacija gora: Less je loš Less. (str. 138.)

Nesiguran je, uvjeren u svoju osrednjost. Smotan je, gotovo neprilagođen. Boji se starosti, boji se slomljenog srca. Bježi od ljubavnikova vjenčanja i moguće sreće, a najviše bježi sam od sebe.

Njegov put oko svijeta prikazat će nam ga u sasvim drugom svjetlu. On je dojmljiv muškarac u kraljevski plavom odijelu, s podstavom boje fuksije. On ostaje u sjećanju svima koji ga susretnu. On je hrabar, snalažljiv, pustolovan i urnebesno smiješan.

Mjuzikl je loš, ali kao i loš seks, i loš mjuzikl može poslužiti svrsi. (str. 25.)

Toliko sam uživala u čitanju!

Jasno mi je čime je Less svom autoru priskrbio Pulitzera!

Andrew Sean Greer: Less

Manje (Less) je više

Nisam uvjerena da će Less na našim prostorima postati neki ogroman hit, ali ako vam se nekad nađe pri ruci, pružite mu šansu. Ne znam ni sama zašto me toliko očarao, ali znam da se nasmiješim čim mu vidim naslovnicu. Less je ona vrsta feel good štiva koje vam prenosi mudrost, jednostavnu, banalnu, ali prijeko potrebnu mudrost. Bolje je biti sretan nego mršav. Od ljubavi ne može pobjeći. Nisi toliko grozan kao što misliš…

Jebeš ti to. Clark uvijek kaže da možeš biti mršav ili sretan, a Arthure, ja sam već bio mršav. (str. 164.)

Uz Lessa sam se smiješila. Nije me opterećivao kićenošću izraza niti zakučastim filozofiranjem. Čitanje je bilo tako lako, tečno, opuštajuće, duhovito i iskreno. Toliko zabavno.

Od mene imate sve preporuke!

Ostali naslovi ovog autora:

Andrew Sean Greer američki je romanopisac i pisac kratkih priča. Autor je bestselera The Story of a Marriage i The Confessions od Max Tivoli.

Godine 2018. dobio je Pulitzerovu nagradu za satirični roman Less.

Gdje kupiti roman Less:

Mozaik knjiga

Objavljeno

Clémence Michallon: Tiha podstanarka

Nakladnik: Znanje, 2024.

Naslovnica knjige Tiha podstanarka: ©Znanje

Preveo Igor Rendić

Clemence Michallon Tiha podstanarka

Psihološki roman Tiha podstanarka nije za one slabih živaca. Roman prati serijskog ubojicu koji je ubio devet žena, a ima i desetu kojoj je odredio tihu smrt. To je Rachel, zatvorena u dvorišnoj šupi, gdje strahuje za svoj život. Ona već pet godina svakodnevno dočekuje sadističkog ubojicu. Strašno, zar ne?

Rachel

Žena koju ubojica naziva Rachel zapravo se zove May Mitchell. Nakon što ju je oteo prije pet godina, bestijalni psihopat oduzeo joj je slobodu, tijelo, čak i identitet. Zatvorena u dotrajaloj šupi, izgladnjela, okovana lancem, emocionalno uništena, May ne vidi svijetlu točku. U potpunoj je vlasti ovog čovjeka. Da potpuno ne poludi i sačuva svoj razum, čita tri knjige mekog uveza koje joj je zločinac ostavio i razmišlja o odnosima koje je imala sa svojim prijateljima i obitelji prije nego što je oteta.

Ti su Rachel. On te pronašao. Naučio te svemu što znaš. Dao ti je sve što imaš.
str. 10.

Aidan

Tko bi posumnjao na čovjeka koji je vrijedan i lojalan član zajednice, u odličnom odnosu sa susjedima, humanitaraca koji podržava sve akcije u malom gradu, poštovan  od predstavnika gradskih vlasti i omiljen u mjesnim pubovima? Nitko. Takav je Aidan.

Nakon smrti supruge koja se borila s karcinomom, ostaje sam s kćerkicom Cecilijom, prema kojoj je naizgled brižni otac. Promijenivši prebivalište, Aidan odlučuje prebaciti Rachel/May u novu obiteljsku kuću kako bi mu bila „na oku“.  Kćeri je predstavlja kao obiteljsku prijateljicu kojoj je na neko vrijeme potrebno prenoćište. Ali Rachel zna da su u cijeloj kući kamere i da izlaza nema. U međuvremenu, Aidan započinje flert s konobaricom u obližnjem kafiću.

Cecilia

Cecilia je djevojčica koja se oporavlja nakon gubitka majke. Voli oca jer “joj je to otac” i jedini joj je preostali roditelj. Uostalom, on se brine da kuća bude čista i uredna, da imaju što jesti, da sve bude na svom mjestu i silno se trudi nadomjestiti joj majku. Ceciliu zbunjuje nepoznata žena u kući. Smatra je čudnom. Rachel /May u međuvremenu shvaća da joj je jedina šansa prijateljstvo s Ceciliom, ali to ne ide baš glatko.

Dojam o djelu

Roman se razvija u nekoliko naratorskih niti. Uz May, priču još pratimo na osnovu Cecilinog pripovijedanja, kao i pripovijedanjem konobarice Emily s kojom Aidan započinje novu vezu. Osim njihovih priča, u interludiju čitamo razmišljanje žena-žrtava koje autorica naziva broj jedan, dva, pa sve do broja devet, što se čini jako uznemirujućim zbog načina na koji autorica opisuje žrtve kao anonimne nesretnice. Nešto slično radi i s Rachel /May koju u podnaslovima autorica naziva Žena u šupi, Žena u kući, Žena u kamionu i slično.

Upravo to oduzimanje identiteta, dostojanstva i ljudskosti te svođenje žrtve na objekt čini roman toliko intenzivnim da je nemoguće ne uvući se u priču.

Aidana upoznajemo kroz oči samih žena. On sam ne priča svoju priču niti tumači razloge svojeg ponašanja. Uvjeren je da je žena koju zove Rachel kako bi je dodatno ponizio, nakon pet godina bivanja zatočena u šupi, toliko slaba i toliko ispranog mozga da joj neće pasti na pamet bijeg. I tu Aidan čini prvu i ključnu grešku.

Jer jedino o čemu May razmišlja je – kako pobjeći.

Clemence Michallon Tiha podstanarka

Moralna pitanja

Tiha podstanarka uključuje nekoliko moralnih pitanja vezanih za dvojaku sliku čovjeka, jednu prema javnosti i drugu koju pokazuje u svoja četiri zida. Knjiga se vrlo detaljno referira na opise ponašanja i zločine serijskog seksualnog sadista i ubojice. Scene nesretne žene u zatočeništvu brutalne su i uznemirujuće. Strahovita je manipulacija poremećenog čovjeka koji osim tjelesnog (seksualnog) napada, osuđuje žrtvu na socijalnu deprivaciju uvjerivši je da je bijeg nemoguć.

S druge strane, autorica vrlo polako i pomno plete mrežu oko žena u Aidanovom životu, tako da one postaju povezane na nekoj astralnoj razini. Cecilia u nekoliko navrata pomaže May iako je ne razumije, Emily osjeća da se nešto čudno događa u kući, May ne želi napustiti kuću bez Cecilije. Sve su to veze na razini malih papilarnih linija na dlanu, sve različite, ali funkcioniraju. Paukova mreža nad Aidanom malo se po malo steže.

Tiha podstanarka debitantski je roman Clémence Michallon. S nestrpljenjem čekamo njezin drugi roman.

Ne sviđa ti se to. Nimalo ti se ne sviđa. Negdje vani je strankinja. Strankinja u opasnosti. I ona bi mogla biti tvoj kraj. str. 132.

O autorici

Clémence Michallon rođena je i odrasla u blizini Pariza. Studirala je novinarstvo na londonskom sveučilištu, a magistrirala na kolumbijskom. Godine 2018. počela je raditi kao novinarka Independenta. Često objavljuje postove o kriminalističkim romanima, misterijima i trilerima. S mužem i psom Claudine živi između New Yorka i Rhinebecka. Ljubiteljica je krimića još od tinejdžerske dobi. Tiha podstanarka njezin je roman prvijenac.

Gdje kupiti:

Znanje

Clemence Michallon Tiha podstanarka
Objavljeno

Kimi Cunningham Grant: Ove tihe šume

Nakladnik: Petrine knjige

Naslovnica knjige Ove tihe šume: ©Petrine knjige

Prevela Aleksandra Barlović

Kimi Cunningham Grant Ove tihe šume

Ove tihe šume

Naizgled, ova je priča vrlo jednostavna i rekli bismo već viđena. Otac i kći žive u šumi, izolirano, osamljeno, očito bez ženskog lika u blizini i, bjelodano, u velikom su strahu da ih netko ne pronađe.

Ako bismo tako pojednostavnili priču, knjiga me uopće ne bi privukla. Ali japansko-američka autorica Kimi Cunningham Grant ima nekoliko aduta u rukama.
Prvi je adut šuma. Predivna, a divlja priroda na sjeveru Apalačkog gorja.
Drugi je adut djevojčica Finch. Ali… Hajdemo po redu.

Otac i kći

Nekadašnji vojnik Cooper živi zajedno s kćeri Finch u zabačenoj kolibi u šumi na sjeveru Apalačkog gorja. Na samotnom mjestu izoliranom od civilizacije, Cooper već osam godina sam odgaja djevojčicu Finch, gotovo od njezina rođenja. Ni Copperu ni Finch to nije pravo ime, ali to su imena koja im jamče sigurnost. Jedini ljudi koji znaju za njih su udaljeni i pomalo čudni samotnjak Scotland i Cooperov stari prijatelj Jake koji ih svake zime posjećuje kako bi im donio hranu i potrepštine.

Zima

Došao je dan kojeg se Cooper pribojavao.  Jake jednu zimu nije došao. Cooper i Finch moraju u grad po namirnice kako bi preživjeli zimu. Finch je znatiželjna i neustrašiva, željna novih iskustava, ali Cooper ima razloga za strah. A njegov najveći strah jest da će ostati bez Finch.

Nešto nije u redu, osjećam to: žalac bode kožu i probija se kroz nju. str. 7.

Posjetitelji dolaze

Cooper osjeća da šuma više nije sigurna kao prije. Prvo, Finch uočava mladu fotografkinju veoma blizu njihove kuće, a nedugo potom na pragu im se pojavljuje nepoznata žena. Cooper je očajan. Jedva se navikao na nametljivog susjeda Scotlanda, ali nije spreman za druge ljude. No nakon šokantnog nestanaka mlade fotografkinje, Cooper mora odlučiti: izaći i svog skrovišta i pokazati se svijetu ako će to pomoći spasiti nečiji život ili ostati sakriven, sa zakopanim tajnama koje prijete da izbiju na površinu…

Prestani pretpostavljati ono najgore o ljudima. Prestani biti toliko paranoičan.
str. 21.

Dojam o djelu

Priroda u svom najljepšem ruhu, divlja, neukrotiva, sa životinjama koje u njoj slobodno žive, bez straha od čovjeka i bogato oslikani karakteri glavni su aduti ove knjige. Roman je ovo koji nadahnjuje i budi želju da zakoračimo u gustu, živopisnu šumu u kojoj je svaka staza, put, udolina i vrh dio živog organizma punog suglasja tonova iz prirode i divljih životinja.

Druga stvar koja mi se veoma svidjela, osim same prirode, savršeno su ocrtani karakteri. Jako mi se svidjela djevojčica koja, kako raste, pokazuje crtu znatiželje, radoznalosti i želje za promjenom, koju uznemireni i uplašeni otac ne može obuzdati. I prirodno je da dijete bude znatiželjno, da postavlja pitanja da istražuje, promatra i zaključuje.

S druge strane, jasno nam je da otac sve to kod djevojčice želi zakočiti, bojeći se da će mu djevojčica biti oduzeta. Ali greške koje je Cooper napravio u “prijašnjem” životu pravna država sankcionira, bez obzira na motive počinitelja.

Autorica je jako dobro opisala Cooperove strahove, zebnje i nemir. Svidio mi se i lik “nametljivog” susjeda za kojeg vidite da je na strani oca i kćeri bez obzira na Cooperovo gunđanje.

Autorica nas pušta da polagano uronimo u priču, udahnemo je i doživimo laganim koracima. Ove tihe šume nisu klasičan krimić. Prije se radi o obiteljskoj drami kakvih ima na svakom koraku, posvuda oko nas. Ova naša smještena je u zabačenu šumu i to joj daje određenu čar.

Knjiga govori o životu u mjehuriću od sapunice koji kad-tad mora puknuti. Govori o izborima koje moramo donijeti kao odrasli, odgovorni ljudi. Govori o prirodnoj težnji djevojčice da se poveže sa svijetom, nađe prijatelje i ljude koji su dio njezinog nasljeđa.

Lijepa je ovo knjiga, sporijeg tempa, ali fluidna. Knjiga je to koja nas uči da nismo stvoreni da budemo izolirani otoci. Prije ili kasnije otkrit će nas neki brod.

Kimi Cunningham Grant Ove tihe šume

O autorici:

Kimi Cunningham Grant spisateljica je japansko-američkog podrijetla koja živi i radi u Pennsylvaniji. Autorica je triju knjiga. Silver Like Dust su memoari koji govore o njezinim djedovima i baki te njihovoj internaciji tijekom Drugog svjetskog rata. Druga knjiga, Fallen Mountains, književna je misterija smještena u gradić u Pennsylvaniji gdje je upravo započelo frakturiranje stijena. Ove tihe šume priča je o preživljavanju, žrtvi i granicama do kojih će otac otići kad se suoči s gubitkom svega. Dvostruka je dobitnica Memorijalne nagrade Dorothy Sargent Rosenberg za poeziju te stipendije Vijeća za umjetnost Pennsylvanije za kreativnu publicistiku.

Gdje kupiti:

Petrine knjige